54 godine od prve utakmice velikog finala!

Na današnji dan 1967. godine Dinamo je u Maksimiru pred 31 800 gledatelja u prvoj finalnoj utakmici Kupa velesajamskih gradova pobijedio Leeds 2:0 golovima Čerčeka (’39.) i Rore(’59).

Zlatko Škorić - Branko Gračanin, Marijan Brnčić - Rudolf Belin, Mladen Ramljak, Filip Blašković - Marijan Čerček, Denijal Pirić, Slaven Zambata, Josip Gucmirtl i Krasnodar Rora stali su nasuprot velikom Leedsu koji je uz Jackieja Charltona imao još čak pet standardnih engleskih, škotskih, irskih i velških reprezentativaca.

Trener je bio Ivica Horvat koji je u prethodnom kolu kao pomoćnik Eintrachta izgubio 4:0 na Maksimiru, ali je spletom okolnosti nakon odlaska Branka Zebeca preuzeo klupu plavih.

Čak dva Dinamova igrača prije same utakmice predvidjela su ovaj rezultat:

Brnčić: „Fizički smo dobro pripremljeni i mislim da se možemo ravnopravno nositi s Englezima. Neće biti lako, ali pobjedu ne smijemo propustiti. Prognozirao bih i rezultat: 2:0 za nas.“

Pirić: „Trebat će nam dobra pluća u srijedu navečer. Tempo koji nameću Englezi je ubitačan. 90 minuta 'uragana' treba izdržati. Mislim da smo mi sposobni da im nametnemo protuigru i da zabilježimo pobjedu. Rezultat od 2:0 osigurao bi nam naslov pobjednika Velesajamskog kupa.“

U 39. min. sve je počelo s Pirićem. On je 'provezao' nekoliko protivnika, pa je u desno produžio Belinu. Tu je kombinacija nastavljena s Čerčekom, koji, također nije respektirao svog čuvara nego ga je formalno izbezumio da je izgubio orijentaciju. Pirić je na vrijeme izvrsno centrirao na gol.

Čerček je na vrijeme osjetio razvoj akcije, uletio i prisebno glavom tukao u lijevi gornji ugao vrata gostiju. Vratar je obavio samo formalnost. Njegov pad nije bio ništa drugo nego potvrda vodstva Dinama i grmljujućeg orkestra iz gledališta – 1:0 za plave.

Prednost plavih povećana je u 59. min na klasičan način, onako kako se to obično naziva školskim potezom. Jednostavnom i brzom akcijom u kojoj su dva igrača konačno srušila sve planove gostiju i razbila njihov bedem. Zambata je pokazao zašto ga zapravo onako toliko cijene na otoku. Kao pravo englesko krilo pojurio je po desnoj strani, tko bi ga stigao, i dok ga je jedan bijeli dres pokušavao pratiti on je centrirao. Točno u sredinu gdje je Rora pratio akciju i uletio na vrijeme. Uslijedio je nizak udarac i sve je bilo uzalud: i vratareva parada i pokušaj Rorinog pratioca. Bilo je 2:0 za Dinamo.

Utakmica iz 2014. odigrana na današnji dan ušla je povijest kao jedna od najluđih koje smo odigrali protiv splitskih nam suparnika.

Nismo ni ušli u utakmicu, a Hajduk je već poveo u 8. minuti pogotkom Sušića koji s desne strane, tamo ispred Torcidinog sjevera poslao loptu Eduardu u desne rašlje.

Nakon početnog šoka Dinamo se polako vraća u susret, iako je Hajduk, da nije bilo Eduarda koji se ispriječio ispred Mezge, brzinski mogao i povećati svoje vodstvo.

Soudani je uposlio Čopa koji je bio sam na deset metara, ali ovom lopta prelazi preko noge.
U 35. minuti Kalinić rad grešku u kojoj mu Soudani uzima loptu, vraća je Brozoviću koji puca sa sedam metara, ali je Maloča ipak vadi s crte.

Na kraju prvog dijela već požutjeli Caktaš s leđa ruši Antolića, ali pritisak bijelih na suca je urodio plodom i Caktaš ostaje u igri.

Početkom drugog poluvremena Hajduk još jednom šokira obranu plavih i golmana Eduarda i pogotkom Milića dolazi na prednost od 2:0

Ali, u zadnjih dvadeset minuta utakmice dogodilo se ono za što se živi. Ono zbog čeka volimo Dinamo i nogomet.

Prvo u 72. minuti Soudani upošljava Čopa koji je ovaj put nepogrešiv i šalje loptu u Kalinićev lijevi kut.
Ovaj gol plavima je dao krila, a Hajduk idućih više od dvadeset minuta nije izlazio iz svoje polovice.

Na idući šok za bijele, a radost za plave čekalo se sve do prve minute sudačke nadoknade kad Čop još jednom trese Hajdukovu mrežu za izjednačenje.

Bijeli su pokušali grčevito zadržati ovih 2:2, ali Dinamova volja i želja je bila jača od njihovog uzaludnog pokušaja branjenja.

U 94. minuti opet je Soudani prošao, ubacio na drugu stativu gdje se ovaj put našao Henriquez i glavom od poda zabija prvi pogodak u dresu Dinama za potpunu ludnicu na južnom dijelu stadiona gdje su bili smješteni Bad Blue Boysi.

Najjače je kad Čop izjednači u nadoknadi pa trči po loptu u mrežu dok Maloča i Milović leže ko krave po 16ercu.

i još je krenulo naguravanje Čopa kad je išao po loptu. Totalna panika i očaj

Ova pobjeda u kontekstu samog rezultata, tijeka rezultata, protivnika i lokacije igranja, bila bi mi jedna od najdražih u novijoj povijesti kluba. Tri dana i tri noći ne bih dolazio k sebi nakon ovoga.

No, sjetim se onda, kaj mi je isti taj službeni klub u to vrijeme putem svojih represivnih poltrona u narančastim majicama radio na samim ulazima na moj stadion, na naš stadion, na našu tribinu, i odmah se trijeznim i ohladim …

Sretan rođendan Mlinka!

Vjerojatno mu je najbolji i to uranjeni rođendanski poklon bio onaj uručen mjesec dana prije njegove punoljetnosti kad je 1978. debitirao za Dinamo protiv Rijeke.

Zvonimir Magdić Amigo za Marka Mlinarića je napisao:

„Na jednoj sam utakmici, reportirajući, čuo jednu djevojčicu, ispod mene, u press-loži, na jedan potez Mlinarića, dreknula je: Mlinka...!
Uskladio sam, iduće revije, u naslov: 'Jedna je klinka vrisnula: Mlinka...' Jedne utakmice...
A, koliko je bilo takvih igara. I takvih djevojčica. I tih, klinki.
Jer, Mlinarić je nosio tu vražju kotlovnicu neobičnog u sebi.
Duboko u sebi.
Imao je "foru", koja vadi srce, ispire mozgove. Bistri. Veseli, Oduševljava.
Volio sam Mlinkin nogomet.
Kao i ona klinka.
Jer je on, baš on, Marko, igrač opojnog loptanja.
To nije ni ono jučer, ni ono danas.
Nesvagdašnje.
Sjećam se ga, na prvoj utakmici Hrvatske, s predsjednikom republike, na tribinama, još tada uvijek 'Francuz', doletio je, na krilima, kako drugačije, ali simbolično, nekog Boeinga, da bi na travnjaku Maksimira povlačio zastor, iz trena u tren, a iza njega: nogomet.
Njegova 'deveta'.
Da, simfonijski.
Prva Hrvatska poslije 'Unabhängige', i prvi čovjek Hrvatske - Marko Mlinarić.
Cezarovski nastup: dođoh, vidjeh...
2:1 protiv North-Amerikanaca, koji spremaju Mundial '94, njegova je režija.“

Plavi dres nosio je punih devet godina, a prije odlaska u Auxerre bio je jedan od važnih kotačića u generaciji ’82.
Ovom velebnom uspjehu dodao je i osvajanje kupa 1980. i 1983.

U Dinamo se ponovno vraća 1995. godine i u svoju vitrinu dodaje duplu krunu u sezoni 1995./96. kad se zauvijek oprostio od plavog dresa.

Madriđani došli gledati Breitnera, a ukazao im se Dinamo iz Zagreba.

Na današnji dan 1974. Dinamo je na Santiago Bernabeuu pred više od 120 000 ljudi pobijedio madridski Real 4:3

U ovoj prijateljskoj utakmici, koja je služila kao uvertira pred sezonu i kao premijera novog trenera madridskih bijelih Miljana Miljanića, navijači Reala ipak su najviše došli vidjeti predstavljanje Paula Breitnera, njemačkog reprezentativca i veliku zvijezdu tek odigranog Svjetskog prvenstva iste godine.
Ali umjesto njega gledali su na djelu Kužea, Čerčeka, Miljkovića, Mustedanagića, Bonića, Senzena, Tukšu…

Plavi su opijeni atmosferom ("Pa ovdje ljudi sjede i na nebu!" Tukša) loše otvorili utakmicu, a na odmor se otišlo rezultatom 2:0 za domaćina golovima Vicenta del Bosquea.

Dinamova ekipa bila je i prije ove utakmice u mnogim problemima. Napravljena je smjena generacije i na pomlađenoj momčadi, pojačanoj tek ponekim provjerenim kadrovima, stavljen je na leđa teret uspjeha.

Međutim, nakon nešto lošijeg prvog dijela utakmice, onaj drugi bio je potpuno plav.

U jednom je izvještaju s madridske utakmice stajalo:

„Real je bolji. Vodi 2:0. Nastavak, ali kakav! Bijelih nema. Plave majice pokrile su travnjak. Lopta klizi od Čerčeka do Tukše, od Tukše do Bonića, od Bonića do Huljića, pa Mustedanagića… Više nije dva za Real. I Dinamo ima 'dvicu'. Uskoro i 'tricu', na Bonićev, Senzenov i Tukšin zgoditak čitava 'lutrija' Devčića. Iskosa, iz prodora, uz korner-crtu, Garcia Remon vadi i četvrtu loptu iz mreže. Zaprepaštenje na tribinama. Netzer i Breitner gube svaki kontakt s loptom. Upali su u vrzino kolo!“

Dinamo je igrao u sastavu Šarović, Bedi (Devčić), Jovičević, Miljković, Blašković, Kuže, Čerček,
Mustedanagić, Bonić, Kranjčar (Tukša), Senzen

Stani, nisam znao da je Bernabeu nazvao stadion sam po sebi. :monkey:

Inače, njegova izjava da će Real doći u Maksimir je zbilja proročanska. :smile:

Trebalo je malo čekati, ali se ostvarilo :smile:
Ali i Miljanić je imao legendarnu izjavu kad su mu novinari rekli da na kupi stoji sam, on je rekao nešto u smislu "Kako sam? Iza mene stoji cijela Jugoslavija" :lol: Tako nešto je bilo.

Edit: Našao sam. Milivoj Nikolić je to napisao za Sportske:
"U izvještaju sam napisao da je Miljanić nakon utakmice izgledao usamljeno usprkos gotovo 130.000 Realovih navijača na stadionu. Nije mu se baš svidjela ta digresija, pa mi je kasnije poručio preko jednog kolege: Slušaj ti novinaru, Miljanić nikada nije sam. Iza njega uvijek stoji cijela Srbija“"

Očito su bivši predsjednik HNS-a i Bernabeu imali slične egotriper probleme....

Ova prijateljska u sarajevu '05.....top topova!

Prije 54 godine Dinamo je osvojio Kup velesajamskih Gradova!

Nakon prve utakmice i maksimirskih 2:0, izjave igrača Leedsa pretvorile su se iz “Istrgnut ćemo pehar iz Dinamovih ruku!” u “Ne znamo kako svladati Ramljaka i Blaškovića. Njih dvojica ne znaju što je pogreška. Vratar Škorić je odličan, ali u uzvratu mu obećavamo vatromet.”

Igrači Leedsa obećanje su pred svojih više od 55 000 navijača na Elland Roadu i ispunili, ali Žoga Škorić branio je nemoguće.
On i Pirić vjerojatno su najveći krivci što je čak šesnaestero gledatelja izneseno sa stadiona na nosilima.

Semafor je na kraju pokazao rezultat 0:0, a ulice Zagreba istog su trenutka bile preplavljene Dinamovim navijačima koji već krenuli spremati vatreni doček plavim herojima iz Leedsa.

Marijan Čerček, tada tinejdžer kojeg je trener Horvat u prvoj utakmici “ubacio u vatru”, a ovaj mu se odužio pogotkom rekao je: “Kad smo sletjeli u Zagreb i kad smo vidjeli koliko je ljudi došlo na aerodrom... Cijelim putem, od Plesa do Zagreba, stajalo je mnoštvo ljudi uz cestu. Masa ljudi! Tek tada postaneš svjestan da si napravio stvarno nešto veliko”

Branko Gračanin rekao je kako kroz Haulikovu, gdje su bile smještene Dinamove prostorije, “ni bicikl nije mogao proći” koliko se ljudi okupilo.
“Bili smo na balkonu u klupskim prostorijama u Haulikovoj i dobili gromoglasni pljesak mnoštva okupljenih navijača. Pjesma se orila. Mislio sam da će se kuće srušiti okolo” rekao je Gračanin.

Dinamo je uzvratnu utakmicu odigrao u sastavu Škorić, Gračanin, Brnčić, Belin, Ramljak, Blašković, Čerček, Pirić, Zambata, Gutzmirtl, Rora

Dinamo je, kao i svaki veliki klub, u svojoj povijesti doživio teške poraze.
Međutim, ovaj od Dugog Sela na današnji dan 1998. ušao je u jedan od najnevjerojatnijih.

Zagrebački susjedi dočekali su plave s velikom feštom, onako kako to priliči kad se dočekuje ekipa koja igra Ligu prvaka.

Taj dan, pred 2000 ljudi, igrala se šesnaestina finala Hrvatskog nogometnog kupa u Dugom Selu.
Dinamo, barem po sastavu, unatoč gostoprimstvu nije nimalo želio olakšati domaćinu.

Na klupi je bio Cico Kranjčar, a plavi su istrčali u sastavu Butina (Vasilj), Šarić, M. Cvitanović, Mladinić, Rukavina, Tokić, Bišćan, Šokota (J. Šimić), Viduka, Jeličić, Mikić.

Prvo poluvrijeme, koje je završilo vodstvom 2:0 Dinama golovima Viduke i Šokote, nije ni dalo naslutiti nevrijeme koje će se na terenu odvijati u drugom dijelu.

Prvo je igrač domaćih Benkoci smanjio na 1:2 u 48. , pa je 15 minuta prije kraja Rukavina autogolom donio izjednačenje.
Ali najveći šok utakmice, barem tad tako mislilo, donosi Željko Car u 88. koji je doveo Dugo Selo u vodstvo od 3:2

Sudac Martinović iz Osijeka produžio je utakmicu gotovo 7 minuta.
I onda se u 92. minuti nebo srušilo na navijače Dinama.

Joško Jeličić namjestio je loptu na bijelu točku, opalio je, ali mu je udarac obranio vratar domaćih Ivo Ištvanić.

Kranjčar je dostojanstveno čestitao domaćinu, rekao kako je to sve nogomet, dok je pored njega stajao zamišljeni predsjednik Canjuga.
Nije njega toliko brinuo poraz. Ma ne, za Dinamo mu je stalo kao do lanjskog snijega. Druge su mu misli kolale glavom. Trebalo je javiti rezultat Franji.

Na današnji dan 1979. napustio nas je legendarni Franjo Vanča Žlof, čovjek kroz čije su ruke doslovno prošle generacije Građanskog i Dinama.

Tatek, kako su ga od milja zvali, svoju sportsku ljubav iskazivao je kroz biciklizam, atletiku i nogomet.
Prst sudbine ipak ga je usmjerio najviše u nogomet kojeg je pikao na zagrebačkom lešu. I to 1913. godine kad je Građanski bio u potrazi za lijevim krilom.

„Sjećam se, kao da je jučer bilo. Moj prvi nastup za Građanski bio je na prijateljskoj utakmici protiv Ilirije u Ljubljani (3:2). Pravi amaterizam vladao je tada u Građanskom. Kao premiju za pobjedu brijački obrtnik Vidić platio je igračima gulaš.“

Iako je Franjo igrao, većinom kao rezerva za Purgere sve do 1927., sportska javnost ga ipak više pamti kao masera Građanskog i Dinama od 1939. do 1964. godine.