Hrvatska nogometna reprezentacija Ok, znam da je danas popularno posrati se po izborniku, ali kad netko kaže da ga je "samo posralo" svih ovih godina prvo treba pogledati odakle je naša reprezentacija krenula prije nego što je on postao izbornik...
Imao je trenutaka u kojima ga je lopta pomazila, ali imao je i trenutaka u kojima ga je ista ta sreća potpuno napustila... međutim, ono što se ne može osporiti jesu rezultati.
U eri prije Dalića Hrvatska je na tri uzastopna svjetska prvenstva na koja se plasirala osvojila redom 3 boda (2002.), 2 boda (2006.) i 3 boda (2014.). Između toga nismo se ni plasirali na SP 2010... dakle, četiri svjetska ciklusa zaredom nisu donijela nijedan ozbiljan rezultat... na ta tri prvenstva postigli smo ukupno samo 10 golova; dva 2002., dva 2006. i šest 2014., pri čemu su njih četiri došla protiv Kameruna.
U takvom stanju i u velikoj opasnosti da propustimo i SP 2018. reprezentaciju je preuzeo Dalić... nije došao nakon niza velikih uspjeha, nego nakon razdoblja u kojem je Hrvatska godinama razočaravala na svjetskim prvenstvima. I odmah na prvom turniru odveo je reprezentaciju do finala, a četiri godine kasnije do još jedne medalje, brončane. To nisu izolirane utakmice nego dva uzastopna svjetska prvenstva na kojima je Hrvatska na svakom igrala sedam utakmica i oba puta završila među tri najbolje reprezentacije svijeta.
Ok, naravno da je imao i sreće... protiv Danske i Rusije prolazilo se nakon jedanaesteraca, neke lopte završile su na našoj strani i to nitko normalan neće osporiti. Ali jednako tako ljudi zaboravljaju koliko ga je sreća kasnije znala napustiti. Protiv Francuske u finalu dobiješ sumnjiv penal nakon VAR-a i nepostojeći faul nad Grizmanom nakon kojeg pada drugi gol... 4 godine kasnije protiv Argentine u polufinalu Hrvatska je bila ravnopravna prije nego što se utakmica prelomila nakon upitno dosuđenog penala, na Euru 2024. primali smo golove u samim završnicama utakmica, a bilo je i odluka ili situacija koje su otišle protiv nas. Ako ćemo pošteno brojati sreću, onda treba brojati i kada ti pomogne i kada ti odmogne.
Još jedna stvar koja se često zanemaruje jest kontinuitet. Jedno veliko iznenađenje može se dogoditi svakome. Ali doći do finala SP-a pa četiri godine kasnije osvojiti broncu više nije slučajnost. To je dokaz da neki kurac radi ili je radio dobro i da ima određrnu sposobnost da mu momčad bude najbolja upravo kada je najvažnije.
S druge strane to ne znači da je kao izbornik (i čovjek) bezgrešan. Kao i svaki, imao je pogrešnih izbora igrača, kasnih izmjena i taktičkih odluka koje su se s pravom kritizirale. Ali svoditi njegova dva povijesna rezultata na "čistu sreću" jednako je pogrešno kao tvrditi da je svaki njegov potez bio genijalan.
Na kraju se sport ipak mjeri rezultatima. A činjenice su vrlo jednostavne: prije Dalića Hrvatska je na tri uzastopna svjetska prvenstva osvojila ukupno 8 bodova, jednom se nije ni plasirala na turnir i tri puta zaredom ispala u skupini. S Dalićem je u tri nastupa osvojila srebro i broncu te neki dan ispala na blago rečeno upitan i bizaran način.
Sreća ti može donijeti jednu utakmicu, može ti donijeti možda jedno natjecanje... ali ti svakako ne može u kontinuitetu donijeti finale SP-a, pa četiri godine kasnije broncu, pa i to finale Lige Nacija uz to da i nakon toga ostaješ konkurentan protiv najjačih reprezentacija svijeta. Da je sve stvar slučajnosti, onda bi se to dogodilo jednom i nikad više.
I da, najveći problem kod njegovih kritičara je što polaze od pretpostavke da bi netko drugi s istom ekipom sigurno napravio isto ili bolje... a gdje su dokazi za to? Koliko se to može okačiti mačku o rep govori činjenica s kakvim su momčadima i na koji način završavali Bielsina Argentina iz 2002., Martinezova Belgija i Portugal... Francuska 2002. godine kao aktualni svjetski i europski prvaci, ispali su već u grupnoj fazi s tim da nisu zabili nijedan pogodak. Italija 2010. također kao branitelji naslova završili na zadnjem mjestu u skupini iza Novog Zelanda, Slovačke i Paragvaja. Imamo Njemačku 2018. i 2022... kao svjetski prvaci iz 2014., došli su u Rusiju 2018. ispali u skupini, četiri godine kasnije u Kataru, ponovili su isto. Španjolska koja je 2014. došla kao branitelj naslova...
Ide se kao i obično iz krajnosti u krajnost... niti je on nogometni genij kojemu je sve uspjelo zahvaljujući znanju, niti ga je samo sreća "pogurala". Istina je, kao i obično, negdje između, ali činjenica su njegovi rezultati kao i to da smo godinama slušali i pričali priče o velikom potencijalu koji je on ispunio. S njim je Hrvatska postala reprezentacija koju se očekuje u završnici velikih turnira... podigao je standarde toliko visoko da se danas ispadanje u KO od velikih reprezentacija mnogima čine razočaranjem.
BTW, naravno da mu zamjeram određene stvari (možda su i subjektivne), ali stvarno mi se ponekad zgadi koliko kao narod možemo biti zlobni pa čak i i maliciozni i nerealni u svojim očekivanjima.