@Droljo sve najbolje

Droljek, sretan ti rockas, zivio ti nama jos sto godina! :party:

Mome najdražem kutinjaninu nek je najsretniji rođendanko :heart: :hearts:

Dobio sam masu poruka od poznanika i frendova, da se sami osjecaju kao debili kad udju u teretanu, pozdrave i svlacioni, a naidju na tupe poglede u prazno ili buljenje u pod od vecine ljudi tamo. — ksapi

Tijekom ljeta radim u trgovini od 40-ak kvadrata u koju kad netko uđe, ni u kojem svijetu ne može ne primijetiti osobu koja stoji tu i poslužuje. Jebo me pas ako 30% ljudi odzdravi na moj pozdrav. Najčešće sam ko tele pogledaju direktno i zabulje glavu u pod.

Bakice u ulici se čude kad ih pozdraviš jer vele da od mlađih od 30 to ne doživljavaju.

Baš strašan manjak elementarne kulture.

Sretan rođendan @Droljo

Jebo me pas ako 30% ljudi odzdravi na moj pozdrav. — Dino

U zgradi u kojoj živim ima +100 stanova. Iznenađenje i zaprepaštenje koje vidiš na licima nekih ljudi kad ih se pozdravi, to se ne može kupiti novcem. To su ljudi koje redovno viđaš, parkirate se jedan kraj drugoga, vozite se skupa liftom...

Jednog lika, njegovu ženu i klince ne propuštam pozdraviti. Ako ga vidim na 50 metara, odem u tom smjeru makar ne trebam, samo da bih ga pozdravio jer mu je trebalo valjda 10 puta da mi prvi put odgovori. Liku se na faci vidi da mu je jebeno neugodno svaki put kad me vidi ali još mu nije došlo iz guzice u glavu da svoje klince od 10ak godina nauči da pozdrave susjeda, a žena svaki put pogled u pod i eventualno nešto promrmlja. To traje već 15 ak godina. Počeo sam sa "dobar dan", ali sam prešao na "bok sused" i naglas ih komentiram kad je prilika. Idemo žena i ja pored njih, pozdravim, on jedva čujno veli "bok", žena "mfmmfmhm", klinci uopće ne primjećuju da postoji netko drugi, a samo smo mi u garaži, na udaljenosti od 2 metra, nemreš nas ne vidjeti. I onda ja svojoj ženi naglas - "Jesi ti čula kaj, jesu kaj odgovorili? A deca opet niš, naravno." Ne pomaže, to je neki obiteljski autizam ili kajaznam.. A nisu neki lajbeki, oboje voze skupe službene aute, znači imaju nekakve pozicije gdje su s ljudima, uvijek zbigecani... Jednom smo išli na neki rođendan, žena pekla kolače i nosimo kutije, naletimo na tog tipa i on prvi put ikada pozdravi i krene ispitivati o kolačima, pozove se da bude došel na štrudlu i sav nekak... normalan?! Drugi dan, doslovno 24 sata kasnije nas opet ne pozna. Jebomepas, neki put pomislim da živim u nekoj simulaciji koja je puna bugova, netko testira nove verzije na nama ili tak nekaj.
Imamo jednog starog od 70+ koji se ponaša kak fini gospon, uvijek pozdravi i još doda neku riječ, nekaj pita ili komentira, ali što mlađe od toga, to je sve gore. Sjećam se kad smo jednom prigodom mijenjali daljinske od garaže, 30ak ljudi stoji pred ulazom i čeka servisera, raštrkani na par metara jedan od drugog, nitko s nikim ne razgovara, samo stoje i gledaju pred sebe. Podsjetilo me na ovaj video:


Ljudi u ZG su masovno postali zombiji, to je sve otišlo kvragu. Jasno da ne budeš ušel na Trgu u tramvaj i pozdravljal sve redom, ali suseda kojeg svaki dan vidiš... Falabogu pa svako malo odem na selo. Ima i tam svojih problema, ali se bar nitko ne pravi da te ne vidi.

Jasno da ne budeš ušel na Trgu u tramvaj i pozdravljal sve redom, ali suseda kojeg svaki dan vidiš — Sajla

ne mora bit ni susjed nit moja zgrada, ak idem kod nekog i udjem u zgradu i sretnem neke ljude, najnormalnije mi je pozdravit. kolko moras bit bezobrazan da me pogledas u oci i ne pozdravis nazad, to mi je nevjerojatno

Pa jebemti, ak zamislim da s nekim cekam lift i onda se jos zajedno vozimo u liftu bez bar, "dobar dan", "dobar dan", bilo bi mi neugodno.

baš to, kakav je to mentalni sklop da ne odzdraviš? nedavno mi se dogodilo baš to, u tuđoj zgradi - pozdravim ljude, stariji od mene, znači već debelo u 50im ili 60im godinama, pogledaju me, niš ne odgovore nego prođu i počnu se smijati i komentirati da koji je meni k i kaj ih pozdravljam?!

Još ponekad mogu razumijeti klince ono 12, 16, 20 godina koji imaju neku svoju briju i možeš takvo ponašanje objasniti manjkom odgoja, ali ovima od 40-50 godina ne opraštam. Nitko ne traži da budeš glavni showman i zabavljaš svakog kog sretneš, nego doslovno da veliš "dobar dan!", u tim godinama već to svi moraju znati.

Zanimljivo za čitati,kod mene baš suprotno što me manje ljudi pozdravi to mi je bolje i obrnuto i nema ljutnje.Prosecm dalje koga briga

Klinci su danas koma (sorry). Nama studoši dolaze ljeti u ured, kod pokrivanja godišnjih.
Nit pozdrave prilikom ulaska, niti izlaska, niti se jave kad izađu na pauzu. Niš. Mute. Roboti. Glave uvijek pognute radi mob.
Najjače kad zamolim da me pogleda dok mu/joj se obraćam pa mi uputi pogled kao da sam mu/joj život pauzirala…
Sreća, radim od doma i povremeno sam u uredu.
Ne znam jel bih ja to mogla mirno podnositi ili bih krenula u preodgoj pa bi se svi razbježali.

Jednog lika, njegovu ženu i klince ne propuštam pozdraviti. Ako ga vidim na 50 metara, odem u tom smjeru makar ne trebam, samo da bih ga pozdravio jer mu je trebalo valjda 10 puta da mi prvi put odgovori. — Sajla

Slično se ponašam u dućanima.
Ak mi prodavač(ica) ne odzdravi, ponavljam dok ne dobijem reakciju (izuzev blagajnica u velikim centrima, njih razumijem). A onda još volim postavljat pitanja da malo pojačamo tu nevoljku interakciju.
Kao prava tetka! :blush:
:lol:

Zato na planinama pozdravljaju puno više u prosjeku.
Znam otići na Medvednicu nekim manje poznatim stazama na kojima nema toliko rulje i redovno većina ekipe pozdravi/odzdravi na moj pozdrav.
Možda su ljudi puno više opušteni u prirodi.
U Zagrebu je ta kultura na dosta niskom nivou u usporedbi recimo s mojim mjestom gdje živim gdje ljudi najnormalnije pozdravljaju u prolazu pa makar se i ne poznali.

Kucni (ne)odgoj!

Da, fascinantna je današnja mladež, ko da su svi pomutavili i ne znaju komunicirati osim preko moba.
Ja sam jedno vrijeme stalno pozdravljao kad bi ulazio u svlačionicu u teretani, pa sam s vremenom postao blesav sam sebi jer nitko nije odzdravljao, pa sam prestao, pozdravim ako bude netko s kim sam prije uspostavio neku komunikaciju.
Najnormalnije mi kad uđem u lift na poslu da pozdravim, odzdravi možda trećina ljudi u liftu. A 90% njih čim uđe u lift odmah vadi mobitel valjda da ne bi s kim koju riječ razmijenili. Ima više firmi u zgradi, ne znaju se svi, ali svejedno mi je to blesavo.
Otkad mi je koljeno dobro, idem stepenicama i gore i dolje samo da ne dijelim prostor s mutavcima.