Ovo nije projekt već idejno rješenje. Nije čak ni idejni projekt.

sta je ovo iz one igrice The Sims

Koliko god osobno mrzio ovakve situacije i jeftino skupljanje politickih bodova, rekao bi najbezbolnije rješenje u ovom shitshowu

To je jedan i neponovljivi (velikim slovma):


G. MIRKO MARIĆ.


Car nad carevima.

Pitao sam Plejića što točno nedostaje ovome radu, rekao je da maketa nije stigla na vrijeme. Nadalje, upitao sam ga, hipotetski, da je maketa stigla, bi li ovaj rad kotirao visoko, i potvrdio mi je da bi, a od osvajanja prvog mjesta bi ga udaljila činjenica da je krajnja desna dvorana u raskoraku s bojom u odnosu na ostale objekte. Cijeli odgovor dostavljam

"Kada bih pokušao artikulirati vlastiti odnos prema predmetnoj kompoziciji, ne bih intervenirao radikalno, jer smatram da bi svaka nepotrebna gestikulacija izvan već uspostavljenog arhitektonskog diskursa mogla proizvesti stanoviti vizualni višak koji bi, umjesto da afirmira cjelinu, počeo živjeti kao autonomna i pomalo disonantna činjenica.
U tom smislu, jedino mjesto koje mi se nameće kao svojevrsna točka kolorističke napetosti jest krajnje desna dvorana. Nju bih, prije svega kroz prizmu dijalektike cjeline i fragmenta, podvrgnuo suptilnoj kromatskoj reinterpretaciji. Konkretno, razmatrao bih crno-sivu, odnosno sivo-crnu tonalnu konstelaciju, kako bi se taj volumen ponovno uspostavio unutar zajedničkog vizualnog registra ostatka kompozicije.

Naime, postojeća plava boja, premda sama po sebi nesporno posjeduje određenu ekspresivnu i gotovo autonomnu estetsku vrijednost, u ovom konkretnom međuodnosu ne ostvaruje onu vrstu intervolumenske korespondencije koju bih očekivao od arhitekture koja pretendira na cjelovitost. Ona se pojavljuje kao kromatski iskaz koji, umjesto da proizvede dijalog s postojećim elementima, uspostavlja svojevrsni monolog. A arhitektura, barem kako je ja razumijem, ne bi trebala monologizirati. Upravo suprotno, ona bi trebala uspostavljati dijalog između materijala, volumena, ploha, sjene, praznine i boje, pri čemu boja ne može biti promatrana kao puka završna obloga, nego kao aktivni sudionik prostorne sintakse. U tom mi smislu plava na krajnje desnoj dvorani djeluje kao element koji izlazi izvan već uspostavljene semantičke matrice i pomalo nasilno prekida kontinuitet vizualne naracije.

Crno-siva ili sivo-crna varijanta, s druge strane, omogućila bi da se taj volumen ne nameće prostoru, nego da s njim koegzistira; da ne traži vlastitu egzistenciju izvan cjeline, nego da postane njezin organski dio. Time bi se ostvarila određena kromatska homogenizacija, ali ne u smislu banalne uniformnosti, nego kao svjesno uspostavljanje hijerarhije unutar koje pojedinačni elementi dobivaju smisao tek kroz svoj međuodnos. Jer naposljetku, nije pitanje samo koje je boje ta dvorana. Pitanje je, što ta boja govori o njezinu odnosu prema ostatku prostora? A upravo tu, po mom senzibilitetu, plava trenutno proizvodi određeni semantički šum.

Stoga bih, bez potrebe za bilo kakvom velikom gestom, upravo tom jednom intervencijom pokušao ponovno uspostaviti ono što smatram ključnim: kontinuitet, koherentnost i svojevrsnu tihu kromatsku ravnotežu u kojoj nijedan volumen ne mora vikati da bi bio arhitektonski prisutan.

Lp, Toma"