Znao sam da ce bit politicko skupljanje poena kod svih al briga me nek rijese kako god znaju — dinamofan

samo nek' se skupljaju politički poeni. Tko god želi, samo neka se zaustavi ova bruka i sramota.

Meni je samo fascinantno kako se broj ljudi koji se oko teme stadiona digao na zadnje noge nikako, ali baš nikako ne poklapa sa brojem ljudi koji prate Dinamo. Naravno da se ni meni ne sviđa ovo kaj je struka izabrala i toplo se nadam da se projekt neće realizirati, ali koju pičku materinu ljude koji se jednom godišnje ne udostoje doć na Maksimir po lijepom vremenu boli kurac kako će stadion izgledat? Kužim da se gradi javnim novcem, ali jako puno toga se (g)radi javnim novcem pa većina javnosti šuti.

Ali svaki kurac o Dinamu ima svoje mišljenje. Doduše sada kada smiju, jel.

Ovo je za plakanje od smijeha. Bas me oraspolozilo.

[img]http://

Netko ga je preuredio…da ga nekak ovak urede zapravo bilo bi bolje i sasvim okej

ti majstore ne kuzis da stadion nije samo stadion. On ce definirat navijacku kulturu( ne mislim na boyse koji ce svakako uvijek bit tamo). Ali ako se izgradi ovaj stadion imat ces slicnu situaciju ko dan danas. Znaci boysi + par navijaca koji ce ti uvijek bit na tekmi. A ako imas stadion koji ti je pravi „event“ i koji ima sve da se moze dobit najbolji atmosferu (znaci zatvoren,…) to mijenja cijelu situaciju. Niko ne trazi nekakvi MEGA stadion. Samo da je zatvoren i da mozda svijeti izbana u plavoj boji. I 90% nebi nesto pregovarali.

Ja na sljedećim gradskim ili državnim izborima glasam za stranku koja prva ovo zaustavi, makar to bile strane za koje nebi normalno nikada glasao.

Pravno gledajući ne možeš ništa jer stadion nije u vlasništvu Dinama

Kako znaš da Boban nije zadovoljan?

Fascinantno je da degenerik ili ne kuzi ili ignorira cinjenicu da navijaci ne zele odavati pocast nefunkcionalnom stadionu i da im je pun kurac praznina, zagrljaja sume, propuha i slicnih kurcologija.

Po toj logici bi ljudi koji su kao djeca gladovali trebali odavati pocast tom razdoblju kupnjom minijaturnih frizidera, jer ne zele biti siti kao svi ostali.

Ta bahatost da oni sad predstavljaju nesto toliko novo i moderno da nasi priprosti mozgovi to ne mogu shvatiti, a zapravo guraju stadion iz 1965. Navodno Real vec razmislja kako srusiti tek dovrseni Bernabeu, Barcelona pauzira gradnju, Inter i Milan bacaju nacrte u smece, a cijena zraka ide u nebo, jer svi zele taj novootkriveni gradevinski materijal.

I to ce staviti Zagreb i Hrvatsku na mapu. Pa ako je to cilj uzmi onda 3LHD-ov koji je vrhunski, a radi se o ZG firmi. Taj bi se mozda nekome izvana i svidio pa barem time promoviras hrvatsku firmu i znanje umjesto onih pedercica traktorasa.

Razumijem što želiš reć, ali životom bih branio svoj stav da je stadion najmanji razlog slabe posjete na utakmicama. Istinski se nadam da ćeš za 5 godina ti biti u pravu, a ja u krivu, ali sumnjam. Liga je degutantno loša i nezanimljiva, a Dinamo nema ozbiljnog konkurenta. Prosječan čovjek (nažalost) sa podsmijehom gleda na Dinamove utakmice u HNL-u dok u istom trenutku na TV-u pali sportski događaj emitiran iz bilo kojeg kutka planeta. Ne znam kakav match hospitality bi to trebao promijeniti i mislim da svi stanje i broj gledatelja na budućem domaćem stadionu gledamo kroz ružičaste naočale.

Dok ne dobijemo ozbiljnu konkurenciju ništa od posjete na utakmicama pa taman da preselimo Santiago Bernabeu u Zagreb.

Što je nama Maksimir?

Naišao sam u jednom drugom kontekstu na izraz "treće mjesto". U prvi mah sam pomislio da se radi opet o nekom natjecanju/natječaju, ali nije to u pitanju. Postoje u životu svakog čovjeka dva mjesta, dom i posao (škola), gdje provodimo veliku većinu svog vremena. Tako je jednostavno svijet posložen i to je ono što osigurava da se pokreće. Ali je tu i koncept trećeg mjesta, onog na koje dolazimo baš da bismo se odmaknuli od ova dva mjesta gdje "moramo" biti. Mjesto koje nam pruža ono što prva dva ne mogu, gdje želimo ići, koje nas poziva, koje ispunjava potrebe koje nijedno drugo ne može, a ljudi koje svoje treće mjesto nemaju žive puno siromašnije živote. Treća mjesta su fokalne točke jedne veće zajednice - bilo da se radi o kvartovskom kafiću gdje se okupljaju susjedi, o klubu u koji izlaze ljudi koji slušaju sličnu glazbu, o parku u kojem se rekreiraju... ili da se radi o stadionu. To je mjesto na kojem istovremeno s poznatima i bliskima, ali i potpunim strancima, opetovano dijeliš isto zajedničko iskustvo. Netko koga možda vidiš prvi put je tamo s istom namjerom, emocijom, nadom.
Možemo li onda očekivati da netko tko je potpuni outsider i ne dijeli ništa od toga sa zajednicom određenog trećeg mjesta osmisli to mjesto? Naravno da možemo, naročito ako mu damo detaljne upute. Arhitekti su struka koja se upravo time bavi. Takvi postupci se redovito i događaju diljem svijeta, zato ne možemo otpisati koncept ovakvog natječaja kakav smo imali kao pogrešku. Ali njegov rezultat - bez ikakvih dvojbi, to možemo i moramo propitkivati.

Bezobrazno je zato i pomalo pokvareno sad govoriti i pisati o tome kako nakon milijuna izbornika postajemo i nacija s milijunima arhitekata, a baš to je ono što čitamo i slušamo u dijelu medija. Najmanje primjedbi se dotiče stručnog dijela - "ružan je", "ne sviđa mi se", "bit će propuh", "i dalje ćemo kisnuti" nisu vrijednosni sudovi o arhitektonskoj kvaliteti ovog rješenja. Nazivati nas diletantima je zato uvredljivo. Jesmo li mi toliko nazadniji od primjerice Španjolaca? Osasuna je renovirala stadion, organizirala natječaj, arhitekti dostavili rješenja, ocjenjivački sud izabrao 5 pa dao "diletantima" da biraju. Izbor je bio toliko dobar da je El Sadar i projekt Muro Rojo osvojio nagradu za stadion godine 2021. OK, nisu ga birali arhitekti, nego opet javnost, ali za koga želimo da kad vidi novi stadion usklikne "to je u Zagrebu, to je u Hrvatskoj!" - zatvorena zajednica arhitekata, uski krug povjesničara umjetnosti ili ljudi koji prate nogomet? I kad prepoznaju stadion, želimo li od njih divljenje, čestitke, nevjericu, podsmjeh?

Predsjednik našeg kluba je vezan uz Milano, a i autori rješenja su iz tog grada. Milano je jedan od svjetskih centara mode. Tamo znaju što je lijepo, a kvalitetan dizajn je svakodnevica. I na tjednu mode nagrade dobijaju i plješće se stvarima poput ovih:


Ljudi iz svijeta mode to odobravaju, tapšu se međusobno po ramenima, dijele si nagrade i komplimente zbog ovakvih kreacija, po njima postaju prepoznatljivi. Ali zbog toga ulice nisu pune ovako odjevenih ljudi! Mi smo za njih diletanti jer ovo ne cijenimo, oblačimo traperice i pamučne majice, vrijedni smo poniženja i ruganja, gledanja s visoka jer ne razumijemo ovakve koncepte i trendove? Ili samo želimo komfor, udobnost, funkcionalnost da bismo mogli uživati u onome što nas spaja na našem trećem mjestu? A spaja nas iskustvo praćenja utakmice svog kluba i navijanje, ne divljenje arhitektonskim bravurama! Bilo bi idealno da ovo rješenje donosi oboje, ali može li? Zašto pretpostavljamo arhitekturu funkciji?
I baš kao što oni koji nagrađuju ovakvu modu ne nose odjeću koju nagrađuju, tako ni oni koji nagrađuju (ili hvale) ovakvu arhitekturu neće biti na tim tribinama. Možda dođu u ložu jednom ili dvaput, ali neće ih brijati vjetar ni šibati kiša kroz "praznine koje su ravnopravni arhitektonski materijal", da citiram Dorotića s vizkulture. I u tome je srž problema.

Moj inicijalni šok je prošao. Ali nezadovoljstvo odabranim nije. Također, pregledavši dokument sa svih 88 radova pridodalo se tu i razočaranje. Nisam vidio ništa što bi me oduševilo, ali jesam ono što bih prihvatio već u ovoj fazi. Razumijem da je ovo tek početak, da su to ideje koje treba detaljno razraditi i da odabranom rješenju slijede brojne preinake (ako će se s njim ići dalje) nakon što se projektiranja dohvate inženjeri, a crteži pokušaju pretvoriti u nešto opipiljivo. Ono što me čini nesretnim je što su za ovo rješenje potrebni brojni, a nepotrebni kompromisi da bi se možda dosegnula razina koju druga rješenja donose u samom startu. I tko će onda nakon tih kompromisa biti sretan? Praznina možda jest ravnopravni materijal kad govorimo o formi, ali kad se radi o funkciji zaštite od lošeg vremena, koncentracije huka navijača - nisam baš uvjeren. A nije li popunjavanje te praznine upravo u suprotnosti sa samom idejom nagrađenog rješenja? Spojene tribine nisu dizajnerska opcija, one imaju ulogu. Nemali razmak među tribinama predstavlja barijeru, razdvaja nas fizički ali i mentalno, razjedinjava. Ne treba nam to. Nije valjda slučajno da više nitko ne gradi novi stadion na taj način?

Stadion u Maksimiru je naše treće mjesto. Nakon doma kojeg dijelimo s najmilijima, posla i škole gdje radimo sve ono što društvo treba da bi funkcioniralo, taj stadion je naše sidrište i predstavlja žarište ostalih naših aktivnosti. Pa zar onda nismo mi ti čije mišljenje treba saslušati i uvažiti? Kome se, ustvari, udovoljava izgradnjom ovakvog stadiona? I zašto, zaboga, se ovako komunicira? Zašto se izvrće teza da se samo radi o neznalicama koje ne razumiju arhitekturu i da se napada struka umjesto da se adresira ono što je poanta kritika? Možete imati najbolju ideju, najbolji koncept, najkvalitetnije rješenje - ali ako oko toga komunicirate na tako hermetičan način, a jedino što izražavate jasno i razumljivo je vrijeđanje kritičara, onda samo potencirate sukob. S druge strane, to ne opravdava neke od onih koji se bune da to rade na loš način. U ovom trenutku kritičari stadiona nemaju jedan glas i jedno lice koje ih predstavlja (što nije ni čudo svega 2 dana nakon predstavljanja), već tu ima svega, ponajprije zbog anonimnosti koju pruža internet - od najnižih osobnih napadanja, potpunih izmišljotina, ideoloških tema itd. a sve to razvodnjava priču i skreće raspravu u smjerovima koji nas ne vode prema onome što nam treba - kvalitetan novi stadion. I zato nam treba da se spusti lopta na zemlju, da se konsolidiraju mišljenja, da se nastavi racionalnije i s manje strasti u svemu ovome.

Umjesto veličanja praznina i razdvojenosti tribina kao arhitektonskog izričaja, od strane ocjenjivačkog suda, autora i investitora trebamo garancije da ovo rješenje može osigurati komforan akustičan stadion sa svim sadržajima, na kojem se navijačka atmosfera neće rasipati u okolinu već koncentrirati tamo gdje treba, pod krov stadiona i na teren, a da će vjetar, kiša i snijeg ostati vani. Nažalost, malo tko od nas vidi kako bi to bilo moguće.

I zbog toga tribina o ovome ne može biti sutra. Odabrano je rješenje koje kompromitira navedene zahtjeve. A Plejić bi umjesto da docira i obraća nam se s visoka trebao sljedećih par dana do tribine sav svoj trud usmjeriti na to da nađe način kako približiti odabrano rješenje ljudima koji će ga koristiti, a ne dodatno raspirivati opravdano nezadovoljstvo. Za to će mu trebati puno vremena jer nije lako od govna napraviti pitu. Pa kad se konačno pojavi pred nama na tribini, neka objasni detaljno, smisleno i nedvojbeno koje su to mogućnosti da gledatelj koji će na novoj istočnoj tribini sjediti uz rub prema sjeveru ostane suh i nepromrznut kad krajem studenog dođe na utakmicu. A onda ga dovesti na utakmicu s Bayerom 26.11. i posjesti ga na istočnu tribinu, tamo negdje lijevo od slova "g" da vidi o čemu govorimo. Tribina nije za upotrebu, ali tih par sati će moći nositi njegov ego. Ima 2 mjeseca do tada, dovoljno da ga malo ispuše ako se boji da ga oronula Turinina konstrukcija neće moći istrpiti bez pucanja. A po ostatku istoka raspršiti ostatak ocjenjivačkog suda i autore izabranog rješenja. To iskustvo će im pomoći kod izrade sljedećih faza projekta, ne sumnjam. Bayer će se pobrinuti za zalihe aspirina koje će im nakon utakmice trebati. Iako, trebali su to proživjeti prije nego su uopće počeli raditi na rješenju.

Pročitao sam svih 100+ stranica napisanih nakon objave pobjednika pa je vrijeme da i ja dam svoj obol. Namjerno nisam htio komentirati vruće glave.

Mislim da se previše sudi kao da već gledamo završen stadion. Odabrano je natječajno rješenje, a glavni i izvedbeni projekt tek slijede. Ovo što sada gledamo prije svega je arhitektonska ideja, moderna i originalna skulptura koju mogu zamisliti i u muzeju suvremene umjetnosti. Upravo ta originalnost daje joj identitet.

Sad autori zajedno s inženjerima trebaju tu skulpturu pretvoriti u detaljno razrađen projekt: konstrukciju, funkcionalnost, sigurnost, zaštitu od vremenskih uvjeta i konkretne zahtjeve Dinama. Tek ćemo kroz tu razradu dobiti jasnu sliku objekta koji će se stvarno graditi.

Dobar primjer je Kranjčevićeva. Treba razlikovati početne vizualizacije od projekta koji se razradio i koji se trenutno gradi.

Iskreno, s odmakom od dva dana, pobjednik mi je sasvim logičan. Proveden je međunarodni natječaj, stručni žiri pregledao je 88 radova i meni ima smisla što je prepoznat projekt koji nastavlja priču Turininog Maksimira.

Mislim da je upravo tu i dio razloga zašto smo svi, ili barem većina, iznenađeni odabirom. Neki su još u šoku. Ja barem prije predstavljanja nisam stekao dojam da će nastavak priče Turininog izvornog projekta imati toliko važnu ulogu. A pratim dosta detaljno sve vezano za Kranjčevićevu i Maksimir.

Što se tiče ostalih 87 rješenja, jučer sam ih gledao cijeli dan i vrtio neke svoje računice o ukupnom trošku. Po mojoj vrlo gruboj procjeni, računajući cijeli prikazani zahvat, otprilike polovica vrti se oko pola milijarde eura, uz odstupanja od stotinjak milijuna. Nekoliko najambicioznijih meni djeluje bliže milijardi i pol nego milijardi.

Treba gledati što je sve uključeno, današnje cijene gradnje i inflaciju kad se uspoređuje sa starijim stadionima. Lijep render sam po sebi nije dokaz da je projekt najbolji za naš budžet.

Imam dojam da su neke arhitektonske kuće ovaj natječaj iskoristile i kao priliku za vlastitu promociju, što je sasvim legitimno. Naravno da takva rješenja na prvu izazivaju veći „wow”. Ali i pobjedničko rješenje meni, prema istoj gruboj računici ukupnog zahvata, djeluje bliže 300 nego 200 milijuna eura.

I za kraj, o komforu, jer se i to dosta komentira.

Svih 88 radova zamišljeno je kao moderan, komforan i funkcionalan stadion. Da ljudi ne kisnu, ne smrzavaju se i imaju kvalitetne uvjete za gledanje utakmice, to je osnovni zahtjev koji se podrazumijeva.

To nije nešto čega se odričemo izborom ovog arhitektonskog oblika. Ne vidim zašto bi sam vizual dao naslutiti da će gledatelju biti manje udobno nego, primjerice, na Bernabéuu.

A kad već spominjem Bernabéu, njegova je ukupna rekonstrukcija dosegnula oko 1,4 milijardi eura. Spominjem ga kao podsjetnik koliko složeni stadionski zahvati mogu koštati ako se nalaze u centru grada...

Moj zaključak je da nema zaključka. Još je prerano.

prodano....nije najbolje ali je dobro i mogao bi se pomiriti sa ovime...cak i izgleda lijepo.

Poznajem hrpu ljudi koje sport nimalo ne zanima. Ili ako ih neki zanima to nije nogomet.
Kad bi ovih dana spomenuo stadion oni su tak ravni oko te teme. Dapače, imam dojam da ih zabavlja patnja 'budala' koje uopće idu na stadion.
Bojim se da će bilo kakva šira inicijativa pokazat kak smo samo glasna manjina u svojoj većini i dat za pravo svim akademicima kako normalni puk prepoznaje apstraktnu figurativnost kao bitnost momenta izvan prolaznih manifestacija odigravanja utakmice.
Boli me i glasna šutnja grupe (što god imali za reć).

Boban isto nije oduševljen, ali brani ovo jer zna da je ovo jedina šansa da dobijemo novi stadion i sve što ide uz njega u realnom vremenskom okviru. — Keyser Soze

Boban sinoć:

"Moje osobno najdublje i najsilnije mišljenje, možete bit svi kontra njega, je da je ovo daleko, ali daleko najbolje za Dinamo" i onda zvižduci.

ili je bipolaran ili je laž da nije bia zadovoljan.