Opcija B bila je proširenje lige na 16 klubova gdje bi Dinamo svaku od 4 godine natjecanja u takvoj ligi plaćao 400 000 eura, ali samo dok se klub natječe u ligi, a Hajduk bi platio 400 000 eura samo za prvu godinu sudjelovanja, s mogućnošću ispadanja drugih momčadi Dinama i Hajduka iz lige. — Tvrdica McTvrdi

Nije mi jasan ovaj dio, zašto bi mi plaćali svake godine, a Hajduk samo prvu godinu. Molim da mi neko objasni ako sam krivo shvatio.

Zato što mi već sada znamo da ćemo imati dovoljno za sve četiri.

:rofl: :rofl: :rofl: :rofl:

Biti će dobar i Lučić

Još samo treba da im Istra uzme mladog Silića :lol:

"HNL: Što je puno para?

Naša je nogometna javnost praktički jednoglasno pozdravila odluku Zvonimira Bobana da ograniči plaće koje Dinamo daje svojim igračima. Opći je konsenzus da je 750.000 eura sasvim dovoljna gornja granica na godišnju plaću koju će Dinamo davati svojim igračima. Istovremeno, Karlo Muhar potpisao je ugovor s Clujom na razini od 600.000 eura godišnje.

Iako je HNL svih ovih godina u televizijskim krugovima smatran premium sadržajem i imao ogromnu gledanost, sve do 2022. su klubovi najvišeg ranga hrvatskog nogometa dijelili oko 1,6 milijuna eura godišnje. Većina love je završavala u džepovima onih koji su od Hrvatskog nogometnog saveza kupovali prava na prijenose, a klubovima su ostajale mrvice.

Doduše, HNS nije ponosno objavljivao potpise tih ugovora. Znalo se da TV prava drži tvrtka Vox-Nogomet d.o.o. u suvlasništvu Ivana Blažička, ali javnosti se nisu servirali precizni iznosi. O visini ugovora moglo se samo nagađati iz novca koji je na kraju dolazio do klubova i preko neslužbenih naklapanja, ali nitko nikad nije demantirao informacije o 20 milijuna kuna po sezoni, od čega se 12 milijuna kuna — ili 1,6 milijuna eura — dijelilo klubovima.

Prvim pravim ugovorom HNS se već pohvalio. Te 2022. potpisan je sa SuperSportom i Hrvatskim Telekomom, vrijedan 44 milijuna eura na četiri godine. To je 11 milijuna eura po sezoni i od 2022. prvak je dobivao više novca nego sezonu ranije cijela liga.

Ovog tjedna HNS je objavio produljenje ugovora s istim partnerima. Još ove sezone vrijedi stari ugovor, a onda dogodine suma za TV prava raste na 59 milijuna eura za pet godina. Kad se podijeli po sezonama, to je rast od nekih devet posto uz veliku vjerojatnost da će u petoj godini kapnuti ta dodatna dva milijuna s kojim možemo iznos zaokružiti na rast od 10 posto.

“Pristigle ponude potvrdile su visoku vrijednost hrvatskog klupskog nogometa, što pokazuje i da smo u pravom trenutku proveli ovaj natječaj, u završnici najuzbudljivije sezone u povijesti HNL-a koja je donijela rekordnu gledanost na tribinama i pred malim ekranima”, pohvalio je HNS-ov predsjednik Marijan Kustić svoj tajming i svoju vještinu pregovaranja. “Možemo biti itekako zadovoljni činjenicom da u vrijeme kada u nekim ligama iznosi za TV prava stagniraju ili padaju, mi u Hrvatskoj potpisujemo najveći ugovor do sada, u iznosu od gotovo 60 milijuna eura, što će biti itekako značajno za financijsku stabilnost naših klubova.“

Prema novom ugovoru, hrvatski će prvak od TV prava između 2026. i 2031. moći računati na otprilike 1,85 milijun eura.

Za usporedbu, Lech Poznań je prošle sezone osvojio poljsku Ekstraklasu i od TV prava je zaradio 36 milijuna poljskih zlota. Kada se ta cifra preračuna u eure, riječ je o gotovo devet milijuna eura, što je otprilike pet puta veća cifra od one na koju može računati hrvatski prvak, baš kao što je 18. u poljskom prvenstvu iz prošle sezone zaradio preko 2,5 milijuna eura. Cjelokupna vrijednost ugovora samo za prošlu sezonu bila je veća od 68 milijuna eura, što je za devet milijuna eura više od petogodišnjeg ugovora za HNL.

Jasno, tržišta nisu usporediva. Poljska je država s 38 milijuna stanovnika, a Hrvatska nije usporediva niti s Rumunjskom koja ima oko 20 milijuna stanovnika, s tim da obje države imaju jake nacionalne manjine u susjednim državama, ne računajući nekoliko milijuna emigranata prve generacije razasutih po Europi. Međutim, neke stvari se ipak trebaju uspoređivati.

Hrvatski klubovi dijele tržište s poljskim, rumunjskim i mađarskim klubovima. Njihova navijačka baza je neusporedivo veća, ali mete koje se gađaju su otprilike slične. Dinamo, Hajduk ili Rijeka za pojačanje se ne natječu s Chelseajem, Bayernom ili Real Madridom. Njihova konkurencija za osiguravanje potpisa potencijalno zanimljivog stranog igrača su klubovi sličnog europskog statusa.

Recimo, Krešimiru Krizmaniću istekao je ugovor u Gorici. Riječ je o igraču koji ima 159 nastupa u najvišem rangu hrvatskog nogometa, a u mladoj reprezentaciji je bio starter na U-21 Euru protiv Španjolske i Rumunjske. Takav je igrač zanimljiva meta za barem dva hrvatska kluba iz samog vrha prvenstvene ljestvice, ali zanimljiv je i nizu klubova iz tog centralnoeuropskog bazena. A oni ne samo da mogu ponuditi plaće konkurentne onima koje daju Hajduk, Rijeka i Osijek, nego često mogu i višestruko nadmašiti ponude naših klubova.

Najmanje problema u cijeloj toj priči imaju naši najveći klubovi u slučajevima poput ovog Krizmanićeva. Često će talentirani igrač u dogovoru sa svojim zastupnikom prihvatiti financijski slabiju Hajduku, Rijekinu ili Dinamovu ponudu jer to ima više smisla u kontekstu igračkog napretka; dobije jači podražaj, a ipak ne mora mijenjati ligu, okruženje i prolaziti adaptaciju na druge uvjete. Nije zanemarivo ni to što igrač u Hajduku, Rijeci ili Dinamu ostaje na radaru javnosti, a time sebi osjetno olakšava ulazak u reprezentaciju i dodatno podizanje imidža na idućem transferu. Na kraju krajeva, tu je i sportski motiv borbe za trofeje.

Klubovi iz sredine ljestvice su u problemu jer nemaju pristup ni premium talentima ni igračima s ruba reprezentacije, a ne mogu ponuditi ni neki sportski motiv. Oni svoje redove moraju popuniti mladim zvijezdama koje su sami razvili, domaćim veteranima koji iz osobnih razloga žele biti blizu doma, tuđim talentima kojima je karijera zapela i kojima onda daju drugu ili treću šansu za spas te strancima.

Tih mladih zvijezda nema previše jer Hrvatska je tržište na kojem igrači vrlo mladi odlaze u velike klubove, a onda je ključ uspjeha dovesti stranca koji će napraviti razliku, kao što je Varaždinu u prošloj sezoni radio Dimitar Mitrovski, Istri Ville Koski ili Gorici Merveil Ndockyt.

Upravo u tom segmentu HNL ulazi u veliki problem.

Odličan primjer promjene paradigme je Héber, koji je u prosincu 2016. iz Brazila preko Armenije došao u Slaven Belupo. U to je vrijeme imao nekoliko ponuda iz Austrije, Švicarske i Danske, ali nijedna od njih nije financijski previše odudarala od onoga što je nudio Slaven. Razlika je bila u tome što je Héber bio svjestan da će u Sionu ili u Nordsjællandu biti četvrta ili peta opcija, a u Slavenu je bio prva i izabrao je mjesto na kojem se može dokazati. Dokazao se, otišao u Rijeku koju je izabrao kao iduću stepenicu, a onda u New York, gdje je zaradio ozbiljan novac.

Da su Héberu u zimu 2016. Sion ili Nordsjælland ponudili 60 ili 80 posto veći ugovor od onoga koji mu je ponudio Slaven, Brazilac bi vjerojatno prihvatio tu ponudu. Ondje bi bio četvrta ili peta opcija, ali razlika u ponuđenom novcu prevelika je da bi se odbila. A sad takvi klubovi svom četvrtom krilu nude 60 ili 80 posto veći ugovor u odnosu na ono što Slaven Belupo nudi prvom.

Koliko je hrvatski nogomet počeo financijski zaostajati za tom srednjoeuropskom konkurencijom ilustrira to što je Benedik Mioč pretprošle sezone bio najbolji igrač Slaven Belupa i da je otišao u Miedź iz Legnice. Nije ga otela Legia, Lech ili neki drugi od divova koji imaju imidž velikog kluba, Slaven nije mogao konkurirati ponudi niželigaškog poljskog kluba. Ljudi su naprosto ponudili više i Mioč je otišao.

Iz tog konteksta trebamo promatrati vijest da je Karlo Muhar potpisao za Cluj. To je prošlo prilično ispod radara, a zapravo je riječ o iznimno važnoj stvari za hrvatski nogomet.

Naša je nogometna javnost praktički jednoglasno pozdravila odluku Zvonimira Bobana da ograniči plaće koje Dinamo daje svojim igračima. Malo su se lomila koplja oko Brune Petkovića i Marka Pjace kad im je pod nos stavljen niži ugovor, ali opći je konsenzus da je 750.000 eura sasvim dovoljna gornja granica na godišnju plaću koju će Dinamo davati svojim igračima.

Prema informacijama rumunjskih medija, Muhar je potpisao ugovor na razini od 600.000 eura godišnje. Cluj je prošlu sezonu završio na drugom mjestu i nije se kvalificirao za europska natjecanja. Sezonu prije toga je bio treći i također nije igrao Europu, a tek je onu sezonu prije toga igrao Konferencijsku ligu u koju je upao preko kvalifikacijskog puta prvaka. Takav klub je Muharu iskrcao 600.000 eura i nitko se u Rumunjskoj ne pita je li to previše. On, uostalom, nije ni blizu najviše plaćenog igrača u momčadi.

Hrvatski nogomet ima poremećenu percepciju toga što je puno, a što malo novca.

Ne radi se strateškoj dvojbi treba li dovoditi strane igrače, koliko se oslanjati na akademiju i može li se pronaći vrijednost za mali novac. Naravno da može, ne treba ići dalje od Olimpije koja je složila europski funkcionalnu momčad od prilično jeftinih igrača. Poanta je da lige koje su konkurentne HNL-u – ili kojima bismo mi voljeli da je HNL konkurentan — igrače plaćaju puno više nego što ih se plaća u HNL-u, a samim tim se jaz kvalitete polako produbljuje.

A mi toga nismo ni svjesni, jer jer papagajski ponavljamo da je igrač koji je u Hajduku nositelj igre skupo plaćen zato jer prima 500.000 eura po sezoni.

Može hrvatska javnost biti stava da je 750.000 eura sasvim dovoljno za nositelja Dinamove igre i da bi prvotimac trebao biti zadovoljan s 400.000, ali ako taj prvotimac negdje vani može dobiti 600 ili 900 tisuća, onda će otići, a za očekivati je da će onaj koji dođe na njegovo mjesto biti slabiji i da će se kvaliteta lige spuštati.

Kustić je u pravu kada kaže da je ugovor o TV pravima pomogao klubovima stabilizirati poslovanje. On se hvali rastom dok drugi padaju, što je neozbiljno kad znamo što je vrijedilo do 2022. i da tek sada testiramo granice koje su drugi okusili, ali ovo je, milijun gore-dolje, vjerojatno blizu maksimuma koji se može dobiti na tržištu kakvo je naše.

Međutim, ugovor o TV pravima nije dovoljan.

Klubovi hitno moraju pronaći dodatne izvore financiranja, moraju aktivnije koristiti marketinški potencijal koji očito imaju jer je liga gledana i moraju podizati budžete kako bi privlačili bolje igrače. Rupa između HNL-a i liga kojima je nedavno bio konkurentan postaje prevelika. Ona se otvorila prije otprilike četiri godine i samo se širi, a dojam je da u hrvatskom nogometu toga nismo svjesni.

Igrači koje smo gledali u HNL-u vani su došli do ugovora koji su na razini najbolje plaćenih u HNL-u, a kad postanemo svjesni toga da odgovor na to nije smanjivanje plaća nego njihovo povećavanje, onda bi moglo biti prekasno i jaz bi mogao postati nepremostiv."

Dobar tekst napisao je Topić.

Nama (Dinamu jel, jer za ostale me boli kurac) je jedini nacin za znacajno dignuti pare od TV prava kreacija neke srednjoeuropske lige gdje bi profitirali od austrijskog, ceskog, madarskog, poljskog, itd trzista.

S nekim stvarima se slažem a s nekima ne. Klubovi u hrvatskoj definitivno moraju naći način da podignu budžete mimo tv prava. I ne, ne moraju nuditi brda i doline igračima, sa dobrim scoutingom možeš puno toga. Istra je najbolji primjer, ljudi su u godinu dana promovirali 6,7 igrača koji vrijede milijun+ eura na tržištu. Prodajom i reinvesticijom u budućnosti se mogu podići na višu razinu.

Osim toga u drugom dijelu sezone zbog dobrih rezultata, podigao se broj gledatelja na domaćim utakmicama, rade dobar marketing, konstantno imaju zanimljive dresove koji imaju poveznicu s istarskim poluotokom. Školu su isto podigli na višu razinu i imaju konstantan priljev mladih igrača: Živković, Lisica, Perković, Maurić, sada dolazi mali Kumar...

Dakle može se, ako postoj ideja i ako se ta ideja planski provodi.

Imam filing da puno ekipa u ligi jednostavno preživljava bez prevelikih ambicija za napredak, i to je najveći problem.

Nama (Dinamu jel, jer za ostale me boli kurac) je jedini nacin za znacajno dignuti pare od TV prava kreacija neke srednjoeuropske lige gdje bi profitirali od austrijskog, ceskog, madarskog, poljskog, itd trzista. — Pacho

Vratiti drzavu Austro ugarske i rijesen problem :lol:

Imas dobar osjecaj.Kao pozitivan primjer kluba koji hoce napredovati bi naveo 3.najuspjesniji klub u drzavi.Jednostavno im za zad ne ide.

U tekstu se sad prstom uprlo u Dinamo, a problem je u svima ostalima. Od HNSa koji ne brine o ligi do ostalih klubova koji se ne miču s mjesta 30 godina. Što se tiče novaca, mi imamo i taj problem da su ta konkurentska tržišta, Srbija, Rumunjska, Grčka, Ukrajina, Mađarska prepune tajkuna i/ili državnog novca koji upumpavaju novac u klubove, dok kod nas se eto nije moglo u gradu Šibeniku pronaći parsto tisuća eura da se izbjegne stečaj. Slično sam iskomentirao na temi stadiona, točno se nalazimo u tom sendviču gdje ne igramo po pravilima ni Zapada ni Istoka i zato se sad događa da gubimo od svih. BiH liga će nas preteć po novcima ubrzo.

BiH liga će nas preteć po novcima ubrzo. — Tvrdica McTvrdi

Neće nikada.

Ne će od Dinama, ali ako već nije mislim da će brzo doć dan da će Bijeljinja i Doboj bit bogatiji od Slavena, Varaždina, Gorice itd, a Sarajevo i Borac prestić Rijeku.

Istra možda nije najbolji primjer jer su oni financijski stabilni, ali i njima ne bi bilo na odmet da mogu zadržati igrača poput Majstorovića, Marešića, Majkića. Postoji veliki potencijal u dijaspori koji se ne koristi, s dijasporom nas ima 7 mil., a HNL je zanimljiv i u susjednim zemljama te bi trebalo komercijalizirati taj proizvod koji imamo. Nama to ne igra neku ulogu, ali manjima itekako igra.

Banić službeno igrač Sarajeva.
Majkić u Arisu.
Selahi u Widzewu.