• Krizy
    44.5k
    Dinamo će prvu domaću utakmicu u novome sustavu Lige prvaka igrati u srijedu protiv Monaca.

    AS MONACO

    Kneževina Monako druga je najmanja suverena država na svijetu, a nalazi se na obali Sredozemnog mora, okružena Francuskom, ali i samo nekoliko kilometara od talijanske granice.
    monaco.jpg
    750px-Panorama_von_Monaco-La_Turbie.jpgMonaco-General-View-6-%C2%A9-Monaco-Press-Centre-Photos-1-scaled.jpg
    83c5e2fd3a01f7eefa04ed2946950458_L.jpg

    Kao ustavna monarhija, njime vlada dinastija Grimaldi, koja također posjeduje 33% nogometnog kluba. Princ Albert II trenutni je vladar države u zemlji čije je stanovništvo izuzetno bogato, oko 30% njih su milijunaši, a kockarnice, jahte i prekrasna lokacija u blizini francuskih Alpa čine Monako "igralištem" za bogate, ponajviše zbog toga što su porezni raj.

    Nogomet je u Kneževinu stigao početkom 20. stoljeća, ali tek pri kraju Prvog svjetskog rata (1914.-1918.) rođen je AS Monaco. Osnovan 1903., Herculis Monaco sudjelovao je u prvom izdanju Coupe de France 1917. Dvije godine kasnije, ovaj povijesni nogometni klub Kneževine spojio se sa susjednim momčadima u Monaku i obližnjem Beausoleilu.

    1. kolovoza 1919. rođen je AS Monaco Football, registriran u FFF-u pod brojem 91, po čemu spada među najstarije klubove u Francuskom nogometnom savezu.

    Pet godina kasnije stvoren je Association Sportive de Monaco, tako da se datum 24. kolovoza 1924. godine slavi kao dan osnutka AS Monaco, pa se tako 24. kolovoza 2024. proslavila stogodišnjica kluba.

    Iako kneževina Monako tehnički nije dio Francuske, to nije spriječilo AS Monaco FC (Association Sportive de Monaco Football Club) da postane cijenjeno ime u francuskom nogometu.

    Monaco je jedini klub u francuskom prvenstvu koji je osvojio barem jedan naslov francuskog prvaka u svakom desetljeću od 1960-ih, što ga čini jednim od najkonzistentnijih klubova na najvišoj razini.


    1930-1960: Rast kluba

    Dana 3. rujna 1933., protiv susjeda iz Nice, AS Monaco je dobio svoju prvu profesionalnu utakmicu, u Diviziji 2 Jug, ali pošto je klub iz Nice odustao tijekom sezone briše se rezultat.

    Tako je prva službena pobjeda Monaca na ovoj razini došla protiv FC Lyona (5-1) nekoliko tjedana kasnije. Unatoč ovim obećavajućim počecima, proces učenja biti profesionalna momčad bio je bolan.

    Klub je bio blizu prelaska u Diviziju 1, ali san je srušen nakon što je Monaco izgubio doigravanje za promociju od St-Etiennea (2-4). Što je bilo još gore, suočen s financijskim problemima, klub je bio prisiljen vratiti se u amaterski nogomet.

    Sve je trebalo "resetirati", a klubu će trebati četrnaest godina da odigra sljedeću profesionalnu utakmicu.

    AS Monaco se naposljetku vratio s čvršćim temeljima, osvojivši nekoliko regionalnih naslova, primjerice u sezoni 1936./37., a s otvaranjem Stade Louis II nasuprot luke Fontvieille 1939., klub je konačno imao infrastrukturu dostojnu njegove ambicije, ali je sada Drugi svjetski rat zaustavio napredovanje momčadi.

    Tijekom rata, klub je ostao aktivan u prvenstvu Provanse, koje je čak i osvojio 1941.-1942., a također je stigao do četvrtfinala Coupe de France tijekom iste sezone.

    S krajem rata, u sezoni 1947./48. momčad je osvojila Jugoistočnu počasnu diviziju, uspjeh koji joj je omogućio da se vrati u Diviziju 2 i time vrati svoj profesionalni status.

    Ponovno je protiv Lyona i to istim rezultatom, 5-1, stigla prva pobjeda momčadi u sljedećoj sezoni.

    Koristeći veliku potporu princa Rainiera III., koji je naslijedio svog djeda, princa Louisa II., AS Monaco je konačno stigao do Divizije 1 1953.

    23. kolovoza iste godine, Crveno-bijeli su odigrali svoju prvu utakmicu na ovoj razini protiv Toulousea.

    Sezona 1958./59. označila je pravu prekretnicu za AS Monaco dolaskom Luciena Leduca na mjesto trenera. On će voditi klub do prvog velikog uspjeha, osvajanja Coupe de France 1959./60., pobjedom nad St-Etienneom 4-2 nakon produžetaka.

    AS Monaco je time "napisao prvi red" od mnogih trofeja koje će osvojiti u budućnosti.
    5-1960-vainqueurs-Coupe-de-France.jpg


    1960-e: prvi naslovi

    Nogometni klub Kneževine od svog osnivanja uvijek je nosio boje zastave zemlje. No, sve do 1960., Monaco je uvijek nosio prugasti dres.

    Tijekom sezone 1960./61. Monaco je predstavio svoj legendarni dijagonalni dres, koji je dizajnirala princeza Grace i koji je momčad ubrzo prihvatila.

    Na temelju monegaške zastave, sada poznata dijagonala, koja se protezala od desnog ramena do lijevog boka, ugrađena je u dizajn.

    Dok su se dobavljači opreme, od Le Coq Sportifa do Kappe, tijekom godina izmjenjivali, utjecaj Grace Kelly nije jenjavao.

    Oblik je postao središnji stup klupskog identiteta. La Diagonale je čak zaštićena robnom markom, a kada su Stade Brestois i njihov dobavljač opreme Nike 2012. izbacili dres koji oponaša dizajn Grace Kelly, LFP je naredio bretonskom klubu da promijeni svoj dizajn.

    Monaco danas svoju akademiju stavlja u središte projekta i stoga je prikladno da se zove La Diagonale, pa je očito da je Grace Kelly ostavila vječni trag u klubu iz Kneževine i nesumnjivo pomogla u stvaranju njegovog identiteta.

    Tijekom ove sezone klub je osvojio svoj prvi naslov prvaka Francuske, prvi put podigao Charles Drago kup i sudjelovao na međunarodnim turnirima u društvu najboljih europskih momčadi.

    1961./62, AS Monaco je ostvario i svoje prvo europsko iskustvo u Europskom kupu, protiv Glasgow Rangersa. Monaco je dva puta izgubio rezultatom 3-2.

    Sezona 1962./63. ostaje ona prema kojoj će se ocjenjivati ​​buduće sezone. AS Monaco je upisao svoju prvu (i za sada, jedinu) dvostruku krunu u povijesti kluba.

    1963-l1doubleprincesse-64d234ef2d0bb-e1691498002245.webp
    (Princ Rainier III, princeza Grace i njihovo dvoje najstarije djece, princ Albert II i princeza Caroline, s momčadi Monaca 1963.)

    Momčad je također osvojila Trofej Teresa-Herrera, čiji je domaćin bio Deportivo La Coruña i jedan od najlegendarnijih turnira na svijetu, pobijedivši u finalu brazilsku ekipu Vasco de Gama.

    Nažalost, na kraju sezone momčad je ostala bez trenera, predsjednika i nekoliko važnih igrača.

    Sljedeće sezone Monaco je ipak ostvario pravi podvig pobjedom 7-2 protiv atenskog AEK-a prilikom povratka u Europski kup.

    Ovo je bila prva pobjeda Monaca u europskim natjecanjima. Nakon remija 1-1 u uzvratnoj utakmici i prolaska u osminu finala, Monaco je potom izgubio od milanskog Intera, koji je osvojio natjecanje.

    Monaco je stekao veliku međunarodnu reputaciju pa je pozvan da sudjeluje na međunarodnim turnirima i utakmicama u Brazilu, Njemačkoj, Italiji, Meksiku, Belgiji i u Nizozemskoj.

    No unatoč tome što je 1963./64. završio na drugom mjestu, momčad je nakon toga godinama tavorila u donjoj polovici tablice, a 1969., šesnaest godina nakon što je ušao u prvu ligu, Monaco se vratio u drugu ligu.


    1970-e: La Diagonale stvara ime za sebe

    Za razliku od '60-ih, '70-e su počele na osrednji način, ali Monaco će završiti na vrhu zahvaljujući triju Petit, Dalger i Onnis. Ovo razdoblje također označava rođenje monegaške akademije.

    Nakon dvije sezone u Diviziji 2, Crveno-bijeli su se vratili u najbolju ligu 1971./72. Njihov povratak u drugu ligu, 1972./73., trajao je samo jednu sezonu, zatim je Monaco tri godine bio u Diviziji 1 i igrao finale Coupe de Francea, koje su izgubili od St-Etiennea 1974.

    Pod vodstvom svog mladog predsjednika, Jean-Louisa Campore, koji je klub preuzeo 1975., na terenu će momčad nositi reprezentativni igrači, poput kapetana Jeana Petita, talentirani Christian Dalger i argentinski napadač, Delio Onnis, koji će postati rekorder u Monacu (223 gola), a također i u Division 1 (299 golova), prethodniku Ligue 1.

    Otvaranje Trening centra 1975. dalo je klubu novu perspektivu. Ova inovativna inicijativa brzo je urodila plodom; u 1977./78, momčad je ostvarila podvig time što je postala prvak Francuske godinu dana nakon promocije. Ettori, Vannucci, Gardon, Courbis, Vitalis, Correa, Moizan, Noguès, Chaussin, Dalger, Onnis, Rouquette i François upisali su svoja imena u povijest kluba, kao i njihov trener Lucien Leduc kao čovjek koji je vodio klub i do svojih prvih naslova.

    Nakon njegovog odlaska i dolaska Gérarda Banidea na mjesto trenera, te osvajanja naslova u Coupe de Franceu, kraj sezone 1979./80. označio je kraj generacije koja će postupno ustupiti mjesto "pokretu mladih" momčadi.

    Bellone, Amoros, Bravo, Bijotat, Ricort, Couriol i mnogi drugi mladi talenti postupno su ulazili u prvu momčad i pripremali se povesti AS Monaco do vrha.


    1980-e: Na vrhu

    Tri poznata trenera naslijedila su jedan drugog tijekom 80-ih: Gérard Banide, Lucien Muller, Stefan Kovacs, a zatim je došlo vrijeme za mladog trenera po imenu Arsène Wenger, 1987.

    Potonji je dao Monacu pravu europsku reputaciju. Tijekom sezone 1981./82, Crveno-bijeli će osvojiti svoj četvrti naslov prvaka Francuske u povijesti kluba, drugi veliki trofej za Gérarda Banidea nakon Coupe de France 1980. godine.

    Nakon razočaravajućeg šestog mjesta u sezoni 1982./83., Lucien Muller preuzeo je kormilo momčadi za ono što će biti povijesna sezona 1983./84. Monaco je bio vrlo blizu druge duple krune, završivši izjednačeno s Bordeauxom na vrhu lige, ali s nižom gol-razlikom. U finalu Coupe de France Metz je bio bolji.

    Sezona 1984./85. obilježena je otvaranjem novog Stade Louis-II. Arhitektonski dragulj s 20 tisuća sjedećih mjesta (trenutno 17 tisuća) koji osim nogometnog igrališta sadrži i atletsku stazu, dvoranu s 3 tisuće sjedećih mjesta, olimpijski bazen, nekoliko sportskih terena, sjedište kluba, trening centar, kao i školu i brojne urede.

    Još jednom je Monaco imao uzbudljivu sezonu. Iako ligaška kampanja nije bila najbolja, momčad je ipak uspjela završiti na trećem mjestu i osvojiti Coupe de France pobijedivši Paris Saint-Germain u finalu i to na njihovom stadionu na Parku prinčeva.
    8-1980s.jpg

    Nakon dvije prosječne sezone, dolazak Arsènea Wengera 1987./88. označit će početak nove ere. Njegova prva sezona bila je majstorski potez za mladog trenera iz Alsacea, jer je vodio momčad do svoga petog naslova prvaka u svojoj prvoj sezoni, posebno s dvojicom engleskih igrača koji su postali miljenici navijača: Glenn Hoddle i Mark Hateley.

    Treći u ligi 1988./89., AS Monaco također je igrao legendarno finale Coupe de France, koje su nažalost izgubili 4-3 od OM-a. Uz to, klub se prvi put u svojoj povijesti plasirao u četvrtfinale Europskog kupa, prethodnika Lige prvaka.

    Također je tijekom ove sezone budući Ballon d'Or, George Weah, prvi put nastupio u Kneževini. Nakon dobre sezone 1989./90. uslijedio je još jedan dobar europski nastup u Kupu pobjednika kupova. Porazom u polufinalu od Sampdorije u Genovi, Monaco je ipak ostavio trag na europskoj sceni.


    1990-e: Europski iskorak

    Dva naslova, Coupe de France, tri europska polufinala i europsko finale: 1990-ih godina Monaco se pridružio europskoj eliti.

    Devedesete su započele novim uspjehom u Coupe de France; zahvaljujući pogotku Géralda Passija postignutom u posljednjim sekundama finala, Monaco je pobijedio OM i tako se osvetio za finale iz 1989.

    U ligi je situacija ipak bila drugačija, s dva uzastopna druga mjesta iza OM 1990./91. i 1991./92 . Potonja sezona bila je jedna od najljepših, ali i jedna od najtužnijih u povijesti kluba. U lovu na tri fronta: liga, Coupe de France i Kup pobjednika kupova, klub je sezonu završio bez ijednog trofeja.

    Monaco je ušao u finale Coupe de France nakon pobjede protiv AS Cannesa u polufinalu, ali se finale nikada nije odigralo zbog tragedije koja se dogodila u Bastiji prije drugog polufinala Bastia-OM.

    Marseille je u to vrijeme bio najbolja momčad u Francuskoj, a uprava Bastije htjela je to iskoristiti povećanjem sjedećih mjesta za 50%. Lokalne vlasti su isto odobrile. Prije utakmice tribina se srušila, usmrtivši 18 i ostavivši više od 2300 ozlijeđenih.

    To se dogodilo dan prije prvog europskog finala Monaca protiv Werdera iz Bremena u Lisabonu. Na tužnom Stade de la Luzu, momčad je izgledala besciljno u svojoj utakmici i izgubila s 2-0.

    U doba kada se samo pobjednik lige mogao natjecati u Ligi prvaka, Monaco je iskoristio diskvalifikaciju OM-a 1993., zbog namještanja utakmica, da igra u novoformiranoj Ligi prvaka, s grupnom fazom koja je zamijenila prve runde.

    Nogometaši Arsènea Wengera došli su do polufinala, gdje su zaustavljeni od budućeg prvaka Milana. To je utjecalo na njihovu ligašku formu, gdje završavaju tek deveti unatoč tome što su u svojim redovima imali Djorkaëffa, Thurama, Petita, Klinsmanna i Scifa.

    Na kraju sezone 1993./94, Jean-Luc Ettori, tada rekorder po broju odigranih utakmica u Ligue 1, odigrat će svoju 755. i posljednju utakmicu u monegaškim bojama i postati rekorder po utakmicama odigranim za Monaco, ali i u Ligue 1 (602, rekord koji je 2013. oborio Mickaël Landreau).
    Također, nakon sedam godina dobre i odane "službe", Arsène Wenger napustio je svoju dužnost sljedeće sezone.

    Jean Tigan je preuzeo vodstvo momčadi nakon prekida s Gérardom Banidom i kvalifikacija za Kup UEFA. Vodio je Monaco do njihovog šestog naslova prvaka Francuske na kraju sezone 1996./97, što se poklopilo s proslavom 700 godina vladavine obitelji Grimaldi u Kneževini.
    1996-1997-champion-de-France.jpg

    Pod njegovim vodstvom, AS Monaco je bio jedna od najimpresivnijih momčadi u povijesti kluba, s Barthezom, Petitom, Benarbiom, Henryjem, Andersonom, Ikpebom... Bila je to fantastična sezona na svim razinama s još jednim europskim polufinalom, u Kupu UEFA, gdje ih je izbacio Inter.

    Sljedeća sezona bila je gotovo jednako impresivna. Unatoč odlascima Sonnyja Andersona, Manua Petita i Gillesa Grimandija, Monaco je završio na četvrtom mjestu lige i stigao bi do polufinala Lige prvaka, nakon što je eliminirao Manchester United u četvrtfinalu, nezaboravnim golom Davida Trezegueta na Old Traffordu.

    Ali ponovno je talijanski klub, ovaj put Juventus, spriječio Monaco da uđe u dugo očekivano finale, pobjedom 4-1 u prvoj utakmici. Pobjeda 3-2 u uzvratu bila je nedovoljna za prolaz, ali Monaco se časno oprostio i osjetio se dijelom elite europskog nogometa.

    S odlaskom Jeana Tigane, kojeg je zamijenio Claude Puel u siječnju 1999., sezona 1998./99. bila je manje briljantna, unatoč trećem mjestu u ligi.

    Ali ovo desetljeće završilo je još bolje nego što je počelo, s momčadi koja je osvojila sedmi naslov u proljeće 2000. "Millenium Team" bio je sastavljen od iznimnih igrača kao što su Barthez, Marquez, Lamouchi, Gallardo, Trezeguet i Simone koji je uveo Monaco u 21. stoljeće na prvom mjestu.


    2000-te: godine Lige prvaka

    2000-te su bile doba najvećeg europskog uspjeha Monaca, ali i najava teške budućnosti.

    Sjajno osvojena titula iz 2000. godine ustupila je mjesto sezoni znatno manje bogatoj emocijama. Monaco je eliminiran iz grupne faze Lige prvaka i završio je na 12. mjestu lige. Kako su poraženi 2-1 i u finalu Coupe de la Ligue od Lyona, to je značilo sezonu bez europskih utakmica.

    Godine 2001. Claudea Puela zamijenio je Didier Deschamps, koji je imao izazovan početak prije nego što je završio na petnaestom mjestu u svojoj prvoj sezoni.

    Loš početak sljedeće sezone nije spriječio Crveno-bijele da završe drugi u ligi i osvoje Coupe de la Ligue pred 80 tisuća gledatelja na Stade de Franceu, pobjedom protiv Sochauxa.

    Shabani Nonda završio je kao najbolji strijelac lige, Jérôme Rothen na vrhu ljestvice asistencija, a mladi kao što su Squillaci i Evra prepoznati su kao budući članovi francuske reprezentacije.

    Monaco je izborio pravo natjecanja u Ligi prvaka. Ovu sezonu obilježio je i odlazak Jean-Louisa Campora, nakon dvadeset i osam godina na mjestu predsjednika, a zamijenio ga je Pierre Svara.

    Potonji će na ovoj poziciji provesti samo jednu sezonu, ali kakvu! Prvi dio sezone bio je odličan u prvenstvu, a isto tako i u grupnoj fazi Lige prvaka, u kojoj je Monaco slavio nad AEK-om, PSV-om i Deportivo La Coruñom.

    Ovdje valja istaknuti nezaboravnu pobjedu od 8-3 protiv španjolske momčadi na Stade Louis-II, fantastičan dan za hrvatskog napadača Dadu Pršu, strijelca čak četiri pogotka na svoj rođendan!

    Europska avantura momčadi imala je posljedice na konačni plasman u Ligue 1. Nakon što je bio na prvom mjestu kroz prve tri četvrtine ligaške sezone, Monaco je na kraju sezone završio tek na trećem mjestu.

    Što se tiče Lige prvaka, Monaco je redom eliminirao Lokomotiv iz Moskve, Real Madrid koji je predvodio Zinedine Zidane, a potom i engleski Chelsea, kojeg je u to vrijeme trenirao Claudio Ranieri.

    Strašan niz završio je u Gelsenkirchenu gdje je Porto dominirao finalom i pobijedio 3-0. “Pehar s velikim ušima” nisu uspjeli podići, ali momčad i njeni heroji - Roma, Ibarra, Evra, Squillaci, Givet, Rodriguez, Bernardi, Zikos, Plasil, Giuly, Prso, Morientes i Nonda - ispisali su klupsku povijest i ostali u sjećanju pristaša Crveno-bijelih.

    2004-cdl-final.jpg

    Sezone koje su uslijedile bile su nestabilne. Tri su se predsjednika izmijenila u manje od pet godina: Michel Pastor, koji je 2008. ustupio mjesto Jérômeu de Bontinu, kojeg će potom naslijediti Etienne Franzi 2009.

    Slična nestabilnost slijedila je među trenerima. Francesco Guidolin naslijedio je Didiera Deschampsa tijekom sezone 2005.-2006., da bi ga 2006.-2007. zamijenio Lazlo Bölöni koji će provesti samo nekoliko tjedana na čelu momčadi koja je pala u sredinu ljestvice Ligue 1.

    Laurent Banide , koji je u akademiji radio nekoliko sezona, uskočio je prije nego što je u osvit sezone 2007.-2008. iz Bordeauxa stigao bivši brazilski branič Ricardo. Ali uspjeh je izostao iako je u ovom razdoblju bilo mnogo mladih talenata koji su se borili za mjesto u prvoj momčadi.

    Kako bi im pomogli u rastu, ključeve momčadi je 2009. preuzeo Guy Lacombe. Klub je sezonu završio finalom Coupe de Francea, izgubivši u produžecima protiv PSG-a (0-1), i osmim mjestom u Ligue 1, najboljim plasmanom od 2004./05. Ovo malo olakšanje je bilo kratkog vijeka jer je Monaco čekalo izazovno razdoblje.


    2010. - trenutno: Ponovno rođenje

    Na kraju mučne sezone 2010./11., klub je ispao u Ligue 2 po prvi put nakon 35 godina! Bio je to pad od kojeg je klubu trebala sezona da se oporavi.
    Prvih šest mjeseci u Ligue 2 bili su prava noćna mora.

    Tijekom zimske stanke momčad je bila na dnu lige, ali stvari su se počele poboljšavati pod Marcom Simoneom, koji je zamijenio Laurenta Banidea nakon 5. kola.

    Dmitry Rybolovlev postao je predsjednik kluba u prosincu 2011. s velikom ambicijom unatoč vrlo izazovnoj sportskoj situaciji, nečemu što se pokazalo potrebnim šokom.

    U proljeće, nakon impresivne druge polovice sezone, momčadi je za dlaku izmaklo treće mjesto, pa se moralo čekati još godinu dana na povratak u Ligue 1.

    U lipnju 2012. Claudio Ranieri je angažiran da izvrši ovu misiju. Nakon što je cijelu sezonu proveo na pobjedničkom postolju, Monaco je potvrdio svoj povratak u prvu ligu pobjedom u gostima kod Nîmesa u 36. kolu.

    Tjedan dana kasnije, tim je okrunjen naslovom prvaka Ligue 2 u svojoj posljednjoj domaćoj utakmici protiv Le Mansa. 10. kolovoza 2013. klub je proslavio povratak u prvu ligu pobjedom u Bordeauxu.

    Odmah u prvoj sezoni nakon povratka u Ligue 1, Monaco je završio drugi u ligi i s novim klupskim rekordom po broju bodova izravno se kvalificirao u Ligu prvaka.

    Leonardo Jardim naslijedio je Claudija Ranierija na klupi, a Monaco je impresionirao u svom povratku na europsku scenu stigavši ​​do četvrtfinala, pobijedivši Arsenal u osmini finala.

    Iako ih je zaustavio Juventus, sezona je bila impresivna, s trećim mjestu u Ligue 1 unatoč ne najboljem početku sezne. U sljedećoj sezoni, 2015./16., Monaco je ispao u play-offu Lige prvaka od Valencije. U ligi je osvojeno još jedno treće mjesto, koje je momčadi dalo novu priliku za europsko natjecanje.

    U sezoni 2016./17., Monaco nije propustio priliku da dođe do grupne faze, izbacivši Fenerbahçe i Villarreal u kvalifikacijama za LP-a. Monaco je nizao impresivne rezultate dok je tinejdžer Kylian Mbappé eksplodirao na najvišoj razini.

    Tottenham, Manchester City i Borussia Dortmund pali su dok je momčad ušla u polufinale Lige prvaka po četvrti put u svojoj povijesti. Ponovno je Juventus bio bolji. U ligi, unatoč velikom otporu PSG-a, sezona je završila osmom titulom naslova prvaka za Monaco, prvom nakon čak 17 godina.
    FVoiGs-XEAAhD2X?format=jpg&name=large

    Monaco je završio među prve tri momčadi i petu uzastopnu sezonu, zauzevši drugo mjesto iza PSG-a u sezoni 2017./18., ali sezona u Ligi prvaka bila je jako loša, jer je eliminiran u grupnoj fazi.

    Scenarij za 2018./19. bio je još i gori. Dok se momčad mučila u ligi, Thierry Henry je zamijenio Leonarda Jardima u listopadu 2018. kako bi pokušao vratiti momčad u najbolje stanje, no na kraju je portugalski trener, koji se vratio u siječnju 2019., odveo momčad do 17. mjesta i ostanka u ligi.

    U isto vrijeme, predsjednik Rybolovlev pokrenuo je projekt koji bi omogućio Monacu da napravi korak dalje, s novom akademijom preko koje bi klub mogao "stvarati" nove talente.

    Ovo ulaganje od 55 milijuna eura u izgradnju Performance Centera, koje je osigurao predsjednik Dmitry Rybolovlev, dokaz je sportske ambicije koja ga pokreće, ali i njegove želje da Monacu osigura čvrste temelje za budućnost.

    Monaco odavno zna kako spojiti iskustvo i talentiranu mladost. Kao pionir u treniranju od 1970-ih, klub je razvoj mladih igrača učinio zaštitnim znakom i jedan je od najboljih "proizvođača" igrača.

    Povijest bilježi da je 5 francuskih svjetskih prvaka trenirano u Monacu (Henry, Trezeguet, Petit, Thuram i Mbappé), odnosno da su 4 igrača trenirana u klubu postigla posljednji gol zapečativši 4 velika uspjeha francuske reprezentacije u međunarodnoj konkurenciji (Bellone na Euru 1984., Petit na Svjetskom prvenstvu 1998., Trezeguet na Euru 2000. i Mbappé na Svjetskom prvenstvu 2018.).
    Performance-center-4.jpg

    U sljedećim sezonama Monaco je u ligi osvajao devete, šesto i dva puta treće mjesto, da bi prošle sezone pod vodstvom sadašnjeg trenera Adija Hüttera napokon završili i drugi i napokon osigurali plasman u Ligu prvaka, po prvi puta nakon 2018./19.

    Ni u Coupe de Franceu posljednjih godina nisu bili pretjerano uspješni, osim u sezoni 2020./21. kada su došli do finala, gdje je bolji bio PSG.


    STADION: Stade Louis II
    Stade%20vue%20ae%CC%81rienne.jpg
    1280px-Monaco005.jpg

    23. travnja 1939. princ Louis-II svečano je otvorio stadion koji nosi njegovo ime. Bilo je to mjesto na kojem je Monaco bio domaćin preko 40 godina, do izgradnje novoga stadiona u osamdesetima.

    Novi stadion, izgrađen uz more ranih 1980-ih, Stade Louis-II od 1985. ugošćuje domaće utakmice Monaca, a ujedno je i sjedište kluba. Svečano otvoren od strane Njegovog Visočanstva princa Rainiera-III 25. siječnja 1985., to je ogromni kompleks od 30 000 m² u četvrti Fontvieille, nadomak stare tvrđave koja nosi isto ime.

    Stadion je najpoznatiji po svojih prepoznatljivih devet lukova na gostujućem kraju terena.
    1280px-Arches_of_Stade_Louis_II.jpg

    Arena se također koristi za Herculis, atletsko natjecanje Dijamantne lige.

    Stadion je bio domaćin utakmica UEFA Superkupa 1986. i 1998.-2012. Zbog male veličine Monaca, stadion je jedini nogometni i atletski stadion u zemlji.

    Velika većina sadržaja stadiona nalazi se pod zemljom, uključujući multisportski centar Gaston-Médecin, vodeni centar Prince Albert II i veliko parkiralište neposredno ispod terena.


    Kako doći do stadiona?

    Cestom

    Autocesta A8 prolazi samo 8 km od središta grada i omogućuje pristup iz Francuske preko Nice i iz Italije preko Mentona. Ako idete autocestom, izlaz je N°56-Monaco.

    Moguć je i drugi pristup, između Nice i Monaka "Basse Corniche" (N.98), uz obalu, ili "Moyenne Corniche" (N.7), koji prolazi kroz Eze Village, ali i "Grande Corniche" prolazeći pored La Turbie i Col d'Eze.

    Parkiranje

    Snižena cijena od 5 eura primjenjivat će se od 12 sati na parkiralištima oko stadiona: Stade Louis-II (od 9:30), Heliport Saint Antoine, Papalins, Port, Schools, Saint Nicolas i La Colle.

    Pronađite kartu parkirališta u Monaku.

    Pažnja: Broj parkirališnih mjesta je ograničen, te potičemo zajedničko korištenje automobila!


    Vlak

    TER (Transport express régional) vam omogućuje da svakodnevno stignete u Kneževinu preko Nice ili Italije. Linija bi bila Cannes-Nice-Ventimiglia.

    Stade Louis-II lako je dostupan s Gare de Monaco, pješice, autobusom ili taksijem. Udaljen je samo 15 minuta hoda od željezničke stanice Monaco-Monte Carlo.


    Autobus

    Ligne d'Azur br. 100 dolazi iz Nice, kao i iz Mentona. Stanice su Cap d'Ail - Liberté ili Monaco - Groblje. Compagnie des Autobus de Monaco opslužuje cijeli grad Monaco. Stade Louis-II opslužuju linije četiri i šest.


    Taxi

    Više od osamdeset pet taksija na raspolaganju vam je 24 sata dnevno u Kneževini.


    Zračna luka

    Zračna luka Nice Cote d'Azur povezuje Kneževinu s cijelim svijetom. Od zračne luke, ceste vam omogućuju da pokrijete 22 kilometra koji dijele Nicu od Monaka za manje od trideset minuta automobilom, autobusom ili taksijem.

    plan%20stade.jpg
    1. Kakav rezultat očekujete? (136 votes)
        Pobjeda Dinama
        57%
        Neriješeno
        38%
        Pobjeda Monaca
          5%
    2. Idete li na utakmicu? (136 votes)
        Da
        66%
        Ne
        34%
    3. Kakav plasman očekujete za Dinamo? (136 votes)
        1.-8.
          3%
        9.-24.
        76%
        25.-36.
        21%
  • Krizy
    44.5k
    TRENER: Adi Hütter
    adi-hutter-article-1160x650.jpg

    Tijekom 18 godina dugačke igračke karijere koju je u potpunosti proveo u Austriji, Hütter je mnogo naučio i upravo u svojoj domovini će započeti svoju trenersku karijeru.

    Njegov posljednji klub bio je Red Bull Salzburg, a Hütter je počeo raditi s njihovom juniorskom momčadi, stječući iskustvo, ali treniranje u drugoligaškom klubu Altachu - koji je blizu njegova rodnog grada - je mjesto gdje je uistinu počeo rasti kao trener.

    Tijekom tri godine u klubu, Hütterov ekscentrični stil nogometa zaslužio je pohvale. S kompaktnom obrambenim postavom i staromodnim stilom, Altach se uspio boriti za vrh, ali nikada nije stigao do kraja, završivši na trećem i drugom mjestu u svoje dvije pune sezone na čelu, gdje mu je za dlaku izmakao plasman u Bundesligu.

    Napustio je klub 2012. i pridružio se drugoligašu SV Grödigu. Tu je njegov potencijal bio ispunjen.

    Smješten u malom gradu i bez ikakve značajne moderne infrastrukture, izgledi su bili protiv Grödiga, ali Hütter je osigurao da njegovi igrači ostanu čvrsto na zemlji i usredotočeni na zadatak.

    Imali su izgled amaterskog kluba: mali stadion, skroman prostor za trening i lako dostupno osoblje. No, kad je Hütter stigao, uvjerio se da su na putu prema gore.

    Već u njegovoj prvoj sezoni, klub je ostvario plasman u Bundesligu, nešto što Hütter nije mogao postići u tri godine u Altachu. Rezultat je bio iznenađenje jer se na početku sezone Grödig nadao da će izbjeći ispadanje u treću ligu. U ljeto 2013. već su planirali život u Bundesligi i borili se protiv najboljih klubova u zemlji.

    “Ja sam osoba koja pokušava tražiti uspjeh, a ne izbjegavati neuspjeh. Ponekad dobiješ udarac po glavi i legneš na tlo. Ali uvijek morate ponovno ustati,” rekao je Hütter tijekom sezone.

    “Ako se uspijem promovirati u Bundesligu s Grödigom, onda to naravno ima veliku težinu za mene jer to nitko ne bi očekivao. A usuđujem se reći, iza toga stoji veliki trenerski rad. Ako uspijem, biti ću jako ponosan.”

    Ako je prethodna sezona bila šok, Grödigova prva u Bundesligi bila je još veće iznenađenje. U najvišoj ligi pokazali su izvanrednu fizičku snagu, imali su veću volju ući u zračne dvoboje, a statistika je to potvrdila: bili su prvi na ljestvici s najviše počinjenih prekršaja i dobivenih kartona. No, imali su i rezultate: tri mjeseca u sezoni bili su drugi, ispred Red Bull Salzburga i iza Rapida iz Beča. Njihova snaga u prekidima također je bila očita: nitko u ligi nije bio tako dobar kao Grödig.

    Njihove utakmice bile su jako atraktivne: 7-1 protiv Admire Wacker, 4-3 protiv Wolfsbergera, 3-2 protiv Austrije iz Beča - sve pobjede. Također, momčad je imala i nekoliko visokih poraza: 4-1 i 6-0 protiv Red Bull Salzburga i 6-3 protiv Wiener Neustadta.

    Unatoč tome, krajnji rezultat bio je jako impresivan. Samo dvije godine prije, ovo je bila momčad koja se borila za ostanak u drugoj ligi, ali u ljeto 2014. spremali su se za europski nogomet nakon što su završili na trećem mjestu lige i stigli do kvalifikacija za Europsku ligu. Osim toga, završetak te sezone omogućio im je da zarade prijeko potrebna sredstva za svoju infrastrukturu.

    Međutim, Hütter nije bio prisutan na njihovom europskom putu. Umjesto toga, njegova je reputacija toliko porasla u Austriji da je dobio najprestižniji posao u zemlji: Red Bull Salzburg, gdje je stekao igračko ime kada su se zvali Austria Salzburg.

    Taj je potez bio velika suprotnost Grödigu. Dok je Grödig rastao, uz mali stadion i ograničene kapacitete za trening, osnovan je Salzburg, sa sjedištem u trećem najvećem austrijskom gradu sa stadionom od 31 tisuća mjesta i najsuvremenijim terenom za trening čija je izgradnja trajala skoro dvije godine.

    Red Bull je kontroverzno preuzeo Austriju Salzburg 2005., ali tek 2012. i dolaskom Ralfa Rangnicka doista su imali dugoročnu, profinjenu viziju. Roger Schmidt bio je njihov prvi menadžer Rangnickove ere i stvorio je jednu od najuzbudljivijih momčadi u povijesti austrijske lige. Prilika za prelazak u Bayer Leverkusen bila je predobra da bi se odbila, a Hütter je doveden kao njegova zamjena.

    Hütter je već imao solidnu reputaciju u Salzburgu, a to je samo pojačano njegovim menadžerskim pothvatima. Veznjak koji je u 1990-ima odigrao preko 200 nastupa za njih, bio je optimističan kada je došao na mjesto glavnog trenera.

    Njegov prvi izazov došao je na početku karijere u Salzburgu: zadatak da ih odvede u Ligu prvaka. Najjače europsko kup natjecanje bila je nedostižno za Salzburg. Otkako ih je Red Bull preuzeo devet godina prije, Salzburg nikada nije stigao do grupne faze Lige prvaka.

    Prethodnih su godina Valencia, Shakhtar Donetsk, Maccabi Haifa, Hapoel Tel Aviv, Dudelange i Fenerbahçe bili bolji od Salzburga u kvalifikacijskim rundama, a za Hüttera je izazov bio svladati švedskog velikana Malmö.

    Nakon što su u trećem pretkolu svladali Qarabağ, pojavila se nada da bi ovo konačno mogla biti njihova godina. Međutim, nije bilo tako. Šveđani su nadoknadili zaostatak od 2-1 u prvoj utakmici i pobijedili 3-0 kod kuće, a Salzburgovo prokletstvo Lige prvaka se nastavilo (i završit će tek 2020., kada su se plasirali direktno).

    Razočaranje nije dugo trajalo jer su se dobro oporavili, ali posao nije bio nimalo lakši Hütteru koji će tijekom sezone gubiti ključne igrače. Reputacija Sadia Manéa je rasla i prešao je u Southampton u prvom Hütterovom prijelaznom roku.

    Na zimu su veznjak Kevin Kampl i napadač Alan otišli u Borussiju Dortmund i Guangzhou Evergrande. Unatoč tome, rezultat neće izostati i Hütter će zasjeniti rad svog prethodnika Schmidta.

    Koristeći brzi 4-4-2, koji je bio mali kontrast od njegovog vremena u Grödigu, napravio je jedan od najuzbudljivijih napadačkih strojeva u Europi.

    Napadač Jonathan Soriano bio je nevjerojatno efikasan, dao je 46 golova i upisao 20 asistencija u jednoj sezoni, dok je njegov partner u napadu, Marcel Sabitzer, koji je bio na posudbi iz Salzburgovog sestrinskog kluba RB Leipziga, dao 27 golova i upisao 21 asistenciju u svim natjecanjima.

    Bili su smrtonosna napadačka sila i to je bilo vidljivo od samog početka kada su pobijedili rivala Rapid Beč s 6-1 u Hütterovoj debitantskoj utakmici u ligi.

    U Europskoj ligi lako su prošli skupinu uz Celtic, Dinamo Zagreb i Astru Giurgiu u grupnoj fazi prije nego što su ispali od Villarreala u osmini finala, ali to je moglo biti drugačije da nisu izgubili ključne igrače u siječanjskom prijelaznom roku 2015.

    Austrijski kup donio je Hütteru sisret s njegova dva bivša kluba: Altachom i Grödigom, koje je izbacio, a Salzburg je otišao do kraja, pobijedivši Austriju u Beču s 2-0 u finalu.

    Ligu su osvojili uz čak 99 postignutih pogodaka, čime su došli do dvostruke krune, što su bili prvi trofeji u najvišoj ligi u Hütterovoj karijeri.

    Dok je Salzburg vjerovao da je Hütter čovjek za budućnost, sam trener stvari je vidio drugačije. Tog ljeta otišlo je još igrača, vratar Péter Gulácsi i braniči André Ramalho i Stefan Ilsanker, dok se Sabitzer vratio u Leipzig nakon posudbe.

    Nezahvalan zbog prodaje glavnih igrača, Hütter odlazi iz kluba. Neće dugo ostati bez posla, preselivši se iz Austrije po prvi put u rujnu 2015., pridruživši se švicarskom klubu Young Boys.

    U Švicarskoj, Basel je bio dominantna sila nakon što je osvojio prethodnih šest naslova u nizu. Young Boysi, nisu osvojili ligaški naslov od 1986. i od tada su bili drugoplasirani u pet navrata.

    Uspostavio je 4-4-2 visokog intenziteta i visokog tempa koji je imao naznake iz njegovih dana u Red Bull Salzburgu. Također je bio zainteresiran za "guranje" mlađih igrača, ali zvijezda je bio Guillaume Hoarau, bivši igrač Paris Saint-Germaina i Le Havrea.

    32-godišnjak je, baš poput Soriana u Salzburgu, zabijao po volji, 18 puta u 25 nastupa u svim natjecanjima u svojoj prvoj sezoni u klubu. Taj je broj porastao na 25 golova u 30 utakmica sljedeće sezone, ali naslov je još uvijek bio daleko.

    Young Boysi su završili drugi u obe sezone, s 14 i 17 bodova iza Basela, čiji je niz išao do osam uzastopnih ligaških naslova.

    Navijači su bili oduševljeni Hütterovim nogometom i taktičkim znanjem, ali bez titule sve se činilo nepotpunim. Visoki presing i brze okomite lopte činile su Young Boyse zabavnom momčadi za gledanje, ali nedovoljno dobrom za osvajanje lige.

    Sljedeća sezona, 2017./18., bila je kada im je sve išlo savršeno. S Hoarauom koji je predvodio napad, bivšim igračem Ajaxa Miralemom Sulejmanijem kao ključnom snagom u veznom redu i Steveom von Bergenom koji je zapovijedao zadnjom linijom, uspjeli su podići svoju igru ​​na višu razinu.

    Iako su izgubili ključne igrače poput Yvona Mvogoa i Denisa Zakarije odlascima u RB Leipzig odnosno Borussiju Mönchengladbach, zamijenili su ih mlađim igračima koji su imali potencijala za budućnost.

    Igrači kao što su Djibril Sow, Jean-Pierre Nsamé i Kasim Nuhu potpisali su za stalno dok su Roger Assalé i Kevin Mbabu stigli na posudbu. Blisko surađujući sa sportskim direktorom Christophom Spycherom, Hütter je imao dobru podršku kako bi ispunio visoke ambicije kluba.

    Hoarau je nastavio svoju formu ispred gola, zabio je 18 puta te sezone, a vjerojatno najvažniji pogodak postigao je protiv Luzerna u travnju 2018., za izjednačenje u drugom poluvremenu.

    Kasniji pogodak Nsaméa, koji je zabio u 89. minuti te utakmice, osigurao je naslov za Young Boys. Ulaskom u utakmicu, imali su 13 bodova prednosti u odnosu na Basel, ali Young Boysi su znali da će im pobjeda protiv Luzerna donijeti prvi naslov u 32 godine i iskoristili su priliku.

    Uspjeh je bio ogromno postignuće i još jedno pero za Hüttera. U Grödigu je stvorio momčad koja je neočekivano izborila plasman u prvu ligu, a zatim i osigurala kvalifikacije za europsko natjecanje.

    U Red Bull Salzburgu osvojio je domaću ligu s napadačkom snagom koja je privukla pozornost ostatka Europe.

    U Young Boysima je prekinuo 32-godišnju sušu naslova prvaka, nešto što prije njega nisu uspjeli Vladimir Petković, Christian Gross i Uli Forte.

    To je samo dovelo do veće pozornosti, a potvrđen je i odlazak u njemačku Bundesligu, jer je iz Eintracht Frankfurta Niko Kovač otišao u Bayern München.

    I ovo je bio izazov i samo je postao teži nakon lošeg početka koji je uključivao poraz od Bayerna 5-0 u Superkupu i loš početak od četiri boda iz pet utakmica, kao i rana eliminacija iz Kupa doveli su do poziva na njegovu smjenu. Međutim, oporavak je bio sladak i odredio smjernice za ostatak Hütterova mandata.

    Te su sezone, s napadačkom snagom Luke Jovića i Sébastiena Hallera, uspjeli doći do polufinala Europske lige gdje su izgubili od Chelseaja.

    Nagrađen je nizom priznanja za svoj nevjerojatan opus rada koji je uključivao pobjedu u njemačkom Bildu i izboru trenera godine od strane sindikata profesionalnih nogometaša, dok je njegov Eintracht Frankfurt proglašen momčadi godine, što je dodatno naglasilo njegov fantastičan rad.

    Nakon što je trio (Rebić, Haller, Jović) koji je zajedno postigao 57 golova bio prodan na kraju sezone, njegov fokus se ponovno usmjerio na pravljenje čuda s igračima koji su mu bili na raspolaganju.

    Unatoč dovođenju Andrea Silve na posudbu iz Milana i Basa Dosta da predvode napad, nije iznenađujuće da nisu mogli ponoviti moć svojih prethodnika.

    Ipak, timu i Hutteru na čast, i dalje su imali solidnu sezonu, u kojoj su stigli do polufinala Njemačkog kupa, osmine finala Europske lige i završili na devetom mjestu u Bundesligi.

    Sljedeće sezone doveo je Frankfurt u borbu za kvalifikacije za Ligu prvaka. Iako su pali na peto mjesto, većina razgovora o njegovoj budućnosti započela je prije završetka sezone, što je, kako je Hutter priznao, utjecalo na učinak njegove momčadi u završnoj fazi.

    Pristajući pridružiti se Borussiji Mönchengladbach nakon što je odvagao svoje opcije, Hütteru nije išlo najbolje u tome klubu, jer ne samo da njegov stil nije bio u potpunosti prikladan za raspoloživi kadar, već je i odlazak sportskog direktora Maxa Eberla zbog bolesti također bio veliki udarac.

    Završavajući svoj boravak u Gladbachu, u godini koja je bila puna uspona i padova, sljedeći korak za njega bio je odmor. “U 14 godina kao glavni trener imao sam samo jednu pauzu: tri mjeseca između Salzburga i Berna. Dobiješ viziju tunela,” rekao je.

    “Nakon što sam napustio Gladbach, rekao sam svom pomoćniku: 'Potreban nam je odmor. U zadnjih sedam godina odradili smo 350 utakmica'. Kad počnete, činite mnogo pogrešaka, ali učite sa svakom igrom – i s vremenom se pogreške smanjuju. Naučiš da je biti trener nešto više od odlaska na teren i vođenja treninga. Vi ste komunikator, motivator; donosite svoj stil nogometa u momčad, a za to su vam potrebni odnosi s igračima. Zadovoljan sam trenerom kakav sam postao. Sada sam spreman za sljedeći korak.”

    Nakon što je vodio gotovo 600 utakmica u 14 godina kao glavni trener prije svog godišnjeg odmora, prijeko potrebna pauza mu je omogućila da se osvježi i ponovno spremi, dok je procjenjivao svoje mogućnosti.

    Na sljedećoj postaji na njegovom menadžerskom putu povezao se s AS Monacom, što mu je bio prvi posao izvan njemačkog govornog područja.

    U debitantskoj sezoni u Kneževini jasno je prenio svoju poruku kako bi osigurao da njegova momčad bude taktički fleksibilna, organizirana, predana i napadačka orijentirana.

    “Volim da moje momčadi igraju agresivan nogomet na dobar način, da budu proaktivne, s jasnom idejom kako igrati. To mora ići sa željom za osvajačkim stanjem duha, za pokazivanjem karaktera,” inzistirao je.

    “Na kraju, ja sam taj koji donosi odluke, ali moram natjerati sve da se okupe, sve te energije prema istom cilju. Također volim održavati odnos sa svojim igračima, razgovarati s njima, jer iza svakoga stoji čovjek. Zato želim stvoriti ovu poveznicu, jer na kraju su igrači ti koji su na terenu, a ne ja. Stoga moramo učiniti sve kako bismo osigurali da svi budu u najboljem stanju.”

    Ostvarivanjem dobre ravnoteže na terenu i izvan njega kako bi se izgradio snažan odnos s igračima i potvrdio odluku kluba da vjeruje u njega, sav njegov i naporan rad momčadi obilato se isplati.

    Već u svojoj prvoj sezoni u Monacu, klub je odveo do drugog mjesta po prvi put nakon 5 godina, kao i do prvog plasmana u grupnu fazu Lige prvaka, također nakon 5 godina.

    Hütterova momčad prošle sezone bila je atraktivna momčad za gledanje, jer su bili na drugom mjestu po broju očekivanih golova (68) i drugom mjestu u Ligue 1 po postignutim golovima (68).

    Štoviše, činjenice da su prvi po postotku udaraca na gol (41,2%), prvi po dodavanjima iza protivničkih braniča (324), prvi za XG po šutu (0,139), drugi po dodirima unutar 16m (816), drugi po ukupnom broju udaraca (490), drugi po ključnim dodavanjima (174), drugi po dodavanjima u posljednju trećinu (2034) propisno su naglasili kakva je napadačka sila bila ova taktički svestrana momčad Monaca u prošloj sezoni.

    Želeći da njegov tim prijeđe u ofenzivu i diktira tempo kad god je to bilo moguće, bili su stalni trn u oku protivnicima, pri čemu su njihove šanse za stvaranje opasnosti pred protivničkim golom dolazile do izražaja u brojnim prilikama.

    Smišljajući rješenja kako izvući najbolje iz svojih igrača i upravljajući momčadi kako bi svi bili zadovoljni, Hutter svakako zaslužuje pohvale za postizanje dobre ravnoteže u momčadi.

    Imajući mnoštvo kvalitete u svojim ofenzivnim redovima kao što su Folarin Balogun, Wissam Ben Yedder, Aleksandr Golovin, Takumi Minamino, Breel Embolo, Maghnes Akliouche i Eliesse Ben Seghir, Hutteru ne bi bilo lako "žonglirati" sa svim napadačima, ali učinio je to inteligentno iako su mu ozljede nekih olakšale posao.

    Iskoristivši punu prednost zračne sposobnosti svoje momčadi, fizikalnosti i mnogih izvrsnih napadača, bilo je očito zašto su bili na vrhu lige, zajedno s Lilleom i Lensom, s najviše golova glavom u ligi - 11.

    Dokazao je koliko je učinkovit u lukavim taktičkim prilagodbama ovisno o protivniku, bilo da koristi bekovsku trojku ili četvorku, mijenjajući položaj svojih širokih braniča, igrajući s jednim ili dva napadača ili mijenjajući strukturu svoje sredine, Hütter je većinom pronalazio pravu ravnotežu.

    Pozivajući se na sve svoje iskustvo i strateški smisao, trenerova prilagodljivost, sposobnost da prepozna slabosti u protivniku i način na koji je koristio svoju klupu za mijenjanje utakmica bili su prava prednost.

    U međuvremenu, na strani obrane, njihova želja za visokim presingom kada je to moguće i učiniti život svojim protivnicima neugodnim pokazala se brojkama prema kojima su bili prvi po intenzitetu izazova (6,20 dvoboja, nadigravanja i presretanja po minuti protivničkog posjeda), drugi po defenzivnim dodavanjima (8,58), drugi po obrambenim duelima (2635) i drugi po pretrpljenim prekršajima (477).

    No u situacijama kada bi suparnik probio njihov pressing, to bi obranu ostavilo izloženom i ranjivom.
    Također, nisu pomogle brojne individualne pogreške koje su počinili.

    Jedna utakmica koja je bila posebno frustrirajuća je njihov poraz od Paris Saint-Germaina rezultatom 5-2, gdje su igrači Luisa Enriquea brutalno kaznili njihove pogreške.

    No Monaco se popravio u tom pogledu u kasnijim fazama sezone, s 7 utakmica bez primljenog pogotka u posljednjih 11 utakmica, nakon što je Hütter pronašao stabilniju postavu i zamijenio Philippa Köhna s Radoslawom Majeckim na golu.


    KADAR
    Screenshot-20240930-141624-Chrome.png

    Vrijednost momčadi je 339.20 milijuna eura prema Transfermarktu, što je oko 4 i pol puta skuplje od Dinama (73.15), a najviše vrijede Golovin i Balogun (po 30M) pa Akliouche, Singo i Zakaria (po 25M).

    Najskuplje plaćenja pojačanja u povijesti kluba su James Rodríguez (45M €), Falcao (43M €) i Ben Yedder (40M €), dok su najskuplje prodaje Mbappé (180M €), Tchouaméni (80M €) i James Rodríguez (75M €).

    Prosjek godina momčadi je 23.3
    U momčadi nema igrača s 30+ godina, 10 ih je od 25 do 29 godina te 14 do 24 godine.
    Imaju 12 reprezentativaca i 24 strana igrača.

    U prošloj sezoni najviše minuta su odigrali veznjaci Fofana i Zakaria te napadač Ben Yedder.
    Najbolji strijelci su bili Ben Yedder s 20, Minamino s 9 te Balogun i Akliouche s po 8 golova.
    Najbolji asistenti su bili Balogun s 7, te Minamino i Golovin s po 6 asistencija.

    Prošle sezone nisu nastupali u europskim natjecanjima, a sezonu prije su ispali od PSV-a u kvalifikacijama za Ligu prvaka.

    Nakon toga su u Europskoj ligi prošli skupinu uz Trabzonspor, Ferencvaros i Zvezdu s 10 bodova, a zatim ispali od Leverkusena na penale.

    - Ulazni transferi ovo ljeto:

    George Ilenikhena (Royal Antwerp - €18.75m)
    Christian Mawissa (Toulouse - €16.00m)
    Lamine Camara (Metz - €15.00m)
    Thilo Kehrer (West Ham - €11.00m)
    Jordan Teze (PSV Eindhoven - €10.00m)
    Paris Brunner (B. Dortmund - €4.00m)


    - Izlazni transferi ovo ljeto:

    Youssouf Fofana (Milan - €20.00m)
    Mohamed Camara (Al-Sadd - €16.50m)
    Félix Lemaréchal (Strasbourg - €6.00m)
    Guillermo Maripán (Torino - €2.00m)
    Ismail Jakobs (Galatasaray - posudba €1.00m)
    Chrislain Matsima (Augsburg - posudba)
    Myron Boadu (Bochum - posudba)
    Paris Brunner (Cercle Brugge - posudba)
    Wissam Ben Yedder (slobodan igrač)


    Koeficijenti za utakmicu su:

    Dinamo 5.30 - 3.60 - 1.70 Monaco
  • don
    6k
    trebalo mi je 20 sekundi da dođem do prozorčića da napišem post a ne da pročitam. Svaka čast Krizy.
  • DrawTube
    5k
    Prvo lajk onda čitam. Krizy radi bolje putne dokumentarce od Validzicke s HRTa
  • Paggini
    22.2k
    Šteta da ove najave ostanu samo kao forum post, bilo bi recimo lijepo kad bismo ih čitali u Dinamo reviji.........

    Ništa ja ne sugeriram ni predlažem....

    Ali....
  • Nemrem igra Dinamo
    2.2k
    I opet, Krizy majstore, moj duboki naklon!
    E sada, da i dečki ovako maestralno odigraju, kao što nam ti tekstove šibaš :fire:
  • Kepec
    5.8k
    Bit će opasno, trener im je Adolf H.
  • Livi
    59
    Zapao mi je za oko Zakaria, koji nam je zabio dok je igrao za Chelsea u gostima, nadam se da neće opet biti tako :D
    Također malo sam se šokirao kad sam vidio da nemaju niti jednog igrača u momčadi starijeg od 30 godina, ne znam je li greška, ali Ben Yedder ima 34. Mi ipak imamo tu par aseva koji su već prošli "sito i rešeto" u Ligi prvaka i Europskoj ligi tako da je iskustvo rekao bih na našoj strani. Mlad,potentan napad i stari lisac Ben Yedder nije za šaliti se tako da se nadam da ćemo dobro zatvoriti napadače i bit kompaktni u obrani, a isto tako biti brzi na kontrama i iskoristiti eventualne šanse što bolje. Hvala Krizy na već standardno odličnoj analizi i sretno nam bilo!
  • Krizy
    44.5k
    Ben Yedder je napustio klub, Minamino im je najstariji igrač s 29 godina :grin:
  • Livi
    59
    Učimo dok živimo, nisam znao za to evo baš "guglam". :D
  • Dr Hofmann
    1.4k
    Fenomenalna najava, ima čovjek što čitati
  • Keyser Soze
    10.2k
    Bit će zanimljivo vidjeti kako će Bernauer na kraj s Embolom.
  • prefontaine
    712
    Toliko si ih fino i detaljno opisao da mi neće bit krivo ako od njih izgubimo hahaha
  • Maxova dijagonala
    733
    Ovaj monaco malo podsjeća na onaj Jardimov.
    Ne toliko po kvaliteti koliko po tempu i uigranošću.
    Bit će ovo jebena utakmica,nadam se bunkerčini i golom Batija iz tranzicije za pobjedu!
  • tp1997
    531
    Ne vjerujem da ćemo igrati bunkerčinu, niti jednom pod Bjelicom osim protiv Cityja vani nismo.

    Igrat ćemo tranzicijski, ali to će biti više kao Simeoneova beton obrana i agresiva, a manje kao Mourinhovo parkiranje autobusa
bold
italic
underline
strike
code
quote
ulist
image
url
mention
reveal
youtube
tweet
Add a Comment

Dobrodošli na Forum Zona Dinamo!

Zona Dinamo je Forum na kojem se okupljaju navijači i simpatizeri Dinama, te na jednom mjestu raspravljaju i informiraju se o klubu i svim ostalim stvarima koje imaju poveznicu s našim klubom. Ostali su dobrodošli kao gosti i u skladu s tim trebaju se i ponašati.