Ne izgleda mi lose ova "čelzijevska" kombinacija sa bijelim štucnama

donji sigurno nije bijel jer bi na crno bijeloj fotografiji bio jednakog tona kao štucne, riječ je o plavom donjem dijelu, vrlo vjerojatno rađenom od drugačijeg materijala, a najvjerojatnije i nešto drugačijeg tona. Kolorizacija koju koristiš nije profesionalna i nikako ne znači da je boja bila takva ako ju je program tako prikazao. Nerijetko ti se dogodi da je blato obojano zelenom bojom jer je program pretpostavio da je riječ o travi.

Dinamo je na današnji dan, 7. veljače 1967. godine, u prijateljskoj utakmici u Glasgowu pobijedio Celtic s 1:0.

Bio je to tek drugi poraz Celtica te sezone, a upravo će ovaj škotski klub nekoliko mjeseci kasnije postati europski prvak pobjedom nad Interom.

Pogodak je postigao Zambata u 87. minuti utakmice pred više od 46.000 gledatelja.

Dinamo je igrao u sastavu Škorić, Cvek, Braun, Ramljak, Brnčić, Jukić, Lamza, Gračanin, Zambata, Gutzmirl, Rora.
Trener je bio Branko Zebec

14.2.2000. godine - vraćeno je ime Dinamo!

Upravo na Valentinovo prije 22 godine, više od pet tisuća navijača Dinama s nestrpljenjem je ispod zapadne tribine stadiona Maksimir iščekivalo odluku o povratku imena.

Izlazak iz kluba i riječi Velimira Zajeca ''Imamo Dinamo!" ostat će zapamćeni kao jedan od povijesnih trenutaka klupske povijesti, a od tada je 14. veljače svojevrstan praznik za sve navijače zagrebačkog kluba.

Dugotrajna borba za povratak imena okončana je nakon zahtjeva navijača za tajnim glasovanjem Skupštine kluba.

Toga je Valentinova u svečanoj loži Maksimir Dinamova stadiona u 17 sati počela klupska Skupština, a u 18:02 ondašnji predsjedatelj skupštine NK Croatia Stjepan Brolich glasno je rekao:

- Ovome klubu vraćeno je ime Dinamo! Od ovoga trenutka ime našeg kluba opet je Dinamo!

Gromoglasni je pljesak svih zastupnika Skupštine popratio ove Brolichove riječi, bila su nazočna 44 od ukupno 50 zastupnika, a izvršni direktor kluba Damir Vrbanović potom je pojasnio:

- Imamo 43 glasa za povratak imena Dinamo i jedan za ime Dinamo-Croatia.

Povratak imena Dinamo nakon gotovo devet godina, nakon 3165 dana.
U sat vremena nakon povratka imena u Dinamo se učlanilo 3000 novih članova.

- Dijelim sreću sa svim tim navijačima. Bad Blue Boysi su bili uporni, na kraju su pobijedili. Ovo je pobjeda naših navijača, pobjeda demokracije i pobjeda jednog kluba koji je uvijek bio simbol hrvatstva, rekao je tada Velimir Zajec.

Ispod zapadne tribine odjekivalo je gromko navijanje tisuće Bad Blue Boysa, slavili su svoju veliku pobjedu. Pjevalo se i navijalo, palile su baklje, a u jednom je trenutku izbila i tučnjava između navijača i policije. Navijači su krenuli prema metalnom natpisu 'Croatia', policijski kordon je popustio, ali navijači nisu uspjeli skinuti natpis. No on je ionako u nekoliko sati otišao u povijest. Već sljedećeg jutra više ga nije bilo.

U Dinamu je za današnje prilike proveo nevjerojatnih 10 godina i nakon toga još u Švicarskoj (Grasshopper, Lugano, Wohlen i St. Gallen) napravio respektabilnu nogometnu karijeru.

U plave redove 1947. godine stiže iz NK Čakovec, a s Purgerima je s brojem 11 na leđima osvojio tri prvenstva (1948., 1954. i 1958.) i Kup (1951.)
Kao mladić bio je velik navijač Građanskog te je isticao kako mu je posebno drago da je u Dinamu mogao stati rame uz rame svojim nekadašnjim idolima - Wolflom, Cimermančićem, Jazbinšekom, Kokotovićem…

Odigrao je i jedinu međunarodnu utakmicu koju je hrvatska nogometna reprezentacija odigrala u vrijeme dok je bila republika u SFRJ (12. rujna 1956. godine u Zagrebu, protiv momčadi Indonezije, 5:2), kada je bio strijelac jednoga od pogodaka, a kao najstariji igrač u momčadi bio je kapetan.

Aleksandar Vegač Benko rođen je na današnji dan, 16.02. 1925. u Čakovcu , a umro je u Švicarskoj 26.05.1991. Pokopan je na zagrebačkom Mirogoju.

Neuspješno tražim jednu fotku, možda ju netko ovdje zna: mislim da se radi o 1971. godini i 60. obljetnici osnutka Gradjanskog, mislim da se radi o nekoj bini sa tekstom "60. rođendan Gradjanskog" i oba grba kluba, mislim da čak nije bilo ni u Hrvatskoj - ima li netko tu sliku?

Dan kad je Dinamo očitao nogometnu lekciju velikom Ajaxu.

IV. Turnir Trofej Marjan igran je u Splitu u periodu od 16. do 18. veljače 1977.
Drugog dana natjecanja Plavi su se susreli s legendarnim Ajaxom pred 20 000 ljudi i očitali im nogometnu lekciju porazivši ih s visokih 4:0

Za nizozemski klub nastupili su redom reprezentativci ove države - Schrijvers, Hülshoff, Krol, Tahamata, Geels, te reprezentativci danske Arnesen i Lerby. Na klupi Ajaxa nalazio se Tomislav Ivić.

Stinčić je branio nemoguće, a Ajaxovu mrežu načeo je Zajec (prva utakmica nakon operacije prepona) već u devetoj minuti. Za drugi gol se čekalo sve do 50. minute kad Vabec postiže pogodak. Devet minuta kasnije na listu strijelaca upisuje se Cerin, a konačnih 4:0 postavlja dvostruki strijelac Vabec u 75.

Dinamo: Stinčić, Huljić, Devčić, Zajec (Tukša), Miljković, Bogdan, Bručić, Mustedanagić, Cerin (Senzen), Kranjčar (Župetić), Vabec

“To je bilo drugo Hrvatsko proljeće, prvo pravo nakon 1971. godine!”.
Ta nedjelja, 21.02.1982 pred 60.000 ljudi u Maksimiru. Dolje na travnjaku Dinamo je srušio Crvenu Zvezdu s 3:0 i navijestio svoj pohod na titulu.

“Ćiro nije nikada imao duge sastanke s igračima, ali taj je bio najkraći u njegovoj karijeri. Nikad to ne mogu zaboraviti. Ušao je u svlačionicu i prvo bez riječi uvoda izdiktirao sastav: ‘Vlak, Bračun, Bručić, Hadžić, Bošnjak, Zajec, Hohnjec, Mlinarić, Kranjčar, Deverić, Cerin!’
Onda je rekao: ‘Sinovi moji, ovdje u Maksimiru je 60 tisuća Hrvata, radio prijenos slušaju Hrvati u Australiji i cijelom svijetu. Svi čekaju našu pobjedu. Ne želim vas vidjeti ako ne pobijedite’.

Onda je stao pred Velimira Zajeca i rekao mu u lice: ‘Zajec, povedi momčad, sad izvolite van, zanima me samo pobjeda!’
Dugo sam igrao nogomet, ali nikad u karijeri niti jedan trener nije imao takav govor prije utakmice.
Kad smo izašli pred puni Maksimir, kao da nas je netko pustio s lanca, nakon 30 minuta bilo je 3:0 za nas! Drugo poluvrijeme nismo trebali ni igrati, sve smo odradili ‘laganini’.
To je bilo drugo Hrvatsko proljeće, prvo pravo nakon 1971. godine! “- rekao je za ovu utakmicu Marko Mlinarić.

Cerin je načeo Zvezdu već u osmoj minuti.
Tri minute kasnije ona prekrasna Cicina lastavica koja kao da je označila buđenje Zagreba i Dinama nakon toliko godina bez titule.

“Zamijenio sam mjesto s Deverićem, stigao sam do korner-crte te ubacio povratnu loptu na visinu peterca. Cico se izvio prema natrag, trznuo glavom, lopta je završila iz leđa Dike Stojanovića. Kranjčaru se navodno vrat iskrenuo nakon tog gola” prisjetio se Mlinka.

I točka na i u 32. minuti ponovno Cico, ali ovaj put s 11 metara.

Purgerski pohod na titulu više nisu mogli zaustaviti Beograd, Udba, suci, Zvezda, Partizan, Hajduk… nitko!
Ćiro se samo šepirio sa svojim bijelim šalom, a Karaka je nakon svake utakmice gorila.

Ćiro o toj utakmici:

Ova utakmica protiv Crvene Zvezde, koja se igrala na današnji dan prije 40 godina, centar je svega onoga što će se kasnije s Dinamom događati.
Duboko sam vjerovao u pobjedu, da vam odmah kažem. Nije to bio nikakav fol. Znao sam da imam koncentrat talentiranih igrača, pojačao sam treninge, vježbali smo automatizam naših napada, a na čemu sam inzistirao do iznemoglosti i, ono za što sam znao da nam je potrebno kako bi osvojili naslov: iz vojske nam se vratio Cico.

U tom svom uvjerenju bio sam, kako mi se ponekad znalo učiniti, usamljen poput svjetionika. Čak je i naš predsjednik, general Đuka Prilika, prije početka sezone izjavio da titulu čekamo već 23 godine pa, eto, neće biti tragedija ako se još malo strpimo. Tenžera je tih dana pisao o “filozofiji utjehe”, a pod tim je mislio da se ljudi u svojim životima uvijek mogu utješiti Dinamom kojemu, kako on to podjebava, uvijek ide lošije nego njima. Bio je genijalac, ali nije vjerovao da možemo uspjeti. Isto kao ni Ivo Tomić, koji je imao velik utjecaj na mene, ali nije mislio da smo dorasli Zvezdi. Ja sam, međutim, bio u to uvjeren, a i moji igrači su, kako mi se činilo, počeli hvatati moje zamisli.

Zato sam i dan prije utakmice, na našoj godišnjoj skupštini, a na kojoj su kao gosti bili predstavnici Crvene Zvezde, jasno poručio: “Dragi naši prijatelji i sportski suparnici, mi se sutra sastajemo na značajnoj utakmici koja će, vjerojatno, odlučiti o budućem prvaku. Moram biti iskren pred ovim auditorijem i reći ono što nosim u sebi: sutra nemate nikakvih šansi… Glatko ćemo vas pobijediti!”

Zamislite molim vas kakav bih samo papak ispao da se to nije ostvarilo, a još u Švicarskoj sam naučio da je laž osobina budala pa nisam ništa smjeo slagati. Sutradan poslije utakmice, koja je završila kako je završila, prići će mi prof. Dimitrijević, predsjednik Crvene Zvezde, i reći kako je sinoć dok me slušao pomislio da sam šarlatan, a sada mi se evo došao ispričati…
Iako, da vam rečem, nije to bilo ni malo lako. Cijeli aparat je bio protiv nas, a Vladimir Bakarić, koji je tada bio glavni za Hrvatsku, dao je izjavu da je Jugoslavija najmirnija kada je Dinamo na četvrtom mjestu i kada ima sedam tisuća navijača. Jer, kada se Dinamo bori za prvo mjesto, rekao je, onda je na stadionu 50.000 navijača, a to znači i 50.000 problema. Dinamo je bio neželjeno dijete političkih struktura, to mi je bilo jasno, a pravilnik o Jugoslovenskom nogometu koji je tih dana duhovito plasirao novinar Tiranić me istovremeno nasmijao, ali i rastužio jer nije bio daleko od istine.
Prvo pravilo je glasilo da Dinamo nikada ne može biti prvak, a drugo: u slučaju da Dinamo skupi najviše bodova - treba primijeniti prvo pravilo!

Nedostatak podrške u upravi, štampi i političkim strukturama, nadoknadila je, međutim, podrška s tribina, a navijači su ionako najavažniji. Govorim to gdje god stignem. Na tribinama su se pojavile neke nove generacije neopterećene ranijim gubitničkim mentalitetom koji je, opet taj moj Tenžera, opisao kao “Sindrom Dinamo”, ali oni su osjetili da je s tim gotovo. Pobjeda je bila blizu i oni su je željeli pod svaku cijenu. Isto kao i ja! Od pasivnih gledatelja transformirali su se preko noći u fanatične navijače i sljedbu. Dinamo je - izjavljivao sam to tada često, pa i na vlastitu štetu jer su me optužili da time prizivam neko novo hrvatsko proljeće - postao pokret!

Pred utakmicu su mi javili da su sve ulaznice rasprodane, a ja sam se opet sjetio onog Bakarića. Pripremi se sada druže, pomislio sam, evo ti 60.000 problema koje nećeš moć riješiti...
——-
Ta nedjelja je bila prohladna i oblačna. Teren zaleđen. Najavljivali su čak i snijeg, ali na tribinama je već dva sata prije utakmice bilo kao u utrobi vulkana. Lava je ključala sa sjevernog i istočnog stajališta, napisao je tada netko, pa i sa zapada i iz loža, a poslije utakmice, bilo je svima jasno, proširiti će se po cijelom gradu. Ponovno će se početi vjerovati u ono što se četvrt stoljeća činilo nemogućim.
U svlačionici sam održao jako kratak govor o važnosti ove utakmice za sve naše ljude diljem svijeta koji sam zaključio riječima da me zanima samo pobjeda, a oni su u frakciji sekunde sve shvatili i istrčali na teren kao da ih je netko pustio s lanca.

Zvezda je u utakmicu krenula dobro, imala je tri velike šanse, ali ih Vlak skida Pižonu, Šestiću i još nekom trećem. Nije važno! Vidio sam i da je jedan pomoćni sudac kupljen. Stalno je dizao zastavu na našu štetu, pa sam mu prišao: “Slušaj, samo je još jednom digni, vidiš ovu raju, pustiti ću ih na tebe i zgazit će te, budalo jedna… Ajde, sad se usudi pa je digni!”.

Nakon toga smo i mi napokon krenuli, a onda više nije bilo stajanja. (Mlađim generacijama koje me prate ovdje na društvenim mrežama preporučio bih da utakmicu pogledaju na Youtubeu. Mogli bi se iznenaditi kako se tada moderno igralo i za današnje pojmove nogometa…)

Igrali smo visoki pritisak igrača koji bez lopte napadaju protivničku polovicu terena. Pri tome je cijeli vezni red i napad kontinuirano pritiskao protivnika na njihovoj polovici. Do tad se uglavnom čekalo na centru, ali sada se lopta više nije čekala. Za nju se bori, i to na cijelom terenu. Suvremena igra donijela je transformaciju u kojoj bekovi postaju napadači, a napadači sudjeluju u obrambenim zadacima. Tako da sustava više nema! Transformacija je demantirala sistem tako da su standardne formacijske postavke postale stvar prošlosti.
Ova utakmica je bila najbolji prikaz takvog načina igre.

Kasnije su mi rekli da se to zove “forcheckin”, ali ja sam taj presing zvao onako kako sam tada umio i kako su to moji igrači mogli najbolje razumjeti; “Za kragnu ga hvataj!”, nazivao sam to, “Ne daj mu gore da diše!”

Tako ćemo cijelo ovo proljeće pobjeđivati protivnike u prvih 20 minuta, ali s obzirom da je ovo bila ta velika Zvezda, za njih nam je - da se malo našalim kada je već prošlo toliko godina - ipak trebalo još nekih desetak dodatnih minuta. Slomili smo ih u prvih pola sata kada je na semaforu stajalo 3:0. Onaj nogometni šmeker Cerin postigao je jedan gol, odmah u osmoj minuti, a Cico dva, od čega je jedan bio zbilja vanserijski. Na Mlinkinu asistenciju zabio je onu svoju poznatu “lastavicu” kojom je prkosio zakonima fizike, a koja bi kod svakog drugog igrača izazvala neku ozbiljnu ozljedu kralježnice. Ali, ne i kod mog Cice. Kod njega je izazvala samo onaj veliki, prepoznatljivi osmijeh na licu i erupciju oduševljenja na tribinama.
'Plavi! Plavi!’, orilo se tribinama, a da ne budem lažno skroman, bilo je i par onih kojima je preko usana pobjeglo: 'Ćiro majstore!'

Na poluvremenu ulazim u svlačionicu. Svi su oduševljeni, a ja zabrinut. Znam da je u njih ušlo jedno samopouzdanje koje tako visoki rezultat neminovno nosi i da bi sada moglo doći do opuštanja.
“Ako i u drugom dijelu ne date 3 gola”, kažem im, ”Izdali ste me!”
Nakon utakmice će mi se Zeko pravdati da nisu zabili, ali sve su, objašnjavao mi je, probali.
“Bravo kapetane!”, rekao sam mu, a on je odahnuo.
Nisu me moji sinovi nikad izdali.

Trener Zvezde Branko Stanković, odati će nam kasnije priznanje govoreći da nema momčadi na svijetu koja bi mogla parirati ovakvoj ofenzivi Dinama, ali ja se unatoč tome i velikoj euforiji koja je zavladala, nisam opustio. I dalje nisam puno spavao, slabo sam jeo, uglavnom po red čokolade koja je uvijek morala biti uz mene, a počinjao sam i sve više pušiti. Znao sam da je najteža utakmicama ona koja je bila pred nama - u Splitu protiv Hajduka. Dinamo si nije smjeo dopustiti da još jedanput izgubi već dobiveno prvenstvo. Pogotovo ne protiv Hajduka, a koji je s Bakom Sliškovićem, Gudeljom, braćom Vujović i onim njihovim zajebanim dišpetom, možda ipak bio taj jedan klub na svijetu koji nam je mogao parirati. Po broju navijača na utakmici, znao sam, to će svakako učiniti!

Dinamovci su razbili Zvezdu pa pili do jutra. Evo kako su doskočili Ćiri na treningu

Na današnji dan sjećamo se Belog.

Augusta Lešnika Belog su voljeli ili prezirali, ali jedno su mu svi morali priznati - bio je opak igrač.
Često se činilo kao da nije biće s ove planete ili još bolje, kad ste ga gledali na terenu mislili bi da je zalutao u svijet nogometa.
Trenirati nije volio. Dolazio je jednom tjedno na trening, a kad bi svi na terenu bili blatnjavih dresova on je bio, pa skroz Beli.

Bio je stomatolog školovana glasa, a obožavao je gemišt i - operu.
“Bilo je to točno 27. veljače 1938. godine. Pamtim datum jer je 15. ožujka Njemačka provalila u Austriju. U Stadstoperi je ‘Bohem’, Rodolfa pjeva Richard Tauber. Tauber je Židov i to mu je bila zadnja izvedba, jer je nakon toga morao zbrisati. Kazalište puno, nema karata, a ja naletio na dvojicu Zagrepčana koji su mi rekli da će mi dati jednu svoju kartu ako zabijem gol. Zabio sam ga već u prvom poluvremenu, javio se sucu i rekao mu da hitno moram na tribinu. Znao sam gdje će oni sjediti i odmah sam dojurio do njih - da se ne bi predomislili - uzeo kartu, spremio je pod štucnu i vratio se na teren. Dok su moji suigrači nakon utakmice išli na pijaču proslaviti veliku pobjedu, ja sam sjedio i gledao ‘Bohema’. Eto, ja koji sam slovio za pijanca sjedim u kazalištu, a oni trezvenjaci loču po Beču.”

U Građanskom je debitirao 1936. kao posudba iz zagrebačke Šparte protiv Rapida, ali prva njegova prava utakmica bila je ona protiv Liverpoola kad su Purgeri razbili Engleze s 5:1
“To je bila utakmica nad utakmicama! A mi odigrali fenomenalno, razbili ih 5:1, a ja zabio prvi, drugi i peti pogodak”

Mnogi su željeli da se s te engleske turneje Beli više ne vrati u Zagreb i u redove Građanskog već da pređe u njihove redove.

“Na putu za Englesku zastali smo u Švicarskoj i odigrali dvije utakmice. Tukli smo St. Gallen 4:0, a izgubili od Basela 3:2. Ja sam zabio svih šest golova! Basel je vodio bečki trener Körner te je žestoko navalio na mene nudeći mi brda i doline da ostanem. Odbio sam...”

Beli je bio majstor za hat-trick, a za njegov najbrži u karijeri trebalo mu je samo osam minuta.
Bila je to utakmica protiv BSK u Beogradu. Lešnik je zabio u prvoj, trećoj i sedmoj minuti utakmice, te je na to dodao i asistenciju Plešeu za konačnih 4:0 i naslov prvaka Građanskog 1937.

Nakon rata igra za Dinamo godinu dana kad prelazi u Dubravu, ali se ponovno vraća u plave redove 1948., te nakon jedne sezone završava svoju nogometnu karijeru.

S Građanskim je osvojio 2 prvenstva Jugoslavije (1937., 1940.), prvenstvo NDH (1943.), Hrvatski kup (1941.)

Bio je apsolutni rekorder s odigranih 168 utakmica i 196 zabijenih golova.

Umro je u Zagrebu na današnji dan, 24.02.1992.

ovaj dres na prvoj slici, kakva perverzija. :ok:

Da, da. Nadam se da će se naći u retro kolekciji. Toliko je otmjen i lijep da ga možeš u crkvu nositi.

Na današnji dan pada 40. obljetnica tog derbija, koji je Dinamo u Splitu dobio 2:1: Kako je Zajec pred rekordnim brojem gledatelja na Poljudu izbezumio hajdukovce

Sjećam se tog Zekinog gola Hajduku kao da je jučer bio.