Modri Šank - Ajd na Pivicu Sad ću još malo prosuti svoja interna razmišljanja jer, eto, nikad mi nije bila jasna ta potreba da se uopće itko u 21. stoljeću ideološki petlja u taj nesretni Drugi svjetski rat. Radi se o toliko kompliciranom sukobu, gdje je paralelno postojao građanski rat u Hrvatskoj u kojem su nominalno ratovali Hrvati fašisti protiv Hrvata komunista, ali zapravo i tisuće i tisuće slabo obrazovanih ljudi koji su mobilizirani ili su bili prisiljeni birati pa su birali manje zlo - osobe su iz istog domoljublja u Istri pristupale jednoj, u Hercegovini drugoj vojsci, a te su vojske bile međusobno zaraćene. Među partizanima je bilo mnoštvo onih koji nisu bili komunisti ali su se protivili fašizmu, a i među drugima je bilo mnogo onih koji nisu bili fašisti nego su fašizam vidjeli kao nužno zlo. Onda u taj sukob još dodajte Srbe i Bošnjake, što među ustašama, što među partizanima, a onda još i četnike kao neku treću vojsku... i onda sve to u kontekstu okupacije zemlje i podjele na talijanski i njemački dio, talijanske trupe, njemačke trupe, sovjetske trupe, savezničke avione, nacističke avione... radi se o užasno kompleksnom sukobu i svaka njegova simplifikacija je na štetu istine.
U Drugom svjetskom ratu nacisti i fašisti su okupirali Jugoslaviju, a time i Banovinu Hrvatsku: smjenili njezinu demokratski izabranu vlast na čelu s Vladkom Mačekom i doveli na vlast ustaše, do tada minornu fašističku terorističku organizaciju kojoj je utočište pružao Mussolini da bi ih iskoristio kad mu zatrebaju. Počinili su neke od najgnjusnijih zločina u ime Hrvatske (znam, i partizani su činili gnjusne zločine, nema potrebe za whataboutizmom) i crna su mrlja na našoj povijesti koja je gotovo uništila mogućnost ostvarenja slobodne Hrvatske jer je omogućila da desetljećima kasnije svaki spomen hrvatske neovisnosti bude poklopljen optužbom za fašizam.
S druge strane, imamo Republiku Hrvatsku. Zaista neovisnu državu čiju smo neovisnost demokratski izabrali na referendumu premoćnom većinom i obranili u moralno čistom i obrambenom Domovinskom ratu u kojem su Hrvati stajali uz Hrvate rame uz rame bez obzira na svoje ideologije, vjere i druge razlike jer smo se zaista borili za nešto ultimativno ispravno i čisto: slobodu, mir i demokraciju. I ne samo Hrvat uz Hrvata, Hrvatsku su u devedestima branili i hrvatski Mađari, Slovaci, Česi, Bošnjaci - Hrvatsku je branilo i oko 20.000 Srba - pa i mnogi stranci koji veze s nama nisu imali, od kojih je Jean-Michel Nicolier vjerojatno najpoznatiji. Malo je moralno čišćih, ispravnijih i ponosnijih ratova u povijesti od naše obrane u prvoj polovini 90-ih.
Da zatvorim krug ovog komentara: nikad mi nije bilo jasno zašto onda nekima Hrvatska u kojoj živimo i koju smo prilično krvavo izborili nije dovoljna, nego posežu za propalim i zlim ideologijama iz prošlosti. Zašto između poražene vojske koja je moralni ponor našeg naroda i pobjedničke vojske koja je vrhunac našeg zajedništva i tisućljetnih težnji - neki biraju onu prvu? Nismo li ostvarili ono što smo htjeli ostvariti, nemamo li svoju zemlju? Nisu li tisuće i tisuće poginule za nju u Domovinskom ratu? Pa kad jesu, jer ovo su retorička pitanja, zašto nekima domoljublje - nije dovoljno? Od kud potreba za ustaškim pjesmama, ustaškim pokličima, ustaškim zastavama - zašto nisu dovoljne hrvatske pjesme i hrvatske zastave? Zašto u trenutcima kad je domoljublje glavno ne možemo svi biti ispod iste zastave koja predstavlja ono što nas sve ujedinjuje, nego neki imaju potrebu u to miješati ideologije? Ovo sad nema izravno veze s događajima koji su potaknuli ovu raspravu, pišem jako općenito.
Boli me k i za ustaše i za partizane. I jedni i drugi su zlo, srećom zlo koje pripada prošlosti i danas tek sporadično izmigolji van, ali je generalno društveno irelevantno i marginalizirano. Imam Hrvatsku, imam hrvatske branitelje, imam nešto malo sjećanja iz tog vremena, jako sam ponosan na njega i smeta me kada se nešto toliko etički uzvišeno, univerzalno prihvaćeno i moralno čisto pokušava ukaljati opskurnim i propalim ideologijama iz prošlosti. Kao što je "Dinamo Zagreb iznad svih", a time i iznad ideologija, tako je i Hrvatska veća od svih ideologija. To je i jedan od razloga zašto je preživjela i carstva i kraljevstva, i fašiste i komuniste, i jugoslavene i mađarone, i one koji su htjeli da budemo Italija i one koji su htjeli da budemo Turska i one koji su htjeli da budemo Srbija; a mi jebeno nismo htjeli biti ništa drugo osim ovoga što smo danas - svoji na svome.