"Radije bih prosio pred zagrebačkom katedralom nego igrao za Zvezdu.", rekao je Štef Lamza te 1960. godine kad je potpisao ugovor s Dinamom u kavani Dubrovnik.
Članovi uprave, Otto Hofmann i Predrag Naletilić doveli su ga iz mariborskog Branika. Vijest o talentiranom sisačkom nogometašu koji je ponikao u Segesti brzo se proširila nogometnim svijetom, pa su Štefa svi željeli vidjeti u svojim redovima.
“To je onaj koji je pao s balkona?” - iznenađeno je reagirala moja žena na vijest o Lamzinoj smrti. Možda ova izjava zvuči grubo, ali s obzirom na to da sam joj prije dva mjeseca objašnjavao što je zaleđe, činjenica da je zapamtila ime Štefa Lamze dok je jednom krajičkom uha slušala dokumentarac o generaciji Dinama iz 1967. godine bilo je zapravo svojevrsno priznanje imenu i djelu plave desetke.
Mnogi su ga purgeri i plavi kibici zapamtili po ovom za njega sudbonosnom događaju koji je prekinuo njegovu sjajnu karijeru koja je mogla samo ići uzlaznom putanjom. Spominjali su se tu i Rapid i Barcelona…
Kažu da je razlog zavirivanja u čašicu te večeri, koje Štefu nikad nije bilo strano, nakon nestvarno odigrane utakmice protiv Eintrachta bila njegova prodaja u Liege. Kasnije se pričalo da je iza tog transfera stajala Udba i Beograd koji su vršili pritisak na upravu Dinama da proda Štefa, ali tko će ga više znati.
“Izgubili smo u Frankfurtu 3:0, a pored mene je prošao Jusufi, nekadašnji igrač beogradskog Partizana i dobacio: ‘Štef, gotovi ste!’, nisam ni trenutka oklijevao, odmah sam mu rekao: ‘Julka, još se igra u Zagrebu!’
Dan prije utakmice novinaru Vladimiru Anzuloviću na pitanje o rezultatu hladno je rekao: “Napiši 4:0!”
Valjda je u njemu zbog svih ovih izjava proradio inat pa je odlučio makar sam stati Nijemcima na kraj. Možda je to najbolje opisao njegov suigrač Belin “I onda je Štef ponoril…”
Nakon Dinama, s poremećenim centrom za ravnotežu kao posljedicom pada, nanizali su se Rijeka, Zagreb, Chateauroux, Croatia Melbourne, Metalac, Prvomajska… ili kako je jednom izjavio: “Svi su očekivali da ću ja i dalje moći sve predriblati. Ali kako driblati kad sam jedva hodao.”
Bez obzira na sve Štef je ostao Štef. I dalje su se prepričavalo ono njegovo gurkanje laktom u rebra Belina u tunelu Marakane. Igrače Dinama tamo vani čekalo je 80.000 navijača Zvezde, a Lamza je Rudija potpuno smireno upitao: “A s kim danas igramo?”
Pamte se i one njegove boemske priče kad mu je u posjetu došao prijatelj. Popili su litru Bacardija, ovaj je “zbrisao” kako je to prepričao Štef, a “kasnije su ga našli na Opatovini gdje leži u jarku. Ja sam otišao na utakmicu i dao Barceloni dva gola.”
Pričao je i o svojoj neuspješnoj karijeri kolekcionara umjetnina: “U moje se doba nakon svake zagrebačke utakmice proglašavao igrač utakmice. Često mi se to događalo i kao poklon bih dobivao slike naših genijalnih naivaca, Lackovića, Generalića, Večenaja, Rabuzina... Čim bih sa slikom ušao u svlačionicu, rekao bih: ‘Mijenjam sliku za litru gemišta.’ Pametni su odmah uzeli sliku. Eh, da sam skupljao te slike, danas bih bio kolekcionar od formata.”
Ali veličina Štefa Lamze je ta što je svojim igrama postao besmrtan. I to još za života, koliko god to patetično zvučalo. Kako inače objasniti da je moj otac bio tek dvadesetogodišnjak kad je Štef lomio Eintracht, a ja koji ga nikad nisam imao prilike vidjeti na djelu, znam za Lamzinu veličinu? Potrudit ću se da za njega i one njegove šmekere iz ‘67. zna i moj sin jednog dana.
Toliko sam valjda barem Štefu ostao dužan.
