Cujem. Cujem in ne vjerujem

Ne razumijem se u to, ali nekako onda mislim da se nijedan od radova ne smije iskoristiti.
Nego mora ici novi natjecaj, ili pozivni natjecaj.

A ako zatrazis od nekih firmi da naoprave projekt, i recimo 3LHD ti napravi projekt jako slican ovome sto su poslali, meni to izgleda kao da se moze tuziti bez problema da se ponistio natjecaj samo da bi se zaobisao i odabrao neki rad koji nije pobjedio.

Bik te jebo ovaj na turneji po medijima kao da ide za predsjednika.
Trumpa je manje bilo na tvu.

pa nije, tvoj ured se može pohvaliti da je pobjedio na nekom natječaju i pobrao si lovu.. to što nije rad iskorišten je drugi par čarapa.

A zaro sam stavio članke i tumačenje koje je izašlo, nije to moje tumačenje

Ovakve natječaje doslovno treba izbjegavati.
Jeftinije bi ispalo da su pozvali 5 relevantnih ureda, par domaćih, par stranih, platili svakom izradu razrađenog idejnog rješenja 200 000 eura i odabrali jedno.

Danas je 10. dan od natječaja, perfektni stadion nema ni jedan-jedini novi obris!

Koliko je lijepo toliko je tužno :smile:

Bravo za tatu, kolegu forumaša :grin:

Iskreno, kao navijaču Dinama, meni je novi Maksimir potreban i nemam ništa protiv toga da se napokon napravi stadion kako treba. Ali ako ćemo iskreno – ovaj izgled mi uopće nije sjeo. Očekivao sam nešto puno jače, prepoznatljivije i dostojnije Dinama i Maksimira.

Ne tražimo svemirski brod, ali stadion mora imati karakter. Ovo mi zasad izgleda nekako hladno i bez duše. Maksimir nije samo građevina, nego mjesto koje nosi desetljeća povijesti, utakmica i atmosfere. Zato bi novi stadion trebao imati svoj identitet, a ne izgledati kao još jedna generička moderna arena.

Projekt treba podržati ako stvarno vodi prema novom Maksimiru, ali sasvim je legitimno reći da se navijačima dizajn ne sviđa. Ako već čekamo toliko godina, onda valjda imamo pravo očekivati da kad se konačno napravi – budemo ponosni i na ono što vidimo.

Jer nakon svega što smo čekali, bilo bi baš tužno da konačno dobijemo novi Maksimir, a da nam prva reakcija bude: “Dobro je, samo da je gotovo.” Novi stadion treba biti nešto na što ćemo gledati s ponosom, a ne samo nešto što ćemo prihvatiti zato što smo se starog Maksimira zasitili.

Ne tražimo svemirski brod, ali stadion mora imati karakter. Ovo mi zasad izgleda nekako hladno i bez duše. — STEVIE

Koji ti se projekt najvise svida od 88 predanih radova?

Meni su recimo Belgijanci dosta unikatni vanjstinom, malo podsjeca to na sadasnji Maksimir. A opet ne bih se bas slozio sa "genericnim arenama" jer stadiona sa jednoetaznom navijackom tribinom i otprilike tim kapacitetom na svijetu ima vrlo malo, na prste jedne ruke.

Meni su Belgijanci možda i najzanimljiviji od svih 88 radova. Imaju nešto svoje, pogotovo izvana, i taj neki modernizirani štih koji me čak malo podsjeća na današnji Maksimir, što mi je zanimljivo.

S druge strane, ne bih baš išao toliko daleko s pričom o „generičnim arenama“. Istina je da dosta projekata na prvu izgleda slično, ali stadion s jednoetažnom sjevernom tribinom za navijače i ovakvim kapacitetom nije baš nešto što viđaš na svakom koraku. Upravo taj odnos tribina i terena po meni može dati Maksimiru dosta karaktera.

Meni je veći problem što pojedini projekti jednostavno nemaju onu „wow“ stvar koja bi bila dostojna novog Maksimira. Nije dovoljno napraviti moderan stadion – treba napraviti stadion koji će za 30 godina ljudi prepoznati na prvu i reći: to je Maksimir.

Znate kaj, meni već opasno na jetru ide traženje wow efekta stadiona.
"Maksimir" će dobiti svoj efekt sa atmosferom i dobrim igrama.. navijači su ti koji udaraju tempo da se jedan Olmo smrzne i naježi kad se tu vrati, a ne kako nam izgleda građevina koju bumo zazidali.
Maksimir kao Dinamov dom je dobio wow efekt zbog Dinama i navijača, to što nam je stadion loš nije ono što utjera protivničkim navijačima ili igračima strah u kosti..
Kad toliko drvimo oko wow efekta samo udaramo istu retoriku koju tvrde ovih hohštaplerski arhitekti i guramo narativ na njihov mlin.

Au brate, udaraš ti solidno taj GPT

Evo ti AI. :lol:

"Sabrana djela Tome Blejića, dio prvi"

KOHEZIVNO

Luka je dugo vjerovao da je problem nastao u trenutku kada je žiri izabrao pobjednika. Kasnije će shvatiti da je možda nastao mnogo ranije. Prije rendera. Prije maketa. Prije srpanjskih sjednica. Možda čak i prije nego što su arhitekti dobili zadatak koji će sljedeća četiri mjeseca pokušavati riješiti.

Ključ nije bio u onome što je Program sadržavao. Ključ je bio u onome što je iz njega nestalo. Do tog otkrića nije došao sam. Nekoliko dana nakon što je počeo kopati po radnim verzijama Programa, na jednom od portala objavljena je priča o pripremi natječaja. U njoj se pojavio dokument koji je potpuno promijenio način na koji je Luka gledao onu jednu rečenicu zbog koje je sve počelo.

Godinama prije natječaja Dinamo je s Gradom Zagrebom definirao što od novog Maksimira očekuje. To nije bio popis estetskih želja. Klub je budući glavni korisnik stadiona i neki su zahtjevi bili sasvim praktični. Sjeverna tribina trebala je ostati jedinstvena. Ondje su bili Bad Blue Boysi i nitko u klubu nije želio da se njihov prostor razbije na više prstenova. Stadion je morao imati klupski muzej. Ostale tribine trebale su biti organizirane tako da se dijelovi gledališta mogu zatvarati na manjim utakmicama.

Ali postojao je još jedan zahtjev. Jednostavniji od svih ostalih. Stadion je trebao biti zatvoren. U dokumentu nastalom u suradnji kluba i gradskog Zavoda stajala je rečenica koja nije zahtijevala nikakvu arhitektonsku hermeneutiku: Sve tribine na stadionu trebaju biti povezane i činiti jednu cjelinu. Uglovni dijelovi trebaju biti iskorišteni odnosno zatvoreni.

Luka ju je pročitao nekoliko puta. Nije imao što tumačiti. Tribine povezane. Jedna cjelina. Kutovi zatvoreni.

Na drugom ekranu otvorio je pobjednički stadion. Četiri tribine. Četiri velika otvorena ugla. Zatim je otvorio konačni Natječajni program. Ondje te rečenice više nije bilo. Na njezinu mjestu stajala je formulacija koju je već gotovo znao napamet. Arhitektonsko rješenje treba predvidjeti kohezivnu i povezanu strukturu gledališta. Ostatak zahtjeva ostao je neobično precizan.

Zapadna, istočna i južna tribina trebale su biti podijeljene na primarnu donju i manju gornju etažu. Sjeverna tribina trebala je ostati jedinstvena i nedjeljiva. U konačnom dokumentu nitko nije smatrao da je previše restriktivno arhitektima propisati koliko razina tribine trebaju imati. Nitko nije smatrao da je problem napisati kakav mora biti Sjever. Nitko nije smatrao da detaljne programske upute guše kreativnost. Samo je zahtjev za zatvorenim uglovima nestao. Umjesto njega ostala je riječ. Kohezivno. Luka je počeo razumijevati zašto ga je toliko smetala. Nije bila samo nejasna. Bila je zamjena za nešto što prije nje nije bilo nejasno.

Prema informacijama objavljenima u tekstu, izmjena se dogodila između prosinca, kada je programski dokument već bio definiran u suradnji Dinama i gradskog Zavoda, i ožujka, kada je objavljena konačna natječajna dokumentacija. Društvo arhitekata, koje je vodilo provedbu natječaja, željelo je arhitektima ostaviti nešto više slobode. Takva ideja sama po sebi Luki nije izgledala sporno. Natječaj na kojem svi crtaju istu stvar nema mnogo smisla. Ako se unaprijed propisuje svaka prostorija, svaki hodnik, svaki trg i svaki zid, arhitekt više nije autor nego tehnički crtač. Luka je razumio logiku. Muzej ne mora biti na točno određenoj koti. Određeni komercijalni sadržaj može se premjestiti. Neki odnosi mogu ostati otvoreni. Problem je bio u tome što se nije promijenila neka sporedna programska sitnica. Promijenjena je sama geometrija stadiona. Zatvoreni kutovi pretvoreni su u kohezivnost. Precizna uputa pretvorena je u pojam. A pojam se mogao rastegnuti. Za jednog arhitekta kohezivno je značilo kontinuirana zdjela. Za drugoga četiri tribine pod istim krovnim jezikom. Za trećega jedinstven doživljaj publike. Svi su mogli tvrditi da poštuju zadatak. Luka je na rub dokumenta zapisao samo jedno. Tko je odlučio da se baš ovo smije otvoriti?

Najčudniji dio priče došao je tek kad je pogledao ostale radove. Gotovo svi natjecatelji pročitali su konačni Program na isti način. Osamdeset sedam od osamdeset osam. Povezana tribinska zdjela. Zatvoreniji stadion. Različita arhitektura, različiti krovovi, različiti urbanistički koncepti, ali u osnovi ista interpretacija pitanja gledališta. Samo je jedan rad krenuo drugim putem. Četiri autonomne tribine. Četiri otvorena ugla. VG13. I upravo je taj rad pobijedio. Luka nije mislio da broj osamdeset sedam sam po sebi nešto dokazuje. Natječaji postoje upravo zato da netko napravi ono čega se drugi nisu sjetili. Ponekad najbolji rad stvarno jest onaj koji jedini odbije slijediti masu. Ali ovdje je postojala neugodna razlika. Ostali nisu nužno bili nekreativni. Možda su jednostavno pročitali zadatak onako kako ga je većina razumjela. Ako su gotovo svi arhitekti u dokumentu prepoznali zatvoreniju i povezanu cjelinu, onda pobjednički rad nije bio samo originalniji. Bio je zasnovan na drukčijem tumačenju samog Programa. A žiri nije samo dopustio to tumačenje. Na kraju ga je nagradio.

Luka se vratio na pitanje jednog od natjecatelja. Netko je tijekom natječaja očito osjetio istu nejasnoću. Pitao je gotovo izravno mora li gledalište biti spojeno. Mogu li tribine biti odvojene. To je bio trenutak kada je bilo moguće sve riješiti jednom rečenicom. Da su kutovi morali biti zatvoreni, trebalo je to napisati. Da nisu morali, trebalo je napisati i to. Ali jasan odgovor nije stigao. Ponovljena je formulacija o kohezivnoj i povezanoj strukturi gledališta. Luka je počeo zamišljati natjecatelja koji sjedi nekoliko tisuća kilometara od Zagreba i pokušava odlučiti što učiniti. Ispred njega je zadatak vrijedan mjeseci rada. Otvoreni uglovi možda nude bolju ventilaciju travnjaka, drukčiju urbanističku vezu s parkom, zanimljiviju arhitekturu. Ali možda krše Program. Pita naručitelja. Naručitelj mu ne kaže. Razuman natjecatelj bira sigurniju varijantu. Zatvara stadion. Osamdeset sedam puta. Jedan ne.

Tu se prvi put u Lukinoj bilježnici pojavila riječ koju će kasnije nekoliko puta prekrižiti. Prednost. Ne nepoštena prednost. Za to nije imao dokaz. Samo prednost. Jer arhitekt koji je iz nekog razloga bio siguran da „kohezivno“ ne znači fizički spojene tribine mogao je napraviti nešto što su ostali možda smatrali previše rizičnim. To nije značilo da je imao povlaštenu informaciju. Mogao je jednostavno biti hrabriji. Mogao je bolje razumjeti arhitektonski jezik. Mogao je prihvatiti rizik koji ostali nisu.

Ali upravo se tu u priču ponovno uvukao Adrian Kers. Ne kao sudac. Dokumenti su jasno pokazivali da čovjek nije sudjelovao u završnom ocjenjivanju. Nije glasao za VG13. Nije sjedio u prostoriji kad su birani finalisti. Njegova zamjenica jest. Zbog toga bi svaka priča u kojoj Kers jednostavno „pogura svojeg čovjeka“ bila glupa. Luka je to znao. Da je netko želio napraviti tako primitivan plan, teško bi izabrao čovjeka koji će se zatim izostaviti iz gotovo svih ključnih sjednica. Ali Kers je bio unutra ranije. U trenutku kad je Program prolazio kroz stručne ruke. U trenutku kad su članovi Ocjenjivačkog suda davali preporuke za njegovu doradu. U trenutku kad su neke formulacije još mogle biti promijenjene. Jedan član pobjedničkog tima prije nekoliko godina bio je njegov student. To nije bio dokaz. Profesori imaju studente. Arhitekti se poznaju. Struka je mala. Ali Luka je sve manje gledao poznanstvo kao potencijalni dokaz pogodovanja. Počeo ga je gledati kao mogući komunikacijski kanal. Razlika je bila velika. Nije mu trebalo dokazati da je Kers nekome obećao pobjedu. Za priču koju je pokušavao provjeriti bilo bi dovoljno utvrditi da je netko izvan službenog postupka unaprijed znao kako se neka nejasna formulacija treba čitati.

A onda je došao Vladimir Turina. Luka je dotad nekoliko puta površno čitao povijesni dio Programa, ali sada mu se vratio. Vladimir Turina nije bio fusnota zagrebačke arhitekture. Njegova zapadna tribina i izvorni koncept Maksimira pripadali su najvažnijim djelima hrvatske sportske arhitekture. Izvorna ideja bila je snažno vezana uz pejzaž. Otvorenost. Tribine u odnosu prema zelenilu. Praznina kao dio stadiona, a ne samo nedovršen prostor između građevina. Kasnije dogradnje bitno su izmijenile izvornu zamisao. Turina im se protivio. Pobjednički rad VG13 izgradio je svoju arhitektonsku priču upravo na reinterpretaciji tih motiva. Autonomne tribine. Lebdeće ploče. Praznine. Monumentalna konstrukcija. Žiri je u obrazloženju to posebno istaknuo. A predsjednik Ocjenjivačkog suda Toma Blejić poslije je rekao da takva poveznica s izvornim Maksimirom zapravo nije bila posebna namjera natječaja. Samo je jedan rad od osamdeset osam napravio takvu vezu. Žiri ju je prepoznao tijekom ocjenjivanja.

Luka je dugo gledao te dvije činjenice jednu pokraj druge. S jedne strane iz Programa je između pripremne i konačne faze nestao izričit zahtjev da kutovi budu zatvoreni. S druge strane pobjednički rad upravo je otvorene kutove i autonomiju tribina mogao objasniti arhitektonskim dijalogom s Vladimirom Turinom. Da je stara rečenica ostala, pitanje je bi li takav rad uopće bio dopušten. Da su „uglovni dijelovi trebaju biti iskorišteni/zatvoreni“ ostali u konačnom Programu, četiri otvorena kuta više ne bi bila stvar interpretacije. Bila bi odstupanje. Ta misao bila je jednostavna. I upravo zato neugodna. Luka još uvijek nije imao dokaz da su te dvije stvari povezane. To si je ponavljao gotovo ritualno. Promjena Programa nije dokaz da je Program mijenjan radi VG13. Poznanstvo nije dokaz razmjene informacija. Arhitektonski koncept može postojati godinama prije natječaja i to je potpuno legitimno. Član žirija može poznavati autora, a da nikada s njim nije razgovarao o projektu. Žiri može tijekom anonimnog ocjenjivanja iskreno zaključiti da je rad koji najviše odstupa od očekivanog ujedno najbolji. Sve je to bilo moguće.

Ali sada je postojalo pitanje koje prije nije postojalo. Kada je VG13 razvio koncept četiri autonomne tribine za Zagreb? Ako nakon objave konačnog Programa, sve je moglo biti sasvim jednostavno. Pročitali su zadatak šire od ostalih. Riskirali. Pobijedili. Ako je, međutim, njihov zagrebački koncept s otvorenim kutovima postojao prije nego što je iz Programa uklonjen izričiti zahtjev za zatvorenim uglovima, stvari bi izgledale drukčije. Tada bi netko morao objasniti nevjerojatno podudaranje. A ako bi se uz to pronašao kontakt između autora i nekoga tko je sudjelovao u pripremi dokumentacije, podudaranje bi prestalo biti samo zanimljivo.

Zbog toga Luka više nije tražio mišljenja. Tražio je datume nastanka datoteka. Na zidu njegove radne sobe kronologija je sada počinjala mnogo ranije. Godine klupskih priprema. Zahtjevi Dinama. Program izrađen s gradskim Zavodom. Prosinačka verzija. Sve tribine povezane. Kutovi iskorišteni/zatvoreni. Zatim ožujak. Rad Ocjenjivačkog suda. Preporuke. Dorade. Konačna verzija. Kohezivna i povezana struktura gledališta. Zatim pitanje natjecatelja. Bez jasnog odgovora. Zatim srpanj. Osamdeset osam radova. Osamdeset sedam zatvorenijih zdjela. Jedan rad s četiri otvorena ugla. Zatim ocjenjivanje. Vladimir Turina. Autonomija tribina. Praznine. Prva nagrada.

Kad ih je gledao pojedinačno, svaki događaj imao je normalno objašnjenje. Kad ih je stavio u red, nastajala je priča. I upravo je to Luku plašilo. Priča nije isto što i dokaz. Dobra priča može nastati slučajno. Čovjekov mozak obožava povezivati točke. Pogotovo kad unaprijed zna kakvu sliku želi vidjeti. Zato je na vrhu zida stavio novu rečenicu. Ne dokazuj teoriju. Pokušaj je srušiti.

Pokušao je. Možda izmjenu nije napravio DAZ. Možda ju je napravio Zavod. Možda klub. Možda gradonačelnik. Možda stručni članovi žirija. Možda je rečenica samo urednički preformulirana. Tada treba pronaći radne verzije. Možda VG13 nije imao nikakav raniji koncept. Tada će datoteke pokazati normalan tijek razvoja nakon objave natječaja. Možda Kers uopće nije dao nijednu preporuku. Tada će se to vidjeti iz mailova. Možda 87 radova nije imalo zatvorene kutove zato što su svi tako razumjeli Program, nego zato što je zatvoreni stadion naprosto standardna tipologija. Moguće. Možda je Vladimir Turina bio samo jedna od mnogih kvaliteta pobjednika, nikakav skriveni kriterij. I to je moguće. Možda je cijela stvar samo posljedica činjenice da je jedan tim bio dovoljno dobar i dovoljno hrabar da interpretira zadatak drukčije. Ako je tako, dokumenti bi to trebali izdržati.

Zato Luka više nije želio razgovarati s ljudima koji imaju teorije. Želio je papire. A papiri su imali još jednu čudnu osobinu. Nisu samo odgovarali na pitanja. Stvarali su nova. U izvješću tehničke komisije pojavili su se rokovi za makete. U zapisniku žirija pojavilo se razmatranje prvog eliminacijskog kruga prije isteka tog roka. U Programu je pisalo da zapadna, istočna i južna tribina trebaju imati veći donji i manji gornji prsten. Na shemi pobjedničkog rada barem su dvije izgledale suprotno. Sjever, doduše, jest ostao jedinstven, baš kako je Dinamo tražio. Neki klupski zahtjevi poštovani su gotovo doslovno. Drugi je nestao. Luka se ponovno vratio Indexovu tekstu. Jedna rečenica u njemu bila je gotovo brutalno jednostavna. Ostale želje Dinama uglavnom nisu bitnije dirane. Upravo zato promjena zatvorenih kutova toliko je upadala u oči. To više nije bila rasprava o tome treba li arhitektima dopustiti slobodu. Sloboda nije uvedena svugdje. Uvedena je selektivno. Na mjestu koje će se poslije pokazati presudnim za pobjednički projekt.

Tada je Luka prvi put dopustio sebi sastaviti najgoru moguću verziju priče. Ne zato da bi joj povjerovao. Nego da bi znao što mora pokušati opovrgnuti. Projekt novog stadiona pripremao se godinama. U profesionalnim krugovima nije bila tajna da će Zagreb prije ili kasnije raspisati velik natječaj. Studio koji godinama razvija arhitektonske koncepte mogao je unaprijed imati ideju stadiona sastavljenog od četiri autonomne tribine. To samo po sebi nije bilo sporno. Netko iz njihova profesionalnog ili akademskog kruga uđe u budući žiri. Ni to samo po sebi nije sporno. Tijekom završne pripreme Programa precizni zahtjev za zatvorenim kutovima zamijeni se elastičnijim zahtjevom za kohezivnošću. Ni to samo po sebi još nije dokaz ničega. Član žirija koji poznaje jednog od autora zatim se povlači iz stvarnog ocjenjivanja. Time čak smanjuje mogućnost očitog sukoba. Radovi dolaze anonimno. Pobjednički koncept više nema formalnu prepreku. Drugi članovi žirija mogu ga potpuno iskreno prepoznati kao najbolji. A kad treba objasniti zašto je toliko poseban, pronalazi se arhitektonska legitimacija koja savršeno odgovara upravo njegovoj glavnoj osobini. Vladimir Turina. Autonomija tribina. Praznine. Otvoreni uglovi. U takvoj teoriji gotovo nitko ne mora napraviti ništa otvoreno nezakonito. Zato je bila toliko opasna. I toliko privlačna.

Luka ju je pročitao sljedećeg jutra i gotovo cijelu prekrižio. Previše je pretpostavljala. Nije imao dokaz da je studio prije natječaja imao baš taj projekt. Nije imao dokaz da je Kers razgovarao s autorima o Maksimiru. Nije imao dokaz da je Kers predložio promjenu Programa. Nije čak još imao siguran dokaz tko je promjenu napravio. Ostalo mu je samo ono što je mogao braniti bez ijedne pretpostavke. Dinamo je u pripremnoj fazi tražio povezane tribine i zatvorene kutove. Konačni Program tu je formulaciju zamijenio znatno širim izrazom. Gotovo svi natjecatelji ipak su projektirali povezanu zdjelu. Jedini projekt s četiri izrazito otvorena ugla pobijedio je. Žiri je kao jednu od njegovih posebnih kvaliteta poslije isticao reinterpretaciju Vladimira Turine, osobito autonomiju tribina i praznine. To je bilo dovoljno. Ne za zaključak. Za istragu.

Luka je te večeri ponovno otvorio dokument koji je mjesecima nosio naziv KAŠA. Na prvoj stranici još je stajalo njegovo prvo pitanje. Tko je napisao kohezivnu i povezanu strukturu gledališta? Sada mu je izgledalo preusko. Više nije bilo dovoljno saznati tko je napisao novu rečenicu. Trebalo je saznati tko je izbrisao staru. Zašto? Na čiji prijedlog? U kojoj verzij? Tko je promjenu odobrio? Je li Ocjenjivački sud vidio prvotni zahtjev? Je li znao da je Dinamo izrijekom tražio zatvorene kutove? Je li netko upozorio da nova formulacija sadržajno mijenja zahtjev? I najvažnije, je li netko izvan tog kruga prije objave konačnog Programa mogao znati kako će ta promjena izgledati. Luka je obrisao staro pitanje. Umjesto njega napisao je: Kada su zatvoreni kutovi postali kohezivnost? Ispod toga još jednu rečenicu. I tko je prvi znao da više ne moraju biti zatvoreni? Taj put nije zatvorio dokument.

https://www.jutarnji.hr/vijesti/zagreb/maksimir-struka-ne-ukus-pravokutni-stadion-nije-mana-15752636?cx_linkref=jl_home_g2_g3

Ukratko:

To ne znači da projekt treba poštedjeti kritike. Znači da kritika mora ponuditi više od rečenice: "Meni se to ne sviđa" ili "Oni nisu Hrvati" ili "Ne razumiju emocije". Zato bih svima njima, pa i političarima, poručila: "Niste nadležni. Pogotovo ne u ovoj fazi."

Nismo nadležni da kritiziramo. :clap:

Bome su se svi upregnuli da spase vojnika Plejića.