Filip Blašković (Šiljo) rođen je u Slavonskom Brodu, 5. srpnja 1945. godine, a od najranijih je dana igrao u obrani. Štoviše, tu je ulogu zavolio gledajući trojicu svojih idola, redom Dinamovih igrača – Ivicu Horvata, Tomislava Crnkovića i Vlatka Markovića.

U Dinamo se zaljubio još kao devetogodišnjak u rodnom gradu gdje je u djetinjstvu „haklao“ nogomet na obližnjim poljanama i školskim dvorištima. Kad je Blaškoviću bilo devet godina Dinamo je osvojio naslov prvaka, a nakon pobjede plavih u zadnjem kolu protiv Lokomotive sa 6-0, ulicama Slavonskog Broda defilirali su navijači s plavim transparentima, slikama igrača, s povicima „plavi, plavi“… Na krilima takve atmosfere Blašković je postao veliki Dinamov navijač i tada nije ni slutio da će na kraju biti jedan od junaka maksimirske povijesti.

Počeo je u BSK-u, današnjoj Marsoniji, maštajući kako će jednog dana nositi Dinamov dres s brojem pet. Neposredno prije nego što mu je stigao poziv iz Maksimira, Blašković je bio pred potpisom ugovora za Zagreb. Dinamo je u Slavonskom Brodu imao povjerenika Štefa Mađara koji ga je preporučio Dinamu. No, spazili su ga i u onda izuzetno jakom Zagrebu i pozvali da im se pridruži u utakmicama Intertoto kupa, tada je sudionik imao pravo na tri pojačanja. Prednost su tada imali zagrebački igrači, i pošto nije igrao vratio se doma, ali tada po njega dolazi Dražan Jerković.

Ipak, nije odmah igrao, bio je rezerva pet mjeseci sve do utakmice Dinama i SSSR-a s Jašinom i Metrevelijem u sklopu njihovih priprema za SP. - "Naime, Oskar Jazbinšek, koji je bio trener uz Milana Antolkovića jer se čekalo Zebeca, zamijenio je popise igrača pa smo prvo poluvrijeme na teren izašli mi, pogrešni! Odigrao sam fantastično, poluvrijeme je završilo 2:2. Ali i kod Zebeca sam morao čekati, treba znati da nije bilo kartona u to vrijeme, no prva prilika bila je moja – u momčadi sam ostao deset godina – prisjeća se Šiljo tog trenutka.

U Dinamo je došao 1966. godine i ostao cijelo desetljeće, upisavši 294 natjecateljskih nastupa (ukupno je za plave između 1965. i 1976. godine skupio čak 490 nastupa), postignuvši pri tome 4 pogotka. S Dinamom je bio osvajač Kupa velesajamskih gradova 1967., Kupa Jugoslavije 1969., ali i član momčadi koja je u sezoni 1969. - 1970. prezimila u Europi. Dodao je toj listi još i Balkanski kup koji je osvojio s Dinamom 1976. godine. Činio je sjajan tandem s nezaboravnim Mladenom Ramljakom.




Bio je junak Dinamova pohoda prema pokalu Kupa velesajamskih gradova, maestralna izvedba u objema finalnim utakmicama protiv Leeds zadivila je i britanske medije, ali i igrače koji su posebno hvalili maksimirsku obranu ističući i Blaškovića. Uostalom, Leedsov je proslavljeni vezist Mike O’Grady tada istaknuo: – "Ne znam kako svladati Ramljaka i Blaškovića. Njih dvojica ne znaju što je pogreška."

Također, sudjelovao je s Dinamom i u pobjedi nad Realom 1974. godine na Bernabeuu (4:3). Real Madrid predstavljao je Miljana Miljanića kao trenera, te novu momčad u kojoj su bili Pirri, Del Bosque, Breitner, Netzer... Igralo se pred 125.000 ljudi koliko je tada primao Bernabeu. Del Bosque je zabio dva gola tek što je utakmica krenula, no, tek onda se Dinamo postavio oštrije i hrabrije i uspio ostvariti jednu od najvećih pobjeda. Uz, naravno, onu nad Leedsom jer Leeds je tada bio među pet najboljih klubova u Europi.

Baš utakmicu u Leedsu 1967. godine Šiljo izdvaja kao najbolje odigranu utakmicu u životu, a kao najvećeg u povijesti Dinama izdvaja Lamzu, navodeći kako se radi o igraču vrhunske klase, koji ipak nije dao koliko je trebao i morao.

No, 1976. godine, trener koji je vodio Dinamovu momčad u tom razdoblju Mirko Bazić odlučuje se za mlađe igrače koje je i sam vodio kroz niže kategorije te tako označava kraj Blaškovićeva igranja u Dinamu. Imao je Filip 31 godinu i u tom trenutku 490 utakmica za Dinamo. Politika je bila da se nakon 500 utakmica isplaćuje premija od milijun dinara, ogroman novac kada se zna da je službenička plaća bila 150 do 200.000 dinara godišnje.

- "Bazić je rekao da ću novac dobiti, ali da više neću igrati za Dinamo. Mogao sam drugdje, ali ne u Jugoslaviji. Morao sam potpisati da neću igrati za klubove najvišeg ranga pa sam tako vikendima znao otići odigrati za BSK. To je za mene bilo to" – sjetno je o tom vremenu progovorio za Večernji list.

Ali, Blašković još u dobrim igračkim godinama dobiva priliku igrati u novoosnovanoj Sjevernoameričkoj nogometnoj ligi, NASL-u i odlazi igrati u Toronto Croatiju. Financirali su ga lokalni Hrvati, imućniji ljudi između njih 75.000 koliko je tada živjelo u Torontu. Plaćalo se odlično, dobio je 15.000 dolara za tri mjeseca igranja, toliko bi u Dinamu zaradio za četiri godine! U kanadskom klubu suigrači su mu bili Grnja, Eusebio, Lukačević, jednu sezonu i Drago Vabec, pa čak i Velasquez, nekadašnji kapetan Reala iz Madrida.

1976. osvojio je s momčadi Soccer Bowl kada su u Seattleu svladali Minnesota Kickse s 3-0. U zapisu Marina Sopte u knjizi “Sveto ime Croatia“ stoji: “Svojom igrom, a osobito utjecajem na suigrače na terenu i izvan njega, presudno je pridonio da Croatia osvoji titulu prvaka Sjevernoameričke nogometne lige. Taj je uspjeh senzacionalno odjeknuo, ne samo u sportskim krugovima SAD-a i Kanade nego i diljem svijeta.”




Blašković je za reprezentaciju Jugoslavije odigrao jednu službenu utakmicu, 24. rujna 1969. godine, baš protiv SSSR-a protiv kojega je i debitirao za Dinamo. Zanimljivo, u tom susretu, za reprezentaciju koju je vodio legendarni zvezdaš Rajko Mitić, nastupila su još četvorica Dinamovih nogometaša: Gračanin, Čerček, Belin i Dautbegović.

Zanimljivo je Blaškovićevo sjećanje na tu utakmicu. – "Ma, zvali su me nekoliko puta, ali ja sam odbijao kada bih vidio da neću igrati. I tada me Mitić zvao naknadno. Kako me Otto Hoffman jako volio, tako mi je u ugovor stavio da ću, ako odigram i minutu za reprezentaciju, dobiti pet milijuna dinara. Pazite, moj dvosobni stan na Knežiji koštao je tada 7,5 milijuna dinara. Bio sam pozvan u reprezentaciju i cimer mi je bio zvezdaš Žika Jevtić. Njemu sam se povjerio o toj klauzuli ugovora i on je bio pravi džentlmen. Nakon trideset minuta igre, požalio se izborniku Mitiću: “Bata Rale, mišić mi je otišao!” I tada sam ušao u igru umjesto njega i osigurao si dodatnih pet milijuna."

Filip Blašković bio je sa svoja 183 centimetra čvrst branič, koji je uvijek štitio leđa drugima, jak u duelima i igri glavom, miljenik suigrača i navijača… Bio je specifičan igrač; imao je ikserice, kao što ih je imao i Garrincha, pa ga je bilo teško prijeći. Kad stane ispred napadača, on nikada nije mogao znati na koju je nogu Šiljo oslonjen. Nije bio pretjerano brz, ali bilo ga je izrazito teško pretrčati. Upravo je zbog svoje požrtvovne igre znao imati dulje pauze zbog ozljeda.

Branko Zebec rođen je u Zagrebu 17. svibnja 1929. godine i spada u plejadu onih igrača koji su 20.-ih i 30.-ih godina prošlog stoljeća ponikli na zagrebačkim livadama (tu spadaju i braća Čajkovski, braća Horvat, Vukas, Bobek, Crnković), to je kasnije bila okosnica čuvene olimpijske generacije Jugoslavije iz 1952. godine. Branko je bio tipičan zagrebački dečko (zagrebački fakin) koji je od najranijih dana bio usmjeren prema sportu.

Zebeca je tijekom Drugog svjetskog rata, kao 14-godišnjeg dječaka, otkrio legendarni mađarski trener Marton Bukovi, jedan od najvećih mislilaca i inovatora među nogometnim trenerima, čovjek koji je postavio taktičke temelje za onu reprezentaciju Mađarske koja će 1954. godine stići do finala Svjetskog prvenstva. Bukovi, tadašnji trener Građanskog, jednog od najvećih klubova Kraljevine Jugoslavije, pronašao je Zebeca na putovanjima kroz tadašnju Nezavisnu Državu Hrvatsku (NDH), tražeći mlade talentirane igrače. Tako je Zebec svoje prve ozbiljne korake načinio u juniorima Građanskog (od 1943. do 1945.).

U igračkoj karijeri nastupao je još za nekoliko zagrebačkih niželigaških klubova (Poštar, potom Borac koji je kasnije fuzioniran sa Zagrebom), pa beogradski Partizan (od 1951. do 1958., u tom periodu klub osvaja tri jugoslavenska Kupa i jedno prvenstvo Jugoslavije), zatim provodi dvije godine u Crvenoj Zvezdi gdje je bio kapetan, nakon čega odlazi u njemačku Alemanniju Aachen u kojoj je proveo tri sezone, zaključno s 1965. godinom kada i završava igračku karijeru. Upravo tamo postavio je sebi "temelje" za kasniju trenersku karijeru.

Igrajući 65 puta za reprezentaciju Jugoslavije postigao je 17 zgoditaka, te je osvojio srebrnu medalju na Olimpijskim igrama u Helsinkiju 1952. kada su izgubili u finalu turnira koji je bio rodno mjesto čudotvorne mađarske reprezentacije pedesetih godina prošlog stoljeća. Sa sedam postignutih golova bio je najbolji strijelac igara. Igrao je i na SP-u 1954. u Švicarskoj. Tada je reprezentacija stigla do četvrtfinala u kojem je poražena od kasnijeg prvaka - Zapadne Njemačke. - 1958. na sljedećem SP-u igranom u Švedskoj, gdje je bio kapetan opet su stigli do četvrtfinala i opet su zaustavljeni od Zapadne Njemačke. Na EURO-u 1960. godine, reprezentacija bivše države poražena je u finalu od Sovjetskog Saveza. Na koncu, o kakvom je igraču bila riječ, svjedoči i činjenica da je Zebec igrao za reprezentaciju Svijeta protiv Engleske, 1953. godine, na Wembleyju, u povodu proslave 90. godišnjice Engleskog nogometnog saveza.

Zebec je na klupu Dinama došao netom po završetku igračke karijere (3. lipnja 1966.). U džepu je imao diplomu visoke trenerske škole u Kölnu i kao mladi trener, s tek navršenih 37 godina, prihvatio je Dinamov poziv. Doduše, maksimirski su ga čelnici „zgrabili“ na putu prema Ljubljani gdje je trebao potpisati za Olimpiju. U zadnji su ga trenutak „ugurali“ u vlak za Zagreb.



– Ja sam stari Zagrepčanin i neobično mi je drago da je baš u tom gradu počela i moja igračka, ali i trenerska karijera – govorio je tada Zebec.

Upravo je Branko Zebec taj trenerski karizmatik, strateg koji je osmislio, formirao i realizirao lov na pokal Kupa velesajamskih gradova 1967. godine, neovisno o tome što je same finalne dvoboje protiv Leeds Uniteda vodio njegov nasljednik Ivica Horvat. Unatoč mladosti i neiskustvu, otkrio je formulu kakvu su mnogi svjetski treneri bezuspješno tražili u cijeloj karijeri: istodobno je bio iznimno autoritativan trener čvrste ruke, ali i – omiljen među igračima.

Kad je u ljeto 1966. godine sjeo na klupu, već je imao „debelu bilježnicu“ s ispunjenim zapažanjima u ulozi promatrača s tribine. Tako je, primjerice, u završnici prethodnoga prvenstva, prije dolaska u klub, bilježio detalje prvenstvene utakmice Dinama i Trešnjevke u kojoj su plavi pobijedili s pomalo neobičnih 6:4. I već je tu načinio prvi, iznimno bitan korak: podcrtao je dvojicu igrača „zelenih“ koje je ubrzo potom i doveo u Maksimir. S Trešnjevke su u istočni dio grada preselili Marijan Brnčić i Hrvoje Jukić, koji su upravo u toj svojoj prvoj sezoni u Dinamu bili važne figure na putu prema pokalu Kupa velesajamskih gradova.



U svojim je natuknicama Zebec notirao da igračima nedostaje jačina udarca, da mnogi igraju individualno, ne i kolektivno, da se slabo kreću bez lopte i ostavljaju dojam kao da niti ne očekuju da će ju dobiti. Isticao je da mu je osnovna trenerska misao boriti se protiv statičnoga nogometa, da svi igrači trebaju naučiti gledati loptu, svakim svojim pokretom nastojati stvoriti povoljnu situaciju za suigrača. Posebno je naglašavao važnost tjelesne spreme. Ustrajao je na homogenom kolektivu, ali ne tako da se gubi osobnost pojedinca. Imao je vještinu prenošenja ideje u djelo, bio je dobar narator i pedagog, igrači su spremno prihvaćali i provodili njegove zamisli.



Na prigovore da je gajio pomalo defenzivan nogomet, jasno bi uzvratio: – Nije defenzivno nego oprezno, ali s osnovnom devizom da svim snagama krenemo u protunapad čim se ukaže prilika. Napad se počinje graditi u prvoj, defenzivnoj liniji. Pristalica sam toga ga se ide u korak s vremenom. Kada se radi u skupljanju bodova, ne može se hazardirati. Lijepa igra se sutradan zaboravi, a bodovi se bilježe i ostaju.

O stilu igre mnogo je razmišljao: – Želim da Dinamo igra moderno, da dobije svoj stil i da ga forsira bez obzira na protivnike. Ali, bez profesionalnog samoodricanja nema uspjeha. Stoga će igrati samo oni najbolji, a tko ne bude mogao izdržati profesionalni režim i način života, morat će potražiti novu sredinu.

Nažalost, Zebec je u svojem prvom mandatu na Dinamovoj klupi boravio samo jednu sezonu. Ali, upravo ta jedna figurira kao možda najbolja u klupskoj povijesti. Plavi su maestralnom igrom u četvrtfinalu Kupa velesajamskih gradova svladali Juventus, potom čudesnim preokretom izbacili također veliki Eintracht, a u istoj su sezoni u Mitropa kupu preskočili Milan, u prijateljskoj utakmici usred Glasgowa svladali Celtic koji je četiri mjeseca kasnije postao europski prvak! Nažalost, naslov državnog prvaka izmaknuo je u samoj završnici sezone pri čemu je pokal pripao Sarajevu. Zbog neslaganja s klupskom upravom Zebec je u ljeto 1967. podnio ostavku. Bilo je to prije dviju finalnih utakmica protiv Leeds Uniteda.

U tih 406 dana koje je proveo na klupi Dinama vodio je momčad u 52 utakmice, pobijedivši u 27 susreta, 15 puta završilo je neriješeno, te su u 10 navrata poraženi uz gol razliku 91:48.

Gotovo je nevjerojatno koliko je kompletan Dinamov pobjednički naraštaj iz 1967. godine fasciniran Zebecovim odnosom, pristupom i radnim opusom.

– Kažnjavao me, i to ‘opako’, na ime raznih kazni izbio mi je puno iz džepa, ali znao nas je i nagraditi. O trenerskoj stručnosti ne treba niti pričati, najbolji je trener s kojim sam ikada radio – ističe Krasnodar Rora.

Slično govori i tadašnji Dinamov dokapetan, vratar Zlatko Škorić: – Zebec je bio najveći trener, bio je gospodin – strog i pravedan. Uvijek je ustajao u obranu nas igrača, znao nas je motivirati, uvjerio nas da smo najbolji, znao nas je dirnuti u žicu. A uz motivacijske je sposobnosti imao i golemo znanje. Mi smo ga gledali kao u boga.

Zambata je bio oduševljen Zebecom; - Jednostavno bili smo 'njegovi'. Imao nas je sto posto za sebe. Svakog od nas. Štef Lamza doživio je Branka ovako; - Nije bio jednostavan. Pamtim njegovu čvrstinu, odlučnost, 'ne' i 'ne'. Kad je predsjednik Šibl dao nekolicini igrača sto dolara, Zebec je energično odbio takvo ponavljanje. 'Još jednom i dajem ostavku'.

Nogometna Europa vidjela je da je u Zagrebu odradio sjajan posao, pa je Zebec dobio poziv Bayerna, kluba koji do njegova dolaska nije bio onakav klub kakav danas znamo. Bayern je tada na prvenstvo čekao već 37 godina – poslije Drugog svjetskoga rata u Bundesligi je Bayern bio bez naslova.

Čim je Zebec preuzeo Bayern dogodio se preporod bavarske momčadi koja je 1969. godine, na sveopće iznenađenje, osvojila dvostruku krunu – prvenstvo i kup, prva dvostruka kruna u povijesti Njemačke. Samo dvije godine kasnije, Branko je s Bayernom osvojio i europski trofej, Kup pobjednika kupova. Bila je to prekretnica, Bayern je od prosječnog njemačkog kluba krenuo s uzletom koji će ga uskoro učiniti bavarskim divom te najvećim njemačkim klubom. Ustvari, uzlet je krenuo sa Zebecovim prethodnikom, također hrvatskim trenerom Zlatkom Čikom Čajkovskim. On je Bayern uveo iz druge u prvu ligu, a potom osvojio i dva kupa, no Zebec je otišao korak dalje.

Zebec, kao autoritarni trener koji je zahtijevao maksimalnu disciplinu i tjerao igrače da trče kao nikada prije u njihovim životima, bio je savršen spoj za njemački mentalitet.



- Trenirali su me Udo Lattek, Ernst Happel i Zlatko Čajkovski, ali najveći je bio Branko Zebec! Na mojoj privatnoj rang-listi apsolutni broj jedan - pričao je desetljećima kasnije legendarni "Der Kaiser" - Franz Beckenbauer. A kada Beckenbauer kaže nešto tako, onda to ima težinu.

Jedno vrijeme, početkom sedamdesetih godina, vodio je i Hajduk, gdje ga je naslijedio Ivić, no slobodno se može reći da je i Zebec sudjelovao u stvaranju nove Hajdukove generacije koja je harala europskim i jugoslavenskim nogometom scenom ’70-ih godina. S Hajdukom je osvojio Kup 1973. godine i došao do polufinala Kupa pobjednika kupova iste godine, u kojem je eliminiran tek u polufinalu protiv engleskog Leeds Uniteda.

Potom je preuzeo Hamburg Sport Verein i osvojio njemački naslov 1979. godine i došao do finala Kupa prvaka, usput eliminiravši i splitski Hajduk u čuvene dvije utakmice četvrtfinala. Izgubio je u madridskom finalu od engleskog Nottingham Foresta.

Vodio je još i Stuttgart 1970.-1972., Eintracht Braunschweig 1974.-1978. (taj je klub poveo do jednog boda zaostatka za osvajanjem prvenstva 1977.), Borussiju iz Dortmunda 1982. i 1983., trenirao je i Eintracht Frankfurt 1983. i 1984., te još jednom Dinamo prije povlačenja u mirovinu. Te 1984. u Maksimiru se upalio alarm za uzbunu, Dinamo je bio blizu ispadanja i kao četvrti trener u sezoni u misiju spašavanja pozvan je Zebec, koji odgovara na dužnost kao dijete ovog grada, kao stari Zagrepčanec.



Visoki autoritet Zebeca i voda do grla izvlači zadnje htijenje iz drhtavih nogu igrača. Presudila je pobjeda u posljednjem kolu protiv Hajduka (3:0). I Branko je spasio Dinamo od ispadanja. Na jesen se slaže novi stručni stožer, dolaze Rora i Škorić. Dosta je toga prevrnuto u klubu. Bilo je prometno i s prinovama: Džeko, Stojić, Lulić, Cvjetković, Petrović… Dinamo je krenuo u novu sezonu (1984. - 1985.). Novi konglomerat nije našao vezu. Nema igre. Momčadi nedostaje genijalac, a Mlinka je u vojsci. Bodovi se prosipaju. Počinje nestrpljivost publike, navijači su ustuknuti. Jedino Zebec ostaje stoički miran. On hoće igru. „Bit će igre, treba strpljivosti. Ljudi su došli izvana, treba se prilagoditi i gradu i klubu i onome što mi želimo.“ Instinkt velikog igrača gonio je Branka na vjeru u te momke. Nažalost plavi su stali, veliki strateg bio je umoran, a zdravlje narušeno. Uprava reagira: Zebecu ostavlja formalnu funkciju savjetnika, a spas traži u Iviću.

Branko Zebec bio je osebujna osoba i u privatnom životu i kao trener. Bio je izvrstan student matematike i fizike, pa mu je Sveučilište ponudilo stipendiju za daljnje usavršavanje, no on se ipak odlučio za nogomet. No, tu svoju matematičku sklonost obilato je koristio u nogometu, jer kod njega nespreman igrač, nije uopće bio igrač. Često su se igrači klubova u kojima je radio, žalili na pregrube metode i pretežak fizički rad, ali on bi se posvađao i s upravama, pa je čak znao i otići iz klubova ako uprave ne bi stale iza njega, već iza igrača. Tako je bilo i u Bayernu.

Dok je trenirao HSV, u njemu je igrao Ivan Buljan kojeg je Zebec znao još iz Hajduka, te jedan od najboljih nogometaša tog vremena – engleski internacionalac Kevin Keegan. Upravo je Keegan slovio kao pomalo neodgovoran tip koji je stalno kasnio na treninge, pa i zabušavao tijekom vježbanja. Zebec ga je stalno nemilosrdno kažnjavao i ta priča je tjednima, pa i mjesecima bila glavna tema njemačkih sportskih žurnalista.

Keegan je godinama kasnije pričao o svojim iskustvima sa Zebecom: “Branko Zebec nije bio samo taktički genij, nego i diktator što se tiče discipline, a iznad svega je inzistirao na fizičkoj pripremi. Kapetan Peter Nogly i ostali veterani koji su se trudili strancima zagorčati život, nakon Zebecova dolaska više nisu imali ni volje ni snage za ogovaranja, jer su bili zauzeti preživljavanjem brutalnih Zebecovih treninga. I ja sam jednog dana pokucao na vrata ureda direktora kluba, Gunthera Netzera, i rekao mu: ‘Želim doista otići, ovaj trener je lud’”.

Keegan se toliko bojao Zebeca koji ga je kažnjavao za najmanju disciplinsku grešku, poput kašnjenja na trening, da je jednom čak unajmio helikopter da ga odveze na trening preko snijegom zametenih ulica Hamburga.

No, kada je Keegan uvidio svrsishodnost napornog vježbanja, te kada je postao vođa i HSV-a i engleske reprezentacije, znao je da je to plod teških Zebecovih treninga: “Morao sam se zahvaliti Branku Zebecu. Nikad na treninzima nisam toliko trčao, ali nikada nisam bio ni tako uspješan. Baš zbog Zebeca sam se zaljubio u njemački nogomet. Sjećam se da mi je znao govoriti stalno jedno te isto: ‘Možeš imati loš dan i promašiti gol, ali ne smije ti se dogoditi da ne možeš trčati’”.

Dok je bio trener HSV-a igrali su finale Kupa prvaka i njemački novinari pitali su ga; - Koja je najbolja momčad koju ste do sada trenirali? Branko ih gleda i smije se na što novinar uzvraća - Zašto se smijete? Smijem se zato što vi mislite da ću reći Bayern, no, najbolja momčad koju sam trenirao je Dinamo Zagreb!

A kad su ga tražili da sastavi najbolju jedanaestoricu od igrača koje je vodio u svojoj trenerskoj karijeri, u svoju je idealnu momčad ubacio čak petoricu dinamovaca! U tom su sastavu bili Brnčić, Belin, Zambata, Lamza i Rora.

Međutim, Zebec je imao probleme koji su ga nerijetko koštali posla.

Kako je stres na terenu s vremenom bio sve veći, tako se Branko, nažalost, odao alkoholu. Sve češće bi bio viđen pijan na treninzima. Teško je komunicirao s novinarima, a počele su ga hvatati i bolesti. I tako je 1984. odlučio prestati s trenerskom karijerom u 56. godini, tamo gdje je skoro 20 godina ranije i započeo istu.

Jedna priča otkrila je koliko je Zebec, usprkos uspjesima u trenerskom poslu, imao problema s alkoholom. Prije odlaska na megdan Real Madridu u polufinalu Kupa kupova 1980. godine, HSV je igrao protiv Borussije Dortmund. Kada je klupski autobus krenuo ka stadionu Dortmunda, Zebeca nigdje nije bilo, jer je zaspao nakon što se prethodno napio. Kada se probudio, odlučio je da se sam odveze na stadion, ali ga je policija zaustavila i izmjerila mu 3.25 promila alkohola u krvi.

Auto mu je bio oduzet, ali je on uzeo taksi i nekako stigao na vrijeme. Međutim, njegovo sjedenje na klupi na tom meču bilo je greška, jer je Zebec tijekom susreta s Dortmundom zaspao, što nije promaklo fotoreporterima. I tada je njegov problem postao poznat široj javnosti. Slično se ponovilo krajem 1980. kada se Zebec činio pijanim na jednoj konferenciji za medije i tada je bio kraj - HSV ga je smijenio.

Teško je procijeniti, je li bio veći igrač ili trener. Po mnogima je najbolje lijevo krilo u povijesti hrvatskoga nogometa. Iako izraziti napadač, u kasnijoj je fazi igračke karijere igrao je u središtu obrane.

Preminuo 26. rujna 1988. u Zagrebu, u 60. godini života, praktički izdahnuvši na rukama Krasnodara Rore. Ugušio se komadom mesa s ražnjića na roštiljadi koju je pripremio u svome domu za obitelj i prijatelje...