Stadion Maksimir Valjda samo i mi zaslužili nešto novo, moderno, lijepo i blještavo. Jesmo kurac...
Strancima je brutalizam super, unikatan, jedinstven. Kao neki quirk tamo nekih istočnih ljudi, nešto retro, nešto wow. Nama ga je pun kurac. Na svakom koraku je, nagledali smo ga se i nagledat ćemo ga se dok smo živi. Sanjali smo i nadali se nečemu novom i drugačijem, ali smo dobili isto. Ne znam da li je do toga dovela opčinjenost nostalgijom žirija ili su nas svi ti pusti strani arhitekti doživjeli samo kroz taj umjetnički izričaj, pa je većina od 88 projekata naginjalo tu. Kada se pogleda žiri, nije teško zaključiti zašto bi bili nostalgični prema tom pravcu. Neko iz sentimentalnih, neko iz ideoloških razloga. Razlozi su doduše nebitni. Mi smo se nadali i željeli smo moderan stadion kakve vidimo po najboljim klubovima u Europi, jer takav Dinamo i želimo. Snivamo Dinamo koji je sastavni dio blještavila Lige Prvaka, klub koji je među 20tak najboljih u Europi. Nov stadion je trebao biti temelj pretvorbe iz kluba koji dosta ljudi još uvijek definira kao istočni, balkanski, ex-yu velikan u istinsku europsku elitu.
Nostalgija je dopustila strancima da nas definiraju kao ono protiv čega se godinama borimo, a i kao nacija stoljećima. Dok svi naginju istoku, mi smo jedini bili okrenuti zapadu. Remiks Maksimira nas definira istočno od svih čežnji. Dvjesto milijuna eura da bi bili ponovno, na prvi pogled istočno od nogometnog raja.