:lol: pukom slucajnoscu ovi jedini imaju karte

opasno se digla letvica kad je 4+ soma ljudi na SD na praznik podbačaj

lille sinoć u begešu

https://www.tportal.hr/sport/clanak/delije-otele-zastavu-navijacima-shnl-kluba-pa-se-pohvalile-na-utakmici-20251107

'Nešto ste izgubili', objavili su navijači Crvene zvezde uz fotografiju navijača Istre na Maksimiru na kojoj se vidi zastava podgrupe 'Gatti neri', odnosno 'Crne mačke'.

otkud ovo kod ovih?

Palo u Sloveniji ako se ne varam..

nesto malo o pocecima njemacke navijacke scene iz fanzine 11freunde..



Kako su Ultrasi stigli na stadione

Djeca revolucije

Smatraju se elitom navijača i nastupaju poput sjevernokorejske narodne armije – tvrde kritičari. No istina je da nitko nije toliko promijenio njemačke stadione kao Ultrasi. Ali kako je sve to zapravo počelo?

Na početku je bila vatra.
Zatim su došle pjesme, zastave, dvostruki držači. S vremenom i borbe.
S odijeljenima u klupskim uredima, s savezima, policijom, pa čak i međusobno.
Ali od prvoga dana povezivalo ih je više toga nego što ih je razdvajalo – bili su dio nove scene sličnih ideala i vrijednosti.
Bilo je to onako kako je to opisala glazbena skupina Tocotronic:

Želim biti dio omladinskog pokreta.
Želim se moći osloniti na vas.
I svaki naš pokret ruke ima poseban smisao, jer smo pokret.

Njihov se omladinski pokret zvao Ultra, i danas je to najveća subkultura u Njemačkoj – možda čak i na svijetu.
Tko želi razumjeti kako su Ultrasi oko prijelaza tisućljeća promijenili njemačke stadione, najbolje da svoje putovanje započne ondje gdje je prvi put gorjelo.


Ultra-rano: Već 1971. navijači Borussije Mönchengladbach prosvjedovali su protiv DFB-a.

Krajem srpnja 1985. godine 1. FC Kaiserslautern igrao je prijateljsku utakmicu protiv AS Rome, samo nekoliko dana prije početka sezone — jubilejsku utakmicu povodom 125. rođendana kluba.
Ovdje, na Betzenbergu, navijači su navodno prvi put zapalili bengalsku baklju na jednom njemačkom stadionu.
Taj se događaj može točno datirati: bio je to dan oproštajne utakmice za Hans-Petera Briegela, koji je prešao u Hellas Veronu – 2. kolovoza 1985.

U to su vrijeme navijači FCK-a često prelazili Brenner kako bi posjetili svog bivšeg omiljenog igrača u njegovu novom klubu.
To su bile rane godine groundhoppinga – navijači su otkrivali tribine drugih klubova iza vlastitih reflektora.
Italija je tada bila obećana zemlja. I to ne samo zbog nogometaša, nego i zbog navijača koji su se ondje već desetljećima zvali Ultras.
Njihove su curve bile šarenije, pjesme glasnije, djelovali su organiziranije – poput tajnog bratstva, autonomnog i subverzivnog.
Navijači FCK-a vraćali su se iz Italije s uzbudljivim pričama o avanturama, s novim znanjem, novim rječnikom, novom modom – i s pirotehnikom.


Najprije popularne, zatim ismijane: foto-kolaži koreografija i drugih ultra-akcija.

I danas, protiv Rome, Betze gori.
Prije utakmice crveno-bijeli dim prekriva zapadnu tribinu, između dvostrukih držača pjesmom se zagrijavaju Ultrasi.
Iza tribine, Thomas Hilmes u međuvremenu preuzima svoju akreditaciju.
Nekada član ultra-grupe „Generation Luzifer“, danas fotografira za jedan od najvećih njemačkih navijačkih magazina – „Der Betze brennt“, kako se i zove.

Kad je Hilmes postao navijač, FCK je osvajao prvenstvo i igrao u Kupu prvaka protiv Barcelone.
U prijenosima su komentatori govorili o „južnjačkoj atmosferi“, i doista je ponekad izgledalo kao da cijela tribina gori.
„Ali onda“, kaže Hilmes, „stvar se počela pogoršavati. Zato je iz nekoliko ranijih fan-klubova nastala prva prava ultra-grupa, Generation Luzifer.“

Krajem devedesetih širom Njemačke zapalio se ultra-hype.
U nekim su se gradovima – Nürnberg, Frankfurt, Köln – već bile osnovale grupe koje postoje i danas.
Oko godine 2000. u gotovo svakom njemačkom stadionu postojali su Ultrasi.
Nisu se zvali Fan-Club Oberpfälzische Teufel ili Manni’s Rautenfreunde Hemmoor, nego su birali imena s ratničkim prizvukom: Brigade, Horde, Commando.

Tajming nije bio slučajan.
Bila je to faza kada je nogomet otkrivao entertainment i biznis.
Plaće i odštete rasle su u nebo, klubovi su se pretvarali u brendove, a rasporedi utakmica razlomili su se.
Ubrzo su se momčadi preselile u arene nazvane po sponzorima na rubovima gradova; stajaća mjesta su se smanjivala, karte poskupljivale.
Istodobno su tribine često zjapile poluprazne, a druge i treće generacije huligana i skinheada raspršile su se po blokovima.
Pjesmarica starih navijača bila je ograničena.

Ultrasi su zato željeli vratiti igru – reclaim the game – od funkcionera, od profitera.
Njihov je slogan zvučao patetično, ali imao je snagu:
„Mi smo klub!“
Bilo je jasno da se s onim starim stadion­skim društvom njihova nogometna revolucija nije mogla provesti.


Biblija za njemačke Ultrase: talijanski fanzin „Supertifo“, koji se prvi put pojavio sredinom osamdesetih.

Hilmes iza tribine pozdravlja mlade Ultrase koji stoje uz svoj prodajni štand. Na zidu se ističe njihov grafit s imenom grupe.
Takve privilegije na stadionu u početku, kaže on, nisu postojale.
Imali su pionirski duh, ali nisu imali podije za vođe, ni prostorije za zastave, a pogotovo ne radne propusnice da danima prije utakmice pripremaju koreografije.
„Sve smo to morali izboriti“, kaže Hilmes. „Ali zapravo moraš razgovarati s Rossijem – s njim je sve počelo.“

Rossi, pravim imenom Stefan Roßkopf, prošao je impresivan put kroz institucije.
Devedesetih je bio jedan od najaktivnijih navijača na Betzenbergu.
Izrađivao je vlastiti fanzin i 1998. godine, zajedno s drugima, osnovao grupu „Generation Luzifer“.
Nekoliko godina kasnije, još za vrijeme studija, postao je suradnik klupskog povjerenika za navijače, zatim sam povjerenik, a kasnije i glasnogovornik kluba.
Danas nosi titulu „voditelj korporativnih komunikacija“.

Nakon utakmice protiv Rome sjedi u medijskoj prostoriji tribine Norbert-Thines, tetoviran do zapešća, s pirsinzima, i iako je sve to bilo prije gotovo 30 godina, priča o ranim ultra-vremenima kao da je upravo postavio svoju prvu koreografiju na zapadnoj tribini.

„Kao u svakoj supkulturi, početna faza je posebna – ima neku magiju u sebi.
Mislim da je kod nas tada bilo ovako: htjeli smo biti nogometni navijači, ali drukčiji“, kaže on.
„U svakom slučaju, drukčiji od onoga što se tada podrazumijevalo pod pojmom nogometnog navijača.“

Kao da su, kako mnogi sudionici te priče govore, htjeli dosegnuti višu razinu svijesti navijaštva – i vizualno i sadržajno.
Umbro puloveri, New Balance tenisice i šal s prugama umjesto kutne jakne, šilterice i limenke piva.
Koreografije umjesto „Schalalala“ pjesama.
Kritika umjesto klimanja glavom, aktivnost umjesto pasivnosti kupca.
„Kad bi se njemački navijači pojavljivali u medijima, sve je djelovalo kao karneval“, kaže Rossi.
„Ultrasi u južnoj Europi bili su mnogo kul. Imali su jasan stav, nisu dopuštali da im se sve diktira – radili su stvari sami.“


Jedna od prvih ultra-grupa na Schalkeu zvala se „Radikalna manjina“ – a kriv je bio Andy Möller.

Zato je i Rossi krenuo na put – u Francusku, Italiju.
Upijao je slike – Corteo u Firenci, navijačke povorke, koreografije.
Čitao je i razmjenjivao fanzine, umrežavao se, poštom naručivao velike kolor-fotografije stranih tribina i radio foto-kolaže.

Pred ulazima na vlastite tribine razgovarali su s ljudima za koje su mislili da bi mogli pripadati novom pokretu.
Čak ni s navijačima protivničkih klubova Rossi nije imao nikakvu nelagodu.
„Ako na Betzeu nismo igrali protiv najvećeg rivala, često sam odlazio do gostujućeg sektora i razgovarao s istomišljenicima“, kaže on.
„Bochumer ili Bielefelder u Umbro puloveru bio nam je tada bliži nego FCK-navijač s dvadeset šalova oko ruke.“

Vrijedilo je jedno načelo koje će kasnije postati još važnije:
Odvojeni bojama, ujedinjeni u ideji.

Na početku su Rossi i njegovi prijatelji morali mnogo objašnjavati.
Zašto na ulazima dijele crvene i bijele papire na kojima ništa ne piše.
Što su to dvostruki držači.
Zašto ne spuštaju zastave, čak ni kad bi netko iz zadnjih redova vikao: „Spusti zastavu!“
Morali su objašnjavati i da imaju drukčije mišljenje o rastućem komercijalizmu u nogometu od starijih muškaraca u upravi.

„Kad smo jednom željeli prijaviti koreografiju, jedan je funkcionar rekao da ima sponzora koji bi to platio.
Odbili smo, jer, naravno, to nismo htjeli – htjeli smo to napraviti sami.
Mislim da je taj funkcionar tada pomislio: Kakvi su to čudni tipovi?“

U petak navečer započinje nova sezona Regionali­ge West, a na stadionu am Zoo sastaju se Wuppertaler SV i Fortuna Köln.
U gostujućem sektoru okuplja se nekoliko stotina navijača.
Nisu brojni, ali stoje na ramenima divova.
Na njihovim transparentima stoji natpis „Fortuna Eagles“ – ime vjerojatno prve ultra-grupe u Njemačkoj.
Osnovali su je 1986. godine Marco i Renato, dvojica braće iz talijanske obitelji doseljenika.

Fortuna Köln tada nije bila magnet za publiku – naprotiv.
Ponekad je klub imao i najmanji broj gledatelja u drugoj ligi.
O nekoj atmosferi na stadionu Südstadion teško se moglo govoriti – čak ni o lošoj.
„Čak si i one s kutama ili huligane mogao nabrojati na prste jedne ruke“, kaže Marco.
„Pjesme su bile zastarjele“, dodaje Renato.

Ali to su bili idealni uvjeti.
U tom vakuumu, nadali su se, moglo bi nastati nešto novo.
Nešto šareno kao u Italiji.


Početkom dvijetisućitih navijači su diljem Njemačke prosvjedovali protiv rascjepkanog rasporeda utakmica.

List „Köln Sport“ tada je pisao o „pomalo drukčijoj navijačkoj sceni kod Fortune“ i autor je s čuđenjem zabilježio:
„Navijačke pjesme ne podsjećaju ni na što što se do tada moglo čuti na njemačkim stadionima.“
Kod Eaglesa se nije pjevalo „Olé, ovdje dolazi Fortuna Köln“, nego se pjevalo u stilu grupe Fehlfarben:
„Keine Atempause, der Löring treibt uns an, es geht voran.“

Ali mediji, policija i klubovi često su ostajali zbunjeni: tko su ti novi navijači?
Desničari? Huligani? Mladi buntovnici?
Ni tijekom devedesetih slika nije postajala jasnija – možda zato što gotovo nitko nije mogao objasniti tu novu kulturu navijanja.
Sociologa koji su se time bavili bilo je malo, literatura gotovo nikakva, a fan-projekti tek u povojima.

Čak ni sami akteri često nisu točno znali što zapravo znači biti Ultra.
Oko 1990. u Hamburgu se, na južnoj tribini HSV-a, pojavila grupa pod imenom „Hamburg Ultras“.
Ali s koreografijama ili talijanskim stilom navijanja ti mladići u Blue System puloverima nisu imali mnogo veze – bili su čisti huligani.

Sljedećeg dana Pascal Szewczyk sjedi ispred kioska s brzom hranom u Wattenscheidu, dijelu grada Bochuma.
Godine 2002. osnovao je sa svojim prijateljima grupu „Ultras Gelsenkirchen“ i ostao u njoj više od pet godina.
Danas nosi majicu veličine XXXL i Schalkeovu kamionsku kapu s natpisom „R’Activ“.
Odmah na početku primijeti se: Pascal, kojeg svi zovu „Pepo“, ne samo da priča – on voli i voditi smjer razgovora.

„Za tebe porcija ‘taxiteller’!“, zapovijeda.
Malo ultra-ozbiljnosti, malo rurske ironije.
I tako, nedugo zatim, pred tobom stoji nevjerojatna mješavina pomfrita, majoneze, gyrosa, tzatzikija i currywurst-a, dok Pepo počinje pričati priče iz prošlosti.

Kako je kao školarac na jednom nogometnom turniru osvojio Schalkeovu kapu kao utješnu nagradu – i tako postao navijač.
Kako je 1997. preskočio pismeni iz njemačkog jezika da bi došao do karte za finale Kupa UEFA-e – a učitelj ga sutradan pitao: „Jesi je nabavio?“
Kako je u Grčkoj vidio pola stadiona u plamenu, ili ogromne koreografije u Italiji – i pomislio:
„To želim i za Schalke!“

Grupa Ultras Gelsenkirchen osnovana je prilično kasno, odmah nakon preseljenja u novi stadion – Arenu.
Prije toga na Schalkeu su postojale dvije manje ultra-grupe, a posebno je ime jedne od njih dobro opisivalo duh ranih godina:
„Radikalna manjina“ (Radikale Minderheit).

Tako je jedan počasni predsjednik nazvao one navijače koji su prosvjedovali protiv dovođenja bivšeg Dortmundovog igrača Andyja Möllera.
„A zapravo su akcije bile prilično duhovite“, kaže Pepo.
„Jednom su zahtijevali ‘Kruh umjesto Möllera’ i po cijeloj atletskoj stazi dijelili kruh.“

I na Schalkeu su se mladi navijači osjećali kao dio progresivne elite.
Biti Ultra značilo je distinkciju, otpor prema mainstreamu.
„Postojali su tada dresovi i kutne jakne“, kaže on.
„Dresovi su za nas bili za nepromišljene kupce, a kutne jakne – previše seljački.“

Naravno, kao i svuda, i na Schalkeu je bilo pionirskih borbi.
Upaljači i čaše piva letjeli su prema vođi.
Velika blok-zastava zaklanjala je pogled starijim navijačima.
Na starom Parkstadionu raspravljalo se uz zagrijane tonove.
„Ali teško je raspravljati kad ti sto ljudi stoji nasuprot“, kaže Pepo.
I dodaje: „Ultra je bio i natjecanje. Mi smo bolji od ostalih. Ako ti meni dobaciš, ja ću tebi vratiti još žešće.“

Čak je i unutar grupe bilo trenja, izražene hijerarhije – „moto-klub za siromašne“, kaže Pepo – pravi majmunski brijeg.
Ne izuzima ni sebe: članove s brojem iznad 100 tada, kaže, gotovo nije ni primjećivao.

Unatoč svemu, i oni su promijenili atmosferu na stadionu i učinili tribinu šarenijom.
Mnogo toga bilo je improvizacija – tečaj ručnog rada umjesto grafičkog dizajna.
Navijački shopovi, u kojima se danas Ultra može postati s nekoliko klikova, tada nisu postojali;
materijale su kupovali u trgovinama građevinskog materijala ili u Ikei.
Njihove su koreografije u početku izgledale primitivno, ali svake su godine postajale veće, profesionalnije, impresivnije – potaknute vlastitim entuzijazmom i konkurencijom.

Od pikseliziranih fotografija koje su preuzimali modemima od 56k, preko fanzina koje su kupovali u trgovini „Sport Bock“ u Münchenu, do priča koje su rasle što je dulje trajalo putovanje na gostovanja.

Utakmica više nije bila samo utakmica – postala je i materijalna bitka.
Tko ima više dima, tko pokazuje grandiozniju predstavu?
„Legendarna je bila koreografija za 100. rođendan Schalkea“, kaže Pepo.
„Tada sam se popeo na južnu tribinu da sve vidim. To je bila umjetnost – poput platna. Još uvijek imam nacrte kod kuće. I danas dobijem trnce kad to pogledam.“

U ranim godinama Ultra je bio prije svega vizualna kultura.
Utakmica sama bila je sporedna.
„Zanima me sve do crte, gdje počinje teren“, kaže Pepo.
„Ne sjećam se da smo se ikada na gostovanjima raspravljali o igračima.“

Kritika nogometnog biznisa počela je jačati tek u prvim godinama 2000-ih.
Jedan od prvih važnih trenutaka bio je pokret „Pro 15:30“, kada su 2001. godine Ultrasi i aktivni navijači širom Njemačke prosvjedovali za ujednačeno vrijeme početka utakmica.
Godinu dana kasnije, prije finala DFB-pokala, Ultrasi različitih klubova prošetali su Berlinom.
Možda su tada prvi put shvatili koliko mogu postići kad zajedno podignu glas.

„Vladalo je ozračje novog početka“, kaže i Jan Philipp Platenius, nadimkom „Pini“, jedan od prvih članova BVB-grupe „Desperados“ osnovane 1999.
„DIY-duh bio je iznimno važan. Mogao si nešto izgraditi i oblikovati oko svog kluba.“
Brzo, spontano, bez birokratskih kočnica.

I imali su pozornicu za svoje ideje.
Ultra je zato privlačio mnoge samopouzdane ljude – elokventne govornike koji su znali govoriti pred masom ili se suprotstaviti klupskim dužnosnicima.
„Bili su to ‘Macher-i’“, kaže Pini.
„Mogao bih ti nabrojiti mnoge Ultrase koji su kasnije radili na rukovodećim položajima ili na poslovima s velikom odgovornošću.“

To vrijedi i za protagoniste ove priče:
Rossi, koji je postao šef komunikacija svog kluba.
Pepo, koji je osnovao vlastitu digitalnu agenciju i danas vodi podcast.
Pini, koji je pokrenuo popularni portal „Football was my first love“ i danas je direktor hamburškog izdavača.

Također i Mirko Otto iz Zwickaua bio je jedan od takvih „Macher-a“.
Godine 1997. bio je suosnivač grupe „Red Kaos“, jedne od prvih ultra-grupa na istoku Njemačke.
Kasnije je pokrenuo fanzin „Blickfang Ost“, iz kojeg je nastao uspješni magazin „Blickfang Ultra“.
Njegova je socijalizacija bila čisto „ultra“ – ali ipak pomalo posebna.

Naime, u Zwickauu tada navijačko-političke teme još dugo nisu bile važne.
Kod FSV-a nije ni postojao „moderni nogomet“ protiv kojeg bi se moglo buniti.
Bivši DDR-prvoligaš nakon prijelaza tisućljeća strmoglavo je pao, katkad sve do pete lige.
Mlade navijače nije previše zanimalo prosvjedovanje protiv vremena odigravanja utakmica ili cijena ulaznica.
Njihov je cilj bio uopće stvoriti atmosferu na West­sachsen­stadionu, gdje bi se na utakmicama protiv Loka iz Altmark Stendala ili Tennis Borussije II okupilo jedva tisuću gledatelja.

„Ne možeš zamisliti kako je to tada izgledalo“, kaže Otto.
„Mnogi danas tvrde da je podrška prije Ultrasa bila spontanija, ali zapravo je bila asocijalna do krajnjih granica.
Sve puno pijanaca, na gostovanjima se puštao politički rock.
Kao dijete mislio sam da je to normalno, ali s vremenom sam poželio nešto drugo, nešto više, neku višu razinu.
Naravno da je to bilo i pomalo elitistički, ali meni je to i danas razumljivo.
Bili smo stalno na putu, upijali sve poput spužve – derbi u Beogradu, utakmice u Lecceu, Poljskoj.
Svoju sam ušteđevinu trošio na talijanske fanzine, iako nisam razumio ni riječ talijanskog.
A onda se vratiš na svoju tribinu, a pored tebe netko povraća niz nasip.
Naravno da si se tada osjećao iznad takvih.“

Sportski pad FSV Zwickaua bio je i prokletstvo i blagoslov.
Njihova je grupa ostala mala, ali prazne tribine pružale su prostor za nešto novo – bilo je to igralište za kreativnost, mjesto gdje se događalo, ili barem moglo dogoditi, nešto zanimljivo.

Izrađivali su prve koreografije – npr. u Sachsenpokal-u 1998. protiv Auea – srce od tkanine, pozdravi prijateljskim grupama s istoka.
Povezivali su se s istomišljenicima: ultrasima iz Magdeburga, Dresdena, Chemiea.
Imali su sukobe s policijom, redarima.
Jednom je Otto, u policijskom kombiju, morao napisati esej o tome zašto je pirotehnika opasna.
„Onda sam napisao da mi je to zapravo prilično cool“, kaže uz smijeh.

Zatim su došla putovanja na zapad.
Posebno su na njega snažan dojam ostavili Bayernovi navijači – „Red Munichs“, „Munich Maniacs“ – jer su stvarno bili svugdje, čak i na utakmicama amatera.
Stotine mladih s crveno-bijelim šalom u Nürnbergu, tada u regionalnoj ligi.
Ili, drugi put, utakmica Bayern Amateure protiv Sechzig Amateure na Grünwalderu – cijela tribina puna crveno-bijelih papirića.

A kako Zwickauovi Ultrasi tada još nisu znali gdje nabaviti takve papire, jednostavno su pričekali kraj utakmice, pokupili ih u ruksake i koristili ih na sljedećim utakmicama svog kluba.
„Bilo je to vrlo naporno, ali uzbudljivo vrijeme“, kaže Otto.
„Danas imaš mnogo slobode, možeš se izražavati.
Zato Talijani danas s divljenjem gledaju prema njemačkim tribinama.“

Prije Ultrasa postojali su Kutnjaci (navijači s jaknama punim bedževa).
Prije Kutnjaka – putujući navijači (Schlachtenbummler).
Postojali su Casualsi, huligani, bikeri.
Ali nitko nije oblikovao izgled tribina tako dugotrajno kao Ultrasi.

Prošlo je već više od 25 godina.
Put do uspjeha bio je težak.
Tradicionalni su navijači Ultrasima često zamjerali podjelu tribine, promatrali s nepovjerenjem njihova stroga pravila i uniformirani stil odijevanja.
Jedna ih je televizijska voditeljica jednom nazvala „talibanima navijača“, a časopis 11 FREUNDE usporedio njihove nastupe s vojnom paradom u Sjevernoj Koreji.

U stvarnosti je ultra-kultura previše raznolika za takve etikete.
I puna kontradikcija.
Jer sebe vidi kao protutežu komercijalizaciji nogometa – a istodobno je i dio tog istog sustava.

Turisti iz Engleske, Italije ili SAD-a dolaze gledati Bundesligu upravo zato što ih fascinira atmosfera.
Jer činjenica je: danas gotovo nitko ne postaje nogometni navijač samo zbog nogometa.
Naravno, djeca se zaljube u igru – u atletiku, timski duh, prekrasne golove.
Ali pravi „klik“ dogodi se tek na stadionu.

To se najbolje vidjelo – ili bolje rečeno, nije se vidjelo – tijekom korona-utakmica bez publike.
Kad su nedostajale zastave, pjesme, boje – čak i pirotehnika.

Za klubove i sponzore danas su Ultrasi zlata vrijedni.
Svi to znaju – i sami Ultrasi.
Ali možda se s tim moraju i pomiriti, barem djelomično.
Jer u suprotnom bi stvar postala previše zapetljana – morali bi kapitulirati.

„Ako se nogomet dovede do logičnog kraja“, rekao je Pepo, bivši Schalke-Ultra,
„ne bi više išao na stadion.“
A to, uostalom, nitko ne želi.

Palo u Sloveniji

Jako dobar tekst i prijevod, bilo bi zanimljivo tako nešto i o talijanima procitati.

g13 u malmou prekjucer

[img]http://