Imali smo sreću da je tekma bila jučer jer je vrijeme bilo solidno, pogledajte ovu maglu danas, to se vjerojatno ne bi ni odigralo da je danas, a da ne govorimo o doživljaju s tribina da se igralo pa i dignutoj vrhunskoj koreografiji koja se u tom slučaju ni sa zapada ne bi vidjela...

ponavljam pitanje - na koji nacin mogu iskazati nezadovoljstvo prikazanim pristupom igraca? — Filip B

Frende ne znam kaj da ti kažem. Ja sam vozio 600 km u München, kod 7:2 mi nije bilo ugodno, izgledali smo ko zadnji amateri, svaki napad šansa za gol, palo mi je na pamet da pobjegnem jer sam se bojao dvocifrene brojke u našoj mreži. Ali nisam, jebi ga, to mi je kao da izađeš s terena kad gubiš.
Možeš nezadovoljstvo igračima i trenerom na puno drugih načina iskazati.

Slažem se. Najviše seru oni koji nejdeju na utakmice ili nekoliko puta godisnje idu. Tak moj stari, stalno sere, a zadnji put je bio na stadionu prije 25 ljet. I sad bi ja kao trebal njegovo misljenje uvažiti.
Jucer nitko nije bio zadovoljan, al kaj sad. Navijam za Dinamo, a ne za igeače i zato mi je bilo najdraže kad smo na kraju pjevali” igrači odlaze…. “

Di je jučer ova megla bila kad ju trebaš, da odgodi bar bruku našeg stručnog štaba i naših zvijezdica...

Puno se ovdje nakupilo frustracija s obzirom da smo zapali u niz slabijih rezultata od očekivanog. Svatko od Vas pronaći će neki svoj razlog zašto je nezadovoljan i forum je mjesto gdje se to može izreći.

Tako je po pitanju našeg Dinama pogled na situaciju uvijek bio iz dva kuta. Prvi kut je onaj nogometni gdje su godine rezultatskih uspjeha u HNL-u stvorile mit o nepobjedivom šampionu dok smo europske blamaže gurali pod tepih ili im nismo pridavali veliki značaj. Zbog tiranije i lošeg upravljanja klubom vrhunac rezultatske ekstaze bile su nam uglavnom pobjede nad hajdukom dok smo na europska natjecanja gledali kao nagradu jer nije bilo bitno koliko je na semaforu već smo se zadovoljili mrvicama da smo u grupi sa "velikanima" poput Reala ili Lyona. Tada smo zaslijepljeni klicali "Messi" Ronaldu na Maksimiru i rugali se u kancerogenim bespućima društvenih mreža kako mi budemo ugostili Reala dok tovari budu zapopevali sa svojim klapama. Dežurni nogometni znalci tražili su ispunjenje svojih fiksacija kroz spektakl i lažni sjaj Lige Prvaka na derutnom stadionu na kojemu ljudi koji stvari gledaju iz drugog kuta bivaju protjerani i vode neku svoju borbu koju je malo Dinamovaca kužilo.

No svaki pogled ima tu svoju drugu idealističku stranu koja u našem slučaju 15 godina nakon dobiva svoje početne konture vizije koja će se nadam se ostvariti za nekih 10 tak godina. To su mali koraci u kojima da bi hodali uspravno budemo pali još barem sto puta. Draž svega toga je da ne prestajemo vjerovati u naš klub i da kročimo trnovitom cestom znajući da ćemo kad tad ugledati svoje svijetlo na kraju tunela. Takav pogled je onaj iskreni navijački koji naš klub drži na životu jer da nismo u njega vjerovali, danas nebi imali pluralizam mišljenja već samovolju jednog čovjeka.

Za tu drugu stranu zauvijek će igrači i uprave prolaziti jer nikada se njihov pogled i emocija nisu ravnali po prezimenu na dresu, broju osvojenih trofeja i rezultatu na semaforu već shvaćanju da simbol našeg grada i države pripada onima koji će ga voljeti i podržavati u dobru i zlu.

Dinamo da bi bio uspješan mora gledati obje strane. Mora kao klub ganjati rezultatsku izvrsnost. Mora uvijek težiti nadmetanju sa bogatijima. Mora bacati nokaute iznad svoje realne kategorije. Kaj je bilo, bilo je. Moramo okrenuti novi list i graditi novu budućnost. U zadnje vrijeme kao da se sve više kreće prema dva kampa - rezultati vs ideali. Nema potrebe za tim. Većina koja traži rezultat ne traži ujedno i povratak na neka druga vremena. Većina koja ističe neke ideale ne pristaje ujedno i na rezultatske kompromise.

Ono za čim ima potrebe je malo strpljenja i hrabrosti. U najmanju ruku barem malo neke bazne pristojnosti. Samo zato jer netko to zaziva, ne znači da zaziva neki bullshit "rezultat je trend". Ne znači da zagovara ostanak ovog ili onog, samo da se malo stane na loptu i da ljudima koji su odabrani barem mrvicu povjerenja. Mrvicu vjere da vide ono kaj većina vidi i da rade na ispravku toga.

Neki postovi koji se ovdje pišu su baš puni kukavičluka, defetizma, vulgarnosti i često namjernog dizanja tenzija iz vlastitih životnih frustracija. Čak i ako se uračuna da je ovo internet i na njemu postoje oni kojima je cijela poanta to raditi. To je svejedno po meni zasad najveći poraz novog ustroja kluba. Kolko malo treba da jedna istinska legenda kluba i hrvatskog nogometa postane sve ono čime ga se naziva zadnjih dana ili da bude predmet svakojakih teorija. To nije kritika, već najdjetinjastiji oblici vrijeđanja i ponašanja. Baš tužno, djetinjasto i ekstremno jadno.

:clap: :clap: :victory:

S obzirom da je klub zabranio treneru da ide na pressice svjestan da mu komunikacijske sposobnosti nisu na razini Dinama, predlažem da mu zabrani da vodi prvu momčad, pošto mu ni trenerske kompetencije nisu na razini Dinama.

Ako vide ovo prvo i našli su način da smanje štetu, nema razloga da se i ovo drugo ne napravi. Naravno treba birati vrijeme, a pravo vrijeme za taj potez je kraj prvenstva. Ako uprava ne vidi da je ovo loše i ne pokloni nam za Božić novog trenera, onda treba reagirati.

Ako uprava ne vidi da je ovo loše i ne pokloni nam za Božić novog trenera, onda treba reagirati. — Kermit

Kako reagirati?

Ono za čim ima potrebe je malo strpljenja i hrabrosti. U najmanju ruku barem malo neke bazne pristojnosti. Samo zato jer netko to zaziva, ne znači da zaziva neki bullshit "rezultat je trend". Ne znači da zagovara ostanak ovog ili onog, samo da se malo stane na loptu i da ljudima koji su odabrani barem mrvicu povjerenja. Mrvicu vjere da vide ono kaj većina vidi i da rade na ispravku toga. — vjeko1701

I točka. Sve rečeno.

Godine i godine crnila su ostavile neizmjeran trag ne samo u Dinamu već u cijeloj Hrvatskoj. Konačno smo maknuli to crnilo, došli su skroz novi ljudi, došli su skroz novi igrači, maknuo se višak.

Zadnja utakmica prošle sezone: Nevistić, RPG, Galešić, KTC, Mišić, Hoxha i Kulenović, to su igrači koji su tada igrali, a koji su i danas u klubu, tko je od njih trenutno prvotimac? Mišić i Hoxha. 16 novih igrača je došlo ili čak i više s Bennacerom, novi trener je došao, a navijači i dalje na Dinamo gledaju kao da su u klubu Olmo, Gavranović, Oršić, Ademi, Petković, Ivanušec i ostali. Nisu, došli su novi dečki, novi klinci, to kaj se prijašnjih godina pobjeđivalo u Europi i osvajao HNL bez problema ne znači da će se i ove. I da, bio bi problem da već 10 godina imamo istu upravu pa su posustali, ali nemamo nego imamo nekaj novo i gradimo Dinamo iz temelja.

Već na polusezoni će neki otići neke će se možda dovesti, na kraju sezone će biti još više dolazaka i odlazaka i već početkom iduće sezone će biti puno puno bolji rezultati nego trenutno. Samo kaj smo razmaženi, naučeni da se HNL osvaja s 20 bodova prednosti i naučeni da se tuku Atalanta, Fenerbahce, Tottenham. Za ovu sezonu je bitno da se u Europi koliko je god moguće još skupe neki bodovi, za prvenstvo da ga se osvoji s kakvom god igrom i rezultatima, a onda iduću sezonu dalje korak po korak. Birali smo između nastavka zla u Dinamu i procesa, odabrali smo proces pa je sad vrijeme da to i istrpimo. Ne znam kaj su svi očekivali da će se izmjenit 100 ljudi u klubu i da će se nastaviti gdje se stalo. Pa tog ni u filmovima nema.

Ljuti smo i bit ćemo ljuti već sutra, razočarani, nikakvi, ali vrijeđanje i tjeranje svega kaj hoda nas neće dovesti nikamo. Nitko ne kaže da trebamo biti veseli i ponosni jer nemamo povoda za to s trenutnim rezultatima, ali kako Vjeko kaže stati na loptu i pustiti ljude u klubu da rješavaju situaciju. Umjesto da se bavimo tuđim poslovima poput vođenja kluba, dovođenja igrača, postavljanja taktike i ostalo, ajmo se baviti našim poslom, navijanjem i odlaskom na utakmice. Zašto Koprivnica još uvijek nije rasprodana, zašto je na europskoj tekmi bilo tako malo ljudi, zašto će za tjedan dana protiv Lokomotive biti užasna posjeta, zašto nitko ne vjeruje u svoj klub nakon tako malo vremena, zašto smo tako djetinjasti i imamo tako malu granicu između osvajanja cijelog svijeta i raspada kluba? Pustite na trenutak Bobana, Kovačevića, Nevistića, Mišića i ostale, zapitaj malo sebe zašto si zviždao igračima na tribini, zašto si ih vrijeđao na društvenim mrežama i forumu, zašto si otišao u kvartovski kafić umjesto na stadion, a čim krenu dobri rezultati ćeš pljeskat svakom tom kojem si zviždao, hvalit svakog kojeg si vrijeđao i otići ćeš na stadion jer je bolja brija nego u kafiću.

Čovjek ti je govorio o europskim rezultatima. Btw. Nenad Bjelica je osvojio 8 bodova u LP u 5 utakmica. Na kraju je Dinamo imao 11, isto koliko i jedan MC.

Klub su redom razvalili Celta Vigo, Lille i Betis — Mathiasovi Chageri

Isuse, citirani dio rečenice sam po sebi zvuči brutalno, ali zapravo još i uljepšava stvar. Jer nisu oni dinamo razvalili kroz 90 minuta vrhunskog nogometa, nego su to učinili rutinski, hladno i gotovo bez znoja i to svaki put u prvom poluvremenu... najveća sramota ovih europskih poraza nije rezultat, nego spoznaja da su utakmice bile gotove prije nego što smo se stigli ponadati nečemu... nakon 45 minuta već je bilo jasno; nema povratka, nema drame, nema čak ni iluzije da će se momčad u nastavku probuditi i proigrati.

E, to je ono što mene najviše boli... ta lakoća kojom dinamo nestaje s terena... ne gubimo jer je protivnik bolji u nijansama, nego jer nam momčad izgleda kao da je zalutala na razinu natjecanja za koju nije spremna. Moguće da sam previše kritičan, ali meni su te tekme izgledale kao sudari dva različita svijeta... jedni znaju što žele, kako to žele i na koji način dok dinamo ne nameće ništa, ne kontrolira ništa, ne prijeti ništa, ali zato kasni, paničari i samo čeka da primi gol i onda još jedan pa još jedan.

Upravo zbog toga me Kovina priča o reakciji u drugom poluvremenu baca u depresiju. Kakvoj jebenoj reakciji? Kad je već 0:2 ili 0:3, kad se protivnik povuče pola koraka, kad tempo padne jer je utakmica riješena? Kova moj, to nisu znakovi karaktera, to su ostaci utakmice u preostalom vremenu već davno riješene tekme... nitko od njih nije morao odigrati utakmicu života... dovoljno je bilo da krenu ozbiljno, disciplinirano i s osnovnom razinom europskog intenziteta, ne čak niti iznad prosjeka... dinamo se vrlo brzo sam rušio, nakon prvog primljenog gola mentalno, a tek onda taktički i fizički. I to je nažalost bio identičan obrazac u sve tri tekme.

Al Peric na Poljudu... Peric na Poljudu. Lokomotiva. Peric na Poljudu. Peric na Poljudu. Lokomotiva. Peric na Poljudu. Peric na Poljudu. To ti je sva rasprava s kolegom na tu temu.

za kategoriju *uspjesan trener Dinama* treba imati i rezultat u Europi i u Hnlu.

Ili ja mozda previse trazim?

Zato sada imamo jednog koji nema ni jedno ni drugo. Uglavnom, to nije uopće bila ni poanta nego smo razgovarali o europskim rezultatima. Sjecam se da sam tebi osobno vec odgovarao na ovu temu al si naravno i tad okrenuo na Perica na Poljudu.

https://sportske.jutarnji.hr/sn/nogomet/hnl/klubovi/dinamo/dinamo-koji-kopira-druge-i-krcat-je-strancima-nece-doci-nigdje-a-s-kovacevicem-znam-sto-bih-napravio-15652355

Zanimljiv intervju Komljenovica. Bez dlake na jeziku, za razliku od većine tih bivših igrača i trenera. Slažem se više manje sa svim osim za Mikića. Nadam se svakako da će Kovacevic nestati s trenerske pozicije u pauzi ali problemi sigurno neće nestati a njim, ovaj kadar ima dosta ozbiljnih nedostataka a opet se sve svodi na trenera kao da nismo ništa naučili zadnjih par sezona.