Ne znam jel netko primjetio da sve vise fan page stranica dobiva novinarske ili foto akreditacije i pored terena su tijekom utakmice i snimaju. Prvenstveno mislim na talkdinamo i dinamofanpage1986 jer su vece.

E sad, u jednu ruku dobra stvar - jer mi navijaci imamo zanimljiv sadrzaj, vidimo nesto iz drugog, blizeg kuta. Ali kad gledam iz Dinamove perspektive to bi trebalo biti nedopustivo, odnosno, sluzbene stranice Dinama bi trebale imat takav sadrzaj i "najjaci" sadrzaj. A nas Instagram i Fejs su opet dosadni, nemastoviti, fan stranice ih šišaju.
I ne postoji ozbiljni europski klub koji dopusta navijacima biti pored terena radi snimanja sadrzaja za njihove stranice. Barem eto, ja ne znam.
Barcelona npr. stavlja 10+ storyja samo s terena po utakmici. A to su njihove sluzbene stranice. Kod nas to rade fan pagevi i malo je neozbiljno.

Zakljucno - vrijeme je da sluzbene stranice Dinama udu u 21. stoljece — Nemrem99

Što se tiče ove teme tu gledam malo širu perspektivu jer se ne radi o nečemu što se u dinamu prakticira od nedavno. Upravo suprotno, zonadinamo je isto to radila prije 5, 6, 7 godina. U to vrijeme smo uredno tražili akreditacije i dobivali ih, a kolega je imao pristup uz teren i fotografirao utakmice.

Zato mi je pomalo čudno da se danas to gleda kao problem... pogotovo kad se kaže da "ne postoji ozbiljni europski klub koji dopušta navijačima biti pored terena". Zašto dinamo ne bi bio avangarda u nečemu? Zašto uvijek moramo gledati što rade Barcelona, Bayern ili netko treći, umjesto da u nekim stvarima budemo korak ispred? Zadnje, ne i manje važnije, zašto bi dinamo morao kopirati druge da bi bio ozbiljan?

Usporedba s Barcelonom je po meni u ovom kontekstu promašena iz temelja. Barca ima desetke ljudi u digitalnom timu, ogroman budžet i globalno tržište dok dinamo to nema. Upravo zato mi je logično da se klub osloni i na navijačku zajednicu koju ima... spomenute stranice su ozbiljne stranice s velikim dosegom i publikom i smatram da njihov sadržaj ne oduzima vrijednost službenim kanalima, nego povećava prisutnost dinama u digitalnom prostoru. I oni su kao i zona neformalni mediji koji već odavno imaju ozbiljnu ulogu u onome što rade...

Kažem, nismo Barca i Bayern i moramo se snalaziti u vlastitim okolnostima, a naše okolnosti su takve da imamo prilično jaku, aktivnu i kreativnu navijačku scenu koja kreira sadržaj koji ljudi žele gledati.

Slažem se s dijelom da bi službene stranice dinama trebale imati najjači, najkvalitetniji i najatraktivniji sadržaj. Ali ako fan pagevi šišaju službene kanale to nije problem fan pageva, nego službenih kanala.

U ovom slučaju po meni nema ništa neozbiljno u tome da klub prepozna, podrži i iskoristi volju vlastitih navijača koji već godinama rade kvalitetan posao.

S mog gledišta, podrška i navijačkim stranicama i klubu... može to i mora ići paralelno.

Iskreno, žao mi je što je zona prestala s tom praksom, jer je to bio primjer kako navijački projekt može kvalitetno funkcionirati.

Kako me zivcira ovo orgijanje stoke sa juga na nasem stadionu, uzas — Krezo

Gamad bi bilo lijepo bombardirati konzervama one smrdljive fermentirane švedske ribe da se kolektivno izrigaju na tribini jedni po drugima.

Stojaković mi staturom i kretnjama baca na Krstanovića.

sve ok, ali referiram se konkretno na ovu situaciju.

3. Simuliranje Bambe, nema žutog — T90d

Ja nisam uvjeren da je bilo simuliranje... nedovoljan kontakt za penal, ali dovoljan da ne bude očigledna simulacija.

Ok, Statut dopušta referendum, ali to ne znači da bi članovi trebali imati automatsko ili neograničeno pravo aktivirati isti u svakoj situaciji i o svakoj temi, a popriličan broj ljudi ga upravo tako i doživljava.

Kad bismo ga koristili na način na koji su neki zamislili jako brzo došli bi do apsurda u kojem se svaki oblik nezadovoljstva rješava alatom koji bi trebao biti krajnja nužda... referendum bi po meni trebao biti alat koji se koristi samo u slučaju ozbiljnog i sustavnog kršenja Statuta ili potpunog gubitka povjerenja u birano vodstvo kluba, tada ima smisla... međutim, ako ćemo ga koristi kao sredstvo pritiska zbog pojedinačnih odluka, nedovoljne komunikacije ili sportskog nezadovoljstva nakon jedne polusezone, onda on gubi pravu smisao i vrijednost.

To je po meni promašena politika jer ako odluke ljudi koje smo birali stalno dovodimo u pitanje prijetnjom referendumom, tada samo potkopavamo sami sebe.

Skraćeno, pravo na referendum postoji, ali samo postojanje tog prava ne znači da je svaka njegova uporaba nužno razumna i korisna za klub... na kraju krajeva, nije niti poanta demokracije da se maksimalno koriste svi mehanizmi, nego da se koriste promišljeno i u pravo vrijeme.

Bjelica je protiv Celtica igrao na nulu... — jakov1

U obranu NB-e, googlajući brzinski tu tekmu (znao sam da je bilo puno izostanak, ali ne koliko i tko točno) jasno je kako je Bjelicu na to natjerala činjenica da zbog ozljeda nije mogao računati na Petkovića, Sučića, Cordobu, Mišića, Ademija i Ogiwaru, dok je Torrente bio upitan, a kako bi popunio roster klupu je popunio juniorima.

S druge strane, Celtic je stigao u Zagreb u najjačem sastavu s nizom od 14 susreta bez poraza te samo jednim porazom u sezoni u 23 utakmice u svim natjecanjima, od Borussije Dortmund (1:7) u Ligi prvaka.

Klub su redom razvalili Celta Vigo, Lille i Betis — Mathiasovi Chageri

Isuse, citirani dio rečenice sam po sebi zvuči brutalno, ali zapravo još i uljepšava stvar. Jer nisu oni dinamo razvalili kroz 90 minuta vrhunskog nogometa, nego su to učinili rutinski, hladno i gotovo bez znoja i to svaki put u prvom poluvremenu... najveća sramota ovih europskih poraza nije rezultat, nego spoznaja da su utakmice bile gotove prije nego što smo se stigli ponadati nečemu... nakon 45 minuta već je bilo jasno; nema povratka, nema drame, nema čak ni iluzije da će se momčad u nastavku probuditi i proigrati.

E, to je ono što mene najviše boli... ta lakoća kojom dinamo nestaje s terena... ne gubimo jer je protivnik bolji u nijansama, nego jer nam momčad izgleda kao da je zalutala na razinu natjecanja za koju nije spremna. Moguće da sam previše kritičan, ali meni su te tekme izgledale kao sudari dva različita svijeta... jedni znaju što žele, kako to žele i na koji način dok dinamo ne nameće ništa, ne kontrolira ništa, ne prijeti ništa, ali zato kasni, paničari i samo čeka da primi gol i onda još jedan pa još jedan.

Upravo zbog toga me Kovina priča o reakciji u drugom poluvremenu baca u depresiju. Kakvoj jebenoj reakciji? Kad je već 0:2 ili 0:3, kad se protivnik povuče pola koraka, kad tempo padne jer je utakmica riješena? Kova moj, to nisu znakovi karaktera, to su ostaci utakmice u preostalom vremenu već davno riješene tekme... nitko od njih nije morao odigrati utakmicu života... dovoljno je bilo da krenu ozbiljno, disciplinirano i s osnovnom razinom europskog intenziteta, ne čak niti iznad prosjeka... dinamo se vrlo brzo sam rušio, nakon prvog primljenog gola mentalno, a tek onda taktički i fizički. I to je nažalost bio identičan obrazac u sve tri tekme.

Kad bi podcast bio nogometna utakmica kojeg od vas bi Kovačević izvadio prvog iz igre i zašto baš njega?

Tog ljeta gospodnjeg iznenada i bez upozorenja u toj maloj plavoj zemlji, pojavio se Kovačević, čovjek čija je jednostavna misija bila vratiti radost navijačima... na prvu i ne baš tako osebujni lik, ali bio je, itekako je bio. Bio je i trener... barem se tako pričalo. Papiri su postojali, funkcija je postojala... rezultati... pa, i oni su u tom trenutku u neku ruku postojali.

U toj istoj zemlji živjeli su i navijači, veseli plavi narod koji je dobrim dijelom konačno došao na svoje, a usput svake zime s nestrpljenjem čekao Božić, a s njim i dugogodišnju tradiciju; europske utakmice koje su ih grijale bolje od friško kuhanog vina i šatora punog kobasica... ali te godine... te godine u zraku nešto je bilo čudno. Prvi tragovi da nešto nije u redu pojavili su se vrlo brzo, a raspoloženje se topilo brže od snijega u lipnju jer pojavio se on, čovjek koji je odlučio da tradicija nema smisla.

U pobjedničkoj zemlji gdje su navijači oduvijek smatrali da je sve osim pobjede isto što i smak svijeta i gdje su se nekada slavile pobjede češće nego što neki jedu fritule na Adventu, te zime zavladao je mrak. Ne onaj romantični, blagdanski nego onaj sportski, onaj koji se šulja iza svakog poraza i širi se brže nego vijesti o još jednoj katastrofi u nastajanju.

Ipak, navijači su se i dalje onako naivno navijački nadali darovima poput bodova, golova i komadića samopouzdanja. Međutim, Kovačević je isporučio nešto sasvim drugo; seriju izgubljenih utakmica koja se protezala duže od božićnih lampica na Bandićevom Adventu. Svaki put kad bi navijači pomislili; "E, sad sigurno ne može gore”, on bi im dokazao suprotno.

U pola sezone, dinamo je imao čak sedam poraza. Sedam! To je već mitološki broj. A svaki od tih poraza bio je poseban, ručno rađen, s ljubavlju oblikovan, poput božićnog kolača koji nikome ne paše, ali ga svejedno pojedeš jer ti ga je baka dala, gorko se osmjehneš i guraš dalje.

Svaka europska utakmica bila je novo trenersko školovanje. Ali ne ono gdje diplomiraš, nego ono gdje stalno padaš godinu. Iz kola u kolo učitelji iz drugih zemalja davali su mu besplatne lekcije. Nažalost, izgleda da su lekcije bile na jeziku koji Kovačević ne govori.

I tako je dinamo počeo izgledati kao božićno drvce nakon što ga mačka tri puta sruši; jadno, iskrivljeno i tužno, ali i dalje stoji jer što drugo može.

U srcu te bajke stoji i jedan viteški lik... Zvonimir Boban.
Legenda kluba, gentleman, čovjek koji zna što je pobjeda, ponos i stil… ali ove zime, on je odlučio stati iza Kovačevića

Iako se momčad raspadala, pobjednički identitet hladio, a navijači počeli gubiti volju čak i za gunđanje (a to je već alarm!), Boban je stajao postojano, tvrdoglavo, u ulozi zaštitnika trenera čija se figura urušava brže od snjegovića na 15 stupnjeva.

Navijači su se pitali; Gleda li Boban iste utakmice kao i mi? Zašto ga brani?

No, odgovor ne stiže. A, Boban i dalje brani svog trenera tiho i tvrdoglavo, odlučno, protiv svih logičnih argumenata, analiza i sitnih detalja poput… bodovne tablice. Možda je to bojaznost od promjena, možda vizija koju nitko drugi ne vidi, možda je to neka božićna čarolija.

Ili samo... inat.

I tako, dok je snijeg tiho padao (ili kiša), navijači su shvatili da im je Božić ukraden. Ne spektakularno, ne u jednom potezu. Nego polako. U seriji rezultatskih horora koji izgledaju kao sportska verzija Home Alone, samo što Kevin nikada ne pobijedi.

Bila je to priča o čovjeku koji nije želio ukrasti Božić. Ali je, nekako, usput… nenamjerno… totalno ga demolirao.

I da, taj čovjek nije bio Grinch, ali nažalost izgledao je kao Grinch koji je slučajnim odabirom dobio UEFA PRO licencu. Grinch koji je uzeo najveći dar, a to je nada. Onaj osjećaj; "Ma dobro je, bit će bolje sljedeću tekmu“.

i ostali... nakon konzultacije s dečkim koji vode predictor povlačim napisano. VIŠE NEMA UPISA OD STRANE DRUGIH FORUMAŠA ZA IGRAČE KOJI SU POD BANOM!

javiš se na mail ili nekome od poznanika s foruma da te upiše. JBG, nekad ne vidimo na vrijeme, ali uglavnom do sad smo to rješavali lagano.

my bad za predictor... kasno sam vidio mail.

čudno mi zvuči da je on taj koji je dobio šamar :brow: inače ih on dijeli.

U slučaju da je netko zaboravio upravo kreće posljednja utrka F1 sezone i trostruki obračun za naslov prvaka.