Za početak i kraj priče, ispod slike Bobana i Tomaševića piše "Zagrljaj Judinih sinova"

Nisam ni pogledao tekst u časopisu nego sam se referirao na to da je @Gradjanski Dinamo napisao da su u tekstu iznesene krive povijesne činjenice pa me zanimalo koje. Jer me povijest zanima.

@Patak

Evo uspio sam pronaći onaj dio iz knjige Luetić Tijan Nedjeljka, Krov i kruh: deset godina u okupiranoj Hrvatskoj, 1945-1955, koji si jednom stavio ovdje na forum. Pa neka se nađe za one koje zanima.

JEDINO mjesto, gdje se je moglo davati oduška svom nezadovoljstvu, bili su nogometni stadioni. Ako igra «Partizan», državni klub iz Beograda, sa zagrebačkim «Dinamom», bivšim «Građanskim», tada svi Hrvati navijaju za «Dinamo», a protiv «Partizana»:
—Fuj, «Partizan»!... Mesari, kak igrate!... —čuju se povici na istočnoj strani gledališta…

Dragi Lalec, sretan ti rođendan!

Emil Perška, poznatiji pod nadimkom Lalec, rođen je 20. lipnja 1896. u Staroj Pazovi. Nogomet je počeo igrati u Hrvatskom akademskom športskom klubu (HAŠK) 1914. godine. Kako je te godine započeo Veliki rat, narednih se godina nije igrao prvenstveni nogomet. Međutim, Perška se odmah u početku isprofilirao u vođu svoje momčadi igrama koje je polučio u humanitarnim utakmicama organiziranim u Zagrebu tih ratnih godina od strane Crvenog križa. Kao mladić niti on nije izbjegao poziv u vojsku, pa ubrzo nakon početka rata odlazi u Mađarsku gdje pritom nastupa kao igrač tamošnjeg kluba Gjör. Po povratku u Zagreb vraća se u HAŠK za koji je nastupao do kraja rata.

Iako etnički Slovak, Perškin je životni put bio usko vezan uz njegov Zagreb i njegovu Hrvatsku. Kao istaknuti hrvatski nacionalist, on u prosincu 1918. godine sudjeluje u krvavim prosvjedima protiv uspostavljanja Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca gdje je zapovijedao za strojopuškom i gdje se u teškim okolnostima borio protiv 5. srpskog puka koji je ušao u Zagreb. Zbog sudjelovanja u prosvjedima Perška je prisiljen napustiti Zagreb kako bi sačuvao vlastitu glavu. Tada bježi u Beč gdje postaje igrač tamošnjeg nogometnog kluba Wiener AC.

Već 1919. godine po njega u Beč dolazi tadašnji referent Građanskog Gabi Feldbauer. On je Perški jamčio sigurnost od kaznenog progona i oslobađanje od svake krivnje zbog prosinačkih događaja od godinu dana ranije. Perška se potom vraća u Zagreb te se pridružuje purgerskom klubu. U Građanskom ostaje do 1921. godine kada ga Francuzi nakon Olimpijskih igara u Antwerpenu 1920. godine (na tim je igrama sudjelovao s tadašnjom državnom reprezentacijom) zovu da dođe igrati za pariški CAS Generaux. Perška sam svjedoči kako je glavni razlog njegova odlaska bio novac. U Parizu je ostao kratko, samo godinu dana. Već 1921. godine se ponovno vraća u svoj Zagreb, svoj Građanski.

I opet se praktički cijeli Zagreb aktivirao kako bi se Laleca vratilo kući, baš kao i prvog puta kada se kući vratio iz Beča. Sam Perška svjedoči da su mu se prvo pismima javili njegov dragi profesor Milan Graf (hrvatski nogometaš židovskog porijekla, prvi hrvatski međunarodni sudac, istaknuti novinar i član Građanskog), pa Karl Heinlein (austrijski nogometaš i reprezentativac, kasnije i trener, koji je tijekom karijere igrao za bečke klubove Wiener AC i First Vienna FC, te zagrebački Građanski), pa neke mlade djevojke, njegova dobra mamica, sestre, braća. Svi su ga molili da se vrati u Građanski kojemu nije išlo najbolje u tom periodu.

Tim je molbama odolijevao sve dok u Parizu jedne noći nije susreo Davida Weissa (sportski novinar, sportaš, sportski djelatnik i veliki prijatelj Građanskog židovskog podrijetla, jedan od poznatijih sportskih menadžera onog vremena), nakon čega se u njegovom društvu vraća u Zagreb. Perška kasnije na svoju parišku avanturu gleda sa sjetom. Kaže da mu je bilo lijepo. U Parizu je jednako kao i u Zagrebu bio nogometna zvijezda. Prema njegovim riječima tad ti Francuzi nisu niš' znali o nogometu. Pa ih je očito Purger učio kako se igra igra.

Zanimljivo je da je u Parizu punio novinske stupce ne samo zahvaljujući svojim dobrim predstavama na terenu. Novine su često pisale o Perški koji je uživao u društvu ljepotica sumnjivog morala, uz drugu, treću butelju crnog opojnog francuskog vina. Perška je kasnije demantirao te natpise uz komentar kako to nije bilo baš tako, ali je bilo slično. Prema njegovim riječima nogomet je igrao iz čiste ljubavi i pritom je uživao. Međutim, kako sam kaže, iako je živio stotinjak metara od crkve Notre Dame, nikada nije čuo zvonjavu u podne. Izgleda da je san nakon burne neprospavane noći bio jači i od pariških zvona.

Nakon svog drugog i posljednjeg povratka u Zagreb, ponovno je zaigrao za Građanski s kojim je osvojio tri naslova državnih prvaka (uključujući i onaj prvi) 1923., 1926. i 1928. godine. U purgerskom klubu ostaje do 1929. godine kada dolazi do sukoba između starih i mladih. Nakon toga nakratko postaje trener karlovačkog Športskog kluba Viktorije. Ubrzo nakon toga s odbjeglim starijim igračima Građanskog osniva Zagrebački ŠK Građanski 1911. Klub je službeno registriran pri Jugoslavenskom nogometnom savezu u veljači 1930. godine. Međutim, već u svibnju iste godine dolazi do raspuštanja novoosnovanog kluba i pomirenja stare i mlade garde Purgera. Nakon toga se Perška vratio u originalni Građanski te ubrzo nakon toga završio karijeru.

U razdoblju od 1920. do 1929. godine je za reprezentaciju Zagreba odigrao ukupno 32 utakmice. Za tadašnju državnu reprezentaciju je odigrao ukupno 14 utakmica (pritom postigavši dva pogotka), dok je dva puta u periodu od 1927. do 1928. godine igrao za drugu ekipu. Nakon atentata na hrvatske političare u beogradskoj skupštini 1928. godine Perška je skupa s ostalim reprezentativcima hrvatske nacionalnosti odlučio sabotirati daljnju igru u državnoj reprezentaciji.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata živi i djeluje u Zagrebu kao član Ustaškog pokreta (bio je ustaški redarstvenik). Prema nekim podatcima poginuo je 8. svibnja 1945. godine u sukobima s partizanskim jedinicama koje su ušle u grad Zagreb. Dostupni izvori kažu sljedeće: “...čujemo da je poginuo Perška, negdje na Zvijezdi: slavan nogometaš, a velika vucibatina, pokraj sveg nevinog lica.”. Dakle, navodno je poginuo negdje na zagrebačkoj Zvijezdi braneći svoj Zagreb i svoju Hrvatsku jednako kao i one 1918. godine. Nažalost, do danas se ne zna gdje je točno sahranjen.

Perška je na nogometnom terenu bio pravi fakin. Pomalo drzak, bezobrazan. Ljubimac kibica, a trn u oku protivničkih navijača. Luka Kaliterna, veliki vratar Hajduka u periodu između dva svjetska rata i kasniji trener splitskih Bilih, svjedoči o Perškinim podbadanjima za vrijeme utakmice odigrane između Hajduka i Građanskog u svibnju 1921.g. u Splitu. Riječ je inače o derbiju nakon kojeg su se repovi vukli dulje vrijeme zbog navodnog politički motiviranog napada Hajdukovih navijača na igrače Građanskog. Purgeri su tada prvi put došli u Split, a pod Marjan su stigli kao favoriti. Građanski je poveo već u prvoj minuti golom Graneca nakon velike greške Hajdukovog beka Petra Dujmovića Fjake. Kaliternu je to jako naljutilo, pa je Fjaki strastveno verbalno prigovarao. To je čuo Perška koji je mrtav hladan upitao Hajdukovog vratara: “Kaj se tol'ko ljutite, to je tek prvi...?”. Kaliternu je Perškino podbadanje još više naljutilo, pa mu je poručio: “Slušaj Perška, možeš još ijadu godin igrat, ali meni neš više gol zabit.”. Hajduk je u nastavku izjednačio, a kasnije i poveo. U jednoj kasnijoj akciji Građanskog Perška se našao sam pred Kaliternom. Puknuvši loptu pobjedonosno je viknuo “Perškin gol!”, ali je vratar Hajduka poletjevši zrakom uzviknuo “Je ti govno...”. Kaliterna je naime obranio pogodak koji si je Perška već unaprijed upisao. Tako je Hajduk tada pobijedio veliki i favorizirani Građanski rezultatom 2:1.

Iako se Perška svojim igrama na terenu u mnogo prilika pokazao vrsnim nogometašem, iako se slobodno može reći da je bio prva velika zvijezda zagrebačkog nogometa, mnogi će reći da su za Građanski igrali i bolji nogometaši od njega. Međutim, Lalec je ipak bio poseban, jedinstven. Jednako kao što je bio vrstan na nogometnom terenu, bio je vrstan i van njega. U svakom pogledu. Jer on nije bio samo nogometaš. Bio je on i novinar, i esejist, i izdavač, i karikaturist, i ilustrator, i slikar... Bio je urednik tada popularnog Športskog lista gdje je imao i svoju rubriku naziva “Dribling i šut”. Svoju rubriku naziva “Pele – Mele” je imao i u listu Večer. Napisao je i dvije knjige nogometne tematike, “Športski almanah grada Zagreba” 1935. godine te “Nogomet: Teorija - tehnika - taktika – training” 1937. godine. Kao ilustrator i karikaturist je ilustrirao knjigu Eduarda Bassa, “Nepobjediva momčad” iz 1926. godine. Gospodin Ivo Bartolčić, vlasnik vjerojatno najozbiljnije i najveće zbirke zagrebačkog nogometa prije Drugog svjetskog rata, svjedoči kako je jednom prilikom vidio Perškin akvarel s motivom zagrebačkog Gornjeg grada. U njegovom vlasništvu se nalazi i original Perškinog prikaza opće tučnjave igrača i navijača na nogometnom igralištu izrađen tuš tehnikom.

Perška je bio i vječiti student koji je na kraju ipak uspio završiti umjetničku akademiju. Bilo je u njemu zasigurno nečeg baudelaireovskog. Po pričama je bio boem, pravi zagrebački fakin kojem je frentanje bilo sastavni dio svakodnevice i s kojim ste mogli popiti hladni gemišt u nekoj od mnogih gradskih kavana (čak i!) večer prije utakmice. Nisu ga tijekom takvih večeri vjerni kibici Purgera jednom tjerali (priča se čak i nosili!) kući na spavanje. Međutim, njegov život i njegov afinitet prema pisanoj riječi i umjetnosti općenito, daju nam naslutiti da je imao onaj oku skriveni osjećaj za lijepo i bitno. Stoga se bez lažne skromnosti može pretpostaviti da je bio jedan od onih koji pažljivo biraju riječi kojima prenose poruku svom slušatelju, čitatelju, gledatelju...

Posljedično i njegova tvrdnja “Građanski je ideja.” (objavljeno u spomenici Građanskog izdanoj 1938. godine, u tekstu pod naslovom Moj dragi Građanski) time poprima jednu sasvim drugu, ozbiljniju dimenziju. Perška tim sudom Građanskom pridaje metafizičku dimenziju, ontološku dimenziju. Jednom nogometnom klubu barem samo metaforički pridaje svojstvo onostranog, transcedentnog. Pridaje mu svojstvo nečeg što možda i pripada ovom svijetu, ali mu je izvor i počelo potencijalno van njega. Nadalje, u istom tekstu svoj purgerski klub gotovo proročki naziva silnim, neslomljivim. Baš kao da je znao što će uslijediti samo nekoliko godina kasnije.

Dakle, Građanski je baš kao i ideja. Vječan, nepromjenjiv, savršen, jedinstven. On je to bio tada. Ali on je to i danas. Građanski je realnost, Građanski je fakt, Građanski je sadašnjost. Ali Građanski je i budućnost.

Ako ćete ikada prolaziti današnjom Vukovarskom ulicom, nakratko zastanite kod današnje zgrade HEP-a, duboko udahnite, zatvorite oči i dobro otvorite uši. Neki mi se dobri prijatelju naime kunu u to da se tijekom toplih ljetnih noći još i danas može čuti Lalecovo standardno konstantno prigovaranje, špotanje i vikanje na suigrače iz purgerskog kluba. Ako će biti sreće, možda vidite i pokojeg zainteresiranog kibica koji je došao pogledati što njegovi Purgeri spremaju za nadolazeću nedjeljnu utakmicu... Možda bude sreće pa vidite i onu dječurliju koja se spentrala na okolno drveće kako bi imala bolji pogled na svoje mezimce…

Nek nam živi naš Građanski, naš Dinamo! Nek nam žive naš Zagreb i naša majka Hrvatska!

A tebe dragi Lalec zaboraviti nećemo. I obećajemo ti da ćeš jednog dana imati barem ulicu u svom gradu. Doći će i taj dan. Samo je potrebno još malo strpljenja.
A do tada zbogom.

Popi gore jedan hladan za sve nas koji i danas drukamo za tvoj (za naš!) purgerski klub, za tvoje plave dečke, za tvoje drukere i kibice.

Bas prije desetak dana dobio na wap. Ako netko zna gdje nabaviti...

Kad saznaš, javi nam!