Kapetan Josip Mišić i najbolji strijelac i igrač HNL-a Dion Drena Beljo, posjetili su Hrvatski športski muzej u Ilici i donijeli svoje dresove



Jel ovo miške bocnuo Dalića :sweat:
"Lijepo je i za nas i za klub da se naši dresovi nalaze u ovom muzeju, mi ćemo se truditi da i nagodinu budemo ovdje. Poslat ćemo nekog drugog od suigrača, ja sam ionako već star, haha", kazao je Josip Mišić

Izvor

Kao jučer se sjećam kad je ova pjesma izašla..



Par dana nakon ove kišne utakmice, jedne od stotina gdje smo dolazili samo iz jednog razloga - prkosa, najmanje zbog nogometa. Nismo dopuštali neprijatelju da nam zada i onaj posljednji udarac, zabije zadnji čavao u lijes.. ništa nas nije moglo zaustaviti.



Tih odurnih dana, mjeseci i godina 2010ih, nije nam trebalo puno da se ‘zapalimo’, svatko od nas hvatao se za neke tračke nade da će Dinamo jednog dana biti ono što je bio i ono što treba biti.
Ova me pjesma često budila iz nekih trenutaka letargije u koju sam znao upasti, kad mi je zdrav razum govorio ‘daj kaj ti je, pa mamića samo smrt može maknut iz kluba, a ni onda nebu bolje’.. i vraćao sam se na taj stadion, a često ni sam nisam znao objasniti zašto, barem ne do kraja. Samo sam znao da je to mjesto gdje jednostavno moram biti.
Vjerujem da nisam jedini kojem je ovaj pjesma u tim vremenima značila puno, zato hvala mojim Dugavljanima što su ovo snimili.. i svi su bili jučer na tribini, kao i svih ovih godina.

Ljudima koji su vodili grupu svih ovih godina, neizmjerno hvala.. Vi ste pravi heroji ovog kluba i grada, za sva vremena!

Netko bi rekao da sam se već navikao na oproštaje u “probnoj” 2023., ali istina je da se na ovakve rastanke ne može naviknuti.
Nositi dres @gnkdinamo čast je koja se ne može opisati, samo osjetiti, a proteklih osam godina osjećao sam sve, od uspona i padova do borbe, radosti i ponosa.
Najprije se želim zahvaliti ljudima iza kulisa. To su oni koji brinu o svakom detalju, o sigurnosti, organizaciji i svakodnevnom funkcioniranju. Kao igrač, tek s vremenom shvatiš koliko njihova uloga znači i koliko toga rade da bismo mi na terenu mogli biti fokusirani samo na igru.
Ne bi bilo pošteno izdvajati imena igrača i trenera. Bilo ih je mnogo koji su me gurali naprijed, tražili više i u dobrim i u teškim trenucima, a ono što nosim iz tih odnosa nadilazi nogomet.
Posebno se želim zahvaliti navijačima, najvećoj snazi ovog kluba i razlogu zbog kojeg se ide dalje kad je najteže. Vašu podršku i energiju ne zaboravljam.
Odlazim ponosan, zahvalan i ispunjen.
U Zagreb sam došao kao stranac, ali odlazim kao netko tko ovaj klub i ovaj grad osjeća kao svoj dom. Dinamo nije samo dio moje karijere, to je dio mene koji nosim sa sobom gdje god idem

Hvala vam.

Toliki ljudi su godinama bili u uvjerenju kako će Dinamo odlaskom kriminalne organizacija propasti, srozati se i pasti u prosječnost, u krug se lažući kako je Dinamo bio dobitnik takvog sustava, a ne njegova najveća žrtva.

Jučer je bila jedna od kulminacija ideje kako Dinamo može biti normalan, članski, građanski, purgerski klub. Kako društvene i vrijednosne pobjede do kojih smo došli ne znače sportske poraze, nego baš suprotno - one te sportske pobjede čine još većima, još snažnijima i još važnijima jer dopiru do većeg broja ljudi. Toliki su se nadali i vjerovali da ova priča neće uspjeti i baš zato je toliko važno da je uspjela: ne zbog njih, oni nisu toliko bitni, nego zbog novih generacija koje će odrastati uz klub s kojim se neće samo poistovjećivati nego će im on biti dokaz da poštenje, predanost, poniznost i rad donose rezultate.

Hvala svima, ovo je baš lijepo vrijeme za Dinamovke i Dinamovce. Za nekih 5 godina kad ćemo se, vjerujem, vratiti na novi i moderni Maksimir, imat ćemo ama baš sve kaj smo ikad sanjali, u kaj smo vjerovali i za kaj smo se borili.

To je jebeno predivna slika.

odrađene su sve domaće utakmice u sezoni pa čak i Krivbas — Niko1986

Također 25/25 domaćih na Maxu uključujući Krivbas

+ 12 gostovanja

S obzirom da je i svaki Max putovanje, statistika veli ovak:

9250 km autom
2700 km avionom
300 km vlakom
300 km busom

Dinamovo proljeće tek počinje :cool:

Rile nekom debilu kaj neprestano sere u lajvu :rofl:

sjedi pet.

Hodam sad Britancem, Dinamo od glave do pete naravno, i vidim Jakobušića da sjedi i pije kavu, usporim i krenem se smijati, lik spusti mobitel i kaže "Čestitam na tituli" i nastavi pričat na mobitel. :lol:

Svaka ti dala @Klenx

Negdje u bespućima nekog foruma, stvarno u ovom trenu više ne mogu se sjetiti kojeg, u najcrnije doba ovoga kluba, prije nekih 10-15 godina sjećam se da je da je neki autor napisao rečenicu ovakvog nekakvog oblika...

"Hoće li ko pustiti suzu kad Dinamo bude opet Dinamo?"

Pročitao sam je tad i pomislio "mah, nema šanse. Vjerujemo, nadamo se, borimo se ko ludi, ali ruku na srce, klub više nikad neće biti isti.
Previše je toga uništeno, previše duša otišlo, previše betona ostalo prazno."
Lijepa rečenica za utjehu, ništa više.
A i da bude opet "Dinamo", kakav Dinamo? Šta je to uopće Dinamo?
Jer svako od nas pamti neki svoj. Oni malo stariji sa sjetom prepričavaju kultnu '82, Zeku, Mlinku i Cerina, ono vrijeme kad je to ime nešto značilo, kad si u toj državi taj dres nosio ko oklop.
Mi malo mlađi spominjemo Maru, Prosinečkog, Cvitu, ali tad već Dinamo nije bio "Dinamo".
Kasnije godine donijet će nam 05/06, Kužea i Sveto trojstvo Čarlija, Dudua i Modrića.
Onog bljeska kad se činilo da se nešto budi.

A onda? Mrak i praznina.
Generacije i generacije, svaka sa svojim komadićem uspomene, svaka s onim "ali tad već nije bilo isto".
Kad je Dinamo uopće bio normalan klub?
Kad je bil klub svojih ljudi, a ne nečija igračka, nečiji bankomat, nečiji trofej u vitrini?
Možda nikad nije ni bio. Možda su ti svijetli trenuci, tih par slavnih sezona i velikih imena, samo iznimka. Bljesak tu i tamo, a ne pravilo.
Možda ono o čemu sanjamo, taj normalan, naš, pravi Dinamo, zapravo nikad ni nije postojao. Možda smo si to samo utuvili u dječačke glave prepune snova, izmislili sami sebi.

Očito sam bio u krivu.
Jer ono što je nekad bio bljesak, trenutak u povijesti, neka 82., 97. ili 2005., sad postoji.
Nova etapa u evoluciji kluba. Klub koji nije savršen, daleko od toga, ali klub koji možda prvi put u svojoj dugoj povijesti ide prema onome kakvim smo ga vizualizirali u svojim glavama.

Sutra, na rasprodanom Maksimiru, trideset šesti naslov prvaka.
Dvostruka kruna.
Hoće li tko pustiti suzu opisanu u toj davnoj rečenici s nekog foruma?
Sigurno hoće.
Suzu radosnicu pustit će oni kojima je stalo.
Oni koji su gledali kak se prostituira sveto ime iz dana u dan, kak se klub pretvara u privatnu agenciju, u izlog za tuđe transfere. Oni koji su sjedili na sablasno praznim tribinama dok su vrane letjele iznad Maksimira, dok se gore u loži orgijalo uz harmoniku i cajke, i dok su "veliki ljudi ovoga grada" plakali po deset puta od ganuća nad svojim plijenom.
Oni koji su pomislili, i to ne jednom, nego stotinu puta, da nikad više neće biti Dinama kakvom se nadaju.
Da će ostati samo ono iz pjesme Baruna.
"Pričao mi jednom stari o Zagrebu kojeg nema".
Oni koji su išli na futsal i na Šalatu na revijalnu, išli tamo jer su tamo, u tim malim dvoranama i na toj travi, nalazili ono kaj im je oduzeto. Komadić utjehe. Mrvicu nade. Ono malo Dinama kakvog su pamtili i kakvog su odbijali zaboraviti. Tamo, među svojima, daleko od reflektora i love i kamera, taj plamen je tinjao kad nigdje drugdje nije smio. Tamo su čuvali vjeru da to nije kraj, nego stanka.

Sjećate se kak je bilo?
Sjećate se kad je "slavili naslov pred 100 ljudi, a za tih 100 ljudi bili krivi slaba liga i huligani"? Kad je Liga prvaka koštala kunu, a Maksimir zjapil prazan jer se Zagrebu zgadilo malo slovo "d" na grbu?
Sjećate se kak su nam govorili da bi Dinamo bez nekoga bio u drugoj ligi? Ulica? Anarhija? Propast?
Sjećate se kako su nam ukrali to malo "d"?
Kak su ga poistovjetili sa sobom, sa svojom familijom, sa svojim mutnim poslovima, dok se cijelom gradu od tog malog "d" povraćalo?
Bio je to grb na kojem nitko više nije htio nositi to slovo. Skidali su dresove. Bacali šalove. Roditelji nisu htjeli kupiti djetetu majicu jer kaj će mu objašnjavati tko je to gore u loži i zašto proklinje na Božić i psuje Boga. Slovo "d" postalo je sramota grada.

A danas?
Danas to slovo grad nosi. Ponosno.
Vidiš ga na dresovima po Trešnjevki, Španskom i Dubravi.
Vidiš plavu zastavicu kak visi s retrovizora u svakom drugom autu u gradskoj gužvi.
Vidiš klince u dječjim majicama s tim malim "d", ponosne ko da su osvojili svijet.
Vidiš ga na fasadama, na trafostanicama, na školskim torbama.
Čuješ o njemu u kvartovskim birtijama, u tramvajima i na poslu.

Ovo je tek prva stranica.
Trofej koji sutra sutra diže Mišić nije vrhunac, to je temelj.
Tek sad počinjemo graditi veliki klub. Onaj, kakvog smo možda zamišljali u glavama, ali i onaj za kojeg nitko od nas ne zna kako izgleda. Jer ga nikad nije doživio.
Tek sad odgajamo nove generacije koje će disati plavo.
Klince koji nikad neće upoznati onaj stari osjećaj srama, nego samo ponos.
Koji neće znati kaj je to slaviti naslov pred 100 ljudi, nego samo pred punom Kranjčom, a za par godina i Maksimirom.
Koji neće morati izbjegavati pričati o tom klubu nego će ponosno reći.

"Moj klub je MOJ klub, klub mojih ljudi, klub kojem ja biram predsjednika i čiju skupštinu ja činim."

Bit ćeš opet Dinamo, pisali smo i pjevali smo.
I jesi.
I tek ćeš biti sve ono što smo sanjali.

Negdje u bespućima nekog foruma, stvarno u ovom trenu više ne mogu se sjetiti kojeg, u najcrnije doba ovoga kluba, prije nekih 10-15 godina sjećam se da je da je neki autor napisao rečenicu ovakvog nekakvog oblika...

"Hoće li ko pustiti suzu kad Dinamo bude opet Dinamo?"

Pročitao sam je tad i pomislio "mah, nema šanse. Vjerujemo, nadamo se, borimo se ko ludi, ali ruku na srce, klub više nikad neće biti isti.
Previše je toga uništeno, previše duša otišlo, previše betona ostalo prazno."
Lijepa rečenica za utjehu, ništa više.
A i da bude opet "Dinamo", kakav Dinamo? Šta je to uopće Dinamo?
Jer svako od nas pamti neki svoj. Oni malo stariji sa sjetom prepričavaju kultnu '82, Zeku, Mlinku i Cerina, ono vrijeme kad je to ime nešto značilo, kad si u toj državi taj dres nosio ko oklop.
Mi malo mlađi spominjemo Maru, Prosinečkog, Cvitu, ali tad već Dinamo nije bio "Dinamo".
Kasnije godine donijet će nam 05/06, Kužea i Sveto trojstvo Čarlija, Dudua i Modrića.
Onog bljeska kad se činilo da se nešto budi.

A onda? Mrak i praznina.
Generacije i generacije, svaka sa svojim komadićem uspomene, svaka s onim "ali tad već nije bilo isto".
Kad je Dinamo uopće bio normalan klub?
Kad je bil klub svojih ljudi, a ne nečija igračka, nečiji bankomat, nečiji trofej u vitrini?
Možda nikad nije ni bio. Možda su ti svijetli trenuci, tih par slavnih sezona i velikih imena, samo iznimka. Bljesak tu i tamo, a ne pravilo.
Možda ono o čemu sanjamo, taj normalan, naš, pravi Dinamo, zapravo nikad ni nije postojao. Možda smo si to samo utuvili u dječačke glave prepune snova, izmislili sami sebi.

Očito sam bio u krivu.
Jer ono što je nekad bio bljesak, trenutak u povijesti, neka 82., 97. ili 2005., sad postoji.
Nova etapa u evoluciji kluba. Klub koji nije savršen, daleko od toga, ali klub koji možda prvi put u svojoj dugoj povijesti ide prema onome kakvim smo ga vizualizirali u svojim glavama.

Sutra, na rasprodanom Maksimiru, trideset šesti naslov prvaka.
Dvostruka kruna.
Hoće li tko pustiti suzu opisanu u toj davnoj rečenici s nekog foruma?
Sigurno hoće. Ali ne zbog tih trofeja koji će se sutra pokazati.
Suzu radosnicu pustit će oni kojima je stalo.
Oni koji su gledali kak se prostituira sveto ime iz dana u dan, kak se klub pretvara u privatnu agenciju, u izlog za tuđe transfere. Oni koji su sjedili na sablasno praznim tribinama dok su vrane letjele iznad Maksimira, dok se gore u loži orgijalo uz harmoniku i cajke, i dok su "veliki ljudi ovoga grada" plakali po deset puta od ganuća nad svojim plijenom.
Oni koji su pomislili, i to ne jednom, nego stotinu puta, da nikad više neće biti Dinama kakvom se nadaju.
Da će ostati samo ono iz pjesme Baruna.
"Pričao mi jednom stari o Zagrebu kojeg nema".
Oni koji su išli na futsal i na Šalatu na revijalnu, išli tamo jer su tamo, u tim malim dvoranama i na tom parketu, nalazili ono kaj im je oduzeto. Komadić utjehe. Mrvicu nade. Ono malo Dinama kakvog su pamtili i kakvog su odbijali zaboraviti. Tamo, među svojima, daleko od reflektora i love i kamera, taj plamen je tinjao kad nigdje drugdje nije smio. Tamo su čuvali vjeru da to nije kraj, nego stanka.

Sjećate se kak je bilo?
Sjećate se kad smo slavili naslov pred 100 ljudi, a za tih 100 ljudi bili krivi slaba liga i huligani? Kad je Liga prvaka koštala kunu, a Maksimir zjapil prazan jer se Zagrebu zgadilo malo slovo "d" na grbu?
Sjećate se kak su nam govorili da bi Dinamo bez nekoga bio u drugoj ligi? Ulica? Anarhija? Propast?
Sjećate se kako su nam ukrali to malo "d"?
Kak su ga poistovjetili sa sobom, sa svojom familijom, sa svojim mutnim poslovima, dok se cijelom gradu od tog malog "d" povraćalo?
Bio je to grb na kojem nitko više nije htio nositi to slovo. Skidali su dresove. Bacali šalove. Roditelji nisu htjeli kupiti djetetu majicu jer kaj će mu objašnjavati tko je to gore u loži i zašto proklinje na Božić i psuje Boga. Slovo "d" postalo je sramota grada.

A danas?
Danas to slovo grad nosi. Ponosno.
Vidiš ga na dresovima po Trešnjevki, Španskom i Dubravi.
Vidiš plavu zastavicu kak visi s retrovizora u svakom drugom autu u gradskoj gužvi.
Vidiš klince u dječjim majicama s tim malim "d", ponosne ko da su osvojili svijet.
Vidiš ga na fasadama, na trafostanicama, na školskim torbama.
Čuješ o njemu u kvartovskim birtijama, u tramvajima i na poslu.

Ovo je tek prva stranica.
Trofej koji sutra sutra diže Mišić nije vrhunac, to je temelj.
Tek sad počinjemo graditi veliki klub. Onaj, kakvog smo možda zamišljali u glavama, ali i onaj za kojeg nitko od nas ne zna kako izgleda. Jer ga nikad nije doživio.
Tek sad odgajamo nove generacije koje će disati plavo.
Klince koji nikad neće upoznati onaj stari osjećaj srama, nego samo ponos.
Koji neće znati kaj je to slaviti naslov pred 100 ljudi, nego samo pred punom Kranjčom, a za par godina i Maksimirom.
Koji neće morati izbjegavati pričati o tom klubu nego će ponosno reći.

"Moj klub je MOJ klub, klub mojih ljudi, klub kojem ja biram predsjednika i čiju skupštinu ja činim."

Bit ćeš opet Dinamo, pisali smo i pjevali smo.
I jesi.
I tek ćeš biti sve ono što smo sanjali.

Pukštas imao prometnu, sudario se s taksijem u ST — Sajla

Penal za Hajduk!

Čitam malo komentare na njegov odlazak u penziju, opet klasika, najviše se spominje taj prokleti Šahtar kao jedina stvar po kojoj će ga se pamtiti.
Mene to boli.
Meni jedna utakmica nikad neće biti odrednica, pa nije to bio Machado i srednjak navijačima da se toliko zamjeriš.
Osjetio sam potrebu napisati nešto od srca jer mi suze naviru čim se sjetim da ga više nećemo gledati.
U posljednjih 8 godina koliko je i tu ako sam dobro zapamtio, uz Mišića mi je bio najdraži igrač Dinama, bez obzira na Petka, Oršu ili recimo Ademija.
Uvijek sam volio te igrače iz sjene, o kojima se ne priča, jer o njima ne možeš izpiskarati ništa loše. Upravo takav igrač je bio i jest KTC.
Obrambeni bedem, igrač koji je došao iz jedne od liga petice, koji je kroz dugi niz godina odigrao toliko fenomenalnih partija da je nemoguće sjetiti se svih. Za mene najveći "stranac" koji je ikad nosio plavi dres.
Čovjek koji je više puta rekao kako je Dinamo njegov klub, a Zagreb njegov grad. Čovjek koji je definicija profesionalizma, privrženosti i liderstva.
Sjećam se kada se prvi puta opraštao, tribine su bile podosta tihe kada je napuštao teren, nadam se da će ovoga puta biti drukčije. Veliki sam emotivac, nije me sram ako zaplačem.
Nije bio samo fenomenalan stoper i primjer svakom igraču, koliko je značio svakom mladom igraču koji je tek ulazio u seniorski nogomet, mentorstvom na i izvan terena, koliko su ga svi drugi voljeli i uvijek hvalili. Pitajmo našeg Joška koliko mu je pomogao.
Dok nije igrao onih pola godine ili godinu, znam da je i dalje bio u Zagrebu kod jednog fizija, radio naporno i u tišini i samo čekao novu priliku, koju je na kraju i dobio kada Dinamu nije išlo. Lako je pamtiti greške, treba se uvijek fokusirati na ono što je prevladavalo 99% vremena, a to je bila njegova veličina kojoj smo mogli svjedočiti iz utakmice u utakmicu. Koliko je tu neopjevanih presječenih zadnjih paseva, čišćenja s crte, herojskih klizećih...
Da se nije poklopilo 4-5 rezultata bio bi jedan od junaka u pobjedi protiv Milana 2-1 koja bi donijela playoff LP, ali tada je jednostavno velika nesreća prevladala.
Nadam se da će ostati na nekoj funkciji kod nas i dalje i da ovo nije konačno zbogom.
Preko 200 nastupa, bezbroj sretnih trenutaka, požrtvovnosti kakva se danas rijetko viđa, bio s druge strane Rudeš ili Chelsea, uvijek isti stav, isto srce.
Nogometni ratnik i legenda u pravom smislu te riječi, prepoznajmo to u subotu i priredimo mu oproštaj kakav je zaslužio.

napaćeni zonaši na južnoj tribini u subotu, slikovito