• Eduardo
    February 14, 2023
    kvdv761wrumj7d5m.jpeg


    14. veljače 2000. godine, na Valentinovo Skupština kluba je sa samo jednim glasom protiv izglasala povratak imena - DINAMO! U analima kluba ostalo je zapisano da su na povijesnoj Skupštini bila nazočna 44 od ukupno 50 skupštinara, a 43 njih dalo je glas za povratak imena Dinamo dok je jedan glasao za ime Dinamo - Croatia...

    Skupštinari su na tajnom glasovanju dobili listić s tri ponuđene varijante; zaokružiti naziv Dinamo, Croatia ili, pak, dopisati neku svoju vlastitu ideju novoga imena, a jedan od njih je iskoristio tu mogućnost i tako dopisao naziv 'Dinamo - Croatia'. 'Uljez' koji je to učinio bio je Ćiro Blažević. On je svoju naklonost Dinamu, ali i privrženost pokojnom predsjedniku uobličio u spomenutu sintagmu.

    Po glasovima se vidi kako nitko nije bio za ostanak dotadašnjeg imena Croatia koja je postalo omraženo u očima navijača. Što je uistinu žalosno, ako se uzme u obzir što ime Croatia znači, a da se radilo o periodu svega pet godina nakon završetka Domovinskog rata, kad je nacionalni naboj još uvijek u narodu bio prisutan u velikoj mjeri. To najbolje dokazuje kakav su kontraefekt Tuđman, Canjuga i ekipa napravili kod navijača čak i prema imenu takvog značaja...
    nwc2zvpm3js0j2u1.jpg

    Tog dana pod zapadnom tribinom maksimirskog stadiona više tisuća navijača čekalo je odluku u vrlo napetim okolnostima uz veliko policijsko osiguranje. Unatoč očekivanom rezultatu glasovanja visoka tenzija bila je neizbježna jer su najžešći navijači kluba Bad Blue Boysi bitku za povratak imena Dinamo vodili još od prvog preimenovanja kada je 25. lipnja 1991. klub nazvan krajnje nezgrapnom složenicom HAŠK Građanski.
    6fh65oecfihtysvf.jpg

    Iako je u startu bilo jasno da ovakav, povijesno neopravdani hibridni naziv ne može biti dugoga vijeka, moralo je proći godinu i pol dana do sljedeće promjene koja se dogodila 24. veljače 1993. godine kada je klub preimenovan u naizgled prihvatljivije rješenje - Croatia Zagreb. Takva odluka nije se svidjela Boysima koji su ušli u otvoreni sukob s tadašnjim državnim vrhom, protiv samovolje jednog čovjeka. Uslijedio je beskompromisni rat u kojem navijači nisu odustajali, a policija pod patronatom Tuđmana htjela je ugušiti glas naroda. Štoviše, Bad Blue Boysi su u znak prosvjeda u ožujku 1993. zapalili maksimirsku ložu i dio tartan staze na stadionu.


    Navijači su na utakmicama i dalje navijali skandirajući 'Dinamo', unatoč tomu što su policijska represija i politički pritisak sve više rasli. Predsjednik države, Franjo Tuđman gorljivo je bio protiv naziva Dinamo, ali ni njegova javna pisma i obraćanje navijačima nisu urodila plodom. Ni policijska represija ni predsjednikovi pokušaji preodgajanja ni optužbe da su 'Soroševi plaćenici' nisu pokolebali Bad Blue Boyse koji su u svojoj borbi bili gotova pa usamljeni jer potpora klupskih legendi i prosječnih navijača u velikoj mjeri nije bila javna zbog autoriteta predsjednika države, a o problematici povratka imena rijetko se i sramežljivo pisalo u medijima. To je bilo vrijeme oduzimanje šalova s malim 'd' i svega što je ima malo 'd' na sebi. 'Dinamo je u Moskvi, Kijevu, Minsku, Tbilisiju, Bukureštu, Dresdenu, Tirani i Pančevu. U Zagrebu ga neće biti', bila je znamenita predsjednikova rečenica.

    Stoga je nevjerojatno zvučala tvrdnja predsjednika kluba navijačima omraženog Zlatka Canjuge kako je teško bolesni Tuđman naložio da se vrati ime Dinamo. Mnogi naravno nisu povjerovali da je Tuđman pred kraj života odjednom stao na Dinamovu liniju, no taj detalj ionako nije ni bio ključan u toj maksimirskoj revoluciji. Bio je to samo pokušaj dodvoravanja navijačima jer upravo je Canjuga bio glavni 'operativac' koji je provodio Tuđmanovu aristokratsku vladavinu u klubu. Uostalom, Fredi Kramer jednom prilikom rekao je; - 'Canjuga mi je jednom priznao da je to 'zmislil'.

    Svoj mandat na čelu kluba proveo je u svakodnevnoj borbi s Bad Blue Boysima, a zbog transparenta 'DINAMO JE SVETINJA', izvješenog na Maksimiru, 1996. godine Canjuga je sazvao i press konferenciju te poručio kako je riječ o 'politički sponzoriranom natpisu kojim Mesić i Manolić prkose Tuđmanu'.

    'Ima jedan čovjek čudan, ime mu je Franjo Tuđman, prije svakog spavanja, mijenja ime Dinama'. Taj refren godinama je parao maksimirske tribine.


    Sazvana skupština trajala je kratko te je pred navijače izašla klupska legenda Velimir Zajec (zajedno s još jednom legendom kluba iz njegove generacije Markom Mlinarićem, tada trenerom druge momčadi, te s glasnogovornikom kluba Ivanom Rotimom) koji je povikom 'IMAMO DINAMO' među okupljenima izazvao pravu euforiju. Trenutak kada je Zajeca uspio zagrliti i poljubiti jedan od pripadnka Bad Blue Boysa ostao je ovjekovječen i na fotografijama koje do dandanas služe za ilustraciju obilježavanja godišnjica povratka imena Dinamo.
    gc6mjh5v7smpul3t.jpeg

    Nakon gotovo devet godina, nakon 3.165 dana Bad Blue Boysi napokon su mogli navijati za Dinamo. Konačno, klupska je Skupština napokon ispravila nepravdu, prekinula poigravanje i 'žongliranje' s imenom i u Zagrebu je ponovno osvanuo – Dinamo!
    nlwka979k7samat2.jpeg

    Upravo taj trenutak i riječi Velimira Zajeca 'Imamo Dinamo!' ostat će zapamćeni kao jedan od najvećih trenutaka klupske povijesti, a od tada je 14. veljače svojevrstan praznik za sve navijače našeg kluba. Teško se sjetiti kad je modri puk bio toliko jedinstven kao tog Valentinova, kad su gotovo svi disali kao jedan i kad se toliko bezuvjetno slavila neka velika pobjeda. Bilo je to Valentinovo za Dinamove navijače nešto poput rušenja Berlinskog zida. Euforija, društvena pobjeda, početak jedne nove ere, koja otvara nove perspektive i ostvaruje najluđe navijačke snove.
    pjv5c2ahsq2nuoul.jpg

    U Manchesteru, u tvornici 'Umbro', već su bili napravljeni dresovi s Dinamovim grbom, a klupski su direktori za minule božićne blagdane, uz darivanje službenim Croatijinim suvenirima, u džepove poznanicima gurali 'promotivne primjerke' upaljača, privjesaka, značaka... s Dinamovim grbom! Sve je, dakle, bilo usmjereno prema povratku Dinamova imena i više nije bilo te sile koja je mogla zaustaviti željenu promjenu, samo deset dana uoči Croatijina sedmog rođendana. Tada se činilo da slijede bolji i ljepši dani za ovaj, politikom izmoren i napaćen klub, no u srž problema tek će se ući. No, u današnjoj crnoj stvarnosti lijepo se podsjetiti na jedan od značajnijih trenutaka u povijesti kluba, trenutak kada je narod pobijedio politiku.
  • Eduardo
    December 5, 2022
    lwj7rkg5xryqau3g.jpg

    Sezona 2006. - 2007. bila je šesnaesta sezona I.HNL, a bila je specifična po uvjerljivom naslovu Dinama i rekordna 34 gola Eduarda da Silve.

    U sezoni s 12 klubova trokružno Dinamo je bio uvjerljiv i osvojio je naslov s velikih 20 bodova prednosti ispred Hajduka te čak 34 ispred Zagreba. Plavi su sezonu zaključili sa 92 osvojena boda u 33 utakmice, što je 92,9 posto. Niti u jednoj ligi svijeta u toj sezoni nije postojao klub s višim postotkom osvojenih bodova. Dinamo je bio toliko moćan da je imao čak 30 pobjeda te samo 2 remija i 1 poraz. Postigli su monstruozna 84 pogotka, a primili njih 22 što ih je činilo najboljim napadom, a ujedno i najboljom obranom lige.

    Bio je to ukupno deveti naslov prvaka našeg kluba, a proslavljen je 'tricom' na Maksimiru u posljednjem kolu prvenstva. Hat-trick je tada zabio najbolji igrač lige Eduardo da Silva koji je sezonu završio s nevjerojatna 34 gola, što je i danas rekord po najviše postignutih golova u jednoj HNL sezoni. Tim ostvarenjem postao je prvi igrač u HNL povijesti koji je u derbiju između Dinama i Hajduka postigao tri pogotka, a ujedno je preuzeo i titulu najefikasnijeg strijelca u povijesti derbija u HNL-u.

    Eduardo je te sezone, dakle, jurio Vlaovićev rekord iz 1994. godine: tadašnji je „plavi devet“ uspio u jednoj sezoni zabiti 29 pogodaka. Štoviše, na simboličkoj je razini Dudu to najavio već na samoj uvertiri sezone; zabio je dva na otvaranju sezone u Superkupu, potom dva u prvom europskom dvoboju pa tri u prvim dvjema prvenstvenim utakmicama.

    Okrenimo se malo statističkim podacima;
    • 32 utakmice u kojima je nastupio bile su dovoljne za učinak od 34 postignuta gola, a za svaki od njih bile su potrebne u prosjeku 83,2 minute.
    • Bio je strijelac na 21 utakmici, u njih 9 zabio je po dva gola, dva puta upisao je hat-trick te je u 10 navrata tresao mreže po jedan put.
    • Podatak da niti jedan od tih pogodaka nije postignut van 16 metara dovoljno govori o kakvom majstoru šesnaesterca je riječ.
    • U rubrici jedanaesterci imao je 100 postotni učinak, 8 od 8, a spomenimo kako je upravo na njemu napravljeno pet prekršaja za kazneni udarac.
    • 19 puta poentirao je na Maksimiru dok je na gostujućim terenima u 15 navrata pogađao protivničku mrežu.
    • 17 golova zabio je u prvom, a 17 u drugom poluvremenu, rasporedivši to u identičan omjer.
    • Sortiramo li pogotke po važnosti, primijetit ćemo da ih je postigao čak 15 za – vodstvo Dinama ili za izjednačenje u trenutcima kada smo gubili. Pritom računamo samo utakmice u kojima je naša momčad pobijedila ili odigrala neriješeno.
    • Da ne bi sve ostalo samo na golgeterskom učinku dodao je tu još 10 asistencija.
    • Dodajmo kako je zabio baš svakom klubu koji se te sezone našao u ligi.
    • Po šest komada zabio je Hajduku i Cibaliji, dok je Zagreba matirao 4 puta. Protiv te tri momčadi postigao je makar po gol u sva tri međusobna susreta.
    • Pula, Rijeka, Međimurje i Varteks po tri su puta vadili Duduove lopte iz mreže, dok su Šibenik i Slaven Belupo to činili po dva puta. Milost je pokazao samo protiv dva slavonska kluba, Osijek i Kamen Ingrad primili su po jedan gol.
    • Gledajući konačni poredak na kraju sezone on sam bio je efikasniji od čak tri momčadi! Cibalia je postigla 33, Pula 28, a Kamen Ingrad samo 27 pogodaka.
    • Uključimo li i ostala službena natjecanja, također će nam zablistati dojmljive brojke: u HNL-u, Kupu, Superkupu i europskim dvobojima odigrao je 47 utakmica i postigao upravo toliko – 47 pogodaka.
    • Četrnaesti je najbolji strijelac svih vremena u HNL-u, sa 74 postignuta gola.

    q2wxr1hycxbrjyem.jpg

    KRONOLOGIJA GOLOVA;
    • 2. kolo | Dinamo 4:3 Šibenik | Eduardo 51. za 2:1 i 85. za 4:2
    • 3. kolo | Pula 0:2 Dinamo | Eduardo 21. za 0:1
    • 4. kolo | Dinamo 4:1 Međimurje | Eduardo 53. (P) za 2:1 i 64. za 3:1
    • 5. kolo | Cibalia 0:1 Dinamo | Eduardo 79.

    • 7. kolo | Zagreb 0:3 Dinamo | Eduardo 23. za 0:2
    • 9. kolo | Hajduk 2:2 Dinamo | Eduardo 39. (P) za 1:1
    • 10. kolo | Dinamo 4:1 Varteks | Eduardo 27. (P) za 2:0
    • 11. kolo | Osijek 0:4 Dinamo | Eduardo 13. za 0:1

    • 14. kolo | Dinamo 5:1 Pula | Eduardo 38. (P) za 3:1 i 39. za 4:1
    • 16. kolo | Dinamo 4:0 Cibalia | Eduardo 10. (P) za 1:0, 12. za 2:0 i 59. za 4:0
    • 17. kolo | Kamen Ingrad 0:2 Dinamo | Eduardo 49. za 0:2
    • 18. kolo | Dinamo 2:1 Zagreb | Eduardo 59. za 1:0
    • 15. kolo | Međimurje 2:3 Dinamo | Eduardo 40. za 0:2
    • 19. kolo | Rijeka 2:3 Dinamo | Eduardo 69. (P) za 0:2 i 78. 0:3
    • 20. kolo | Dinamo 2:1 Hajduk | Eduardo 20. za 1:0 i 38. 2:0

    • 23. kolo | Dinamo 1:0 Rijeka | Eduardo 69.
    • 24. kolo | Varteks 2:3 Dinamo | Eduardo 81. za 1:2 i 90. (P) za 2:3

    • 27. kolo | Dinamo 4:0 Cibalia | Eduardo 7. za 1:0 i 37. za 3:0

    • 30. kolo | Slaven Belupo 0:3 Dinamo | Eduardo 1. za 0:1 i 90. (P) za 0:3

    • 32. kolo | Zagreb 0:4 Dinamo | Eduardo 52. za 0:3 i 73. za 0:4
    • 33. kolo | Dinamo 3:0 Hajduk | Eduardo 14., 39. i 78.
  • Eduardo
    September 1, 2022
    0o5zkgrypcfww1ed.jpg

    Marko Mlinarić "Mlinka" rođen je u Zagrebu, 1. rujna 1960. godine.

    Mlinka, najmlađi od trojice braće, u Dinamo je došao relativno kasno, sa 14 godina i postao jedna od najvećih igračkih legendi našeg kluba za koji je skupio 307 službenih nastupa i postigao 53 pogotka (ukupno 613 nastupa i 174 pogodaka). Drugi je po broju nastupa za Dinamo, odmah iza Ladića, a ukupno je deseti na listi najboljih strijelca svih vremena. U svim anketama redovito je među deset najboljih nogometaša svih vremena koji su nosili sveti dres, a jedna velika anketa stručnjaka, novinara i navijača smjestila ga je i u najboljih XI Dinama svih vremena.

    Imao je tih godina Dinamo pametnu politiku. Surađujući s profesorima tjelesnoga odgoja pokrivali su cijeli Zagreb. Mlinku je uočio i Dinamu preporučio prof. Hršak, koji je pokrivao južni Zagreb. Dinamovo izaslanstvo je došlo, pogledalo i sve je odmah bilo jasno. Mlinarić je bio izvrstan u pionirima, nenadmašan u juniorima da bi u ljeto 1978., na isteku juniorskoga staža, umalo s Deverićem završio u banjolučkom Borcu. No Vlatko Marković je zaustavio posudbu, koja je mogla završiti svakako.

    Debitirao je u prvoj momčadi 8. travnja 1978. sa 17 i pol godina. Dinamo je poražen s 1:0 u Osijeku, a Mlinarić je zamijenio Snješka Cerina i odigrao dvadesetak minuta. Prvu "pravu" utakmicu odigrao je sedam dana kasnije, u Maksimiru protiv Sarajeva. Završilo je 3:3, a Marko je bio strijelac trećeg "plavog" pogotka. Zadnji put plavi dres nosio je u Moskvi, 20. kolovoza 1996. protiv Spartaka (0:2) u Kupu UEFA.

    S Dinamom je osvojio prvenstvo Jugoslavije 1982., nakon 24 godine posta za maksimirski klub i Kup maršala Tita 1980. i 1983. godine, te prvenstvo i Kup Hrvatske 1996. godine.

    Mlinarić je bio vezni igrač. On je bio “desetka” u dobu u kojem je broj 10 bio svet. U ta vremena “desetku“ je mogao dobiti samo igrač koji zna sve. Mlinarić je bio virtuoz. Bio je vrhunski tehničar, odličan dribler, velemajstor proigravanja, a imao je i odličan udarac. Slobodnjak je kod njega bio - pola gola. On je imao i lijevu i desnu nogu, a obje su bile toliko dobre da se činilo kako je ljevak, a zapravo je bio dešnjak. Mlinka je bio igrač zbog kojega se dolazilo na Dinamove utakmice, a 1987. izabran za najboljega nogometaša Jugoslavije u cijenjenoj anketi Večernjega lista. Mlinarić je igrao za Dinamo u dva navrata, od 1978. do 1987., a potom i u sezoni 1995. - 1996., kada se oprostio, sa 36 na leđima, u mandatu Otta Barića.

    – Tada mi je umrla majka, prolazio sam kroz rastavu braka i osjećao sam da na terenu nisam pravi te nisam želio zauzimati mjesto nekom mlađem. A fizički sam bio toliko spreman da sam u HNL-u mogao igrati do četrdesete – rekao je za Večernji list.

    Mlinka je bio superbitan dio Ćirine generacije iz 1982., koja je igrala sjajan nogomet i za čije se utakmice tražila karta više. Bio je “Maradona te generacije”. Sam priznaje da su prenaglašene emocije ono što ga prati cijeli život, da je to ono što je usađeno u njega genetski. Ta tvrdoglavost, kojom je radio sam protiv sebe, poslije je u njemu izazivala žal zbog određenih postupaka.

    - Na terenu mi je falilo drskosti da do kraja završim sve svoje akcije. Eto, u šampionskoj sezoni 1981. - 1982. ja sam za Dinamo igrao najviše, čak 33 utakmice, a postigao sam samo dva gola. To je vrlo malo – kaže Mlinka i nastavlja: – Da, bunt je neki bio u meni, mislio sam da je nekakva nepravda u pitanju. A kad se ohladiš... Znate kako kažu: Samo budala ne uči na svojim pogreškama. Nedostajalo mi je mirnoće u igri, ali ja sam ipak uživao da mogu odigrati zadnji pas da netko drugi zabije gol. Ne žalim što sam tada postigao samo dva pogotka, nego žalim što ih, kao broj deset, nisam postigao više.

    Tako ga u sjećanju prati utakmica protiv Budućnosti 1982. kada je u zadnjem kolu po vlastitom priznanju ratovao sam protiv svih. – Ćiro mi je poslije rekao; Nisam te htio povući iz igre da se ne naslađuju. A ja si mislim – bolje da si me povukao nego da se blamiram. Tada sam i namjerno promašio čistu šansu, s pet metara pucao sam pokraj gola. To je pokojni Hadžija jedini skužio. Već sam tada bio emocionalno ispražnjen i već su me ta slavlja bila pomalo umarala. Novinar Mitrović mi je tada dao ocjenu devet i kazao: ''Driblao si kao nikad u životu.'' I to je istina, a ja sam protestirao protiv cijelog stadiona na kojemu je bilo 60 tisuća ljudi; '‘Nećete vi mene zajebavati i zviždati mi’'. To je ta tvrdoglavost, i kada se toga sjetim, mogu samo reći – eh, kakva sam budala bio!

    Mlinarić, što je odlika velikih igrača, redovito je bio najbolji u najvažnijim utakmica. S Hajdukom je uvijek bio odličan. Splićanima je zabio pet pogodaka u prvenstvu negdašnje države i još jedan u prvenstvu Hrvatske. Od svih derbija Modrih i Bijelih, koji se negda prštali od odlične igre, osobito pamtimo jedan, odigran 1984. Utakmica je završila 2:2, a sve pogotke postigli su genijalci - dva Marko Mlinarić, dva Baka Slišković.

    Mlinarića su na oku, još dok je bio u Dinamu, držali Francuzi. U ljeto 1987. po Mlinku je u Zagreb došao tadašnji trener Monaca Arsene Wenger. No, posao ipak nije realiziran. Pregovori su se vodili bili u Inter-Contiju, a vjerojatno su razlozi razilaženja bile financije. No, iskreni Mlinarić kaže kako Wenger tada nije pogriješio što ga nije angažirao, jer je uzeo Hoddlea i Hateleya i s njima je osvojio dva naslova prvaka.

    Osobito pomno Mlinku je pratio i Guy Roux, legendarni francuski trener koji je vodio Auxerre čak 41 godinu. Roux je bio 10. srpnja 1987. i na Parku prinčeva, gdje su se u prijateljskome ogledu sudarili i tada odličan Paris SG i Dinamo. Mlinarić je igrao čudesno, zabio je tri komada Batsu, odličnom vrataru francuske reprezentacije. Prvi je postigao glavom, što je za njega bilo neuobičajeno, a drugi udarcem s možda i 40 metara. Treći pogodak bio je rapsodija - prošao je sve, pa lažnjakom poslao Batsa u prazno i ušetao se u mrežu.

    Oduševljeni Francuzi po Mlinarića su došli privatnim zrakoplovom i pola godine nakon propalih pregovora s Monacom, prešao je u Auxerre, jer je Guy Roux grčevito tražio desetku budući da su mu obje desetke, Ferrer i Planc, bile ozlijeđene. Transfer je bio jak. Pisalo se o 800.000 dolara.

    Dinamo je ostao bez kapetana, bez igračkog vođe, bez prirodnog, "nasljednog" lidera, nogometaša koji je još u omladinskom uzrastu bio, kao što su to bili Zajec ili Kranjčar, ili kao što će to biti Zvonimir Boban, određeni da ponesu Dinamov nogometni stijeg.

    I možda Mlinka nije bio autoriteta jednog Zajeca, možda nije imao onu nogometnu perfekciju ni osobnu moć da se nametne savršenom ozbiljnošću i mirnoćom poput Zeke, možda nije imao igračku lepršavost i momačku nadmenost jednog Kranjčara, nije ni važno, Mlinarić je imao nešto sasvim drugo, nešto čime su pak bili hendikepirani njegovi prethodnici.

    Jer, ne sjećamo se da je bilo koji vođa unio toliko sentimentalnosti, toliko emocija i osobnosti u "svoj posao" koliko Mlinarić. Ne sjećamo se, također, da je bilo koji Dinamov kapetan toliko ratovao s publikom, posebno onom na istočnoj tribini, poput Mlinarića... ali pak, nitko nikom nije zamjerio.

    Bili su to kratki ratovi, ratovi iz ljubavi, bili su to zvižduci na račun plave "desetke", pa Mlinkine raznorazne nepristojne poze, pa zgražanja na Istoku, i na koncu, skoro uvijek, završavalo bi - Mlinarićevim suzama!

    Istina je i još jedna: rijetko je koji miljenik Dinamove publike toliko griješio, toliko tvrdoglavo išao svojim putem, ali se i toliko kajao i toliko plakao. Ali ima i ona sasvim druga strana te iste medalje. I isto toliko istinita: rijetko su kojem miljeniku Dinamove publike nanijete tolike nepravde, toliko glupih uskraćivanja, toliko osporavanja...

    No, jedna se stvar u ovoj pričici o Mlinariću nikako ne smije zaboraviti. Bez obzira na sve zgode i nezgode, na okolnosti u i oko Dinama, Marko je u jednom uvijek bio na visini: uvijek bi bio na strani suigrača, čak bi se više zalagao za njihovu, nego svoju "pravicu", nikada tako za sebe, kao što je znao za druge i boriti se, i moliti, i tražiti. Takav je ostao i na kraju.

    U jednoj od onih dugih maksimirskih noći, kad su svjetla u Dinamu gorjela do pred jutro i kad se najmanje pričalo o nogometu a više o politici, zabilježen je kratak razgovor Mlinarića i Blaževića. Kapetan je tada inzistirao da se od dijela njegove odštete izmire dugovanja prema nekim igračima. Isto je tako žestoko tražio stan za Jozu Bogdanovića...

    6yauklsa75p8j4ts.jpg

    Mlinarić je za Auxerre igrao dvije godine, od 1987. do 1989. u vrlo jakoj momčadi. Bili su tu Boli, Dutuel, Cantona, Vahirua, Geraldes...

    Tko je, Mlinarić je pokazao već na prvome treningu. Primio je loptu i progurao kroz noge Boliju. Boli se skamenio, pa krenuo za Mlinkom i prozborio mu: “Ovo ti je prvi i zadnji put. Da mi ovo više nikada nisi učinio.” Boli, koji je 1993. za Marseille zabio gol vrijedan Kupa prvaka, od tada je na svakoj utakmici vikao suigračima: “Dajte loptu Marku!”

    Postoji iz toga vremena i druga zanimljivost. Eric Cantona, čiji genij se nije razvio u Auxerreu već tek u Manchester Unitedu, nakon jedne je utakmice odlučio “iskušati” Mlinarića u svojoj vinoteci. Opasno su “degustirali”. Sljedeći dan Cantona nije došao na trening, a Mlinka jest.

    tij5chhbpvt0pjqe.png

    Nakon dvije godine Auxerrea, Mlinarić je otišao Cannes (1989. - 1991.). Nije morao, no on je htio poći i iskušati život na Azurnoj obali. Prvu je sezonu bio u nemilosti trenera, pa je sa Zidaneom počesto igrao u drugoj momčadi. Drugu sezonu odigrao je, međutim, odlično, zabijao je i asistirao i Cannes je prvi put u povijesti izborio plasman u Kup UEFA. Tako je veliki Zinedine Zidane jednom zgodom kazao: - Hrvatska je uvijek imala odlične nogometaše, vaša generacija sa SP-a 1998. bila je iznimna, ali meni je Marko Mlinarić bio najbolji!

    xf5oghs86ur3qvj3.png

    1991. htio se Mlinka vratiti u Dinamo, ali tadašnji maksimirski genijalci nisu ga htjeli, pa je otišao u Segestu (1991. - 1995.). Igrao je izvrsno. Bio je toliko dobar da se 1995. izborio za povratak u Maksimir. Pod Cicom Kranjčarom, koji mu je bio njegov trener i u Segesti, odigrao je sezonu za svoju dušu i za dušu navijača. Premda je imao gotovo 35, bio je najbolji igrač Dinama. Mlinarić je sjajno igrao i mali nogomet. S Controm, za koju su mahom igrali dinamovci (Kranjčar, Deverić, Dumbović, Popovski, Karabašić, Žigante, Sudy, Bangoura) 1981. je osvojio Kutiju šibica, naprestižniji malonogometni turnir u nas. Tada su profići smjeli na parket u prvenstvenoj stanci.

    Za reprezentaciju Jugoslavije igrao je od 1983. do 1988. i upisao je 17 nastupa uz jedan pogodak, a zaobišla su ga sva velika seniorska natjecanja. Nastupio je samo na SP-u do 20 godina u Japanu 1979. godine, kada je, među ostalima, igrao i protiv Maradone. Argentina je predvođena Diegom pobijedila Jugoslaviju sa 1:0. Bio je u prosincu 1983. sudionik dramatične utakmice Jugoslavija - Bugarska. Bio je to ogled “biti ili ne biti” u kvalifikacijama za EP 1984. u Francuskoj. Jugoslavija (Simović, Zoran Vujović, Ješić, Katanec, Peruzović, Radanović, Zlatko Vujović, Gudelj, Safet Sušić, Baždarević, Mlinarić) u dramatičnoj je završnici, praktički u posljednjoj sekundi igre pobijedila 3:2 i tu se dogodila rodila rečenica Mladena Delića: “Ma ljudi moji, je li to moguće...” No iako je Mlinarić u to doba bio jedan od najboljih igrača YU-lige, nije bio na listi 20 igrača u Francuskoj. Todor Veselinović Mlinarića je “zaboravio”.

    - Da je igrao u Zvezdi, igrao bi mnogo više - tvrdi Mirko Bazić dok Mlinka i za to ima dodatno obrazloženje. – Nisam imao samopouzdanja, vjere u sebe, zbog toga nisam dobro igrao za reprezentaciju. Nisam se mogao opustiti kao u Dinamu. Ti imaš igrače koji fulaju dva jedanaesterca na utakmici i ne libe se pucati i treći, a ja jednostavno nisam taj tip. Tu neku svoju nepravdu koju sam nosio trebao sam drukčije ispoljiti. Uz to, kako me nisu baš često pozivali, mislio sam da će mi zamjeriti svaku pogrešku.

    Čak i za neodlazak na EP u Francusku svaljuje krivnju samo na svoja leđa. - Uvijek sam donosio loše odluke, pa sam tako u siječnju 1984. svojevoljno otišao u vojsku. Dinamo je bio protiv toga, Vlatko Marković nije dao, čak su mi napravili i spačku. Imao sam sređeno da idem u vojsku u Karlovac, a za par dana u vojnom odsjeku rekli su mi da su iz Dinama intervenirali i da mogu birati Strumicu, Đakovicu, Prištinu ili Vis. Samo da bih rekao da neću ići. A ja kažem – Vis. I ostanem bez Europskog prvenstva i Olimpijskih igara u Los Angelesu. Sam sebe sam eliminirao.

    Za reprezentaciju Hrvatske nastupio je 1990. godine u prvoj utakmici protiv SAD-a. Iako nije bio strijelac, u pobjedi 2:1 bio je proglašen najboljim igračem te prve povijesne utakmice vatrenih.

    c30hk5bz41k0esh3.jpg

    Jednom je, 2010. godine, vodio Dinamo s klupe protiv Kopra u gostima kao pomoćnik odsutnoga prvog trenera Zajeca, nakon dramatične utakmice kazao je kako nikada ne bi mogao biti trener. Naime, nakon spektakularne 5:1 pobjede u prvoj utakmici 2. pretkola Lige prvaka na Maksimiru, Dinamo je doživio jedan od, slobodno možemo reći, najsramotnijih poraza u svojoj povijesti.

    Nedostajalo je malo, tako malo Luki Koper da napravi najveću senzaciju te sezone u Europi. Htjeli su se Slovenci samo dostojno oprostiti od Europe, a na kraju su skoro izbacili klub s peterostruko većim proračunom koji ih je ponizio u prvoj utakmici. Dinamov trener Zajec bio je u Tirani gdje je gledao suparnika u sljedećem krugu – moldavski Šerif, uvjeren u siguran prolazak svoje momčadi.

    Večernji list | Sportske novosti | Index
  • Eduardo
    July 18, 2022
    1.HNL - STRIJELCI
    • x11 Luka Ivanušec
    • x10 Bruno Petković
    • x8 Mislav Oršić
    • x6 Josip Drmić
    • x6 Martin Baturina
    • x6 Dario Špikić
    • x4 Arijan Ademi
    • x4 Stefan Ristovski
    • x3 Petar Bočkaj
    • x3 Mahir Emreli
    • x2 Josip Mišić
    • x2 Dino Perić
    • x2 Luka Menalo
    • x2 Josip Šutalo
    • x1 Amer Gojak
    • x1 Boško Šutalo
    • x1 Robert Ljubičić
    • x1 Sadegh Moharrami
    • x1 Rasmus Lauritsen
    • x1 Mario Jurčević | Osijek - AG
    • x1 Antun Marković | Slaven Belupo - AG
    • x1 David Mina | Šibenik - AG

    1.HNL - ASISTENTI
    • x11 Martin Baturina
    • x7 Josip Drmić
    • x7 Mislav Oršić
    • x6 Petar Bočkaj
    • x6 Bruno Petković
    • x5 Dario Špikić
    • x3 Stefan Ristovski
    • x3 Luka Ivanušec
    • x2 Robert Ljubičić
    • x2 Marko Bulat
    • x2 Arijan Ademi
    • x2 Luka Menalo
    • x1 Marko Tolić
    • x1 Kévin Théophile-Catherine
    • x1 Sadegh Moharrami
    • x1 Dino Perić
    • x1 Mauro Perković
    • x1 Josip Mišić

    01.Kolo - HNL - Dinamo Zagreb 3:2 Lokomotiva
    • 1.gol - Josip Drmić 25' | - | Asist - Dario Špikić
    • 2.gol - Josip Drmić 34' | - | Asist - Luka Ivanušec
    • 3.gol - Luka Menalo 90 + 1' | - | Asist - Kévin Théophile-Catherine

    02.Kolo - HNL - Slaven Belupo 1:5 Dinamo Zagreb
    • 1.gol - Martin Baturina 7' | - | Asist - Josip Drmić
    • 2.gol - Mislav Oršić 15' | - | Asist - Luka Menalo
    • 3.gol - Josip Drmić 20' | - | Asist - Mislav Oršić
    • 4.gol - Josip Mišić 74' | - | Asist - Mislav Oršić
    • 5.gol - Dario Špikić 90' | - | Asist - Marko Tolić

    03.Kolo - HNL - Dinamo Zagreb 4:1 Istra 1961
    • 1.gol - Mislav Oršić (P) 11' | - | Asist -
    • 2.gol - Boško Šutalo 32' | - | Asist - Petar Bočkaj
    • 3.gol - Petar Bočkaj 80' | - | Asist - Mislav Oršić
    • 4.gol - Mahir Emreli 88' | - | Asist - Martin Baturina

    04.Kolo - HNL - Varaždin 1:1 Dinamo Zagreb
    • 1.gol - Dario Špikić 45 + 1' | - | Asist - Petar Bočkaj

    05.Kolo - HNL - Dinamo Zagreb 4:1 Hajduk
    • 1.gol - Martin Baturina 61' | - | Asist - Bruno Petković
    • 2.gol - Arijan Ademi 64' | - | Asist - Dario Špikić
    • 3.gol - Amer Gojak 84' | - | Asist - Stefan Ristovski
    • 4.gol - Mislav Oršić 90 + 1' | - | Asist - Luka Ivanušec

    06.Kolo - HNL - Dinamo Zagreb 5:2 Osijek
    • 1.gol - MIslav Oršić 3' | - | Asist -
    • 2.gol - Bruno Petković 53' | - | Asist - Sadegh Moharrami
    • 3.gol - Dino Perić 66' | - | Asist - Petar Bočkaj
    • 4.gol - Dino Perić 82' | - | Asist - Petar Bočkaj
    • 5.gol - Mario Jurčević (AG) 90 + 3' | - | Asist - Dario Špikić

    07.Kolo - HNL - Šibenik 1:2 Dinamo Zagreb
    • 1.gol - Luka Ivanušec 35' | - | Asist - Martin Baturina
    • 2.gol - Bruno Petković (P) 68' | - | Asist -

    08.Kolo - HNL - Dinamo Zagreb 3:1 Rijeka
    • 1.gol - Rasmus Lauritsen 28' | - | Asist - Mislav Oršić
    • 2.gol - Dario Špikić 30' | - | Asist - Mislav Oršić
    • 3.gol - Mislav Oršić 60' | - | Asist - Luka Ivanušec

    09.Kolo - HNL - Gorica 0:1 Dinamo Zagreb
    • 1.gol - Mislav Oršić 90 + 2' | - | Asist - Arijan Ademi

    10.Kolo - HNL - Lokomotiva 1:2 Dinamo Zagreb
    • 1.gol - Arijan Ademi 6' | - | Asist -
    • 2.gol - Bruno Petković 47' | - | Asist -

    11.Kolo - HNL - Dinamo Zagreb 4:1 Slaven Belupo
    • 1.gol - Antun Marković (AG) 9' | - | Asist - Josip Drmić
    • 2.gol - Bruno Petković (P) 72' | - | Asist -
    • 3.gol - Petar Bočkaj 81' | - | Asist - Mislav Oršić
    • 4.gol - Luka Ivanušec 90 + 3' | - | Asist - Petar Bočkaj

    13.Kolo - HNL - Dinamo Zagreb 3:1 Varaždin
    • 1.gol - Bruno Petković 70' | - | Asist - Josip Drmić
    • 2.gol - Martin Baturina 78' | - | Asist - Bruno Petković
    • 3.gol - Bruno Petković (P) 90 + 3' | - | Asist -

    14.Kolo - HNL - Hajduk 1:1 Dinamo Zagreb
    • 1.gol - Bruno Petković (P) 72' | - | Asist -

    15.Kolo - HNL - Osijek 1:0 Dinamo Zagreb

    16.Kolo - HNL - Dinamo Zagreb 3:0 Šibenik
    • 1.gol - David Mina (AG) 10' | - | Asist -
    • 2.gol - Josip Drmić 34' | - | Asist - Bruno Petković
    • 3.gol - Bruno Petković 69' | - | Asist - Mislav Oršić

    17.Kolo - HNL - Rijeka 2:7 Dinamo Zagreb
    • 1.gol - Josip Mišić 2' | - | Asist - Josip Drmić
    • 2.gol - Mislav Oršić 13' | - | Asist - Bruno Petković
    • 3.gol - Dario Špikić 27' | - | Asist - Josip Drmić
    • 4.gol - Mislav Oršić 44' | - | Asist - Dario Špikić
    • 5.gol - Josip Šutalo 56' | - | Asist -
    • 6.gol - Mahir Emreli 72' | - | Asist - Martin Baturina
    • 7.gol - Mahir Emreli 85' | - | Asist - Luka Menalo

    18.Kolo - HNL - Dinamo Zagreb 0:0 Gorica

    19.Kolo - HNL - Dinamo Zagreb 2:1 Lokomotiva
    • 1.gol - Stefan Ristovski 35' | - | Asist -
    • 2.gol - Martin Baturina 58' | - | Asist - Dario Špikić

    20.Kolo - HNL - Slaven Belupo 1:1 Dinamo Zagreb
    • 1.gol - Josip Drmić 3' | - | Asist - Petar Bočkaj

    21.Kolo - HNL - Dinamo Zagreb 1:0 Istra 1961
    • 1.gol - Stefan Ristovski 37' | - | Asist - Martin Baturina

    22.Kolo - HNL - Varaždin 1:3 Dinamo Zagreb
    • 1.gol - Luka Ivanušec 49' | - | Asist - Stefan Ristovski
    • 2.gol - Luka Ivanušec 73' | - | Asist -
    • 3.gol - Arijan Ademi 85' | - | Asist - Bruno Petković

    23.Kolo - HNL - Dinamo Zagreb 4:0 Hajduk
    • 1.gol - Arijan Ademi 8' | - | Asist - Dino Perić
    • 2.gol - Martin Baturina 10' | - | Asist - Arijan Ademi
    • 3.gol - Luka Ivanušec 38' | - | Asist - Martin Baturina
    • 4.gol - Luka Ivanušec 63' | - | Asist - Bruno Petković

    24.Kolo - HNL - Dinamo Zagreb 1:1 Osijek
    • 1.gol - Bruno Petković 62' | - | Asist -

    25.Kolo - HNL - Šibenik 2:1 Dinamo Zagreb
    • 1.gol - Stefan Ristovski 64' | - | Asist - Marko Bulat

    26.Kolo - HNL - Dinamo Zagreb 1:0 Rijeka
    • 1.gol - Stefan Ristovski 67' | - | Asist - Martin Baturina

    27.Kolo - HNL - Gorica 1:1 Dinamo Zagreb
    • 1.gol - Robert Ljubičić 60' | - | Asist - Josip Drmić

    28.Kolo - HNL - Lokomotiva 1:2 Dinamo Zagreb
    • 1.gol - Luka Ivanušec 50' | - | Asist - Josip Drmić
    • 2.gol - Luka Menalo 79' | - | Asist - Marko Bulat

    29.Kolo - HNL - Dinamo Zagreb 4:0 Slaven Belupo
    • 1.gol - Josip Drmić 27' | - | Asist - Stefan Ristovski
    • 2.gol - Dario Špikić 33' | - | Asist - Mauro Perković
    • 3.gol - Luka Ivanušec 45 + 1' | - | Asist - Martin Baturina
    • 4.gol - Josip Šutalo 62' | - | Asist - Martin Baturina

    30.Kolo - HNL - Istra 1961 0:0 Dinamo Zagreb

    31.Kolo - HNL - Dinamo Zagreb 2:0 Varaždin
    • 1.gol - Dario Špikić 42' | - | Asist -
    • 2.gol - Luka Ivanušec 72' | - | Asist - Martin Baturina

    32.Kolo - HNL - Hajduk 0:0 Dinamo Zagreb

    34.Kolo - HNL - Osijek 0:0 Dinamo Zagreb

    16.Kolo - HNL - Dinamo Zagreb 4:0 Šibenik
    • 1.gol - Bruno Petković 31' | - | Asist - Josip Mišić
    • 2.gol - Luka Ivanušec 54' | - | Asist - Robert Ljubičić
    • 3.gol - Martin Baturina 55' | - | Asist - Robert Ljubičić
    • 4.gol - Petar Bočkaj 68' | - | Asist - Martin Baturina

    35.Kolo - HNL - Rijeka 1:2 Dinamo Zagreb
    • 1.gol - Luka Ivanušec 43' | - | Asist - Martin Baturina
    • 2.gol - Sadegh Moharrami 62' | - | Asist -
  • Eduardo
    July 7, 2022
    y4ucng70srogw5cg.jpg


    Ovo je priča o legendi Dinama koja je u životu prošla i raj i pakao. Taj sjajan nogometaš koji je zagrebački klub došao iz tuzlanske Slobode osvojio je srca navijača, član je čuvene šampionske postave iz 1982. godine. Iako ljubimac navijača nakon karijere u jednom trenutku se nije snašao i javnost se silno senzibilizirala na njegove nevolje – završio je sam, na ulici, bez ikoga, napušten. Kasnije, na inzistiranje navijačke javnosti, Hadžiću je klub pomogao, pa je kasnije bio i zaposlen na Maksimiru.

    Ismet Hadžić rođen je 7. srpnja 1954. godine u Tuzli, a u Dinamo je stigao u siječnju 1980. godine, te je u šest sezona provedenih u Maksimiru odigrao 145 službenih utakmica (ukupno 302 utakmice uz 11 postignutih pogodaka) za “modre” s kojima je 1982. godine osvojio naslov prvaka bivše države, prvi nakon 24 godine, a 1983. i Kup Jugoslavije.

    Između 1979. i 1983. godine pet puta je nastupio za reprezentaciju Jugoslavije. Igrao je dva puta kao nogometaš Slobode, a tri puta kao član Dinama. Debitirao je 1. travnja 1979. godine u Nikoziji, u kvalifikacijskoj utakmici za Europsko prvenstvo u kojoj je Jugoslavija pobijedila Cipar sa 3:0. Od dresa reprezentacije oprostio se 23. travnja 1983. godine u Parizu u prijateljskoj utakmici u kojoj je Francuska pobijedila Jugoslaviju s 4:0. Više puta Hadžić je igrao za B, omladinsku, olimpijsku i mediteransku reprezentaciju.

    Samozatajan, skroman, povučen i tih imao je život toliko atipičan za nogometne zvijezde. On je u svom post-nogometnom životu došao do dna i kada su svi mislili da mu nema spasa uspio se othrvati porocima i dotadašnjem načinu života, uspio je naći okrjepu među prijateljima, naći posao i živjeti kao sav normalan svijet. I baš je u tome njegova silna vrijednost, jer čovjek koji je pao i podignuo se, vrjedniji je od onoga koji nikad ne padne, glasi kineska poslovica. A ona se upravo i može primijeniti na Ismeta Hadžića, dragog nogometnog i društvenog lika iz Zagreba osamdesetih godina…

    U Dinamo je Hadžić stigao iz tuzlanske Slobode i zarana osvojio srca navijača svojom beskompromisnošću na terenu, ali i tehničkim znanjem kojeg u to doba braniči i stoperi baš i nisu imali. Još dok je nastupao za tuzlansku momčad, dobivao je pozive za tadašnju jugoslavensku reprezentaciju, a u Dinamu je doživio svoje najbolje igračke dane. U momčadi Slobode se vrlo rano već 1972. godine sa 18 godina izborio za standardno mjesto u prvoj momčadi, za koju je igrao do 1979. godine. U tom periodu je odigrao 350 utakmica.

    Bio je jedan od glavnih igrača Blaževićeve sjajne momčadi koja je sezone 1981/82. mljela sve pred sobom, iako je na putu do naslova prvaka propustio jesenski dio natjecanja, jer je služio vojni rok, ipak je bio jedan od generatora furioznoga Dinamova proljeća. Govore kako ga nikad nitko nije predriblao te sezone, a sudjelovao je u bezbroj kreacija Dinamovih napada jer je jednostavno osjećao prostor, loptu i dinamiku igre. Bio je pravi nogometni intelektualac. Ćiro Blažević znao je reći da je „Hadžija“ bio prototip modernog stopera i jedan od ključnih igrača momčadi, igrač koji ima "kompjuter u glavi". Djelovao je iz pozadine, najčešće u sjeni glavnih zvijezda, ali bez njega se nije mogla sastaviti udarna momčad.

    8sbh7secnyxi6rrp.jpg


    Sjajne partije nisu prošle nezapaženo niti u Europi, pa ga je već 1983. godine tražio tada najbolji turski klub Fenerbahçe. Na ruke je Hadžić trebao primiti odmah 300.000 dolara. No, Dinamo, zapravo Ćiro Blažević ga nije pustio – urlao je po uredu da bez Hadžića neće izboriti ni ostanak u Prvoj ligi.

    “Sine, ne mogu te pustiti, ostani još godinu dana da osvojimo i drugi naslov prvaka”, govorio je Ćiro Hadžiću.

    Potom je, samo koji mjesec kasnije, Blažević napustio Dinamo. Kada je Ćiro “zbrisao” otišao je i Hadžić, prvo u Pristhinu, a onda i u Sjedinjene Američke Države (Las Vegas) gdje je godinu dana igrao mali nogomet kako bi nešto zaradio za stare dane. Jer, osamdesetih se u tadašnjoj državi od nogometa moglo lijepo živjeti, ali se nije mogla osigurati životna egzistencija.

    Kada se vratio, a kako život ide brzo dalje, malo tko ga se sjetio. Živio je svojim skromnim životom, a volio je malo, hajdemo to tako reći i “zalomiti” onako – dok je bilo u džepu, bilo je i prijatelja. A kada se džep ispraznio, svi su prijatelji odjednom postali prezauzeti. Hadžija je ostao sam. Sam kao duh…

    Sjetio se tada Hadžija da je ljudima posuđivao novac, pa je potražio te drugove da mu ga vrate, jer se, eto, našao u takvoj situaciji. No, odgovora od “prijatelja” nije bilo. Sve što je posudio, sve što je zaradio, nestalo je bez traga kod navodnih prijatelja.

    “Nisam imao više kamo, osjetio sam da sam izdan”, pričao je godinama kasnije kada se već oporavio.

    Nije uspio prodati ni stan, a kasnije je ostao i bez njega. Izlaza nije bilo. Ostala mu je – ulica. Spavao je u Zapruđu u starom automobilu, skrivali su ga policajci iz tog zagrebačkog kvarta koji ga nisu prijavljivali zbog beskućništva.

    “Nisam bio čak ni klošar jer kako sam ja živio tih godina, bila je to uvreda i za klošare. Kupao sam se i brijao na Bundeku i tamo jeo zeleno voće. Zato mi je Bundek danas kao Azurna obala. Bio sam u jako, jako teškoj situaciji. Ostao sam bez svega. Posudio sam nekim prijateljima 80.000 maraka, a prijatelji se više nikad nisu javili. Kako je to počelo? Počeo sam prijateljima posuđivati novac, od 10 do 100 tisuća eura. Bio sam tako odgojen pa sam pomagao svima koji su me tražili. Sjedili bismo za stolom, a netko bi rekao: ‘Treba mi pet, deset tisuća da se izvučem’ i ja sam mu ih dao jer meni u tom trenutku nije trebalo. Nisam bio škrt. A onda je došla kriza. Ljudi nisu vraćali ili su vraćali premalo. Neki su me počeli i izbjegavati. Posebno sam bio slab kada bi spomenuli djecu. I danas bih im vjerojatno za njih posudio. Ali shvatio sam tužnu istinu: ako hoćeš izgubiti prijatelja, posudi mu 100 eura. A onda sam još zaronio i u alkohol, pa mi je piće odnijelo i ostatke ostataka. Na dnu me našao Zlatan Arnautović, koji je preko novinara, pokojnog Ivice Šanteka, pokrenuo akciju za moje spašavanje”, sjećao se godinama kasnije Ismet Hadžić.

    Nije imao ni posla, ni prihoda. No, nisu svi na svijetu loši ljudi. Odnekud se pojavilo svjetlo na kraju tunela. Sjetio ga se prijatelj koji mu je ponudio kakvu-takvu pomoć.

    “Došao mi je moj stari drug Faruk Spahić i pitao me ako bih želio raditi na tržnici za nadnicu, za plaću. Spahića znam otprije, odavno, zajedno smo služili vojni rok. Nisam imao izbora i odnekud sam morao početi. Gurao sam kolica, spremao štandove, bio vrijedan. Poslije sam bio i vodoinstalater, popravljao sam centralna grijanja. Svašta čovjek nauči kad je u nevolji. Zbog te ‘šanse’ sam do groba zahvalan Faruku, koji mi je pružio ruku kada su me svi zaboravili.”, sjećao se Hadžić.

    Još uvijek je volio zaviriti u čašicu, no kada su ga se sjetili stari prijatelji iz Dinama, napose Zvjezdan Cvetković, rekao je zauvijek – zbogom alkoholu.

    Znao se tresti kada bi ovo pričao: “Jednog dana, nekako razgovaram sa sobom i kažem: Dosta je, konju jedan, što to radiš od sebe?! U početku mi je malo tko vjerovao, ali onda su vidjeli da sam se promijenio. Nije bilo više alkohola, samo kavica i mineralna. I počeli su mi pomagati ljudi – iz Lokomotive su se javili Čabraja i direktor Šikić, intervenirao je i Zdravko Mamić i odmah sam prihvatio posao.

    “Cvetković me pitao, bih li radio s djecom, onom najtalentiranijom. Uprava kluba s Mamićem nije radila oko toga problema i tako sam opet osvanuo u Dinamu. Bio je to moj novi rođendan. No, shvatio sam da si čovjek najprije mora sam pomoći. Samo ja znam kako mi je bilo živjeti u automobilu – slike se vrte, slike mojih i Dinamovih najvećih uspjeha, slika tapšanja po ramenu, slavlja, izlazaka. A sad se krijem u mraku starog automobila. Ležim i hladno je, a meni kroz glavu idu ti dolari, oproštajna utakmica Dragana Džajića u Tuzli, kada mi je sudac rekao: ‘Samo ga krivo pogledaj, letiš van’. Nije se sastao s loptom. Onda se sjetim utakmica s Hajdukom, kad smo ih u Splitu dobili 2-1 i kad su navijači pjevali ‘Hajduk i Dinamo dva su kluba bratska...’ Pa se sjetim 3-0 protiv Zvezde, Mlinarića, Kranjčara, Zeke i suza suzu goni. Žena je pobjegla u Tuzlu, svijet se srušio... Ma to je bilo strašno”, prisjećao se.

    Godinama je tako Ismet Hadžić radio s talentiranom djecom u Maksimiru. Bio je besprijekoran trener, pravi pedagog. Objašnjavao je djeci da je bitno završiti školu, upozoravao ih je što ih čeka u životu – ta on im je mogao biti najbolji primjer… Nije se sramio svog posrtaja, ali je uživao u svom Feniksovom skoku. Kada bi se povele rasprave o Dinamovim generacijama, nije dopustio ni jedne riječi protiv svoje…

    a5n7ykl0oirfu6hp.png


    “Moj prijatelj Marko Mlinarić bio je najbolji igrač kojeg sam gledao. Ma, cijela ta generacija bila je urnebesna, nenadmašna. Nemojte se ljutiti, ali Zagreb ni Dinamo neće više nikad imati takvih igrača. Nikad me nitko neće uvjeriti da je Modrić bolji od Mlinarića, Ćorluka od Dragana Bošnjaka, ili Eduardo od Cerina i Kranjčara. To su bili velemajstori. I nikad više u Maksimiru nije bilo takve klape, možda su nam se približili Silvio Marić i Robert Prosinečki 1998. godine”.

    Umro je 14. srpnja 2015. godine, u 62. godini života nakon duge i teške bolesti.

    Ismet Hadžić, istinska legenda Dinama, a ujedno i jedna od najtužnijih priča Dinamove nogometne povijesti.

    Sportska revija | Jutarnji list | HNS | Večernji list

Dobrodošli na Forum Zona Dinamo!

Zona Dinamo je Forum na kojem se okupljaju navijači i simpatizeri Dinama, te na jednom mjestu raspravljaju i informiraju se o klubu i svim ostalim stvarima koje imaju poveznicu s našim klubom. Ostali su dobrodošli kao gosti i u skladu s tim trebaju se i ponašati.

Authors