In memoriam | Sanjin Španović | 21.10.1986. - 28.11.2025. Ima ljudi koji su ga znali puno bolje od mene. Znali smo se mi i prije, ali najvise smo se skompali za vrijeme svega oko Dinamovog proljeća. Njegova priča i uloga u svemu tome sigurno će biti ispričana, no pitanje je hoće li ikada biti ispričano to o kakvom se borcu radilo. Ne mislim ni slučajno na neki patetičan način, nego zaista borcu, jednoj gotovo nadljudskoj želji za životom.
Kad je sve postalo ozbiljnije loše, informacije smo dobivali na kapaljku. Znao sam zvati frenda koji je doktor da mi bez uljepšavanja tumaci u kojem smjeru je sve išlo i u jednom trenutku mi je rekao rečenicu od koje me prošla jeza - “šansa da se probudi gotovo je nepostojeća, to bi bilo ravno čudu.”
Mozda mjesec dana nakon tog razgovora, Sanjin, još jedan brat proljećar sa Zone i ja sjedili smo s maskama na terasi Madisona. Već sljedeća kava, on je u pauzama između liječenja i terapija pričao o povratku na posao, o predstavi koju radi, o knjizi za koju nikad nisam napravio google doc jer sam mu rekao da prvo mora ozdraviti kako bismo se time bavili, o podcastu kojeg smo planirali…
Sanjin je stvarno bio čudo. Jedan neuništiv duh kojem je svaki dan trajao više od 24 sata. Jaka glava; tako je govorio. Nikad nije slegnuo ramenima, prihvatio sudbinu, predao se.
Velikog dinamovca smo izgubili, prijatelja, poznanika, kolegu; ali i jednog nevjerojatnog čovjeka. Hvala mu na svemu.