Hrvati ne vole sport. Teza da volimo sport je jedna od najukorjenjenijih u našem društvu, a potpuno je pogrešna - mi ne volimo sport, mi volimo uspjehe. Zato se traži karta više u polufinalu rukometnog SP-a, ali prosječnu utakmicu domaćeg rukometnog prvenstva gleda 150 ljudi; zato smo znali top 10 skakačica u vis dok je Blanka bila dobra i napamet top 20 u svjetskom kupu dok su Janica i Ivica rasturali, a do prve medalje prije par tjedana nismo ni znali da Zrinka postoji. Da ne pričam o tisućama navijača Medveščaka koji su punili Dom sportova u EBEL-u i KHL-u, a danas 90% njih ne zna ni u kojoj se ligi Medveščak natječe, nit prate EBEL ili KHL.
Zašto ne volimo sport? Zato što smo tako društveno odgajani. Kod nas ne postoji kultura odlaska na utakmice, evo i ovdje na Zoni među fanaticima vidimo ljude koji se neće učlanjivati u klub jer im je smijenjen najdraži trener ili ne bi kupovali godišnje jer Dinamo možda neće biti prvak. Što mislite koliko navijača Bayerna ili Barcelone odustane od svojih godišnjih ili se protestno ne učlanjuje u klub iz tih razloga?
Znači li to onda da smo mi jednostavno kurac od navijača u odnosu na Nijemce ili Španjolce/Katalonce? Naravno da ne. Nije ni njima to urođeno ili prirodno. Njihovi klubovi funkcioniraju u stabilnim sustavima, kod njih se na klupskom brandu, na vrijednostima koje klub živi i predstavlja - mimo trofeja i uspjeha - radi uporno, konstantno, predano i neumorno već desetljećima i desetljećima. Da ne spominjem infrastrukturu i sve ostalo.
Kultura odlaska na utakmice je usko povezana s klupskim brandom, a brand management nije kampanja za učlanjenje ni reklama za ulaznice nego dugotrajan, stalan proces promjene ustaljenih načina razmišljanja. Dinamo je posljednjih 30+ godina bio gotovo u potpunosti lišen svog identiteta i svojih vrijednosti i sveden je od strane onih koji su ga vodili na "najuspješniji hrvatski klub" - što jesmo i trebamo biti, ali smo i puno više od tih uspjeha. Oni nas nadograđuju, ne definiraju nas. Dinamo nisu samo trofeji i pobjede, jer kada ga doživljavamo tako onda to nužno za sobom povlači reakcije poput nedolaska na "manje" utakmice i mindseta da je klub nebitan ako ne osvoji neki trofej i slično - nemojte ovo stavljati u kontekst ove sezone nego puno šire od nje.
Zašto sve ovo pišem?
Ja dam na panj svoje iskustvo i znanje kojeg imam da se kvalitetnim radom na klupskom brendu ta kultura među Dinamovim navijačima može razviti i da na modernom i optimalnom stadionu od 35.000 ljudi možemo imati prosjek od preko 25.000 ljudi po utakmici i rasprodavati ga sigurno barem 10 puta godišnje. Čak mislim i da sam konzervativan u toj procjeni. Uzimati Dinamo danas - kad nam realno ne ide na sportskom planu, nakon 30 godina ne nebrige za klupski brand nego direktnih pokušaja njegovog uništenja i na najopasnijem stadionu u Europi s izvjesno najgorim komforom također - kao referencu za budućnost je vrlo pogrešno.
Na kraju krajeva, ako su tovari u 20 godina bez ikakvih rezultata i novog stadiona mogli svoju prosječnu gledanost u HNL-u podići za tri puta, ne vidim ni jedan razlog zašto ne bismo i mi mogli barem toliko. Nemojte se podcjenjivati zato što smo gaženi 30+ godina. Nismo pregaženi.