Hrvatska nogometna reprezentacija Nije mi drag Dalić i mislim da je vrlo vrlo prosječan trener i ništa specijalno, ali u isto vrijeme mi jako ide na živce narativ nekih da smo sve od 2018. do danas uzeli srećom. "Penali su lutrija koju dobiva onaj sretniji". Ovo je narativ kad mi dobijemo na penale, a kada neka Španjolska Njemačka ili Argentina dobiju na penale to je "mentalna snaga". Onda "da nije Lukaku fulao, da su Rusi i Danci preciznije pucali penale, da nije Kane fulao zicer...." i slični narativi "što bi bilo kad bi bilo" jedino u Hrvatskoj ostaju upamćeni i komentirani, a uspjesi koje smo ostvarili su u desetom planu. Da pitaš prosječnog Grka "što bi bilo 2004. da su Česi bili precizniji, da se Portugal ozbiljnije postavio, da ovaj ili onaj igrač nije fulao nešto" i utvrdiš da im je to donijelo titulu, on se ne bi složio s tobom nego bi te poslao u 3 pm. I s pravom. Boli ga kurac, titula prvaka Europe i Grčka će zauvijek biti spomenuti zajedno u povijesnim knjigama. Real i oni njegovi silni preokreti u LP, to je kao "gard šampiona", "mentalni divovi", "90 minuta na Bernabeu su duge". Nek im netko kaže da im je sreća donijela nekoliko liga prvaka zaredom, jer skoro sve su prolazili u produžecima , penalima i golovima u 90-oj. Barem ako gledamo logiku kojom se objašnjavaju hrvatski uspjesi.
Isti narativ koristimo u drugim sportovima. Kad god naša repka ili klub u nekom sportu naprave uspjeh bude par komentara o veličanstvenom uspjehu naših, a barem 100 komentara o očajnom protivniku koji je imao svoj loš dan i zato smo mi dobili.
U drugim zemljama uspjesi se veličaju kao postignuće tvoje ekipe, a samo kod nas se medalje i trofeji ne pripisuju igri i gardu naših, nego "nesreći protivnika" ili "protivniku koji je imao srećom po nas loš dan".