Transferi - rasprave Ova generacija Dinama je, barem u našim životima, napravila više nego ijedna prije njih i mislim da je to rezultiralo našim vezivanjem za igrače više nego ikad prije.
Svako dijete je zadnjih nekoliko godina znalo nabrojati barem 7, 8 igrača iz prvih 11 Dinama, a da su to pritom jedni te isti igrači.
Tome je došao po meni ipak neizbježan kraj, ali je li izbježan ili neizbježan mi čak i nije sad neko presudno pitanje za raspravu.
Ono što mislim da je važnije osvijestiti je da su to njihovi životi i njihove odluke i izbori i da imaju pravo na njih bez da nas tu sad nešto osobno iznevjere i razočaraju. Mislim, naravno da će svakome od nas biti krivo i jest krivo i budemo tužni kad odlazi Ademi, Orša, Liva.. Imamo i neko mišljenje o njihovim odlukama, ali stvarno mi je malo čudno biti "razočaran Livijem odlukom", kako veli Deda npr.
To je pitanje naših očekivanja, a ne kvalitete i ispravnosti njihovih/njegove odluke.
Je li odluka dobra ili nije (za Livija) pokazat će vrijeme, što se mi imamo razočaravati.
Dinamo, očito, u priči nalazi neki svoj interes, a taj interes kakav god da jest sigurno ne uključuje ostanak igrača koji želi ići. Zašto želi ići je opet drugo pitanje, ali odgovor po meni sigurno ne uključuje nekakvu osudu ili isčuđavanje.
Mladi su to ljudi, nogometaši, željni publike, stadiona, novih iskustava. Normalno je to i razumljivo.
Pa i mi mijenjamo poslove. Čak i ako nam je posve dobro, katkad ipak promijenimo, jer se želimo razvijati ili veću plaću, a čak i ako nam ništa od toga ne nudi promjena, opet se katkad odlučujemo za nju jer nam treba novi izazov, novo dokazivanje, nova prepreka koju ćemo preskočiti.
Mislim da se previše zanemaruje taj element novog izazova i dokazivanja kod sportaša, kao i novog iskustva kod mladog čovjeka, u tim našim promišljanjima o "smislenosti odlaska". I nemojte mi sad "pa kakav je to izazov otići u xy..". Pa šta ja znam kakav je, nije ni bitno da si mi dajemo odgovore na to, očito ga ima onaj koji tu odluku donosi.
Pa i nas naši starci pitaju kog vraga tražimo "kruha preko pogače, šta ti fali u xy firmi" pa opet odemo, kopamo, istražujemo, upoznajemo.
A ovima karijera ne traje 40+ godina, nego 15ak..
I da se vratim na početak. Vezali smo se uz igrače i to je normalno i prirodno, i meni je ovo najdraža generacija ikad (u istu rečenicu ide samo ona "Kroacijina", ali i to jer sam bio puno mlađi i emotivniji), ali navijamo za Dinamo, ne za Livija i Oršu, odlazili su i odlazit će.
Da, naravno da bih volio da Livi ostane do kraja karijere, kao što bih volio da je ostao Orša, da je ostao Ademi, da ostane Ivanušec. Opet, navijanje za nogometni klub uvijek je uključivao vrtlog emocija, različitih očekivanja, nadanja, uzbuđenja i padova, to nas valjda i drži ovdje.
Izgleda da je nakon godina uzbuđenja, došlo vrijeme za nova nadanja.