Trener - Mario Kovačević U ovom trenutku potpuno je jasno (jasno je već dugo, ali ok); Kovačević nije trener za dinamo, niti je trener za klub koji pretendira biti ozbiljan europski sudionik. To nije pljuvačina, to nije stvar simpatija, to nije stvar potrebnog vremena, to nije stvar procesa, to nije navijačko nezadovoljstvo nakon jedne loše utakmice, to je jednostavno činjenica koju potvrđuje gotovo pa svaka utakmica u zadnjih par mjeseci. dinamo izgleda kao momčad bez kompasa i bez plana. U tekme ulazimo bez plana B, a često ni s uvjerljivim planom A. Lille je jučer igrao upravo ono što igra iz tjedna u tjedan, nije to bila nikakva taktička novotarija... ali dinamo je izgledao kao momčad koja je to vidjela prvi put u životu.
Kovačević ne zna prepoznati protivnički plan, i još gore, ne zna reagirati kad se njegov plan raspadne, a raspada se iz tekme u tekmu. Iznenađen je bunkerom. Iznenađen je presingom. Iznenađen je tranzicijom. Iznenađen je svime što se događa u modernom nogometu... dinamo je prevelik klub da bi nastavio eksperimentirati s trenerom koji tek uči kako na višoj razini nogometa pripremiti utakmicu, kako pročitati protivnika i kako reagirati na osnovne taktičke obrasce modernog nogometa. I to je nepremostiv problem.
I zato je brutalno jasno... s Kovačevićem na klupi dinamo u nastavku europske sezone može eventualno uzeti bodove protiv FCSB-a doma, i to ako sve zvijezde poklope. Betis i Midtjylland će nas pregaziti bez da se ozbiljno oznoje (baš kao i Lille) i tko god kaže suprotno ili prodaje utopiju, ili ne želi pogledati istini u oči. A to nije pesimizam, to je realnost koju potvrđuje svaki segment igre.
Ako Boban želi ozbiljno shvatiti samog sebe, onda mora prestati glumiti da je Kovačević trener za klub ove veličine. NIJE. I sam sam vjerovao da možda može, ali očito ne može. Više ne vjerujem da u odluci o njegovu ostanku na klupi uopće postoji ikakav razlog, kamoli vizija. Na početku se mogao prihvatiti argument "treba mu vremena". Moglo se, uz veliku dozu optimizma, povjerovati da će se adaptirati, ali sada, nakon svega što smo vidjeli, nije ostao niti jedan racionalan argument koji opravdava njegov ostanak. Niti jedan. Ne postoje znakovi napretka, ne postoje obrisi igre, ne postoje naznake da ekipa zna što radi. Odluka da se i dalje ide s Kovačevićem izgleda više kao tvrdoglavo inzistiranje i spašavanje ega, nego kao sportska logika.
HNL utakmice su već dovoljno pokazale koliko je stanje ozbiljno. Ako te Gorica, Lokomotiva i Vukovar ispraše na način na koji jesu, onda se ne moramo čuditi da Lille radi što hoće. Iznenađen je samo onaj tko ne gleda, ili onaj tko glumi da ne vidi.
Istog trenutka moraju stati floskule o projektu, procesu i izgradnji momčadi... dinamo (Boban) je potrošio ozbiljan novac i dovodio igrače za koje se tvrdilo da će odmah dignuti kvalitetu momčadi. To nisu klinci iz škole, nisu juniori, to su igrači koji trebaju nositi klub. Za naše mogućnosti došla su skupo plaćena pojačanja, igrači koji bi u HNL-u morali rutinski dominirati (ne pobjeđivati nego dominirati), a u Europi biti konkurentniji nego što trenutno jesu. Sve ispod toga je neuspjeh. Bez iznimke.
Krivnja ne pada samo na Kovačevića. Igrači su jednako odgovorni, mnogi izgledaju kao da im je svejedno i kao da igraju tek toliko da odrade satnicu... naravno, i Boban snosi ogroman dio odgovornosti počevši od izbora trenera i selekcije igrača. To je jednostavno tako, kad se donesu loše odluke, svi u lancu snose svoj dio odgovornosti... nema bezgrešnih, nedodirljivih i nema svetih krava.
Zvone, prvi korak prema oporavku je jednostavan... moraš priznati da je odluka o Kovačeviću bila pogrešna i da više nema nikakvog racionalnog opravdanja za njegov ostanak. Kova nije spreman za ovaj nivo. I to se više ne može prikrivati floskulama, izgovorima, pričama o projektima i budućnosti. Klub ove veličine živi od rezultata sad, a ne od nadanja. To je surova realnost koju treba prihvatiti jer što prije se prihvati, prije se može početi ispravljati šteta.
Konačno to presjeci i idemo dalje.