14. veljače 2000. godine, na Valentinovo Skupština kluba je sa samo jednim glasom protiv izglasala povratak imena - DINAMO! U analima kluba ostalo je zapisano da su na povijesnoj Skupštini bila nazočna 44 od ukupno 50 skupštinara, a 43 njih dalo je glas za povratak imena Dinamo dok je jedan glasao za ime Dinamo - Croatia...

Skupštinari su na tajnom glasovanju dobili listić s tri ponuđene varijante; zaokružiti naziv Dinamo, Croatia ili, pak, dopisati neku svoju vlastitu ideju novoga imena, a jedan od njih je iskoristio tu mogućnost i tako dopisao naziv 'Dinamo - Croatia'. 'Uljez' koji je to učinio bio je Ćiro Blažević. On je svoju naklonost Dinamu, ali i privrženost pokojnom predsjedniku uobličio u spomenutu sintagmu.

Po glasovima se vidi kako nitko nije bio za ostanak dotadašnjeg imena Croatia koja je postalo omraženo u očima navijača. Što je uistinu žalosno, ako se uzme u obzir što ime Croatia znači, a da se radilo o periodu svega pet godina nakon završetka Domovinskog rata, kad je nacionalni naboj još uvijek u narodu bio prisutan u velikoj mjeri. To najbolje dokazuje kakav su kontraefekt Tuđman, Canjuga i ekipa napravili kod navijača čak i prema imenu takvog značaja...


Tog dana pod zapadnom tribinom maksimirskog stadiona više tisuća navijača čekalo je odluku u vrlo napetim okolnostima uz veliko policijsko osiguranje. Unatoč očekivanom rezultatu glasovanja visoka tenzija bila je neizbježna jer su najžešći navijači kluba Bad Blue Boysi bitku za povratak imena Dinamo vodili još od prvog preimenovanja kada je 25. lipnja 1991. klub nazvan krajnje nezgrapnom složenicom HAŠK Građanski.


Iako je u startu bilo jasno da ovakav, povijesno neopravdani hibridni naziv ne može biti dugoga vijeka, moralo je proći godinu i pol dana do sljedeće promjene koja se dogodila 24. veljače 1993. godine kada je klub preimenovan u naizgled prihvatljivije rješenje - Croatia Zagreb. Takva odluka nije se svidjela Boysima koji su ušli u otvoreni sukob s tadašnjim državnim vrhom, protiv samovolje jednog čovjeka. Uslijedio je beskompromisni rat u kojem navijači nisu odustajali, a policija pod patronatom Tuđmana htjela je ugušiti glas naroda. Štoviše, Bad Blue Boysi su u znak prosvjeda u ožujku 1993. zapalili maksimirsku ložu i dio tartan staze na stadionu.


Navijači su na utakmicama i dalje navijali skandirajući 'Dinamo', unatoč tomu što su policijska represija i politički pritisak sve više rasli. Predsjednik države, Franjo Tuđman gorljivo je bio protiv naziva Dinamo, ali ni njegova javna pisma i obraćanje navijačima nisu urodila plodom. Ni policijska represija ni predsjednikovi pokušaji preodgajanja ni optužbe da su 'Soroševi plaćenici' nisu pokolebali Bad Blue Boyse koji su u svojoj borbi bili gotova pa usamljeni jer potpora klupskih legendi i prosječnih navijača u velikoj mjeri nije bila javna zbog autoriteta predsjednika države, a o problematici povratka imena rijetko se i sramežljivo pisalo u medijima. To je bilo vrijeme oduzimanje šalova s malim 'd' i svega što je ima malo 'd' na sebi. 'Dinamo je u Moskvi, Kijevu, Minsku, Tbilisiju, Bukureštu, Dresdenu, Tirani i Pančevu. U Zagrebu ga neće biti', bila je znamenita predsjednikova rečenica.

Stoga je nevjerojatno zvučala tvrdnja predsjednika kluba navijačima omraženog Zlatka Canjuge kako je teško bolesni Tuđman naložio da se vrati ime Dinamo. Mnogi naravno nisu povjerovali da je Tuđman pred kraj života odjednom stao na Dinamovu liniju, no taj detalj ionako nije ni bio ključan u toj maksimirskoj revoluciji. Bio je to samo pokušaj dodvoravanja navijačima jer upravo je Canjuga bio glavni 'operativac' koji je provodio Tuđmanovu aristokratsku vladavinu u klubu. Uostalom, Fredi Kramer jednom prilikom rekao je; - 'Canjuga mi je jednom priznao da je to 'zmislil'.

Svoj mandat na čelu kluba proveo je u svakodnevnoj borbi s Bad Blue Boysima, a zbog transparenta 'DINAMO JE SVETINJA', izvješenog na Maksimiru, 1996. godine Canjuga je sazvao i press konferenciju te poručio kako je riječ o 'politički sponzoriranom natpisu kojim Mesić i Manolić prkose Tuđmanu'.

'Ima jedan čovjek čudan, ime mu je Franjo Tuđman, prije svakog spavanja, mijenja ime Dinama'. Taj refren godinama je parao maksimirske tribine.


Sazvana skupština trajala je kratko te je pred navijače izašla klupska legenda Velimir Zajec (zajedno s još jednom legendom kluba iz njegove generacije Markom Mlinarićem, tada trenerom druge momčadi, te s glasnogovornikom kluba Ivanom Rotimom) koji je povikom 'IMAMO DINAMO' među okupljenima izazvao pravu euforiju. Trenutak kada je Zajeca uspio zagrliti i poljubiti jedan od pripadnka Bad Blue Boysa ostao je ovjekovječen i na fotografijama koje do dandanas služe za ilustraciju obilježavanja godišnjica povratka imena Dinamo.


Nakon gotovo devet godina, nakon 3.165 dana Bad Blue Boysi napokon su mogli navijati za Dinamo. Konačno, klupska je Skupština napokon ispravila nepravdu, prekinula poigravanje i 'žongliranje' s imenom i u Zagrebu je ponovno osvanuo – Dinamo!


Upravo taj trenutak i riječi Velimira Zajeca 'Imamo Dinamo!' ostat će zapamćeni kao jedan od najvećih trenutaka klupske povijesti, a od tada je 14. veljače svojevrstan praznik za sve navijače našeg kluba. Teško se sjetiti kad je modri puk bio toliko jedinstven kao tog Valentinova, kad su gotovo svi disali kao jedan i kad se toliko bezuvjetno slavila neka velika pobjeda. Bilo je to Valentinovo za Dinamove navijače nešto poput rušenja Berlinskog zida. Euforija, društvena pobjeda, početak jedne nove ere, koja otvara nove perspektive i ostvaruje najluđe navijačke snove.


U Manchesteru, u tvornici 'Umbro', već su bili napravljeni dresovi s Dinamovim grbom, a klupski su direktori za minule božićne blagdane, uz darivanje službenim Croatijinim suvenirima, u džepove poznanicima gurali 'promotivne primjerke' upaljača, privjesaka, značaka... s Dinamovim grbom! Sve je, dakle, bilo usmjereno prema povratku Dinamova imena i više nije bilo te sile koja je mogla zaustaviti željenu promjenu, samo deset dana uoči Croatijina sedmog rođendana. Tada se činilo da slijede bolji i ljepši dani za ovaj, politikom izmoren i napaćen klub, no u srž problema tek će se ući. No, u današnjoj crnoj stvarnosti lijepo se podsjetiti na jedan od značajnijih trenutaka u povijesti kluba, trenutak kada je narod pobijedio politiku.

Marko Mlinarić "Mlinka" rođen je u Zagrebu, 1. rujna 1960. godine.

Mlinka, najmlađi od trojice braće, u Dinamo je došao relativno kasno, sa 14 godina i postao jedna od najvećih igračkih legendi našeg kluba za koji je skupio 307 službenih nastupa i postigao 53 pogotka (ukupno 613 nastupa i 174 pogodaka). Drugi je po broju nastupa za Dinamo, odmah iza Ladića, a ukupno je deseti na listi najboljih strijelca svih vremena. U svim anketama redovito je među deset najboljih nogometaša svih vremena koji su nosili sveti dres, a jedna velika anketa stručnjaka, novinara i navijača smjestila ga je i u najboljih XI Dinama svih vremena.

Imao je tih godina Dinamo pametnu politiku. Surađujući s profesorima tjelesnoga odgoja pokrivali su cijeli Zagreb. Mlinku je uočio i Dinamu preporučio prof. Hršak, koji je pokrivao južni Zagreb. Dinamovo izaslanstvo je došlo, pogledalo i sve je odmah bilo jasno. Mlinarić je bio izvrstan u pionirima, nenadmašan u juniorima da bi u ljeto 1978., na isteku juniorskoga staža, umalo s Deverićem završio u banjolučkom Borcu. No Vlatko Marković je zaustavio posudbu, koja je mogla završiti svakako.

Debitirao je u prvoj momčadi 8. travnja 1978. sa 17 i pol godina. Dinamo je poražen s 1:0 u Osijeku, a Mlinarić je zamijenio Snješka Cerina i odigrao dvadesetak minuta. Prvu "pravu" utakmicu odigrao je sedam dana kasnije, u Maksimiru protiv Sarajeva. Završilo je 3:3, a Marko je bio strijelac trećeg "plavog" pogotka. Zadnji put plavi dres nosio je u Moskvi, 20. kolovoza 1996. protiv Spartaka (0:2) u Kupu UEFA.

S Dinamom je osvojio prvenstvo Jugoslavije 1982., nakon 24 godine posta za maksimirski klub i Kup maršala Tita 1980. i 1983. godine, te prvenstvo i Kup Hrvatske 1996. godine.

Mlinarić je bio vezni igrač. On je bio “desetka” u dobu u kojem je broj 10 bio svet. U ta vremena “desetku“ je mogao dobiti samo igrač koji zna sve. Mlinarić je bio virtuoz. Bio je vrhunski tehničar, odličan dribler, velemajstor proigravanja, a imao je i odličan udarac. Slobodnjak je kod njega bio - pola gola. On je imao i lijevu i desnu nogu, a obje su bile toliko dobre da se činilo kako je ljevak, a zapravo je bio dešnjak. Mlinka je bio igrač zbog kojega se dolazilo na Dinamove utakmice, a 1987. izabran za najboljega nogometaša Jugoslavije u cijenjenoj anketi Večernjega lista. Mlinarić je igrao za Dinamo u dva navrata, od 1978. do 1987., a potom i u sezoni 1995. - 1996., kada se oprostio, sa 36 na leđima, u mandatu Otta Barića.

– Tada mi je umrla majka, prolazio sam kroz rastavu braka i osjećao sam da na terenu nisam pravi te nisam želio zauzimati mjesto nekom mlađem. A fizički sam bio toliko spreman da sam u HNL-u mogao igrati do četrdesete – rekao je za Večernji list.

Mlinka je bio superbitan dio Ćirine generacije iz 1982., koja je igrala sjajan nogomet i za čije se utakmice tražila karta više. Bio je “Maradona te generacije”. Sam priznaje da su prenaglašene emocije ono što ga prati cijeli život, da je to ono što je usađeno u njega genetski. Ta tvrdoglavost, kojom je radio sam protiv sebe, poslije je u njemu izazivala žal zbog određenih postupaka.

- Na terenu mi je falilo drskosti da do kraja završim sve svoje akcije. Eto, u šampionskoj sezoni 1981. - 1982. ja sam za Dinamo igrao najviše, čak 33 utakmice, a postigao sam samo dva gola. To je vrlo malo – kaže Mlinka i nastavlja: – Da, bunt je neki bio u meni, mislio sam da je nekakva nepravda u pitanju. A kad se ohladiš... Znate kako kažu: Samo budala ne uči na svojim pogreškama. Nedostajalo mi je mirnoće u igri, ali ja sam ipak uživao da mogu odigrati zadnji pas da netko drugi zabije gol. Ne žalim što sam tada postigao samo dva pogotka, nego žalim što ih, kao broj deset, nisam postigao više.

Tako ga u sjećanju prati utakmica protiv Budućnosti 1982. kada je u zadnjem kolu po vlastitom priznanju ratovao sam protiv svih. – Ćiro mi je poslije rekao; Nisam te htio povući iz igre da se ne naslađuju. A ja si mislim – bolje da si me povukao nego da se blamiram. Tada sam i namjerno promašio čistu šansu, s pet metara pucao sam pokraj gola. To je pokojni Hadžija jedini skužio. Već sam tada bio emocionalno ispražnjen i već su me ta slavlja bila pomalo umarala. Novinar Mitrović mi je tada dao ocjenu devet i kazao: ''Driblao si kao nikad u životu.'' I to je istina, a ja sam protestirao protiv cijelog stadiona na kojemu je bilo 60 tisuća ljudi; '‘Nećete vi mene zajebavati i zviždati mi’'. To je ta tvrdoglavost, i kada se toga sjetim, mogu samo reći – eh, kakva sam budala bio!

Mlinarić, što je odlika velikih igrača, redovito je bio najbolji u najvažnijim utakmica. S Hajdukom je uvijek bio odličan. Splićanima je zabio pet pogodaka u prvenstvu negdašnje države i još jedan u prvenstvu Hrvatske. Od svih derbija Modrih i Bijelih, koji se negda prštali od odlične igre, osobito pamtimo jedan, odigran 1984. Utakmica je završila 2:2, a sve pogotke postigli su genijalci - dva Marko Mlinarić, dva Baka Slišković.

Mlinarića su na oku, još dok je bio u Dinamu, držali Francuzi. U ljeto 1987. po Mlinku je u Zagreb došao tadašnji trener Monaca Arsene Wenger. No, posao ipak nije realiziran. Pregovori su se vodili bili u Inter-Contiju, a vjerojatno su razlozi razilaženja bile financije. No, iskreni Mlinarić kaže kako Wenger tada nije pogriješio što ga nije angažirao, jer je uzeo Hoddlea i Hateleya i s njima je osvojio dva naslova prvaka.

Osobito pomno Mlinku je pratio i Guy Roux, legendarni francuski trener koji je vodio Auxerre čak 41 godinu. Roux je bio 10. srpnja 1987. i na Parku prinčeva, gdje su se u prijateljskome ogledu sudarili i tada odličan Paris SG i Dinamo. Mlinarić je igrao čudesno, zabio je tri komada Batsu, odličnom vrataru francuske reprezentacije. Prvi je postigao glavom, što je za njega bilo neuobičajeno, a drugi udarcem s možda i 40 metara. Treći pogodak bio je rapsodija - prošao je sve, pa lažnjakom poslao Batsa u prazno i ušetao se u mrežu.

Oduševljeni Francuzi po Mlinarića su došli privatnim zrakoplovom i pola godine nakon propalih pregovora s Monacom, prešao je u Auxerre, jer je Guy Roux grčevito tražio desetku budući da su mu obje desetke, Ferrer i Planc, bile ozlijeđene. Transfer je bio jak. Pisalo se o 800.000 dolara.

Dinamo je ostao bez kapetana, bez igračkog vođe, bez prirodnog, "nasljednog" lidera, nogometaša koji je još u omladinskom uzrastu bio, kao što su to bili Zajec ili Kranjčar, ili kao što će to biti Zvonimir Boban, određeni da ponesu Dinamov nogometni stijeg.

I možda Mlinka nije bio autoriteta jednog Zajeca, možda nije imao onu nogometnu perfekciju ni osobnu moć da se nametne savršenom ozbiljnošću i mirnoćom poput Zeke, možda nije imao igračku lepršavost i momačku nadmenost jednog Kranjčara, nije ni važno, Mlinarić je imao nešto sasvim drugo, nešto čime su pak bili hendikepirani njegovi prethodnici.

Jer, ne sjećamo se da je bilo koji vođa unio toliko sentimentalnosti, toliko emocija i osobnosti u "svoj posao" koliko Mlinarić. Ne sjećamo se, također, da je bilo koji Dinamov kapetan toliko ratovao s publikom, posebno onom na istočnoj tribini, poput Mlinarića... ali pak, nitko nikom nije zamjerio.

Bili su to kratki ratovi, ratovi iz ljubavi, bili su to zvižduci na račun plave "desetke", pa Mlinkine raznorazne nepristojne poze, pa zgražanja na Istoku, i na koncu, skoro uvijek, završavalo bi - Mlinarićevim suzama!

Istina je i još jedna: rijetko je koji miljenik Dinamove publike toliko griješio, toliko tvrdoglavo išao svojim putem, ali se i toliko kajao i toliko plakao. Ali ima i ona sasvim druga strana te iste medalje. I isto toliko istinita: rijetko su kojem miljeniku Dinamove publike nanijete tolike nepravde, toliko glupih uskraćivanja, toliko osporavanja...

No, jedna se stvar u ovoj pričici o Mlinariću nikako ne smije zaboraviti. Bez obzira na sve zgode i nezgode, na okolnosti u i oko Dinama, Marko je u jednom uvijek bio na visini: uvijek bi bio na strani suigrača, čak bi se više zalagao za njihovu, nego svoju "pravicu", nikada tako za sebe, kao što je znao za druge i boriti se, i moliti, i tražiti. Takav je ostao i na kraju.

U jednoj od onih dugih maksimirskih noći, kad su svjetla u Dinamu gorjela do pred jutro i kad se najmanje pričalo o nogometu a više o politici, zabilježen je kratak razgovor Mlinarića i Blaževića. Kapetan je tada inzistirao da se od dijela njegove odštete izmire dugovanja prema nekim igračima. Isto je tako žestoko tražio stan za Jozu Bogdanovića...



Mlinarić je za Auxerre igrao dvije godine, od 1987. do 1989. u vrlo jakoj momčadi. Bili su tu Boli, Dutuel, Cantona, Vahirua, Geraldes...

Tko je, Mlinarić je pokazao već na prvome treningu. Primio je loptu i progurao kroz noge Boliju. Boli se skamenio, pa krenuo za Mlinkom i prozborio mu: “Ovo ti je prvi i zadnji put. Da mi ovo više nikada nisi učinio.” Boli, koji je 1993. za Marseille zabio gol vrijedan Kupa prvaka, od tada je na svakoj utakmici vikao suigračima: “Dajte loptu Marku!”

Postoji iz toga vremena i druga zanimljivost. Eric Cantona, čiji genij se nije razvio u Auxerreu već tek u Manchester Unitedu, nakon jedne je utakmice odlučio “iskušati” Mlinarića u svojoj vinoteci. Opasno su “degustirali”. Sljedeći dan Cantona nije došao na trening, a Mlinka jest.



Nakon dvije godine Auxerrea, Mlinarić je otišao Cannes (1989. - 1991.). Nije morao, no on je htio poći i iskušati život na Azurnoj obali. Prvu je sezonu bio u nemilosti trenera, pa je sa Zidaneom počesto igrao u drugoj momčadi. Drugu sezonu odigrao je, međutim, odlično, zabijao je i asistirao i Cannes je prvi put u povijesti izborio plasman u Kup UEFA. Tako je veliki Zinedine Zidane jednom zgodom kazao: - Hrvatska je uvijek imala odlične nogometaše, vaša generacija sa SP-a 1998. bila je iznimna, ali meni je Marko Mlinarić bio najbolji!



1991. htio se Mlinka vratiti u Dinamo, ali tadašnji maksimirski genijalci nisu ga htjeli, pa je otišao u Segestu (1991. - 1995.). Igrao je izvrsno. Bio je toliko dobar da se 1995. izborio za povratak u Maksimir. Pod Cicom Kranjčarom, koji mu je bio njegov trener i u Segesti, odigrao je sezonu za svoju dušu i za dušu navijača. Premda je imao gotovo 35, bio je najbolji igrač Dinama. Mlinarić je sjajno igrao i mali nogomet. S Controm, za koju su mahom igrali dinamovci (Kranjčar, Deverić, Dumbović, Popovski, Karabašić, Žigante, Sudy, Bangoura) 1981. je osvojio Kutiju šibica, naprestižniji malonogometni turnir u nas. Tada su profići smjeli na parket u prvenstvenoj stanci.

Za reprezentaciju Jugoslavije igrao je od 1983. do 1988. i upisao je 17 nastupa uz jedan pogodak, a zaobišla su ga sva velika seniorska natjecanja. Nastupio je samo na SP-u do 20 godina u Japanu 1979. godine, kada je, među ostalima, igrao i protiv Maradone. Argentina je predvođena Diegom pobijedila Jugoslaviju sa 1:0. Bio je u prosincu 1983. sudionik dramatične utakmice Jugoslavija - Bugarska. Bio je to ogled “biti ili ne biti” u kvalifikacijama za EP 1984. u Francuskoj. Jugoslavija (Simović, Zoran Vujović, Ješić, Katanec, Peruzović, Radanović, Zlatko Vujović, Gudelj, Safet Sušić, Baždarević, Mlinarić) u dramatičnoj je završnici, praktički u posljednjoj sekundi igre pobijedila 3:2 i tu se dogodila rodila rečenica Mladena Delića: “Ma ljudi moji, je li to moguće...” No iako je Mlinarić u to doba bio jedan od najboljih igrača YU-lige, nije bio na listi 20 igrača u Francuskoj. Todor Veselinović Mlinarića je “zaboravio”.

- Da je igrao u Zvezdi, igrao bi mnogo više - tvrdi Mirko Bazić dok Mlinka i za to ima dodatno obrazloženje. – Nisam imao samopouzdanja, vjere u sebe, zbog toga nisam dobro igrao za reprezentaciju. Nisam se mogao opustiti kao u Dinamu. Ti imaš igrače koji fulaju dva jedanaesterca na utakmici i ne libe se pucati i treći, a ja jednostavno nisam taj tip. Tu neku svoju nepravdu koju sam nosio trebao sam drukčije ispoljiti. Uz to, kako me nisu baš često pozivali, mislio sam da će mi zamjeriti svaku pogrešku.

Čak i za neodlazak na EP u Francusku svaljuje krivnju samo na svoja leđa. - Uvijek sam donosio loše odluke, pa sam tako u siječnju 1984. svojevoljno otišao u vojsku. Dinamo je bio protiv toga, Vlatko Marković nije dao, čak su mi napravili i spačku. Imao sam sređeno da idem u vojsku u Karlovac, a za par dana u vojnom odsjeku rekli su mi da su iz Dinama intervenirali i da mogu birati Strumicu, Đakovicu, Prištinu ili Vis. Samo da bih rekao da neću ići. A ja kažem – Vis. I ostanem bez Europskog prvenstva i Olimpijskih igara u Los Angelesu. Sam sebe sam eliminirao.

Za reprezentaciju Hrvatske nastupio je 1990. godine u prvoj utakmici protiv SAD-a. Iako nije bio strijelac, u pobjedi 2:1 bio je proglašen najboljim igračem te prve povijesne utakmice vatrenih.



Jednom je, 2010. godine, vodio Dinamo s klupe protiv Kopra u gostima kao pomoćnik odsutnoga prvog trenera Zajeca, nakon dramatične utakmice kazao je kako nikada ne bi mogao biti trener. Naime, nakon spektakularne 5:1 pobjede u prvoj utakmici 2. pretkola Lige prvaka na Maksimiru, Dinamo je doživio jedan od, slobodno možemo reći, najsramotnijih poraza u svojoj povijesti.

Nedostajalo je malo, tako malo Luki Koper da napravi najveću senzaciju te sezone u Europi. Htjeli su se Slovenci samo dostojno oprostiti od Europe, a na kraju su skoro izbacili klub s peterostruko većim proračunom koji ih je ponizio u prvoj utakmici. Dinamov trener Zajec bio je u Tirani gdje je gledao suparnika u sljedećem krugu – moldavski Šerif, uvjeren u siguran prolazak svoje momčadi.

Večernji list | Sportske novosti | Index

Ovo je priča o legendi Dinama koja je u životu prošla i raj i pakao. Taj sjajan nogometaš koji je zagrebački klub došao iz tuzlanske Slobode osvojio je srca navijača, član je čuvene šampionske postave iz 1982. godine. Iako ljubimac navijača nakon karijere u jednom trenutku se nije snašao i javnost se silno senzibilizirala na njegove nevolje – završio je sam, na ulici, bez ikoga, napušten. Kasnije, na inzistiranje navijačke javnosti, Hadžiću je klub pomogao, pa je kasnije bio i zaposlen na Maksimiru.

Ismet Hadžić rođen je 7. srpnja 1954. godine u Tuzli, a u Dinamo je stigao u siječnju 1980. godine, te je u šest sezona provedenih u Maksimiru odigrao 145 službenih utakmica (ukupno 302 utakmice uz 11 postignutih pogodaka) za “modre” s kojima je 1982. godine osvojio naslov prvaka bivše države, prvi nakon 24 godine, a 1983. i Kup Jugoslavije.

Između 1979. i 1983. godine pet puta je nastupio za reprezentaciju Jugoslavije. Igrao je dva puta kao nogometaš Slobode, a tri puta kao član Dinama. Debitirao je 1. travnja 1979. godine u Nikoziji, u kvalifikacijskoj utakmici za Europsko prvenstvo u kojoj je Jugoslavija pobijedila Cipar sa 3:0. Od dresa reprezentacije oprostio se 23. travnja 1983. godine u Parizu u prijateljskoj utakmici u kojoj je Francuska pobijedila Jugoslaviju s 4:0. Više puta Hadžić je igrao za B, omladinsku, olimpijsku i mediteransku reprezentaciju.

Samozatajan, skroman, povučen i tih imao je život toliko atipičan za nogometne zvijezde. On je u svom post-nogometnom životu došao do dna i kada su svi mislili da mu nema spasa uspio se othrvati porocima i dotadašnjem načinu života, uspio je naći okrjepu među prijateljima, naći posao i živjeti kao sav normalan svijet. I baš je u tome njegova silna vrijednost, jer čovjek koji je pao i podignuo se, vrjedniji je od onoga koji nikad ne padne, glasi kineska poslovica. A ona se upravo i može primijeniti na Ismeta Hadžića, dragog nogometnog i društvenog lika iz Zagreba osamdesetih godina…

U Dinamo je Hadžić stigao iz tuzlanske Slobode i zarana osvojio srca navijača svojom beskompromisnošću na terenu, ali i tehničkim znanjem kojeg u to doba braniči i stoperi baš i nisu imali. Još dok je nastupao za tuzlansku momčad, dobivao je pozive za tadašnju jugoslavensku reprezentaciju, a u Dinamu je doživio svoje najbolje igračke dane. U momčadi Slobode se vrlo rano već 1972. godine sa 18 godina izborio za standardno mjesto u prvoj momčadi, za koju je igrao do 1979. godine. U tom periodu je odigrao 350 utakmica.

Bio je jedan od glavnih igrača Blaževićeve sjajne momčadi koja je sezone 1981/82. mljela sve pred sobom, iako je na putu do naslova prvaka propustio jesenski dio natjecanja, jer je služio vojni rok, ipak je bio jedan od generatora furioznoga Dinamova proljeća. Govore kako ga nikad nitko nije predriblao te sezone, a sudjelovao je u bezbroj kreacija Dinamovih napada jer je jednostavno osjećao prostor, loptu i dinamiku igre. Bio je pravi nogometni intelektualac. Ćiro Blažević znao je reći da je „Hadžija“ bio prototip modernog stopera i jedan od ključnih igrača momčadi, igrač koji ima "kompjuter u glavi". Djelovao je iz pozadine, najčešće u sjeni glavnih zvijezda, ali bez njega se nije mogla sastaviti udarna momčad.




Sjajne partije nisu prošle nezapaženo niti u Europi, pa ga je već 1983. godine tražio tada najbolji turski klub Fenerbahçe. Na ruke je Hadžić trebao primiti odmah 300.000 dolara. No, Dinamo, zapravo Ćiro Blažević ga nije pustio – urlao je po uredu da bez Hadžića neće izboriti ni ostanak u Prvoj ligi.

“Sine, ne mogu te pustiti, ostani još godinu dana da osvojimo i drugi naslov prvaka”, govorio je Ćiro Hadžiću.

Potom je, samo koji mjesec kasnije, Blažević napustio Dinamo. Kada je Ćiro “zbrisao” otišao je i Hadžić, prvo u Pristhinu, a onda i u Sjedinjene Američke Države (Las Vegas) gdje je godinu dana igrao mali nogomet kako bi nešto zaradio za stare dane. Jer, osamdesetih se u tadašnjoj državi od nogometa moglo lijepo živjeti, ali se nije mogla osigurati životna egzistencija.

Kada se vratio, a kako život ide brzo dalje, malo tko ga se sjetio. Živio je svojim skromnim životom, a volio je malo, hajdemo to tako reći i “zalomiti” onako – dok je bilo u džepu, bilo je i prijatelja. A kada se džep ispraznio, svi su prijatelji odjednom postali prezauzeti. Hadžija je ostao sam. Sam kao duh…

Sjetio se tada Hadžija da je ljudima posuđivao novac, pa je potražio te drugove da mu ga vrate, jer se, eto, našao u takvoj situaciji. No, odgovora od “prijatelja” nije bilo. Sve što je posudio, sve što je zaradio, nestalo je bez traga kod navodnih prijatelja.

“Nisam imao više kamo, osjetio sam da sam izdan”, pričao je godinama kasnije kada se već oporavio.

Nije uspio prodati ni stan, a kasnije je ostao i bez njega. Izlaza nije bilo. Ostala mu je – ulica. Spavao je u Zapruđu u starom automobilu, skrivali su ga policajci iz tog zagrebačkog kvarta koji ga nisu prijavljivali zbog beskućništva.

“Nisam bio čak ni klošar jer kako sam ja živio tih godina, bila je to uvreda i za klošare. Kupao sam se i brijao na Bundeku i tamo jeo zeleno voće. Zato mi je Bundek danas kao Azurna obala. Bio sam u jako, jako teškoj situaciji. Ostao sam bez svega. Posudio sam nekim prijateljima 80.000 maraka, a prijatelji se više nikad nisu javili. Kako je to počelo? Počeo sam prijateljima posuđivati novac, od 10 do 100 tisuća eura. Bio sam tako odgojen pa sam pomagao svima koji su me tražili. Sjedili bismo za stolom, a netko bi rekao: ‘Treba mi pet, deset tisuća da se izvučem’ i ja sam mu ih dao jer meni u tom trenutku nije trebalo. Nisam bio škrt. A onda je došla kriza. Ljudi nisu vraćali ili su vraćali premalo. Neki su me počeli i izbjegavati. Posebno sam bio slab kada bi spomenuli djecu. I danas bih im vjerojatno za njih posudio. Ali shvatio sam tužnu istinu: ako hoćeš izgubiti prijatelja, posudi mu 100 eura. A onda sam još zaronio i u alkohol, pa mi je piće odnijelo i ostatke ostataka. Na dnu me našao Zlatan Arnautović, koji je preko novinara, pokojnog Ivice Šanteka, pokrenuo akciju za moje spašavanje”, sjećao se godinama kasnije Ismet Hadžić.

Nije imao ni posla, ni prihoda. No, nisu svi na svijetu loši ljudi. Odnekud se pojavilo svjetlo na kraju tunela. Sjetio ga se prijatelj koji mu je ponudio kakvu-takvu pomoć.

“Došao mi je moj stari drug Faruk Spahić i pitao me ako bih želio raditi na tržnici za nadnicu, za plaću. Spahića znam otprije, odavno, zajedno smo služili vojni rok. Nisam imao izbora i odnekud sam morao početi. Gurao sam kolica, spremao štandove, bio vrijedan. Poslije sam bio i vodoinstalater, popravljao sam centralna grijanja. Svašta čovjek nauči kad je u nevolji. Zbog te ‘šanse’ sam do groba zahvalan Faruku, koji mi je pružio ruku kada su me svi zaboravili.”, sjećao se Hadžić.

Još uvijek je volio zaviriti u čašicu, no kada su ga se sjetili stari prijatelji iz Dinama, napose Zvjezdan Cvetković, rekao je zauvijek – zbogom alkoholu.

Znao se tresti kada bi ovo pričao: “Jednog dana, nekako razgovaram sa sobom i kažem: Dosta je, konju jedan, što to radiš od sebe?! U početku mi je malo tko vjerovao, ali onda su vidjeli da sam se promijenio. Nije bilo više alkohola, samo kavica i mineralna. I počeli su mi pomagati ljudi – iz Lokomotive su se javili Čabraja i direktor Šikić, intervenirao je i Zdravko Mamić i odmah sam prihvatio posao.

“Cvetković me pitao, bih li radio s djecom, onom najtalentiranijom. Uprava kluba s Mamićem nije radila oko toga problema i tako sam opet osvanuo u Dinamu. Bio je to moj novi rođendan. No, shvatio sam da si čovjek najprije mora sam pomoći. Samo ja znam kako mi je bilo živjeti u automobilu – slike se vrte, slike mojih i Dinamovih najvećih uspjeha, slika tapšanja po ramenu, slavlja, izlazaka. A sad se krijem u mraku starog automobila. Ležim i hladno je, a meni kroz glavu idu ti dolari, oproštajna utakmica Dragana Džajića u Tuzli, kada mi je sudac rekao: ‘Samo ga krivo pogledaj, letiš van’. Nije se sastao s loptom. Onda se sjetim utakmica s Hajdukom, kad smo ih u Splitu dobili 2-1 i kad su navijači pjevali ‘Hajduk i Dinamo dva su kluba bratska...’ Pa se sjetim 3-0 protiv Zvezde, Mlinarića, Kranjčara, Zeke i suza suzu goni. Žena je pobjegla u Tuzlu, svijet se srušio... Ma to je bilo strašno”, prisjećao se.

Godinama je tako Ismet Hadžić radio s talentiranom djecom u Maksimiru. Bio je besprijekoran trener, pravi pedagog. Objašnjavao je djeci da je bitno završiti školu, upozoravao ih je što ih čeka u životu – ta on im je mogao biti najbolji primjer… Nije se sramio svog posrtaja, ali je uživao u svom Feniksovom skoku. Kada bi se povele rasprave o Dinamovim generacijama, nije dopustio ni jedne riječi protiv svoje…




“Moj prijatelj Marko Mlinarić bio je najbolji igrač kojeg sam gledao. Ma, cijela ta generacija bila je urnebesna, nenadmašna. Nemojte se ljutiti, ali Zagreb ni Dinamo neće više nikad imati takvih igrača. Nikad me nitko neće uvjeriti da je Modrić bolji od Mlinarića, Ćorluka od Dragana Bošnjaka, ili Eduardo od Cerina i Kranjčara. To su bili velemajstori. I nikad više u Maksimiru nije bilo takve klape, možda su nam se približili Silvio Marić i Robert Prosinečki 1998. godine”.

Umro je 14. srpnja 2015. godine, u 62. godini života nakon duge i teške bolesti.

Ismet Hadžić, istinska legenda Dinama, a ujedno i jedna od najtužnijih priča Dinamove nogometne povijesti.

Sportska revija | Jutarnji list | HNS | Večernji list