Bio je to bombastični novinski naslov za bombastični uvod u jednako bombastičnu karijeru... Prošlo je više od 40 godina otkako je na Dinamovu klupu prvi put zasjeo popularni trener - Miroslav Ćiro Blažević. Već je u početnim danima bilo jasno da je on visoko "medijatična" osoba i da će svojim ponekad spontanim, a ponekad i pripremljenim "skečevima" mamiti publiku, medije i cijeloj priči udahnuti i dašak ekshibicije. Blažević je na Dinamovu klupu sjeo 10. prosinca 1980.

Njegovu uvertiru, ubrzo nakon što je po kiši i buri odradio zadnji trening s Rijekom na Kantridi, popratio je, dakle, bombastični naslov uz nimalo suptilnu metaforiku: "Puknuo čir, došao Ćiro".

U Dinamu je uoči njegova dolaska doista "puknula" kriza, Blaževićev je prethodnik Ivan Đalma Marković odstupio u pomalo iskričavom ambijentu dva kola prije kraja jesenskoga dijela natjecanja, a u ta je zadnja dva prosinačka dvoboja momčad vodio njegov dotadašnji asistent Rudolf Cvek u statusu v. d. trenera. U cijelom tom kolopletu brojnih (protu)kandidata za plavu klupu kakvi su se prostirali u medijskim i kuloarskim pričama bili su i Branko Zebec, Branko Elsner, Tomislav Kaloperović, Ivica Horvat... Na kraju je žezlo dohvatio Ćiro i u svom nastupnom govoru igračima naglasio:

"Znam na kojem smo mjestu na ljestvici. Zbog toga se zadnjih dana i sam često pitam: zašto u toj situaciji ideš u Dinamo? Dva su mogla biti razloga – ili sam na cesti bez posla pa sam morao prihvatiti što god mi se nudi ili sam došao zbog vas. Bez posla ne bih bio, došao sam dakle zbog vas, jer vjerujem u vas i u vaše sposobnosti."

Potom je dodatno pojasnio: "Dinamo je uvijek bio moj izazov, no prije nego što sam se prihvatio te delikatne zadaće, vrlo sam podrobno analizirao čitavu situaciju u klubu. Mislim da on ima jedan vrlo važan preduvjet za svakog ambicioznog trenera kao što sam ja – renome. To je sigurno najteže postići, jer prije toga treba proći dugotrajnu fazu afirmacije, zatim i reputacije."

Već je u startu iskrsnuo problem s njegovim dotadašnjim klubom Rijekom. Na Kantridi su tvrdili da Ćiro ima još uvijek važeći ugovor s bijelima, on je to, pak, demantirao. Kako god, uvertira u Blaževićev dolazak nije bila poticajna. I sam je klupski razlaz s Đalmom Markovićem bio neugodan. U službenom izvješću razlaza pisalo je:

"Pad forme i rezultata praćenih nesporazumima, nesuglasicama, a ponekad i nedovoljnim međusobnim povjerenjem na liniji trener - momčad - stručni organi kluba. Sve je to imalo za posljedicu popuštanje discipline i odgovornosti i postizanje negativnih rezultata na prvenstvenim utakmicama uz česte prekršaje i nesportske ispade pojedinih igrača."

Uslijedilo je pismo maksimirskih trenera koji su pružili čvrstu podršku Markoviću. Neposredno po smjeni trenera, dakle u prosincu 1980. godine, mediji su isticali:

"Od smjenjivanja Đalme Markovića i otvorenog pisma trenera u Dinamu su zaredali sastancima, dijagnosticirali problematiku, bili kritični, a neki i samokritični, u cjelini konstruktivni, pa sad prevladava osjećaj da će plavi svojim snagama prebroditi krizu odnosa u klubu."

Bila je nedjelja, 23. studenoga 1980., kad se Dinamo vratio s neuspješnih gostovanja u Nišu i Skopju. Prvo ga je svladao Radnički s 2-1 u Kupu, da bi zatim upisao treći uzastopni prvenstveni poraz u gostima kad ga je nadigrao Vardar s 1-0. Bio je to znak da je krajnji trenutak za reakciju ili, kako su tada to nazivali, "brzo djelovanje Predsjedništva prioritetno zainteresiranog za saniranje rezultatske krize prve momčadi."

Iako sam trener Marković nije označen kao isključivi krivac za takvo stanje, bilo je jasno da je smjena pred vratima jer više, kako su tumačili klupski vlastodršci, ali i dio javnosti, nije imao autoritet nad dijelom igrača, nije imao podršku cijeloga klupskog vodstva, a svemu je tome i sam pridonio nekim svojim postupcima. Takvo je barem bilo objašnjenje lansirano iz samoga kluba...

Prvo je 2. prosinca održan sastanak Stručnog odbora Predsjedništva s Kolegijem trenera. Baš je na tom sastanku podijeljeno otvoreno pismo trenera s podrškom glavnom strategu Markoviću.

Već je dan kasnije na rasporedu bio sastanak trenerskog Kolegija sa samim igračima nakon čega je pred novinare istupio Zlatko Cico Kranjčar pročitavši zaključke:

"Imajući u vidu tešku situaciju u kojoj se klub trenutačno nalazi, a podučeni dosadašnjim iskustvom da se bitni problemi neće riješiti samo dovođenjem novog trenera, te potaknuti pismom Kolegija trenera, dajemo suglasnost inicijativi tog Kolegija smatrajući da je to jedan od načina da se nagomilani problemi brže riješe. Istovremeno priznajemo da i mi snosimo dio krivice za nastalo stanje koju se obavezujemo riješiti, zahtijevajući da i ostale strukture u klubu ustanove svoj stupanj odgovornosti, a sve u nastojanju da se kriza u interesu Dinama što prije prevlada."

Kasnije je otvoreno pismo podržala i Radna zajednica. Sve su to bili uvodni sastanci za sjednicu Predsjedništva previđenu za ponedjeljak, 8. prosinca. U međuvremenu je završen jesenski dio natjecanja, Dinamo je polusezonu zaključio na 14. mjestu, a zanimljivo je da je ispred njega s tri boda više bio i gradski suparnik Zagreb.

Na simboličkoj je razini zanimljivo i to da je javna sjednica Predsjedništva počela – nestankom struje. U Dinamu je doslovno zavladao - mrak. Ali, samo nakratko. Svjetlo se ponovno pojavilo, sjednica je ipak održana... Uslijedila je dugotrajna rasprava.

Zanimljivo je izlaganje imao tadašnji predsjednik Predsjedništva, Stjepan Potlaček:

"Mi smo u klubu od travnja ove godine održali desetak sastanaka Predsjedništva i na njima smo raspravljali o svim relevantnim problemima kluba. Tako je bilo i 25. studenog kad smo nakon iscrpne analize stanja i loših odnosa u prvoj momčadi tražili izlaz iz krize. riješeno je da se na sastanku Stručnog odbora i Kolegija trenera zakazanom za 2. prosinca govori o boljoj organizaciji stručnog rada u klubu, o selekciji igrača, o komunikaciji na relaciji Dinamo - klubovi u regiji i šire te o aktivnostima u 1981. godini. Umjesto toga, a to navodi na pomisao da je netko smišljeno manipulirao ljudima, dnevni red je izmijenjen i na njega su neočekivano pozvani novinari. Nisam ni onda, a ni sada nemam ništa protiv iscrpnog informiranja javnosti o radu u klubu, ali naglašavam da se tom prilikom trebao održati radni sastanak na kojem bi se govorilo o pojedincima, o angažiranju pojačanja i transferu nekih naših igrača, o strategiji u odnosu prema drugim klubovima, o politici i taktici kluba u nogometnoj operativi i da u takvoj situaciji i po tim pitanjima svaki klub interno raspravlja bez prisustva novinara."

Iako je tadašnja struka otvorenim pismom javno stala uz dotadašnjeg glavnog stratega Ivana Đalmu Markovića, u svom je izlaganju Potlaček podsjetio:

"Moram reći da su ti isti treneri prethodno ocjenjivali Markovićev rad, da su se oko ocjena tog rada konfrontirali, da je bilo vrijeđanja koje ne bih prepričavao i da su pojedinci tražili intervenciju kod članova Predsjedništva. Stekli smo dojam da ni sami treneri više nisu vjerovali da će prva momčad pod Markovićevim vodstvom popraviti plasman jer je stalno dolazilo do ekscesa, do sukoba na relaciji trener - igrači i među igračima što je i uvjetovalo krizu rezultata. Smatrali su da je Đalma iscrpio sve mogućnosti da kao trener preokrene situaciju u pozitivnom pravcu."

Oglasio se tada i prozvani Marković: "Nisam se bunio kad sam smijenjen, ali sad se bunim. Nije ljudski da me se pljuje. Ja kao trener imam pedigre, ja sam priznat stručnjak. U Dinamu nisam uspio, zdravo. Ali da se zna, od početka mog mandata čekalo se na čistini da me se mitraljira..."

Neki su diskutanti istaknuli da je Predsjedništvo pogriješilo što je propustilo iskorijeniti neke pojave u trenutku kad je klub bio na četvrtom mjestu, kad su svi bili zadovoljni dobrim igrama i rezultatima. Podsjetili su da "Dinamo ima najkomforniji stadion u zemlji, da naši igrači i stručnjaci imaju najbolje uvjete za rad, a rezultati su ipak nezadovoljavajući."

Tadašnji v. d. direktora kluba Leo Lang povukao je zanimljivu paralelu: "Nazvali su me iz jednog bratskog kluba iz Beograda i rekli: ‘Što će vam sva ta prepucavanja po novinama? Kod nas je bilo i fizičkog obračunavanja među pojedincima, igrača s trenerom, ali o tome se raspravljalo u naša četiri zida...‘"

Dinamov status čak i unutar vlastitoga grada bio je vidljiv i u izlaganju tadašnjeg člana Predsjedništva Gradske konferencije SSRNH Zagreb:

"Mislim da se svi u Dinamu, a ne samo lopta, trebate spustiti na zemlju. Dinamo nije najvažnija stvar na svijetu za ovaj grad i ovu zemlju. Društveno-političke strukture u gradu zanima Dinamo u kontekstu društvenog interesa i od svih vas se zahtijeva i zahtijevat će se da taj kontekst sami riješite. Smatram da je ono što se događa u vašem (?!) klubu odraz nesređenosti profesionalnog nogometa koji se teško može poistovjetiti sa samoupravnim interesima i ponašanjem."

Na kraju sastanka predsjednik Predsjedništva, Potlaček, najavio je drugu točku dnevnog reda - aktivnosti oko angažiranja novog trenera. Pritom je riječ dao Mirku Gjurašinu, predsjedniku stručnog odbora koji je kratko i jasno provukao:

"Zasad je akcija bila usmjerena u pravcu Ćire Blaževića..."

Na njegove se riječi nadovezao Vid Ročić, raniji predsjednik kluba, a sad član Predsjedništva:

"Mislim da je treba nastaviti i brzo privesti kraju."

Dva dana kasnije, u srijedu, 10. prosinca, akcija je doista nastavljena i brzo privedena kraju. Miroslav Ćiro Blažević predstavljen je Dinamovim igračima kao novi glavni trener. U ime samih igrača pozdravio ga je dokapetan Kranjčar s obzirom na to da je kapetan Velimir Zajec u međuvremenu otputovao u posjet rođacima u Englesku.

Vrata novom strategu sad su, dakle, bila otvorena. Blažević je momčad krenuo brusiti na australskoj turneji od 21. siječnja do 12. veljače 1981. pri čemu su u 23 dana preletjeli više od 50.000 km. Tada su se, primjerice, kao standardni braniči nametnuli Milivoj Bračun i Zvjezdan Cvetković. Posebno je iznenađenje bila selidba Milivoja Bračuna u ulogu beka s obzirom na to da je u svojem dotadašnjem klubu, TPK sa zagrebačke Pešćenice, današnjem HAŠK-u, igrao napadača. Marko Mlinarić postao je kreator, idejni pokretač i duša Dinama, blistali su Stjepan Deverić, Snješko Cerin, Velimir Zajec...

Još u zrakoplovu na putu prema Australiji novi je trener Blažević glasno razmišljao: "Što više mislim, sve mi je teže. Mislim da bi Zvjezdan Cvetković... To je stariji, zar ne? Mislim da bi on mogao postati dobar igrač. Izgleda kao Giacinto Facchetti u mlađim danima. A kome dati desetku? Drugo je jasno, uglavnom..."

A desetka je pripala - asu! Marku Mlinariću. Doista, koji je izraz slikovitiji: sjelo je kao "as na desetku" ili kao – "desetka na asa"? Stara bi kartaška fraza u svojoj nogometnoj inačici mogla poprimiti posve obrnuti redoslijed i pritom ostati jednako efektna i zadržati identično značenje. Dres s brojem 10 po samom je duhu nogometne igre gotovo uvijek pripadao najvećem asu u momčadi. Upravo je popularni Mlinka bio jedan od mlaznih motora tada furioznoga Dinama.

Na australskoj se turneji uzdignuo i vratar Marijan Vlak kojeg je Blažević promovirao u Dinamovu jedinicu. Vlak je tada bio izmoren i brojnim ozljedama, osjećao da je u drugom, trećem, četvrtom... planu pa mu je i voljni moment bio pomalo poljuljan. Podignuo ga je upravo Blažević koji je jasno rekao - Vlak je naš broj jedan.

Bilo je to vrijeme u kojemu je Zagreb gorljivo čekao naslov prvaka, nestrpljivo iščekujući ispravak nepravde od tri godine ranije, kad je FSJ administrativnom odlukom jednostavno oteo Dinamu pokal prvaka.

Maksimirski je klub, dakle, u polusezoni 1980./81. bio na 14. mjestu s 15 bodova uz četiri pobjede, sedam remija i šest poraza te s gol-razlikom 15-19. Na proljeće je u 17 utakmica osvojio 20 bodova s omjerom 8-4-5 i s 14. mjesta skočio na peto. Popularni je "bijeli šal", ponajviše svojim oratorskim nadahnućima i motivatorskim sposobnostima i uz taktičku disciplinu, trgnuo momčad iz letargije i uzdignuo je do pehara. Bio je to ujedno prvi od Blaževićeva četiri mandata na klupi maksimirskoga kluba.

9. prosinca 1984. godine odigran je derbi, 77. po redu između Dinama i Hajduka. Bio je Hajduk posljednji gost na Maksimiru te jeseni i tom utakmicom stavljena je točka na nogometnu 1984. godinu.

U prvih pola sata bilo je to ispitivanje snaga, potraga za najslabijom karikom, ali istodobno žustro, borbeno i ne baš lijepo za oko. A onda, brzim ubodom poput kobre, u tri minute izgledalo je kako je ispisan kraj priče – na scenu je stupio Blaž Slišković.

Jedino je njemu moglo pasti na pamet da slijedi tako brzonogog napadača kao što je bio Zlatko Vujović. Ali, isplatilo se. Kad je Vujović već pomalo izgubio ravnotežu, iako se doslovce isčupao iz zagrljaja svoje pratnje, vidio je slobodnog Blaža i gurnuo mu loptu. Ovaj je mirno zaobišao vratara Stojića kao da mu i ne smeta i u 35. minuti s desne strane pogodio za vodstvo Hajduka.

Još se slavlje Hajdukovih navijača nije ni stišalo, a već je uslijedilo novo. Opet je začetnik napada bio Zlatko Vujović, koji je pobjegao četvorici Dinamovih braniča kojima nije preostalo ništa drugo nego da ga zaustave prekršajem nedaleko od kaznenog prostora. Loptu je namjestio Slišković, pucao iznad pomalo rastvorena zida i majstorski pogodio kraj Stojića koji je ostao ukopan na mjestu.

Tako brzo i munjevito niz početničkih i pacerskih grešaka može iskoristiti samo velik igrač, a imao je i Dinamo takvog u svojim redovima.

U 42. minuti slijedila je najava preokreta u režiji Marka Mlinarića. I tu je počelo pogreškom, a završilo se preciznom egzekucijom Mlinke kojemu je greškom loptu dodao Zoran Vulić, a ovaj odigrava dvostruko dodavanje s Cerinom nakon čega pogađa Pudarovu mrežu.

Odmah početkom drugog dijela Dinamo je krenuo po izjednačenje u čemu je u 48. minuti i uspio. Mihajlo Petrović odlično je uposlio Mlinarića, a ovaj majstorski, silovitim udarcem desnom nogom pogađa pod gredu Hajdukova gola. Pudar se izvio u zraku koliko je mogao, ali uspio je samo dodatno pojačati dojam Mlinarićeve bombe.

Zanimljivo, bila su to prva dva pogotka koja je Mlinka postigao u derbijima protiv Hajduka. Tako su dva majstora iste specifične težine, ali ipak različita stila ispisala najljepše stihove ovog dvoboja. Bilo je tu do kraja susreta još prilika za pogodak na obje strane, ali se rezultat nije mijenjao. Najzaslužniji za to bio je Ranko Stojić koji je s tri krasne parade potisnuo sjećanje na njegovu možebitnu pogrešku prilikom drugog gola.

50.000 gledatelja na prepunom maksimirskom stadionu gledalo je derbi koji je bio dostojan scene i dekora pred kojim se odigrao.



DINAMO; Stojić, Džeko, Z.Cvetković, Arnautović, Lulić, Bogdan, Cupan, Cerin (od 82. Cvjetković), Petrović, Mlinarić, Jurić. | Tomislav Ivić.

HAJDUK; Pudar, Španjić, Miljuš, Gudelj, Vulić, Ćelić, Zlatko Vujović, Slišković, Zoran Vujović, Bakarač, Dražić.| Stanko Poklepović.

Prije svega, prava je umjetnost bila očistiti maksimirski teren. U akciju je bilo uključeno oko 500 ljudi koji su na koncu jako dobro obavili posao. No, temperatura od desetak stupnjeva ispod ništice učinila je svoje, ipak je sve prije ličilo na hokejaško nego na nogometno borilište. Nažalost, na vrijeme se nije moglo utjecati, led i hladnoća „ubili“ su nogomet.

Ipak, sve je lijepo izgledalo do 55. minute. Croatia je protiv čvrstog Olympiakosa vodila 1:0, Jeličićevim pogotkom, čvrsto je držala sve konce igre u svojim rukama – ako se o igri uopće moglo i govoriti na zaleđenom, nemogućem terenu i na -11. No, iz te se kože nije moglo, pogledi promrzlih, ali brojnih gledatelja lutali su između zbivanja na terenu i semafora na kojem su objavljivani rezultati ostalih utakmica.

Čekalo se željno i nestrpljivo da Ajax povede u Portu, no u spomenutoj minuti stigla suprotna vijest – Porto je poveo. Ubrzo je i povećao prednost, trebalo je Grcima uvaliti još dva komada, a to se po ovakvom terenu i uvjetima zbilja nije moglo. Štoviše, primljen je i izjednačujući gol, iz vrlo sumnjive pozicije (zaleđe?!), pa se do kraja jedino pokušalo zabilježiti još jednu pobjedu u Ligi prvaka kako bi rezultatska bilanca (i blagajna) bila čim pozitivnija. Nažalost, ni u tome se nije uspjelo, Olympiakos je osvojio vrijedan bod, s kojim se plasirao na prvo mjesto u skupini i izborio se za četvrtfinale.

Croatia, kao debitant u najelitnijem europskom klupskom natjecanju, završila je kao drugoplasirana, što u svakom slučaju treba okarakterizirati velikim uspjehom. Jer, jednaki broj bodova ili čak manje, osvojili su te sezone mnogi renomiraniji klubovi, starosjedioci u Ligi i Kupu prvaka, poput Barcelone, Benfice, Arsenala i moskovskog Spartaka. A torinski Juventus s istim brojem bodova, uz pet remija i samo jednu pobjedu – čak izborio prvo mjesto u svojoj skupini!

Napomenimo da je u redovima Croatije bilo jako puno, možda i previše nedovoljno iskusnih igrača, Bišćan, Mikić, Josip Šimić i Abramović u tom trenutku zajedno nisu imali ni 10 euro-nastupa.

Što se same igre i pogodaka tiče;

Većim dijelom utakmice Croatia je dominirala, imali su naši igrači još nekoliko prilika, najveća je bila ona mladog Bišćana, udarac potkraj prvog poluvremena, koji je uz pomoć velike sreće i iskustva obranio gostujući vratar.

U 35. minuti Grčka je obrana na vrlo teškom terenu izigrana. Marić je sjajno poslužio Jeličića, koji se probio u šesnaesterac, put prema vratima bio mu je otvoren i on je to majstorski pretvorio u vodeći pogodak kraj nemoćnog grčkog vratara.



Igrala se 63. minuta, a situacija nimalo nije ličila na izjednačenje. Nakon centaršuta Pursaidis je opalio s 20-ak metara, lopta je prošla kroz mnogo igrača, Giannakopoulos je podmetnuo glavu, svi modri su mahali pomoćnom sucu, a lopta je odsjela u mreži i glavni je sudac priznao pogodak.

CROATIA: Ladić – Jurić – D. Šimić, Tokić - Šarić, Bišćan (69. J. Šimić), Rukavina, Jeličić (87. Jurčić), Mujčin – Marić, Mikić (72. Abramović). Trener: Velimir Zajec.

OLYMPIAKOS: Eleftheropoulous – Amanatidis, Anatolakis, Karataidis, Mavrogenidis – Pursanidis, Georgatos, Niniadis, Giannakopulos (75. Alexandridis), Đorđević (61. Souza) – Gogić (85. Ofori-Quaye). Trener: Dušan Bajević.

Lav Mantula je jedno od onih imena koja neopravdano padaju u zaborav kada se priča o velikanima bh. nogometa. Rijetko, gotovo nikada, ćete čuti da pri nabrajanju velikih imena bh. nogometa ili FK Sarajeva, čujete njegovo ime, iako je u prvom desetljeću nakon Drugog svjetskog rata bio vjerojatno najbolji obrambeni igrač u Bosni i Hercegovini.

Rođen je 8. prosinca 1928. godine u Sarajevu. Pred sami kraj rata, iako još maloljetan, postao je partizanski kurir, a čim se rat završio, uniformu je zamijenio sportskom opremom. Iako je bio izuzetno talentiran za zimske sportove, prije svega skijanje i klizanje, njegova najveća ljubav je bila nogometna lopta. Odmah po osnivanju Udarnika, pristupio je njihovim redovima, ali se tamo nije dugo zadržao. Skupa s Nerćesom Novom, napustio je Udarnik i pristupio redovima gradskog rivala, Slobode. Sa samo 17 godina postao je standardni prvotimac Slobode, igrajući na poziciji halfa. Sloboda je uskoro postala Torpedo, a potom Sarajevo, ali dres s brojem 4 je i dalje bio rezerviran isključivo za Lelu, kako su ga od milja zvali suigrači.

Bio je preteča modernih defenzivaca, veoma okretan i brz, sjajan tehničar, koji se nije libio organizirati napade sa svoje polovice. Dobre igre u dresu Sarajeva, s kojim je dva puta ulazio u Prvu saveznu ligu, nisu mogle ostati neprimijećene. Klubovi velike četvorke su konstantno tražili način kako da ga dovedu u svoje redove, a najbolja nagrada stigla je u listopadu 1950. godine kada ga je Milorad Arsenijević uvrstio na reprezentativni spisak za prijateljsku utakmicu s Austrijom. Mantula je tako postao prvi igrač Sarajeva koji se našao na reprezentativnom spisku, ali je poraz Jugoslavije u Beču odgledao s klupe za rezervne igrače. Iste godine, bio je gost BSK-a na internacionalnoj turneji, gdje je oduševio svojim igrama čelnike talijanske Atalante, koji ga na kraju ipak nisu uspjeli uvjeriti da napusti Sarajevo i Jugoslaviju.

- 1951. godina, donijela je novu ofenzivu vodećih jugoslavenskih klubova, a najuporniji je bio Dinamo, koji je bez znanja čelnika Sarajeva, pred kraj godine uspio isposlovati njegov prelazak u Maksimir. Tako je Mantula krajem 1951. godine prešao u redove Dinama, a kuriozitet je bio da je upravo on bio jedan od krivaca za Dinamovo neosvajanje titule te godine. Sezona se tada igrala po principu proljeće-jesen, a tri kola prije kraja Dinamo je imao pet bodova više od Crvene Zvezde, kada je krajem listopada na Maksimiru gostovalo upravo Sarajevo. Zagrebački plavi trebali su pobjedu kojom bi i teoretski potvrdili osvajanje naslova prvaka. Sve je bilo spremno za veliko slavlje, ali ga je pokvario upravo Mantula koji je bio najbolji pojedinac u velikoj pobjedi Sarajeva od 3:1. Dinamo ni u posljednja dva kola nije uspio doći do pobjede, pa je titula umjesto u Zagrebu, po prvi put završila u vitrinama Crvene Zvezde.

- "Jesam bio lud. Gotovo da sam ja odnio prvenstvo Dinamu '51. Već su plavi sa mnom sređivali stvari. Tadašnji tajnik dao mi je instrukcije da protiv Dinama dam sve od sebe, pa da dobije privolu za moj dolazak. I, eto, ja zaigrao, dao i gol, Dinamo izgubio od Sarajeva 1:3, a dva kola kasnije i prvenstvo. Umjesto da mi kažu, igraj, tek toliko!“ - pričao je kasnije Mantula o toj zamršenoj situaciji u kojoj se našao.

Nedugo nakon toga i službeno je prešao u redove Dinama. Uzalud su bili protesti Sarajeva, koje nije uspjelo vratiti u svoje redove ovog sjajnog igrača. FSJ je ostao nijem na zahtjeve kluba s Koševa o poništenju ovog transfera, a jedina utjeha bila je suspenzija, zbog koje je Mantula morao čekati više od 6 mjeseci na svoj službeni debi u dresu Dinama koji se dogodio 16. veljače 1952. protiv Ankara Gödu u Ankari, a posljednju 19. lipnja 1955. protiv Spartaka u Subotici.

U našim redovima igrao je u sredini terena, odnosno u tadašnjem načinu, pomagača. Bio je 'lagan', sjajan tehničar, pametan, graditelj igre, znalac. Imao je karakteristike zbog kojih je bio ljubimac trenera jer bi uvijek pronalazio najracionalnije rješenje.

Na Maksimiru se zadržao tri godine, gdje je također bio standardni prvotimac, a s Dinamom je 1954. godine osvojio naslov prvaka Jugoslavije, da bi u rujnu napokon debitirao i za reprezentaciju Jugoslavije. Mantula je tako postao prvi Sarajlija koji je zaigrao za reprezentaciju, nakon Drugog svjetskog rata.

U razdoblju provedenom u Dinamu odigrao je 58 službenih utakmica (ukupno 137) i postigao 5 pogodaka (25 ukupno).

Poslije Dinama, tri godine nosio je dres Zagreba u koji je prešao zajedno s Dionizijem Dvornićem, da bi 1958. godine karijeru nastavio u Švicarskoj, gdje je s mnogo uspjeha branio boje Servettea i Siona. U posljednjoj sezoni u Sionu, obnašao je funkciju trenera-igrača, a po završetku igračke karijere nastavio se baviti trenerskim poslom u švicarskoj ligi istaknuvši se kao trener Siona, Aamaxa i Züricha. I nakon odlaska u mirovinu, ostao je živjeti u Zürichu, gdje je i preminuo 1. prosinca 2008. godine.

Za reprezentaciju Jugoslavije odigrao je samo jednu utakmicu, 22. rujna 1954. protiv Welsa (3:1), jer je godinama bio u sjeni Zlatka Čajkovskog.

Pored sjajnih igara, Mantula je u povijesti kluba s Koševa ostavio neizbrisiv trag jednim zanimljivim događajem. Naime, u ljeto 1962. godine, voljom ždrijeba određeno je da Sarajevo bude u istoj grupi Rapan kupa sa Servetteom, čiji je kapetan bio upravo Mantula. Nakon utakmice na Koševu, Mantula je posjetio klupske prostorije, te je u razgovoru s čelnicima kluba predložio da Sarajevo preuzme boju dresova od Servettea. Njegova ideja svidjela se svima u klubu, pa je na narednoj sjednici klupske skupštine donesena povijesna odluka, da Sarajevo odabere bordo za svoju stalnu klupsku boju. Originalni prijedlog, boja trule višnje, nije se baš svidjela rukovodećim ljudima, koji nisu bili sigurni kako će nešto "trulo" biti prihvaćeno kao standard u tadašnjem sistemu, pa je ipak odlučeno da se boja nazove svojim pravim imenom - bordo. Sarajevo je, tako odbacilo bijele i svijetlo plave dresove, te prihvatilo novi identitet i zauvijek postalo bordo tim.