• Eduardo
    September 1, 2022
    0o5zkgrypcfww1ed.jpg

    Marko Mlinarić "Mlinka" rođen je u Zagrebu, 1. rujna 1960. godine.

    Mlinka, najmlađi od trojice braće, u Dinamo je došao relativno kasno, sa 14 godina i postao jedna od najvećih igračkih legendi našeg kluba za koji je skupio 307 službenih nastupa i postigao 53 pogotka (ukupno 613 nastupa i 174 pogodaka). Drugi je po broju nastupa za Dinamo, odmah iza Ladića, a ukupno je deseti na listi najboljih strijelca svih vremena. U svim anketama redovito je među deset najboljih nogometaša svih vremena koji su nosili sveti dres, a jedna velika anketa stručnjaka, novinara i navijača smjestila ga je i u najboljih XI Dinama svih vremena.

    Imao je tih godina Dinamo pametnu politiku. Surađujući s profesorima tjelesnoga odgoja pokrivali su cijeli Zagreb. Mlinku je uočio i Dinamu preporučio prof. Hršak, koji je pokrivao južni Zagreb. Dinamovo izaslanstvo je došlo, pogledalo i sve je odmah bilo jasno. Mlinarić je bio izvrstan u pionirima, nenadmašan u juniorima da bi u ljeto 1978., na isteku juniorskoga staža, umalo s Deverićem završio u banjolučkom Borcu. No Vlatko Marković je zaustavio posudbu, koja je mogla završiti svakako.

    Debitirao je u prvoj momčadi 8. travnja 1978. sa 17 i pol godina. Dinamo je poražen s 1:0 u Osijeku, a Mlinarić je zamijenio Snješka Cerina i odigrao dvadesetak minuta. Prvu "pravu" utakmicu odigrao je sedam dana kasnije, u Maksimiru protiv Sarajeva. Završilo je 3:3, a Marko je bio strijelac trećeg "plavog" pogotka. Zadnji put plavi dres nosio je u Moskvi, 20. kolovoza 1996. protiv Spartaka (0:2) u Kupu UEFA.

    S Dinamom je osvojio prvenstvo Jugoslavije 1982., nakon 24 godine posta za maksimirski klub i Kup maršala Tita 1980. i 1983. godine, te prvenstvo i Kup Hrvatske 1996. godine.

    Mlinarić je bio vezni igrač. On je bio “desetka” u dobu u kojem je broj 10 bio svet. U ta vremena “desetku“ je mogao dobiti samo igrač koji zna sve. Mlinarić je bio virtuoz. Bio je vrhunski tehničar, odličan dribler, velemajstor proigravanja, a imao je i odličan udarac. Slobodnjak je kod njega bio - pola gola. On je imao i lijevu i desnu nogu, a obje su bile toliko dobre da se činilo kako je ljevak, a zapravo je bio dešnjak. Mlinka je bio igrač zbog kojega se dolazilo na Dinamove utakmice, a 1987. izabran za najboljega nogometaša Jugoslavije u cijenjenoj anketi Večernjega lista. Mlinarić je igrao za Dinamo u dva navrata, od 1978. do 1987., a potom i u sezoni 1995. - 1996., kada se oprostio, sa 36 na leđima, u mandatu Otta Barića.

    – Tada mi je umrla majka, prolazio sam kroz rastavu braka i osjećao sam da na terenu nisam pravi te nisam želio zauzimati mjesto nekom mlađem. A fizički sam bio toliko spreman da sam u HNL-u mogao igrati do četrdesete – rekao je za Večernji list.

    Mlinka je bio superbitan dio Ćirine generacije iz 1982., koja je igrala sjajan nogomet i za čije se utakmice tražila karta više. Bio je “Maradona te generacije”. Sam priznaje da su prenaglašene emocije ono što ga prati cijeli život, da je to ono što je usađeno u njega genetski. Ta tvrdoglavost, kojom je radio sam protiv sebe, poslije je u njemu izazivala žal zbog određenih postupaka.

    - Na terenu mi je falilo drskosti da do kraja završim sve svoje akcije. Eto, u šampionskoj sezoni 1981. - 1982. ja sam za Dinamo igrao najviše, čak 33 utakmice, a postigao sam samo dva gola. To je vrlo malo – kaže Mlinka i nastavlja: – Da, bunt je neki bio u meni, mislio sam da je nekakva nepravda u pitanju. A kad se ohladiš... Znate kako kažu: Samo budala ne uči na svojim pogreškama. Nedostajalo mi je mirnoće u igri, ali ja sam ipak uživao da mogu odigrati zadnji pas da netko drugi zabije gol. Ne žalim što sam tada postigao samo dva pogotka, nego žalim što ih, kao broj deset, nisam postigao više.

    Tako ga u sjećanju prati utakmica protiv Budućnosti 1982. kada je u zadnjem kolu po vlastitom priznanju ratovao sam protiv svih. – Ćiro mi je poslije rekao; Nisam te htio povući iz igre da se ne naslađuju. A ja si mislim – bolje da si me povukao nego da se blamiram. Tada sam i namjerno promašio čistu šansu, s pet metara pucao sam pokraj gola. To je pokojni Hadžija jedini skužio. Već sam tada bio emocionalno ispražnjen i već su me ta slavlja bila pomalo umarala. Novinar Mitrović mi je tada dao ocjenu devet i kazao: ''Driblao si kao nikad u životu.'' I to je istina, a ja sam protestirao protiv cijelog stadiona na kojemu je bilo 60 tisuća ljudi; '‘Nećete vi mene zajebavati i zviždati mi’'. To je ta tvrdoglavost, i kada se toga sjetim, mogu samo reći – eh, kakva sam budala bio!

    Mlinarić, što je odlika velikih igrača, redovito je bio najbolji u najvažnijim utakmica. S Hajdukom je uvijek bio odličan. Splićanima je zabio pet pogodaka u prvenstvu negdašnje države i još jedan u prvenstvu Hrvatske. Od svih derbija Modrih i Bijelih, koji se negda prštali od odlične igre, osobito pamtimo jedan, odigran 1984. Utakmica je završila 2:2, a sve pogotke postigli su genijalci - dva Marko Mlinarić, dva Baka Slišković.

    Mlinarića su na oku, još dok je bio u Dinamu, držali Francuzi. U ljeto 1987. po Mlinku je u Zagreb došao tadašnji trener Monaca Arsene Wenger. No, posao ipak nije realiziran. Pregovori su se vodili bili u Inter-Contiju, a vjerojatno su razlozi razilaženja bile financije. No, iskreni Mlinarić kaže kako Wenger tada nije pogriješio što ga nije angažirao, jer je uzeo Hoddlea i Hateleya i s njima je osvojio dva naslova prvaka.

    Osobito pomno Mlinku je pratio i Guy Roux, legendarni francuski trener koji je vodio Auxerre čak 41 godinu. Roux je bio 10. srpnja 1987. i na Parku prinčeva, gdje su se u prijateljskome ogledu sudarili i tada odličan Paris SG i Dinamo. Mlinarić je igrao čudesno, zabio je tri komada Batsu, odličnom vrataru francuske reprezentacije. Prvi je postigao glavom, što je za njega bilo neuobičajeno, a drugi udarcem s možda i 40 metara. Treći pogodak bio je rapsodija - prošao je sve, pa lažnjakom poslao Batsa u prazno i ušetao se u mrežu.

    Oduševljeni Francuzi po Mlinarića su došli privatnim zrakoplovom i pola godine nakon propalih pregovora s Monacom, prešao je u Auxerre, jer je Guy Roux grčevito tražio desetku budući da su mu obje desetke, Ferrer i Planc, bile ozlijeđene. Transfer je bio jak. Pisalo se o 800.000 dolara.

    Dinamo je ostao bez kapetana, bez igračkog vođe, bez prirodnog, "nasljednog" lidera, nogometaša koji je još u omladinskom uzrastu bio, kao što su to bili Zajec ili Kranjčar, ili kao što će to biti Zvonimir Boban, određeni da ponesu Dinamov nogometni stijeg.

    I možda Mlinka nije bio autoriteta jednog Zajeca, možda nije imao onu nogometnu perfekciju ni osobnu moć da se nametne savršenom ozbiljnošću i mirnoćom poput Zeke, možda nije imao igračku lepršavost i momačku nadmenost jednog Kranjčara, nije ni važno, Mlinarić je imao nešto sasvim drugo, nešto čime su pak bili hendikepirani njegovi prethodnici.

    Jer, ne sjećamo se da je bilo koji vođa unio toliko sentimentalnosti, toliko emocija i osobnosti u "svoj posao" koliko Mlinarić. Ne sjećamo se, također, da je bilo koji Dinamov kapetan toliko ratovao s publikom, posebno onom na istočnoj tribini, poput Mlinarića... ali pak, nitko nikom nije zamjerio.

    Bili su to kratki ratovi, ratovi iz ljubavi, bili su to zvižduci na račun plave "desetke", pa Mlinkine raznorazne nepristojne poze, pa zgražanja na Istoku, i na koncu, skoro uvijek, završavalo bi - Mlinarićevim suzama!

    Istina je i još jedna: rijetko je koji miljenik Dinamove publike toliko griješio, toliko tvrdoglavo išao svojim putem, ali se i toliko kajao i toliko plakao. Ali ima i ona sasvim druga strana te iste medalje. I isto toliko istinita: rijetko su kojem miljeniku Dinamove publike nanijete tolike nepravde, toliko glupih uskraćivanja, toliko osporavanja...

    No, jedna se stvar u ovoj pričici o Mlinariću nikako ne smije zaboraviti. Bez obzira na sve zgode i nezgode, na okolnosti u i oko Dinama, Marko je u jednom uvijek bio na visini: uvijek bi bio na strani suigrača, čak bi se više zalagao za njihovu, nego svoju "pravicu", nikada tako za sebe, kao što je znao za druge i boriti se, i moliti, i tražiti. Takav je ostao i na kraju.

    U jednoj od onih dugih maksimirskih noći, kad su svjetla u Dinamu gorjela do pred jutro i kad se najmanje pričalo o nogometu a više o politici, zabilježen je kratak razgovor Mlinarića i Blaževića. Kapetan je tada inzistirao da se od dijela njegove odštete izmire dugovanja prema nekim igračima. Isto je tako žestoko tražio stan za Jozu Bogdanovića...

    6yauklsa75p8j4ts.jpg

    Mlinarić je za Auxerre igrao dvije godine, od 1987. do 1989. u vrlo jakoj momčadi. Bili su tu Boli, Dutuel, Cantona, Vahirua, Geraldes...

    Tko je, Mlinarić je pokazao već na prvome treningu. Primio je loptu i progurao kroz noge Boliju. Boli se skamenio, pa krenuo za Mlinkom i prozborio mu: “Ovo ti je prvi i zadnji put. Da mi ovo više nikada nisi učinio.” Boli, koji je 1993. za Marseille zabio gol vrijedan Kupa prvaka, od tada je na svakoj utakmici vikao suigračima: “Dajte loptu Marku!”

    Postoji iz toga vremena i druga zanimljivost. Eric Cantona, čiji genij se nije razvio u Auxerreu već tek u Manchester Unitedu, nakon jedne je utakmice odlučio “iskušati” Mlinarića u svojoj vinoteci. Opasno su “degustirali”. Sljedeći dan Cantona nije došao na trening, a Mlinka jest.

    tij5chhbpvt0pjqe.png

    Nakon dvije godine Auxerrea, Mlinarić je otišao Cannes (1989. - 1991.). Nije morao, no on je htio poći i iskušati život na Azurnoj obali. Prvu je sezonu bio u nemilosti trenera, pa je sa Zidaneom počesto igrao u drugoj momčadi. Drugu sezonu odigrao je, međutim, odlično, zabijao je i asistirao i Cannes je prvi put u povijesti izborio plasman u Kup UEFA. Tako je veliki Zinedine Zidane jednom zgodom kazao: - Hrvatska je uvijek imala odlične nogometaše, vaša generacija sa SP-a 1998. bila je iznimna, ali meni je Marko Mlinarić bio najbolji!

    xf5oghs86ur3qvj3.png

    1991. htio se Mlinka vratiti u Dinamo, ali tadašnji maksimirski genijalci nisu ga htjeli, pa je otišao u Segestu (1991. - 1995.). Igrao je izvrsno. Bio je toliko dobar da se 1995. izborio za povratak u Maksimir. Pod Cicom Kranjčarom, koji mu je bio njegov trener i u Segesti, odigrao je sezonu za svoju dušu i za dušu navijača. Premda je imao gotovo 35, bio je najbolji igrač Dinama. Mlinarić je sjajno igrao i mali nogomet. S Controm, za koju su mahom igrali dinamovci (Kranjčar, Deverić, Dumbović, Popovski, Karabašić, Žigante, Sudy, Bangoura) 1981. je osvojio Kutiju šibica, naprestižniji malonogometni turnir u nas. Tada su profići smjeli na parket u prvenstvenoj stanci.

    Za reprezentaciju Jugoslavije igrao je od 1983. do 1988. i upisao je 17 nastupa uz jedan pogodak, a zaobišla su ga sva velika seniorska natjecanja. Nastupio je samo na SP-u do 20 godina u Japanu 1979. godine, kada je, među ostalima, igrao i protiv Maradone. Argentina je predvođena Diegom pobijedila Jugoslaviju sa 1:0. Bio je u prosincu 1983. sudionik dramatične utakmice Jugoslavija - Bugarska. Bio je to ogled “biti ili ne biti” u kvalifikacijama za EP 1984. u Francuskoj. Jugoslavija (Simović, Zoran Vujović, Ješić, Katanec, Peruzović, Radanović, Zlatko Vujović, Gudelj, Safet Sušić, Baždarević, Mlinarić) u dramatičnoj je završnici, praktički u posljednjoj sekundi igre pobijedila 3:2 i tu se dogodila rodila rečenica Mladena Delića: “Ma ljudi moji, je li to moguće...” No iako je Mlinarić u to doba bio jedan od najboljih igrača YU-lige, nije bio na listi 20 igrača u Francuskoj. Todor Veselinović Mlinarića je “zaboravio”.

    - Da je igrao u Zvezdi, igrao bi mnogo više - tvrdi Mirko Bazić dok Mlinka i za to ima dodatno obrazloženje. – Nisam imao samopouzdanja, vjere u sebe, zbog toga nisam dobro igrao za reprezentaciju. Nisam se mogao opustiti kao u Dinamu. Ti imaš igrače koji fulaju dva jedanaesterca na utakmici i ne libe se pucati i treći, a ja jednostavno nisam taj tip. Tu neku svoju nepravdu koju sam nosio trebao sam drukčije ispoljiti. Uz to, kako me nisu baš često pozivali, mislio sam da će mi zamjeriti svaku pogrešku.

    Čak i za neodlazak na EP u Francusku svaljuje krivnju samo na svoja leđa. - Uvijek sam donosio loše odluke, pa sam tako u siječnju 1984. svojevoljno otišao u vojsku. Dinamo je bio protiv toga, Vlatko Marković nije dao, čak su mi napravili i spačku. Imao sam sređeno da idem u vojsku u Karlovac, a za par dana u vojnom odsjeku rekli su mi da su iz Dinama intervenirali i da mogu birati Strumicu, Đakovicu, Prištinu ili Vis. Samo da bih rekao da neću ići. A ja kažem – Vis. I ostanem bez Europskog prvenstva i Olimpijskih igara u Los Angelesu. Sam sebe sam eliminirao.

    Za reprezentaciju Hrvatske nastupio je 1990. godine u prvoj utakmici protiv SAD-a. Iako nije bio strijelac, u pobjedi 2:1 bio je proglašen najboljim igračem te prve povijesne utakmice vatrenih.

    c30hk5bz41k0esh3.jpg

    Jednom je, 2010. godine, vodio Dinamo s klupe protiv Kopra u gostima kao pomoćnik odsutnoga prvog trenera Zajeca, nakon dramatične utakmice kazao je kako nikada ne bi mogao biti trener. Naime, nakon spektakularne 5:1 pobjede u prvoj utakmici 2. pretkola Lige prvaka na Maksimiru, Dinamo je doživio jedan od, slobodno možemo reći, najsramotnijih poraza u svojoj povijesti.

    Nedostajalo je malo, tako malo Luki Koper da napravi najveću senzaciju te sezone u Europi. Htjeli su se Slovenci samo dostojno oprostiti od Europe, a na kraju su skoro izbacili klub s peterostruko većim proračunom koji ih je ponizio u prvoj utakmici. Dinamov trener Zajec bio je u Tirani gdje je gledao suparnika u sljedećem krugu – moldavski Šerif, uvjeren u siguran prolazak svoje momčadi.

    Večernji list | Sportske novosti | Index
  • Eduardo
    July 18, 2022
    1.HNL - STRIJELCI
    • x6 Mislav Oršić
    • x4 Bruno Petković
    • x3 Josip Drmić
    • x3 Dario Špikić
    • x2 Martin Baturina
    • x2 Arijan Ademi
    • x2 Dino Perić
    • x2 Luka Ivanušec
    • x2 Petar Bočkaj
    • x1 Luka Menalo
    • x1 Amer Gojak
    • x1 Josip Mišić
    • x1 Mahir Emreli
    • x1 Boško Šutalo
    • x1 Rasmus Lauritsen
    • x1 Mario Jurčević | Osijek - AG
    • x1 Antun Marković | Slaven Belupo - AG

    1.HNL - ASISTENTI
    • x6 Mislav Oršić
    • x5 Petar Bočkaj
    • x3 Dario Špikić
    • x3 Luka Ivanušec
    • x2 Martin Baturina
    • x2 Josip Drmić
    • x1 Bruno Petković
    • x1 Luka Menalo
    • x1 Marko Tolić
    • x1 Kévin Théophile-Catherine
    • x1 Stefan Ristovski
    • x1 Sadegh Moharrami
    • x1 Arijan Ademi

    01.Kolo - HNL - Dinamo Zagreb 3:2 Lokomotiva
    • 1.gol - Josip Drmić 25' | - | Asist - Dario Špikić
    • 2.gol - Josip Drmić 34' | - | Asist - Luka Ivanušec
    • 3.gol - Luka Menalo 90 + 1' | - | Asist - Kévin Théophile-Catherine

    02.Kolo - HNL - Slaven Belupo 1:5 Dinamo Zagreb
    • 1.gol - Martin Baturina 7' | - | Asist - Josip Drmić
    • 2.gol - Mislav Oršić 15' | - | Asist - Luka Menalo
    • 3.gol - Josip Drmić 20' | - | Asist - Mislav Oršić
    • 4.gol - Josip Mišić 74' | - | Asist - Mislav Oršić
    • 5.gol - Dario Špikić 90' | - | Asist - Marko Tolić

    03.Kolo - HNL - Dinamo Zagreb 4:1 Istra 1961
    • 1.gol - Mislav Oršić (P) 11' | - | Asist -
    • 2.gol - Boško Šutalo 32' | - | Asist - Petar Bočkaj
    • 3.gol - Petar Bočkaj 80' | - | Asist - Mislav Oršić
    • 4.gol - Mahir Emreli 88' | - | Asist - Martin Baturina

    04.Kolo - HNL - Varaždin 1:1 Dinamo Zagreb
    • 1.gol - Dario Špikić 45 + 1' | - | Asist - Petar Bočkaj

    05.Kolo - HNL - Dinamo Zagreb 4:1 Hajduk
    • 1.gol - Martin Baturina 61' | - | Asist - Bruno Petković
    • 2.gol - Arijan Ademi 64' | - | Asist - Dario Špikić
    • 3.gol - Amer Gojak 84' | - | Asist - Stefan Ristovski
    • 4.gol - Mislav Oršić 90 + 1' | - | Asist - Luka Ivanušec

    06.Kolo - HNL - Dinamo Zagreb 5:2 Osijek
    • 1.gol - MIslav Oršić 3' | - | Asist -
    • 2.gol - Bruno Petković 53' | - | Asist - Sadegh Moharrami
    • 3.gol - Dino Perić 66' | - | Asist - Petar Bočkaj
    • 4.gol - Dino Perić 82' | - | Asist - Petar Bočkaj
    • 5.gol - Mario Jurčević (AG) 90 + 3' | - | Asist - Dario Špikić

    07.Kolo - HNL - Šibenik 1:2 Dinamo Zagreb
    • 1.gol - Luka Ivanušec 35' | - | Asist - Martin Baturina
    • 2.gol - Bruno Petković (P) 68' | - | Asist -

    08.Kolo - HNL - Dinamo Zagreb 3:1 Rijeka
    • 1.gol - Rasmus Lauritsen 28' | - | Asist - Mislav Oršić
    • 2.gol - Dario Špikić 30' | - | Asist - Mislav Oršić
    • 3.gol - Mislav Oršić 60' | - | Asist - Luka Ivanušec

    09.Kolo - HNL - Gorica 0:1 Dinamo Zagreb
    • 1.gol - Mislav Oršić 90 + 2' | - | Asist - Arijan Ademi

    10.Kolo - HNL - Lokomotiva 1:2 Dinamo Zagreb
    • 1.gol - Arijan Ademi 6' | - | Asist -
    • 2.gol - Bruno Petković 47' | - | Asist -

    11.Kolo - HNL - Dinamo Zagreb 4:1 Slaven Belupo
    • 1.gol - Antun Marković (AG) 9' | - | Asist - Josip Drmić
    • 2.gol - Bruno Petković (P) 72' | - | Asist -
    • 3.gol - Petar Bočkaj 81' | - | Asist - Mislav Oršić
    • 4.gol - Luka Ivanušec 90 + 3' | - | Asist - Petar Bočkaj
  • Eduardo
    July 7, 2022
    y4ucng70srogw5cg.jpg


    Ovo je priča o legendi Dinama koja je u životu prošla i raj i pakao. Taj sjajan nogometaš koji je zagrebački klub došao iz tuzlanske Slobode osvojio je srca navijača, član je čuvene šampionske postave iz 1982. godine. Iako ljubimac navijača nakon karijere u jednom trenutku se nije snašao i javnost se silno senzibilizirala na njegove nevolje – završio je sam, na ulici, bez ikoga, napušten. Kasnije, na inzistiranje navijačke javnosti, Hadžiću je klub pomogao, pa je kasnije bio i zaposlen na Maksimiru.

    Ismet Hadžić rođen je 7. srpnja 1954. godine u Tuzli, a u Dinamo je stigao u siječnju 1980. godine, te je u šest sezona provedenih u Maksimiru odigrao 145 službenih utakmica (ukupno 302 utakmice uz 11 postignutih pogodaka) za “modre” s kojima je 1982. godine osvojio naslov prvaka bivše države, prvi nakon 24 godine, a 1983. i Kup Jugoslavije.

    Između 1979. i 1983. godine pet puta je nastupio za reprezentaciju Jugoslavije. Igrao je dva puta kao nogometaš Slobode, a tri puta kao član Dinama. Debitirao je 1. travnja 1979. godine u Nikoziji, u kvalifikacijskoj utakmici za Europsko prvenstvo u kojoj je Jugoslavija pobijedila Cipar sa 3:0. Od dresa reprezentacije oprostio se 23. travnja 1983. godine u Parizu u prijateljskoj utakmici u kojoj je Francuska pobijedila Jugoslaviju s 4:0. Više puta Hadžić je igrao za B, omladinsku, olimpijsku i mediteransku reprezentaciju.

    Samozatajan, skroman, povučen i tih imao je život toliko atipičan za nogometne zvijezde. On je u svom post-nogometnom životu došao do dna i kada su svi mislili da mu nema spasa uspio se othrvati porocima i dotadašnjem načinu života, uspio je naći okrjepu među prijateljima, naći posao i živjeti kao sav normalan svijet. I baš je u tome njegova silna vrijednost, jer čovjek koji je pao i podignuo se, vrjedniji je od onoga koji nikad ne padne, glasi kineska poslovica. A ona se upravo i može primijeniti na Ismeta Hadžića, dragog nogometnog i društvenog lika iz Zagreba osamdesetih godina…

    U Dinamo je Hadžić stigao iz tuzlanske Slobode i zarana osvojio srca navijača svojom beskompromisnošću na terenu, ali i tehničkim znanjem kojeg u to doba braniči i stoperi baš i nisu imali. Još dok je nastupao za tuzlansku momčad, dobivao je pozive za tadašnju jugoslavensku reprezentaciju, a u Dinamu je doživio svoje najbolje igračke dane. U momčadi Slobode se vrlo rano već 1972. godine sa 18 godina izborio za standardno mjesto u prvoj momčadi, za koju je igrao do 1979. godine. U tom periodu je odigrao 350 utakmica.

    Bio je jedan od glavnih igrača Blaževićeve sjajne momčadi koja je sezone 1981/82. mljela sve pred sobom, iako je na putu do naslova prvaka propustio jesenski dio natjecanja, jer je služio vojni rok, ipak je bio jedan od generatora furioznoga Dinamova proljeća. Govore kako ga nikad nitko nije predriblao te sezone, a sudjelovao je u bezbroj kreacija Dinamovih napada jer je jednostavno osjećao prostor, loptu i dinamiku igre. Bio je pravi nogometni intelektualac. Ćiro Blažević znao je reći da je „Hadžija“ bio prototip modernog stopera i jedan od ključnih igrača momčadi, igrač koji ima "kompjuter u glavi". Djelovao je iz pozadine, najčešće u sjeni glavnih zvijezda, ali bez njega se nije mogla sastaviti udarna momčad.

    8sbh7secnyxi6rrp.jpg


    Sjajne partije nisu prošle nezapaženo niti u Europi, pa ga je već 1983. godine tražio tada najbolji turski klub Fenerbahçe. Na ruke je Hadžić trebao primiti odmah 300.000 dolara. No, Dinamo, zapravo Ćiro Blažević ga nije pustio – urlao je po uredu da bez Hadžića neće izboriti ni ostanak u Prvoj ligi.

    “Sine, ne mogu te pustiti, ostani još godinu dana da osvojimo i drugi naslov prvaka”, govorio je Ćiro Hadžiću.

    Potom je, samo koji mjesec kasnije, Blažević napustio Dinamo. Kada je Ćiro “zbrisao” otišao je i Hadžić, prvo u Pristhinu, a onda i u Sjedinjene Američke Države (Las Vegas) gdje je godinu dana igrao mali nogomet kako bi nešto zaradio za stare dane. Jer, osamdesetih se u tadašnjoj državi od nogometa moglo lijepo živjeti, ali se nije mogla osigurati životna egzistencija.

    Kada se vratio, a kako život ide brzo dalje, malo tko ga se sjetio. Živio je svojim skromnim životom, a volio je malo, hajdemo to tako reći i “zalomiti” onako – dok je bilo u džepu, bilo je i prijatelja. A kada se džep ispraznio, svi su prijatelji odjednom postali prezauzeti. Hadžija je ostao sam. Sam kao duh…

    Sjetio se tada Hadžija da je ljudima posuđivao novac, pa je potražio te drugove da mu ga vrate, jer se, eto, našao u takvoj situaciji. No, odgovora od “prijatelja” nije bilo. Sve što je posudio, sve što je zaradio, nestalo je bez traga kod navodnih prijatelja.

    “Nisam imao više kamo, osjetio sam da sam izdan”, pričao je godinama kasnije kada se već oporavio.

    Nije uspio prodati ni stan, a kasnije je ostao i bez njega. Izlaza nije bilo. Ostala mu je – ulica. Spavao je u Zapruđu u starom automobilu, skrivali su ga policajci iz tog zagrebačkog kvarta koji ga nisu prijavljivali zbog beskućništva.

    “Nisam bio čak ni klošar jer kako sam ja živio tih godina, bila je to uvreda i za klošare. Kupao sam se i brijao na Bundeku i tamo jeo zeleno voće. Zato mi je Bundek danas kao Azurna obala. Bio sam u jako, jako teškoj situaciji. Ostao sam bez svega. Posudio sam nekim prijateljima 80.000 maraka, a prijatelji se više nikad nisu javili. Kako je to počelo? Počeo sam prijateljima posuđivati novac, od 10 do 100 tisuća eura. Bio sam tako odgojen pa sam pomagao svima koji su me tražili. Sjedili bismo za stolom, a netko bi rekao: ‘Treba mi pet, deset tisuća da se izvučem’ i ja sam mu ih dao jer meni u tom trenutku nije trebalo. Nisam bio škrt. A onda je došla kriza. Ljudi nisu vraćali ili su vraćali premalo. Neki su me počeli i izbjegavati. Posebno sam bio slab kada bi spomenuli djecu. I danas bih im vjerojatno za njih posudio. Ali shvatio sam tužnu istinu: ako hoćeš izgubiti prijatelja, posudi mu 100 eura. A onda sam još zaronio i u alkohol, pa mi je piće odnijelo i ostatke ostataka. Na dnu me našao Zlatan Arnautović, koji je preko novinara, pokojnog Ivice Šanteka, pokrenuo akciju za moje spašavanje”, sjećao se godinama kasnije Ismet Hadžić.

    Nije imao ni posla, ni prihoda. No, nisu svi na svijetu loši ljudi. Odnekud se pojavilo svjetlo na kraju tunela. Sjetio ga se prijatelj koji mu je ponudio kakvu-takvu pomoć.

    “Došao mi je moj stari drug Faruk Spahić i pitao me ako bih želio raditi na tržnici za nadnicu, za plaću. Spahića znam otprije, odavno, zajedno smo služili vojni rok. Nisam imao izbora i odnekud sam morao početi. Gurao sam kolica, spremao štandove, bio vrijedan. Poslije sam bio i vodoinstalater, popravljao sam centralna grijanja. Svašta čovjek nauči kad je u nevolji. Zbog te ‘šanse’ sam do groba zahvalan Faruku, koji mi je pružio ruku kada su me svi zaboravili.”, sjećao se Hadžić.

    Još uvijek je volio zaviriti u čašicu, no kada su ga se sjetili stari prijatelji iz Dinama, napose Zvjezdan Cvetković, rekao je zauvijek – zbogom alkoholu.

    Znao se tresti kada bi ovo pričao: “Jednog dana, nekako razgovaram sa sobom i kažem: Dosta je, konju jedan, što to radiš od sebe?! U početku mi je malo tko vjerovao, ali onda su vidjeli da sam se promijenio. Nije bilo više alkohola, samo kavica i mineralna. I počeli su mi pomagati ljudi – iz Lokomotive su se javili Čabraja i direktor Šikić, intervenirao je i Zdravko Mamić i odmah sam prihvatio posao.

    “Cvetković me pitao, bih li radio s djecom, onom najtalentiranijom. Uprava kluba s Mamićem nije radila oko toga problema i tako sam opet osvanuo u Dinamu. Bio je to moj novi rođendan. No, shvatio sam da si čovjek najprije mora sam pomoći. Samo ja znam kako mi je bilo živjeti u automobilu – slike se vrte, slike mojih i Dinamovih najvećih uspjeha, slika tapšanja po ramenu, slavlja, izlazaka. A sad se krijem u mraku starog automobila. Ležim i hladno je, a meni kroz glavu idu ti dolari, oproštajna utakmica Dragana Džajića u Tuzli, kada mi je sudac rekao: ‘Samo ga krivo pogledaj, letiš van’. Nije se sastao s loptom. Onda se sjetim utakmica s Hajdukom, kad smo ih u Splitu dobili 2-1 i kad su navijači pjevali ‘Hajduk i Dinamo dva su kluba bratska...’ Pa se sjetim 3-0 protiv Zvezde, Mlinarića, Kranjčara, Zeke i suza suzu goni. Žena je pobjegla u Tuzlu, svijet se srušio... Ma to je bilo strašno”, prisjećao se.

    Godinama je tako Ismet Hadžić radio s talentiranom djecom u Maksimiru. Bio je besprijekoran trener, pravi pedagog. Objašnjavao je djeci da je bitno završiti školu, upozoravao ih je što ih čeka u životu – ta on im je mogao biti najbolji primjer… Nije se sramio svog posrtaja, ali je uživao u svom Feniksovom skoku. Kada bi se povele rasprave o Dinamovim generacijama, nije dopustio ni jedne riječi protiv svoje…

    a5n7ykl0oirfu6hp.png


    “Moj prijatelj Marko Mlinarić bio je najbolji igrač kojeg sam gledao. Ma, cijela ta generacija bila je urnebesna, nenadmašna. Nemojte se ljutiti, ali Zagreb ni Dinamo neće više nikad imati takvih igrača. Nikad me nitko neće uvjeriti da je Modrić bolji od Mlinarića, Ćorluka od Dragana Bošnjaka, ili Eduardo od Cerina i Kranjčara. To su bili velemajstori. I nikad više u Maksimiru nije bilo takve klape, možda su nam se približili Silvio Marić i Robert Prosinečki 1998. godine”.

    Umro je 14. srpnja 2015. godine, u 62. godini života nakon duge i teške bolesti.

    Ismet Hadžić, istinska legenda Dinama, a ujedno i jedna od najtužnijih priča Dinamove nogometne povijesti.

    Sportska revija | Jutarnji list | HNS | Večernji list
  • Eduardo
    July 5, 2022
    dhz09zx4bgo97nft.jpg

    Filip Blašković (Šiljo) rođen je u Slavonskom Brodu, 5. srpnja 1945. godine, a od najranijih je dana igrao u obrani. Štoviše, tu je ulogu zavolio gledajući trojicu svojih idola, redom Dinamovih igrača – Ivicu Horvata, Tomislava Crnkovića i Vlatka Markovića.

    U Dinamo se zaljubio još kao devetogodišnjak u rodnom gradu gdje je u djetinjstvu „haklao“ nogomet na obližnjim poljanama i školskim dvorištima. Kad je Blaškoviću bilo devet godina Dinamo je osvojio naslov prvaka, a nakon pobjede plavih u zadnjem kolu protiv Lokomotive sa 6-0, ulicama Slavonskog Broda defilirali su navijači s plavim transparentima, slikama igrača, s povicima „plavi, plavi“… Na krilima takve atmosfere Blašković je postao veliki Dinamov navijač i tada nije ni slutio da će na kraju biti jedan od junaka maksimirske povijesti.

    Počeo je u BSK-u, današnjoj Marsoniji, maštajući kako će jednog dana nositi Dinamov dres s brojem pet. Neposredno prije nego što mu je stigao poziv iz Maksimira, Blašković je bio pred potpisom ugovora za Zagreb. Dinamo je u Slavonskom Brodu imao povjerenika Štefa Mađara koji ga je preporučio Dinamu. No, spazili su ga i u onda izuzetno jakom Zagrebu i pozvali da im se pridruži u utakmicama Intertoto kupa, tada je sudionik imao pravo na tri pojačanja. Prednost su tada imali zagrebački igrači, i pošto nije igrao vratio se doma, ali tada po njega dolazi Dražan Jerković.

    Ipak, nije odmah igrao, bio je rezerva pet mjeseci sve do utakmice Dinama i SSSR-a s Jašinom i Metrevelijem u sklopu njihovih priprema za SP. - "Naime, Oskar Jazbinšek, koji je bio trener uz Milana Antolkovića jer se čekalo Zebeca, zamijenio je popise igrača pa smo prvo poluvrijeme na teren izašli mi, pogrešni! Odigrao sam fantastično, poluvrijeme je završilo 2:2. Ali i kod Zebeca sam morao čekati, treba znati da nije bilo kartona u to vrijeme, no prva prilika bila je moja – u momčadi sam ostao deset godina – prisjeća se Šiljo tog trenutka.

    U Dinamo je došao 1966. godine i ostao cijelo desetljeće, upisavši 294 natjecateljskih nastupa (ukupno je za plave između 1965. i 1976. godine skupio čak 490 nastupa), postignuvši pri tome 4 pogotka. S Dinamom je bio osvajač Kupa velesajamskih gradova 1967., Kupa Jugoslavije 1969., ali i član momčadi koja je u sezoni 1969. - 1970. prezimila u Europi. Dodao je toj listi još i Balkanski kup koji je osvojio s Dinamom 1976. godine. Činio je sjajan tandem s nezaboravnim Mladenom Ramljakom.

    3ndln3z4hq7ftquq.jpg


    Bio je junak Dinamova pohoda prema pokalu Kupa velesajamskih gradova, maestralna izvedba u objema finalnim utakmicama protiv Leeds zadivila je i britanske medije, ali i igrače koji su posebno hvalili maksimirsku obranu ističući i Blaškovića. Uostalom, Leedsov je proslavljeni vezist Mike O’Grady tada istaknuo: – "Ne znam kako svladati Ramljaka i Blaškovića. Njih dvojica ne znaju što je pogreška."

    Također, sudjelovao je s Dinamom i u pobjedi nad Realom 1974. godine na Bernabeuu (4:3). Real Madrid predstavljao je Miljana Miljanića kao trenera, te novu momčad u kojoj su bili Pirri, Del Bosque, Breitner, Netzer... Igralo se pred 125.000 ljudi koliko je tada primao Bernabeu. Del Bosque je zabio dva gola tek što je utakmica krenula, no, tek onda se Dinamo postavio oštrije i hrabrije i uspio ostvariti jednu od najvećih pobjeda. Uz, naravno, onu nad Leedsom jer Leeds je tada bio među pet najboljih klubova u Europi.

    Baš utakmicu u Leedsu 1967. godine Šiljo izdvaja kao najbolje odigranu utakmicu u životu, a kao najvećeg u povijesti Dinama izdvaja Lamzu, navodeći kako se radi o igraču vrhunske klase, koji ipak nije dao koliko je trebao i morao.

    No, 1976. godine, trener koji je vodio Dinamovu momčad u tom razdoblju Mirko Bazić odlučuje se za mlađe igrače koje je i sam vodio kroz niže kategorije te tako označava kraj Blaškovićeva igranja u Dinamu. Imao je Filip 31 godinu i u tom trenutku 490 utakmica za Dinamo. Politika je bila da se nakon 500 utakmica isplaćuje premija od milijun dinara, ogroman novac kada se zna da je službenička plaća bila 150 do 200.000 dinara godišnje.

    - "Bazić je rekao da ću novac dobiti, ali da više neću igrati za Dinamo. Mogao sam drugdje, ali ne u Jugoslaviji. Morao sam potpisati da neću igrati za klubove najvišeg ranga pa sam tako vikendima znao otići odigrati za BSK. To je za mene bilo to" – sjetno je o tom vremenu progovorio za Večernji list.

    Ali, Blašković još u dobrim igračkim godinama dobiva priliku igrati u novoosnovanoj Sjevernoameričkoj nogometnoj ligi, NASL-u i odlazi igrati u Toronto Croatiju. Financirali su ga lokalni Hrvati, imućniji ljudi između njih 75.000 koliko je tada živjelo u Torontu. Plaćalo se odlično, dobio je 15.000 dolara za tri mjeseca igranja, toliko bi u Dinamu zaradio za četiri godine! U kanadskom klubu suigrači su mu bili Grnja, Eusebio, Lukačević, jednu sezonu i Drago Vabec, pa čak i Velasquez, nekadašnji kapetan Reala iz Madrida.

    1976. osvojio je s momčadi Soccer Bowl kada su u Seattleu svladali Minnesota Kickse s 3-0. U zapisu Marina Sopte u knjizi “Sveto ime Croatia“ stoji: “Svojom igrom, a osobito utjecajem na suigrače na terenu i izvan njega, presudno je pridonio da Croatia osvoji titulu prvaka Sjevernoameričke nogometne lige. Taj je uspjeh senzacionalno odjeknuo, ne samo u sportskim krugovima SAD-a i Kanade nego i diljem svijeta.”

    mmrmc5e9zfqge03b.jpg


    Blašković je za reprezentaciju Jugoslavije odigrao jednu službenu utakmicu, 24. rujna 1969. godine, baš protiv SSSR-a protiv kojega je i debitirao za Dinamo. Zanimljivo, u tom susretu, za reprezentaciju koju je vodio legendarni zvezdaš Rajko Mitić, nastupila su još četvorica Dinamovih nogometaša: Gračanin, Čerček, Belin i Dautbegović.

    Zanimljivo je Blaškovićevo sjećanje na tu utakmicu. – "Ma, zvali su me nekoliko puta, ali ja sam odbijao kada bih vidio da neću igrati. I tada me Mitić zvao naknadno. Kako me Otto Hoffman jako volio, tako mi je u ugovor stavio da ću, ako odigram i minutu za reprezentaciju, dobiti pet milijuna dinara. Pazite, moj dvosobni stan na Knežiji koštao je tada 7,5 milijuna dinara. Bio sam pozvan u reprezentaciju i cimer mi je bio zvezdaš Žika Jevtić. Njemu sam se povjerio o toj klauzuli ugovora i on je bio pravi džentlmen. Nakon trideset minuta igre, požalio se izborniku Mitiću: “Bata Rale, mišić mi je otišao!” I tada sam ušao u igru umjesto njega i osigurao si dodatnih pet milijuna."

    Filip Blašković bio je sa svoja 183 centimetra čvrst branič, koji je uvijek štitio leđa drugima, jak u duelima i igri glavom, miljenik suigrača i navijača… Bio je specifičan igrač; imao je ikserice, kao što ih je imao i Garrincha, pa ga je bilo teško prijeći. Kad stane ispred napadača, on nikada nije mogao znati na koju je nogu Šiljo oslonjen. Nije bio pretjerano brz, ali bilo ga je izrazito teško pretrčati. Upravo je zbog svoje požrtvovne igre znao imati dulje pauze zbog ozljeda.
  • puxigadjurdja
    July 4, 2022
    Rušenje "prokletstva europskog proljeća", više nego dobre igre u kvalifikacijama ali i sami gard
    momčadi te pogotovo trenera Bjelice natjerali su i one "vječno neodlučne i uspavane" navijače Dinama
    da u kolonama pohode "jedino mjesto koje zovemo dom" i uz perfektnu igru plave jedanaestorice uvijek glasnim navijanjem uspiju donekle sakriti činjenicu da višegodišnji prvak države koja je godinu dana prije igrala finale svjetskog prvenstva u nogometu svoje utakmice igra na, izuzmemo li nostalgiju i osjećaje, na doslovnoj rupi bez dna. Gomile zastava, poderane glasnice, perfektna igra i 4 gola u mreži talijanskog golmana samo su donekle sakrile sramotu otpadajućih komada betona i stakla, zaštitne mreže ispod zapada, godine zanemarivanja, sumnjivih "farbanja" i obećanja o obnovi/rušenju vječnog predsjednika i ujedno upokojenog gradonačelnika glavnog grada svih Hrvata.
    Stoga je, vjerojatno nimalo slučajno ili ipak usprkos tome, sa sjevera te najdraže ruine ponosno zavijorila poruka:
    "Postoji mjesto gdje bih mogao stati, visoko dignuti ruke i pjevati našu pjesmu."
    Poruka je naravno dignuta iz drugih pobuda, kao i ona koja je slijedila na domaćoj tekmi protiv ukrajinskog Shakhtara, ali dajem si za pravo ideju da je dio ideje išao i na spomenuto.

    Iako organizirani teren/stadion na mjestu današnjeg datira još od davne 1912. konkretniji oblik, nalik onom danas, započet je rekonstrukcijom 1954. pod "ravnanjem" domaćeg arhitekta Vladimira Turine. Rekonstrukcija je završena 1969. kompletiranjem južne tribine sa, kako wikipedia kaže, "prostorima za smjer kluba i novim svlačionicama, bazenom i teretanom."
    Uvjeren sam kako je gospodin Turina s ostatkom ekipe (E. Erlich i F. Neidhardt) zamišljao velike pobjede na gotovo savršenom travnjaku, gomile navijača na tribinama, organizirano navijanje, miješanje sreće i tuge i sve ostalo što je ionako sudbina svih "sportskih borilišta" na svijetu ali nekako sumnjam da je u primisli imao monstruoznu rekonstrukciju "svog čeda" pred kraj stoljeća. Istom je Maksimir zamišljen
    kao velebni (monstruozan) stadion s cca. 60 tisuća mjesta za gledatelja, primjereniji višemilijunskim gradovima.
    Bildanje nacionalnog imidža započet sportskim uspjesima nacionalnih momčadi (u svim sportovima), nastavilo se na silu nametnutom Croatiom te je stadion trebao biti samo nastavak politike, svojevrsna trešnja na vrhu torte.
    Redom je uništena stara te izgrađeno čudovište sjeverne tribine, dodana dodatna etaža zapadu kojeg je i tad bilo pametnije rušiti nego nadograđivati, srušen prsten oko ostatka tribina s namjerom da se teren ukopa kako bi se napravilo mjesta još jednom redu tribina.
    Smrću predsjednika Tuđmana, velikog mecene kluba i stadiona kao takvog, ali i dolaskom "lijeve koalicije" na vlast 2000ih, kojoj nastavak ulaganja, srećom ili ne, nije bio na vrhu liste prioriteta, izgradnja odnosno dovršetak izgradnje je zaustavljen te Zagreb, glavni grad države Europske unije, glavni grad države koja je u zadnjih 20ak godina doma donijela i brončanu i srebrnu medalju sa svjetskih prvenstava, ima to što ima, odnosno nema. Rupu bez dna, ruinu opasnu za život, 4 odnosno 3 nefunkcionalne, neproporcionalne tribine ali jedino mjesto kojeg možemo nazvati domom.

    Nagledali smo se ovih godina silnih rendera, naslušali obećanja i planova za novim rekonstrukcijama,
    kompletnim rušenjima i izgradnjama novih manjih i funkcionalnijih stadiona ali i dislokacija u manje naseljene i prometno bolje povezane dijelove grada.
    Dolazili su i istom brzinom odlazili silni plavi vulkani na Kajzerici, nacionalni stadioni u Blatu ili gdje već, slušali smo priče o silnim bolnicama i vrtićima, cestama i ostaloj javno društvenoj infrastrukturi koja se za iste novce može i stigne napraviti. Gledali smo tematske emisije na televizijama o stadionu, preživjeli 2 jača potresa, korona histeriju i zatvaranja, rat u Ukrajini, povećanje cijena svega pa i građevnog materijala, smrt gradonačelnika i dugogodišnjeg počasnog predsjednika kluba, dočekali novog kojeg sport ne zanima, jednu manju i podjednako skupu rekonstrukciju 2011, ali stadion i dalje stoji tamo gdje je i zamišljen 1911. Samo umoran, derutan i star.

    "Naše će se pjesme opet pjevati"

    Nakon netom završene sezone gdje je jasno vidljiv ogroman napredak u brojnosti, ali i standardno sjajnih izdanja naših navijača na uređenijim, natkrivenim stadionima diljem Europe apsolutna je šteta i nepravda da se slične brojke i urlik koji ledi krv u žilama neće u dogledno vrijemečuti i na domaćem stadionu. A nije da ga nismo zaslužili.
    Bez obzira na "puštanja bijelog dima" sa sve 3 strane koji realno mogu pokrenuti stvar s mrtve točke (grad/klub/HNS) realno je da jasne volje za rješavanjem gordijskog čvora jednostavno nema. Ni političke ni sportske. Svima očigledno odgovara status quo te samo peru ruke i miču odgovornost jedni na druge. Pitanje je samo do kada?
    A mi ćemo i dalje biti tamo, visoko dizati ruke i pjevati naše pjesme ponosnije i glasnije nego ikad. Naše će se pjesme opet pjevati. Jer druge opcije nemamo.

Dobrodošli na Forum Zona Dinamo!

Zona Dinamo je Forum na kojem se okupljaju navijači i simpatizeri Dinama, te na jednom mjestu raspravljaju i informiraju se o klubu i svim ostalim stvarima koje imaju poveznicu s našim klubom. Ostali su dobrodošli kao gosti i u skladu s tim trebaju se i ponašati.

Authors