Ne svaki skupštinar nego ponajvise osoba koja je zadužena prije toga bila i komunicirala sve vezano za stadion. — Dinamo-SB

Znači, nakon svega kaj je u zadnje dvije godine iskomunicirao u vezi stadiona, Nauković te danas treba uvjeriti da nije on taj koji je glasao za Talijane, a Boban mu je paravan?
Predstavnik kluba, njegov predsjednik, je naknadno izašao u javnost s priopćenjem gdje piše da je to samo jedno mišljenje i nije bitno s koje pozicije dolazi, a onda nastavlja "nemam pravo, kao ni itko drugi unutar kluba, ne boriti se za to da se vaše ideje čuju i respektiraju te da se pokuša sve kako bi se one i konkretno ostvarile."
Dakle, i on osobno, i svi u klubu, moraju se boriti da se ostvare naše želje. To je rečeno. Uključuje li to Naukovića ili on baš mora reći 'majkemi, nisam ja glasao za to'?

Ne svaki skupštinar — Dinamo-SB

ajd dobro, onda samo Nauković, ali ne i ovi koji potiho pričaju da im se ne sviđa :up:

Iskreno mene zanima što će reći, i na prezentaciji i na tv. A još više me zanima kakva će im pitanja biti postavljena. Od rtla ne očekujem puno, ali nikad se ne zna.

Ja mislim da je to zamišljeno kao zatvoreni čvenk bez zainteresiranog puka.

Samo za arhitektonsku elitu.

inače krenula je šteka pr mašinerija. sad su u svim medijima, daju ekskluzivni intervju za jutarnji gdje objašnjavaju sve "probleme koje muče" navijače, večeras su uživo na rtlu, sutra na fakultetu.

Ima iko cijeli članak - interview iz jutarnjeg s vg13?

Znamo kako naginju u direktu, ne znam kakva pitanja očekujete

https://www.jutarnji.hr/kultura/art/talijanski-arhitekti-ovo-je-nasa-istina-o-stadionu-maksimir-15761793?cx_linkref=jl_home_g1

Tko se hoće nanervirati slobodno nek pročita.

Situacija je trenutačno neizvjesna za mlade talijanske arhitekte Tommasa Fantinija i Alberta Rossija iz Studija VG13 Architects, koji su svojim projektom pobijedili na natječaju za novi Stadion Maksimir.

Odgovor na kritike
Mnogi su vrlo kritično reagirali na njihovo rješenje nadahnuto izvornim stadionom Vladimira Turine, u tijeku je žalbeni postupak, a nije isključena ni mogućnost poništenja natječaja. U Zagreb su ovih dana stigli na poziv hrvatskih arhitekata kako bi na Arhitektonskom fakultetu detaljnije predstavili svoju viziju Stadiona Maksimir, razgovarali, odgovorili na pitanja koja muče javnost, ali i struku.

Kako se osjećate, jeste li iznenađeni tijekom događaja, možda razočarani?

Tommaso: Bili smo jako sretni kada smo saznali vijest. A onda smo, naravno, postali svjesni koliko je ta tema važna za grad, navijače i Hrvatsku općenito. Riječ je o stadionu koji ima veliku težinu u kolektivnoj kulturi i kolektivnom sjećanju.

Takva reakcija bila je očekivana. Kod velikih projekata takve su reakcije predvidljive. U jednom je trenutku bilo zanimljivo vidjeti i kako je arhitektura postala tema javne rasprave. Pomalo smo bili preplavljeni golemom količinom pozornosti, ali i informacijama koje su se širile bez stvarne dubine i ozbiljnije analize.

Kada su neposredno nakon objave počela pristizati novinarska pitanja, uglavnom su se odnosila na nagađanja i informacije koje su ponekad bile pomalo tendenciozne. Kada je cijela stvar poprimila političku i institucionalnu dimenziju, odlučili smo pričekati, ponajprije iz poštovanja prema rokovima i pravnim procedurama.

Mladi ste arhitekti. Koliko dugo postoji vaš ured?

Alberto: Deset godina. No počeli smo raditi još prije završetka studija. Kao studenti, često smo surađivali s asistentima i sveučilišnim profesorima te pokušavali sudjelovati na natječajima. Nakon što smo 2017. diplomirali, s jednim smo asistentom dovršili svoju prvu zgradu.

Talijanski arhitekti objavili dosad neviđene fotografije, pogledajte kako bi trebao izgledati Maksimir iznutra

Je li ovo prvi veliki natječaj koji ste osvojili?

Tommaso: Da, ovo je prvi veliki natječaj koji smo osvojili. Sudjelovali smo i na drugim velikim natječajima, samostalno i u suradnji s drugima, ali ovo je prvi na kojem smo pobijedili.

Dosad smo uglavnom projektirali zgrade srednje veličine, ponajprije stambene, ali radili smo i na javnim projektima. Osvojili smo, primjerice, natječaj za prenamjenu barokne crkve u knjižnicu u Riminiju. U Liguriji radimo na obnovi ruševina srednjovjekovnog dvorca, a projektirali smo i veći stambeni kompleks u blizini Mantove, namijenjen starijim osobama.

Zašto ste odlučili sudjelovati na natječaju za novi stadion Maksimir? Što vas je u tom projektu najviše privuklo?

Alberto: Smatramo da su arhitektonski natječaji iznimno važan način rada. Oni pružaju mogućnosti za profesionalni razvoj, istraživanje i projektiranje nečega što nadilazi svakodnevicu.

Stadion je upravo jedan od takvih slučajeva. On je dio grada, ali istodobno predstavlja nešto iznimno. Tipologija stadiona oduvijek nas je zanimala. Posjetili smo ih mnogo i puno smo ih proučavali. Stadion je suvremena tema, ali istodobno se oslanja na vrlo staru tipologiju, koja prati povijest grada, osobito gradova zapadne civilizacije, od Grčke i Rima nadalje.

Tommaso: Riječ je o drevnom arhitektonskom tipu koji se svaki put mora iznova definirati. Svaki put mora postati građevina svojeg vremena. Upravo nas je ta napetost zanimala: kako drevna tipologija može istodobno predstavljati vlastito vrijeme i suvremenost.

image
VG13 Architects: Stadion Maksimir

/Vg13 Architects
Osim toga, ovakav projekt bio je izvrsna prilika jer je riječ o velikom, otvorenom i anonimnom natječaju. Upravo nas je ta činjenica potaknula da se prijavimo.

Pobjeda na natječaju, s obzirom na to da ste mladi arhitekti, mnogo vam znači?

Tommaso: Rekao bih da je upravo to najveća kvaliteta takve vrste natječaja - anonimnih, međunarodnih i otvorenih. Takvi su natječaji u Europi iznimno važan instrument profesionalnog razvoja i prilika za mlade arhitektonske urede. Uklanjaju sve predrasude.

Na pozivnim natječajima ne bismo mogli sudjelovati jer oni podrazumijevaju određene uvjete i kriterije. Ovakvi natječaji predstavljaju izvanrednu priliku za našu generaciju, ali i za generacije mladih arhitekata koje su došle prije nas i koje dolaze nakon nas.

Već u trenutku predaje projekta bili smo vrlo uvjereni u funkcionalnost stadiona, i kada je riječ o vjetru i kiši, i kada je riječ o statici. Tijekom posljednjih nekoliko tjedana proveli smo dodatne analize i utvrdili da stadion ima vrlo dobra svojstva

Vaš se projekt nadovezuje na arhitektonsku ostavštinu Vladimira Turine. Kakav je bio vaš odnos prema njegovu izvornom projektu?

Tommaso: Kada pristupamo bilo kojoj postojećoj građevini, činimo to očima arhitekata koji projektiraju. Nismo povjesničari, mi smo arhitekti.

U postojećem stadionu fascinirala su nas dva aspekta. Prvi je odnos stadiona prema okolnom prostoru i krajoliku. To je jedna od kvaliteta Turinina projekta, u kojem je taj odnos bio posebno naglašen - prije svega prema parku Maksimir, ali i prema širem prostoru.

Drugi je aspekt čisto prostorna i tektonska dimenzija građevine. Način na koji su tribine oblikovane ključan je za definiranje arhitektonskog jezika zgrade, ali i iskustva njezina korištenja. Već s tribina može se osjetiti intenzitet i emocija utakmice.

Alberto: Jedna od slika koja nas je posebno inspirirala bila je naslovnica dokumenta s pravilima i uvjetima natječaja. Na njoj se nalazila fotografija Turinine tribine, na kojoj smo mogli vidjeti nagnute plohe koje se savijaju i zatvaraju. Upravo su nas se te plohe, na tektonskoj i formalnoj razini, snažno dojmile. Pokušali smo tu ideju prenijeti u vlastiti projekt.

Kada smo je dodatno istražili, shvatili smo da je vrlo bliska našem načinu rada, koji je također izrazito tektonski i temelji se na nekoliko jasnih, snažnih arhitektonskih poteza. Osjetili smo određenu podudarnost, neku vrstu rezonancije.

Tommaso: Važnost Turine i njegova stadiona bila je dobro zastupljena i u natječajnoj dokumentaciji. Povijesni dio bio je detaljno obrađen, a među materijalima su se nalazila i videopredavanja snimljena u DAZ-u. Jedno od njih održala je povjesničarka umjetnosti Hela Vukadin-Doronjga koja je prethodno pripremila izložbu o Turini. To nam je predavanje pomoglo povezati ono što smo naslutili iz natječajne dokumentacije i fotografija.

Posebno smo genijalnim smatrali rješenje uklopljenih tribina. To je doista bila velika inovacija: glavni i pomoćni stadion odnosno dvije tribine postavljene jedna uz drugu stvarale su posve nov prostor. Iskoristiti natječajni program na način koji omogućava stvaranje tako iznimnih prostora zaista je velika arhitektonska zamisao.

Kako odgovarate onima koji smatraju da novi stadion ponavlja neka ograničenja postojećeg umjesto da ih nadvlada?

Tommaso: Glavno polazište doista nam je bio taj stadion, odnosno njegov izvorni oblik, koji danas gotovo više ne postoji. Stadion je tijekom vremena znatno mijenjan i proširivan. Naš referentni okvir stoga je bila svojevrsna, možda već i neopipljiva, ali ipak postojeća memorija. Međutim, unatoč toj povezanosti s prošlošću, ono što smo predstavili izrazito je suvremen projekt, kako u pogledu odgovora na programske zahtjeve tako i u pogledu materijalnosti i samog programa.

Alberto: Vjerujemo da je velik dio medijske pozornosti koju je projekt izazvao proizašao iz početne analize koja se temeljila isključivo na slikama. A slike nemaju uvijek dovoljno dubine da bi se na temelju njih moglo dati jednoznačne odgovore.

Što se tiče otvorenih uglova, upravo smo na tom elementu najviše radili. Oni zapravo nisu otvoreni uglovi u klasičnom smislu. Riječ je o sustavu ploha koje klize jedna preko druge. One nastoje stvoriti osjećaj povezanosti i svojevrsnog zagrljaja oko igrališta, što je bio jedan od zahtjeva natječaja.

Istodobno, iz određenih vizura omogućavaju da park Maksimir i dalje bude vidljiv iz unutrašnjosti stadiona. Omogućavaju prolazak zraka i Sunčeve svjetlosti, što je važno i za kvalitetu travnjaka.

image
Tommaso Fantini i Alberto Rossi

Neja Markičević/Cropix
Ipak, mnogi su, sudeći prema reakcijama, očekivali kompaktnu i potpuno zatvorenu arenu.

Alberto: Mi smatramo da je kompozicija ploha vrlo kompaktna. Sama kompozicija površina stvara kompaktan i intenzivan ambijent.

Treba pritom reći da su prikazi koje smo predali na natječaju namjerno bili vrlo ogoljeni i jednostavni. Bili su usmjereni na prikaz arhitektonske kvalitete prostora koji će se tek s vremenom nastaniti životom. Pokušali smo prikazati arhitektonske elemente, a ne unaprijed sugerirati kako bi se u tim prostorima mogao odvijati život.

Nismo mogli projektirati neki drugi stadion niti smo ga mogli zamisliti na nekom drugom mjestu. On proizlazi iz povijesti grada i našeg razumijevanja Zagreba, iz njegova odnosa s parkom, planinom i drugim gradskim strukturama

Otvoreni uglovi i oblik krovišta potaknuli su pitanja o zaštiti gledatelja od kiše, vjetra i hladnoće. Kako ste pristupili tim problemima?

Tommaso: Sva su mjesta na tribinama natkrivena, što je jasno vidljivo iz nacrta. Osim toga, sustav ploha koje se preklapaju omogućava i dobru zaštitu od vjetra.

Važno je naglasiti da je natječaj bio za idejno rješenje novog stadiona Maksimir i okolnog prostora. Danas raspolažemo alatima koji nam omogućavaju izradu vrlo naprednih i preciznih vizualizacija, ali one mogu stvoriti nesrazmjer između stvarne razine razrade idejnog projekta i savršenstva koje može postići vizualizacija.

Što se tiče zaštite od vjetra, postoje brojni tehnički i tehnološki elementi koji se mogu primijeniti, poput vjetrobrana i zaštitnih ograda.

Alberto: Već u trenutku predaje projekta bili smo vrlo uvjereni u funkcionalnost stadiona, i kada je riječ o vjetru i kiši, i kada je riječ o statici. Tijekom posljednjih nekoliko tjedana proveli smo dodatne analize i utvrdili da stadion ima vrlo dobra svojstva. Dobro funkcionira i vrlo dobro reagira na djelovanje vjetra, a konstrukcija je također vrlo dobro osmišljena s obzirom na statičke zahtjeve.

Neka rješenja, poput nagiba krovnih ploha, omogućavaju i snažno odbijanje zvuka s tribina prema igralištu. Riječ je o preliminarnim analizama kojima smo dodatno razradili promišljanja iz faze natječaja.

U kojoj se fazi, što se vas tiče, projekt trenutačno nalazi?

Alberto: Ovo nije projekt stadiona koji će se početi graditi sutra. Riječ je o idejnom rješenju. Od idejne faze do izvedbenog projekta prolaze mjeseci i mjeseci projektiranja. Projekt se tijekom tog procesa razvija i razrađuje, ali se pritom ne mijenjaju njegovi temeljni arhitektonski principi.

Već smo u fazi projektiranja, iako to natječaj nije zahtijevao, angažirali i statičkog konzultanta Alessandra Garzantija. Budući da je riječ o konstrukciji koja je vrlo ambiciozna i odvažna, preliminarno smo je proučili s inženjerom, iako natječaj nije zahtijevao izradu statičkog proračuna.

Za nas je konstrukcija iznimno važna. Ne razmišljamo samo o slici ili vizualizaciji nego i o stvarnom projektu koji mora stajati i koji se mora moći sagraditi.

Dakle, unatoč tome što je projekt iz pravnih i proceduralnih razloga zaustavljen, vi ste nastavili raditi?

Tommaso: Da, nastavili smo raditi jer nam je to važno. Željeli smo ponovno provjeriti neka pitanja kojima smo se već bavili. Mi smo skupina arhitekata i inženjera koja je izradila projekt u koji vjeruje i za koji smatramo da predstavlja najbolje rješenje.

Već dugo surađujemo s važnim talijanskim inženjerskim uredom Buromilan. S njima smo radili od 2017. do 2020. godine. Ured je osnovao inženjer Maurizio Milan, koji je predavao na IUAV-u u Veneciji i dugo surađivao s Renzom Pianom.

Koliki su naivci ti arhitekti! Mislili su da je natječaj za Maksimir stvaran. A sve je bila tek predstava...

Kako ste prihvatili kritike? Jesu li vas iznenadili neki od argumenata koji su se pojavili?

Alberto: Nije nas iznenadilo da projekt, kada postane javan, izaziva različite reakcije. Živimo u vremenu u kojem svatko može iznijeti svoje mišljenje. Više nas je iznenadio način na koji su pojedine kritike iznošene, odnosno sigurnost kojom su se iznosile tvrdnje bez prethodne provjere.

Primjerice, čak su i stručnjaci dovodili u pitanje natkrivenost gledališta. Međutim, sva su mjesta, očito, natkrivena. Ako pogledate krov, jasno je da se nijedno mjesto ne nalazi izvan njegove zaštite. Drugi je primjer tvrdnja da je riječ o građevini od vidljivog betona, iako je zapravo riječ o metalu koji je samo sive boje. Samo su stupovi od betona. Sve ostalo je metalna mreža, uključujući i fasadu.

image
VG13 Architects: Stadion Maksimir

/Vg13 Architects
Tommaso: Čini nam se da se o projektu raspravljalo previše žurno, s mnogo žestine i bez dovoljno vremena za detaljnu razradu i analizu. Mnoge se teme možda uopće ne bi pretvorile u problem da je postojao dijalog. A arhitektonski projekti upravo su dijalog.

Bili bismo oduševljeni da smo odmah nakon natječaja mogli doći u Zagreb i razgovarati sa svima - s klubom, gradom i gradskim vlastima - kako bismo vidjeli na koji bi se način projekt mogao razvijati i kako bi mogao postati stadion Zagreba.

Jedna od kritika bila je da navijači nisu bili uključeni u donošenje odluke.

Tommaso: Ne možemo komentirati odluke koje nismo donosili sami. Možemo govoriti isključivo o arhitekturi.

Činilo nam se da je žiri bio prilično široko sastavljen. U njemu su bili arhitekti koji su vrednovali arhitektonski aspekt projekta, predstavnici Vlade i Grada Zagreba, ministar sporta i turizma, gradonačelnik i predsjednik Dinama. Činilo nam se da je žiri bio vrlo kvalitetno sastavljen i da je zastupao različite interese. Međutim, stalno se govorilo o navijačima Dinama, da nitko nije zatražio njihovo mišljenje. No, na to nismo mogli utjecati.

image
VG13 Architects: Stadion Maksimir

/Vg13 Architects
Važno je da arhitektura ne bude sukob i konflikt. Arhitektura je dijalog. Bilo bi nam prekrasno da smo već sljedećeg tjedna mogli sjesti za stol i razgovarati, odgovarati na pitanja, primati kritike i raspravljati o različitim temama. Tako se stvara arhitektura, a osobito javna arhitektura.

Ovo je javni projekt, velik javni projekt. Riječ je o nacionalnom stadionu, dakle o stadionu o kojem svi imaju pravo glasa. Sasvim je opravdano da navijači budu zadovoljni jer je to njihov stadion, na koji dolaze svake nedjelje, utorkom i srijedom. Hrvatski građani također bi trebali biti zadovoljni jer financiraju polovicu projekta. I Grad Zagreb trebao bi biti ponosan na svoj stadion.

U našoj projektnoj knjižici stadion se pojavljuje tek na 25. stranici od ukupno 50 stranica. Prije toga bavili smo se isključivo gradom i javnim prostorom jer u to doista vjerujemo. Nismo mogli projektirati neki drugi stadion niti smo ga mogli zamisliti na nekom drugom mjestu. On proizlazi iz povijesti grada i našeg razumijevanja Zagreba, iz njegova odnosa s parkom, planinom i drugim gradskim strukturama.

Projekt je u velikoj mjeri odgovarao i zahtjevima natječaja - stadion je trebao postati mjesto sporta koje ne živi samo na dan utakmice nego tijekom cijelog tjedna. Smatramo da su ta blaga otvaranja i odnos unutarnjeg i vanjskog prostora ključni, ne samo iz perspektive gledališta prema terenu nego i iz perspektive grada prema stadionu.

Četiri ili pet dana u tjednu stadion je dio grada. Javna građevina ne može biti zatvorena sama u sebe. Mora postojati dijalog između javne zgrade i grada, i to ne samo funkcionalno nego i formalno.

Jeste li spremni ponovno razmotriti neke elemente projekta koji su izazvali najviše nedoumica?

Tommaso: Projekti rastu i razvijaju se. Potrebno je razgovarati, raspravljati, zajedno promišljati i objasniti vlastite namjere. Ono što bismo doista željeli jest uspjeti sagraditi ovaj stadion za grad Zagreb. U našoj je viziji stadion izrazito lokalno određen. Nije mogao nastati nigdje drugdje.

Ako bismo dobili priliku nastaviti projekt, učinili bismo sve što bi sljedeće faze zahtijevale. Dodatno bismo razradili tehnička pitanja i sve ostalo što je potrebno kako bismo ostvarili stadion za koji već sada vjerujemo da bi publici mogao pružiti iznimno iskustvo.

Jeste li promišljali odnos stadiona prema šumi i parku Maksimir, okolnom kvartu i krajoliku?

Alberto: Da, upravo smo od toga krenuli. Zagreb nastaje između šume - šume koja se nekoć protezala sve do ravnice - i rijeke Save. Te zelene površine koje su preostale, među kojima je Maksimir najveći i najvažniji takav prostor, dio su tog ekosustava. To nam je bilo iznimno važno.

Željeli smo povezati projekt s idejom grada kao arhipelaga: postoje prirodni prostori, važne građevine, a tu je i povijesna jezgra s vlastitim snažnim načelima.

image
VG13 Architects: Stadion Maksimir

/Vg13 Architects
Iz toga je proizašlo naše čitanje grada. Zagreb promatramo kroz različite slojeve i dijelove. Prepoznali smo zeleni krak Maksimira koji ulazi u prostor Svetica, kao i različite prostorne osi. Jedna od njih prolazi na primjer i kroz Zelenu potkovu. Prepoznali smo i osi koje se iz parka mogu produžiti i povezati s Maksimirskom alejom, kao i prometnicu koja prolazi kroz trg i nastavlja se kao Maksimirska cesta.

Povezivanjem tog sustava mogli smo ostvariti kontinuitet sa šumom, urbane osi koje komuniciraju s gradom te poveznice između prostora kretanja i prostora stadiona. Naš projekt, dakle, polazi upravo od toga: od povijesti, teritorija, krajolika i kolektivnog sjećanja. Bez obzira na to sjećamo li se te povijesti ili ne, ona je i dalje prisutna.

Vi ste danas pobjednici natječaja, ali realizacija projekta još je neizvjesna. Je li teško osjećati se pobjednikom natječaja kada ne znate hoće li projekt biti realiziran?

Tommaso: Mnogi projekti imaju složenu povijest. Mi smo, međutim, potpuno uvjereni da će se postupak nastaviti i da će se otkloniti sve nedoumice. Optimisti smo i imamo povjerenja. Naravno, postoje trenuci velikog optimizma, ali i trenuci velikog pritiska jer je riječ o nečemu iznimnom za sve nas. Situacija je složena, ali imamo veliko povjerenje u arhitekturu i sam projekt.

U okviru natječaja učinili smo sve što smo mogli kako bismo Zagrebu ponudili njegov stadion. Ono što će se događati sljedećih dana nije u našim rukama.

Koliko ste detaljno upoznati sa sadržajem žalbi podnesenih na rezultate natječaja?

Tommaso: Upoznati smo sa svime jer smo jedna od strana u postupku. Dakle, znamo sve i uključeni smo u cijeli proces.

Kako odgovarate na primjedbe Ministarstva gospodarstva koje se odnose na navodna odstupanja vašeg projekta od uvjeta natječaja?

Alberto: Odgovorili smo na sve što je trebalo razjasniti. Pravni dio postupka odvija se svojim tijekom, a mi se nastojimo baviti arhitekturom. Odgovorili smo na pitanja koja su nam postavljena, kao i na primjedbe koje su službeno i pravnim putem iznesene. Na njih odgovaramo smireno i profesionalno.

Arhitekt originalnog Maksimira na kraju se povukao iz projekta, a Talijani su potpuno krivo shvatili njegovu ideju

Imate li još povjerenja u natječajni postupak?

Tommaso: Uvijek imamo povjerenja u postupak. Rekao bih da čovjek mora biti optimist da bi se bavio arhitekturom.

Ako bi natječaj bio poništen, biste li bili spremni ponovno sudjelovati?

Alberto: Postoji jedan intervju s arhitektom Luisom Khanom, u kojem su ga pitali da projektira svemirski brod za budućnost. Odgovorio je da ne može projektirati svemirski brod za budućnost jer u trenutku kada ga nacrta, to nije budućnost, nego sadašnjost.

Isto vrijedi i za nas. Ne možemo govoriti o tome što ćemo učiniti u budućnosti jer će, u trenutku kada to izgovorimo, ta budućnost već postati sadašnjost. Trenutačno čekamo, pa nemamo odgovor na to pitanje. Ako smo ušli u ovaj postupak s povjerenjem, to povjerenje i dalje postoji. Riječ je o vrlo specifičnom slučaju.

A kako je u Italiji primljena vijest o vašoj pobjedi, a potom i polemike koje su pratile natječaj?

Tommaso: U početku smo dobili mnogo poruka podrške, topline i poštovanja od naših kolega, osobito onih iz naše generacije. Oni su ovaj trenutak doživjeli kao nešto važno za sve nas.

To je važno za cijelu zajednicu arhitektonskih ureda, ne samo u Italiji nego i u Europi i svijetu. Otvoreni, anonimni javni natječaj doista pruža priliku da se sudjeluje u svijetu arhitekture. Omogućuje mladim uredima da se uključe u projekte velikog mjerila, koji su im inače često nedostupni. Tako dobivaju priliku sudjelovati u raspravama o gradovima i javnoj arhitekturi.

Alberto: Jedan naš blizak prijatelj i kolega zvao nas je tri dana zaredom i govorio da se osjeća kao da je i sam pobijedio na natječaju. I danas dobivamo veliku podršku i ohrabrenje. Osjećamo se dijelom velike zajednice koja nije samo talijanska nego izrazito europska i raznolika.

Cijela je priča stigla čak i do talijanskog parlamenta. Kako to komentirate?

Tommaso: Da, čuli smo za to. Od trenutka kada smo predali maketu u Zagrebu, odnosno kada smo je ostavili, sve je osim samog projekta izašlo iz naše kontrole. Cijela je stvar poprimila razmjere koje nismo očekivali.

S jedne strane, bilo nam je drago kada smo čuli da postoji podrška iz Italije našem slučaju, ali s druge smo strane već imali prilično veliko povjerenje u postupanje hrvatskih institucija. U konačnici, o svemu će odlučivati nadležno povjerenstvo koje je za to i zaduženo.

Alberto: Imamo potpuno povjerenje u taj postupak. Političke i diplomatske razmjere cijelog slučaja pratimo i promatramo, ali mislim da je to ipak nešto što nadilazi nas.
u tr

Kao studenti, često smo surađivali s asistentima i sveučilišnim profesorima te pokušavali sudjelovati na natječajima — CISCO

Nemoj reć.

nakon ovog sam se skoro zbljuvao:
Što se tiče otvorenih uglova, upravo smo na tom elementu najviše radili. Oni zapravo nisu otvoreni uglovi u klasičnom smislu. Riječ je o sustavu ploha koje klize jedna preko druge. One nastoje stvoriti osjećaj povezanosti i svojevrsnog zagrljaja oko igrališta, što je bio jedan od zahtjeva natječaja.


ne mogu dalje čitati. odvratno.

Pa jebemu...stadion uopce nije hrpa betona. Zapravo se radi o hrpi metala.
A onda ok, to je to.

Što se tiče otvorenih uglova, upravo smo na tom elementu najviše radili. Oni zapravo nisu otvoreni uglovi u klasičnom smislu. Riječ je o sustavu ploha koje klize jedna preko druge. One nastoje stvoriti osjećaj povezanosti i svojevrsnog zagrljaja oko igrališta, što je bio jedan od zahtjeva natječaja.

Ma to sve su im pisali plejić i fabijanić.

Tekst kao da je prošao kroz ruke DAZ-a.

Jel ima kakvih slika?