Partija šaha ne počinje prvim potezom nego otkucavanjem sata.

U tom kontekstu treba gledati činjenicu da je u javnost još početkom srpnja pažljivo plasirana priča kako je Hajduk spreman dati 2,5 milijuna eura kako bi iz Lokomotive doveo Luku Stojkovića. U suštini, taj je navodni Hajdukov interes iskorišten kao sat koji je Dinamo trebao prisiliti da povuče prvi potez u realizaciji transfera. Na to se nadovezao intervju za Sportske novosti u kojem se igrač vrlo jasno deklarirao kao dinamovac i u kojem je odlazak u Maksimir zacrtao kao najbolji razvojni put koji može zamisliti. Stojkovićev transfer u Dinamo je među navijačima postao tema koju se više nije moglo izbjeći, a samim time je stvoren pritisak na Upravu.

Nadmudrivanje u trokutu Dinamo-Lokomotiva-Stojković trajalo je više od mjesec dana. Pregovaralo se, dogovaralo uvjete i onda ponovo premišljalo. Otišlo se toliko daleko da su odrađeni liječnički pregledi, dogovorene su okvirne cifre, ali dugo vremena nije bilo konačne potvrde. U jednom trenutku se čak kroz tekstove ponovo počeo provlačiti Hajduk, kao provjereni recept kako pogurati stvari onda kad zapnu. Međutim, Igor Bišćan, kako su pisali novinari puno upućeniji u interne odnose u Dinamu, nije bio oduševljen Stojkovićem i zato je izostajala konačna potvrda.

Jučer je napokon došla: Dinamo je kupio Stojkovića. Tom je kupovinom napravio dvije bitne stvari.

Prva se svodi na to da je Martin Baturina jedini preostali pravi elitni talent u momčadi. Razvoj Gabrijela Rukavine već dulje vrijeme stagnira, Antoniju Marinu su 22 godine i daleko je od pozicije startera, a Bartol Barišić, Luka Lukanić, Anes Krdžalić, Marko Brkljača, Jakov Gurlica i Moreno Živković nisu ni blizu prve momčadi. Možda će svaki od njih napraviti iskorak kao što je napravio Josip Šutalo i možda će iskočiti još netko iz drugog plana kao što je to napravio Fran Topić, ali činjenica je da Dinamo više nema toliko elitnih talenata u izlogu prve momčadi. Stojković to automatski popravlja.

Riječ je o dečku koji još uvijek ima 19 godina. Stojković iza sebe ima 65 nastupa u HNL-u, ali je, teoretski, tek završio s juniorskim stažom. Odradio je tri pune sezone seniorskog nogometa i to daleko više razine nego Barišić ili Brkljača koje je pratio imidž vrhunskih talenata, ali još je uvijek dijete i još uvijek ulazi u kategoriju talenta. I to onog elitnog, čija je produkcija u prvoj momčadi u zadnje dvije ili tri godine pomalo stala.

S krila u sredinu

To nas dovodi do druge stvari. Proda li Dinamo zaista Luku Ivanušeca u Nizozemsku ili bilo gdje drugdje, u Stojkoviću ima izravnu zamjenu. Jasno, Ivanušec posljednjih šest mjeseci igra u odličnoj formi i jedan je od najboljih Dinamovih igrača. Treba imati na umu da će Stojković neko vrijeme hvatati tu razinu, baš kao što je i Ivanušecu trebao određeni period prilagodbe na standarde koje Dinamo nameće. Međutim, Stojković je prirodni nasljednik u Ivanušecovoj ulozi.

Karijeru je počeo kao klasično lijevo krilo. Cijeli je omladinski staž proveo na lijevom krilu i u sredini je počeo igrati tek prošle sezone. Silvijo Čabraja ostao je bez Lukasa Kačavende i Sherifa Kallakua, tako da je centralnu zonu odlučio popuniti Stojkovićem, što je imalo smisla. Stojković je s lijevog krila ulazio prema sredini kako bi mogao koristiti desnu nogu i naučio se snalaziti u gužvi. Kad ga je Čabraja stavio na desetku, već je bio naviknut na brzinu kojom se mora rješavati lopte i kutove pod kojim mu dolazi pritisak.

Uspješnost adaptacije pokazuje i statistika. Stojković je u sezoni 2021./22. imao 2,1 osvojeni duel po utakmici uz 44 posto uspješnosti. Prošle je sezone bio godinu stariji, povećala mu se minutaža koju je dobio i to automatski utječe na rast brojki, ali došao je do toga da osvaja 4,3 duela po utakmici uz 46 posto uspješnosti. Udvostručio je broj driblinga, broj dodira po utakmici mu se praktički utrostručio, a porasle su i obrambene brojke. Ukratko, Stojković je prelaskom u sredinu terena dobio dodatnu dimenziju u igri. Postao je važna karika u razigravanju suigrača i organizaciji igre, lopta je češće dolazila do njega, napad se fokusirao na njegove vještine, a broj ključnih dodavanja skočio s 0,7 na 1,6 ključno dodavanje po utakmici.

U Dinamu tu centralnu poziciju okupira Martin Baturina i za očekivati je da se Stojković vrati na krilnu poziciju. Međutim, i Ivanušec nominalno igra lijevo krilo, pa većinu vremena provodi vrebajući prostor iza leđa zadnjeg veznog.

Treba vidjeti u kojoj će mjeri Sergej Jakirović redizajnirati Dinamov stil igre i hoće li se odlučiti na kadrovske promjene. Ali dok god je Bruno Petković u momčadi, jasno je da će fokus postavljenog napada biti na iskorištavanju međulinijskog prostora. Svi Dinamovi treneri u zadnjih četiri ili pet godina — a tu pričamo o sedam imena od Nenada Bjelice naovamo; sedmorici različitih trenera koji su imali različite stilove — gurali su tu i još jedno krilo za dodatnu dominaciju. Prvo je to bio Dani Olmo, pa Lovro Majer, a sada je to Ivanušec koji ulazi s krila kao dodatna opcija u sredini. Logično je da Jakirović nastavi po istom receptu i logično je da iduća opcija za ulazak s krila prema sredini bude upravo Stojković.

Adaptacija na novu hijerarhiju

Pitanje je što se točno Bišćanu nije svidjelo kod Stojkovića i zašto ga, barem tako kažu, nije htio u svojoj momčadi. No, Dinamo igra tako da postoji potreba za profilom igrača koji točno odgovara Stojkovićevim vještinama. Odlično se snalazi u gužvi kad uđe prema sredini, dobro se pozicionira i štiti loptu u primanju, može riješiti suparnika driblingom, a onda nadograditi situaciju proigravanjem. Stojković je prošle sezone imao ukupno 47 ključnih dodavanja i od njega su po tome od veznih igrača u HNL-u bolji bili samo Tonio Teklić, Jurica Pršir, Martin Baturina i Filip Krovinović. Bio je bolji čak i od Ivanušeca koji je prošle sezone skupio 41 ključno dodavanje.

Vjerojatno će manje pucati; prošle je sezone imao 2,2 udarca prema suparničkom golu čim je bio drugi veznjak u ligi, s tim da je Stojković bio bliži Tekliću na prvom mjestu nego Ivanušecu, Miji Caktašu i Toniju Fruku koji su praktički izjednačeni na trećem, četvrtom i petom. U Dinamu će imati više loptu u zadnjoj trećini, povećat će mu se dodavačke brojke i broj dodira s loptom, ali teško da će imati volumen udaraca kakav je imao u Lokomotivi. Tim više što nije ubojit u tim udarcima. Teklić i Caktaš zabili su po osam golova, Ivanušec 12, a Stojković samo četiri, što nije neka impresivna brojka kad pogledamo broj pokušaja.

Ali to sve spada u fazu adaptacije na novo mjesto u hijerarhiji. Bitno je to da je Stojković igrač s vještinama kakve Dinamo traži. Čak i da Ivanušec ne ode već ovog ljeta, Dinamo je kupio igrača koji je njegov prirodni nasljednik, a to je automatski dobar posao.

https://telesport.telegram.hr/analize/prirodni-nasljednik/

Dan nakon što je Dinamo ispao od AEK-a u trećem pretkolu Lige prvaka, Dario Šimić izašao je pred medije kako bi izjavio da trener ima maksimalnu podršku Uprave i da se klub treba okrenuti idućoj utakmici koja je već u četvrtak.

Već idućeg jutra Igor Bišćan je dobio otkaz. Način na koji je Bišćan ispao od AEK-a bio je naprosto prevelik uteg. Čovjek nije izgubio, na kraju je remizirao, ali ispada kako bi bolje prošao da je izgubio 1:0 golom u 25. minuti. Ljudi bi to nekako prožvakali, posebno u kontekstu svega što je pratilo utakmicu. Međutim, Bišćan je imao prolazak u rukama i bez ikakve reakcije je gledao kako ulazak u Ligu prvaka u sudačkoj nadoknadi klizi kroz ruke. Dinamo je ispadao i ranije, ali psihološka komponenta poraza bila je prevelika da bi se prešlo preko toga i nastavilo dalje. Netko je morao platiti cijenu i izbor je pao na Bišćana.

U tom je kontekstu zanimljiva jedna činjenica koju je zamaglila trauma poraza protiv AEK-a: Bišćan je bio pomazanik. Riječ je o bivšem Dinamovu kapetanu. Riječ je čovjeku koji ima autoritet velikog internacionalnog igrača koji je svoju ostavštinu betonirao osvajanjem Lige prvaka. Riječ je o mladom treneru koji je u prve dvije sezone svoje karijere osvojio naslove u prvenstvima u kojima je radio. Na kraju krajeva, riječ je o čovjeku koji je pokazao karakter i definirao se kao antimamićevac kada je to bilo puno manje popularno nego što je danas.

Zbog toga je Bišćan trebao biti simbol nekog novog Dinama. Dočekan je aklamacijom; pozdravili su ga navijači, javnost i politika, praktički nitko ozbiljan nije se usudio javno oponirati tom izboru. Bišćan je izgledao kao dugoročno rješenje jer je predstavljao ustupak željama navijača, a navijači su bili ključna poluga u cijelom cirkusu oko Skupštine. Ti navijači teško mogu u ovoj fazi očekivati sustav ‘jedan član-jedan glas’ jer bi to značilo da moć gube neki ljudi koji je se nisu spremni odreći, ali su zauzvrat dobili Bišćana na klupi i to je Bišćanu davalo veliki kredit na koji je mogao računati.
Taj se kredit potrošio za četiri mjeseca.

Nije sporno da je Bišćan napravio nekoliko pogrešaka u ključnim trenucima. Neke od njih su zapravo dio njegova trenerskog stila koji je prakticirao i u Rudešu i u Olimpiji i u Rijeci. Samim time, to nije nešto što bi Bišćan u drugom, trećem ili sedmom pokušaju ispravio,što je najbolje demonstrirao u U21 reprezentaciji. Čovjek je jednostavno vjeran svom stilu. Taj stil donosi rezultate, ali ponekad njegovi izbori — jednako kao i kod svakog drugog trenera koji je tako striktno definiran, od Pepa Guardiole do Joséa Mourinha — rade protiv njega. Drugo poluvrijeme prve utakmice protiv AEK-a ogledni je primjer toga. Bišćanova trenerska filozofija okrenula se protiv njega, napravio je pogrešku koju bi ponovio još stotinu puta i dvomeč je otišao krivim smjerom. Matíasu Almeydi su se otvorila rješenja na kojima je gradio uzvrat, a Bišćan je ostao čekati.

Mamićev izbor

Ali isto tako, nije sporno ni da su Bišćanu pod noge konstantno bacani klipovi koje nije očekivao. Već dogovoreni transferi su minirani, nezadovoljstvo su širili igrači od kojih to nije očekivao, a unutar struktura kluba nailazio je na zidove ondje gdje je očekivao suradnju.
Koliko god dinamovci to sebi odbili priznati, građanski rat unutar kluba daleko je od gotovog. Trenutačna maksimirska vlast samo je privremena.

Zdravko Mamić jest doživio težak poraz, ali Skupština formalno-pravno nije održana i redizajnirani establišment na čelu kluba tek treba dobiti svoju zakonsku legitimaciju. Dinamo je trenutno udruga građana koja nema niti zakonski minimum za funkcioniranje pod tim uređenjem, a to je održana Skupština i Izvršni te Nadzorni odbor te ostala tijela definirana Statutom. Status quo koji koristi Mirko Barišić ne može trajati vječno i toga su svi svjesni, zato obje struje gledaju uhvatiti što bolje pozicije prije nove Skupštine. A u takvom kaosu metode borbe su rijetko viteške, što znači da će biti kolateralnih žrtava.

Indirektno, jedna od tih žrtava je i Šimić. Čovjek koji je trebao biti vođa sportske politike i najvažnija figura u Dinamu dolazi u situaciju da govori kako je Bišćan siguran, a onda pred Upravom ne može obraniti bliskog suradnika i prijatelja. Pucala su u nogometu i puno čvršća prijateljstva, ali s Bišćanom je Šimić izgubio dobar dio autoriteta ili barem privida da je on glavni kreator sportske politike.
Imenovanje Sergeja Jakirovića pokušaj je da i rezultat ne postane jedna od tih kolateralnih žrtava. Jer metode u uništavanju konkurencije možda se ne biraju, ali poanta je da Dinamo ipak zaradi dovoljno da bi se isplatilo biti na vlasti.

Jakirovića nije doveo Mamić. On se nametnuo kao najbolje moguće rješenje u danom trenutku i kao logičan izbor ako je klub odlučio riješiti se Bišćana. Ali za pretpostaviti je da je Mamićevoj opciji Jakirović ipak prihvatljivije rješenje od Bišćana i da će unutar same strukture kluba doživljavati manje napada nego što je to bio slučaj kod trenera koji je postavljen kao simbol novog Dinama. Ipak su Mamić i Jakirović već razgovarali i baš je on prije godinu i pol bio primarni Mamićev izbor. U tom je kontekstu za očekivati da će Jakirović pod svojim nogama imati manje klipova nego što je imao Bišćan i da se njemu neće minirati pojačanja koja je zacrtao, jer ga obje strane vide kao potencijalnog saveznika u nastavku dvorskih borbi.

Jakirović je u dobroj situaciji

Što se samog Jakirovića tiče, situacija je vrlo jasna. Način na koji je otišao iz Rijeke jasno sugerira da je vrlo motiviran za rad u Dinamu.

Od konkretnih pitanja, potrebno je definirati rješenja u obrani nakon što su uložena gotovo četiri milijuna eura u Maximea Bernauera i Maura Perkovića koji, očito, nisu spremni nositi momčad nakon odlaska Josipa Šutala. Ali to je manje-više to. Dinamo je jak i ima igračku kvalitetu. Dinamo je još uvijek prvi kandidat za naslov prvaka, a Jakirović će momčad moći posložiti prema svom ukusu. Vjerojatno će s ciljanim pojačanjima dobiti i dodatni manevarski prostor, baš kao što će imati glas u donošenju odluka oko eventualnih prodaja Brune Petkovića i Luke Ivanušeca.

Na kraju krajeva, Jakirović ima energiju koja je Dinamu u ovom trenutku nužno potrebna. Bišćan je često bio tih, samozatajan i pokušao je biti lider iz sjene, a Jakirović voli glavne uloge i spreman je na sebe preuzeti odgovornost. To će automatski probuditi i one koji su ostali uspavani na klupi, počevši s Josipom Drmićem i Boškom Šutalom koji su ogromna ulaganja, ali onda i s ostalima koji su pali u drugi plan nakon što je Bišćan definirao svoju početnu postavu.

Jakirović može računati i na efekte šok terapije.

Londonska konzultantska kuća 21st Club provela je istraživanje u ligama Petice u kojem je na velikom uzorku uspoređivala utakmice prije i poslije smjene trenera. Došlo se do zaključka da u osam utakmica prije nego što trener ode ekipe osvajaju 0,8 bodova po utakmici, a u osam kola nakon smjene trenera 1,2 boda. Igrači naprosto hvataju pozicije u novoj hijerarhiji, bolje treniraju i drže maksimum motivacije koji na duge staze nije održiv. Kada se početni elan ispuše, brojevi se vrate u prosjek, a nova hijerarhija dovede do toga da se ponovo pojave nezadovoljni.

Međutim, Jakiroviću će tih osam utakmica bonusa biti sasvim dovoljno da se snađe i postavi nove okvire funkcioniranja. U hodu će riješiti probleme, a momčad je dovoljno kvalitetna. Poznaje ligu, nema potrebe za adaptacijama ili iznenađenjima, a iza sebe će imati svu potrebnu infrastrukturu. Pritisak će biti veći od ičega što je dosad u karijeri imao, ali Jakirović ulazi u situaciju koja je jako dobra i u kojoj će dobiti relativni mir.

Problem će biti tek prva kriza. Otkad je Nenad Bjelica u travnju 2020. raskinuo ugovor, Jakirović je sedmi Dinamov trener. Neki su morali bježati pred sudskim presudama, ali ostala šestorica su redom dobri treneri koji nisu dobili priliku riješiti krizu u koju su upali, nego su žrtvovani da zamaskiraju ostale probleme unutar kluba.

A koliko god se navijači pokušavali uvjeriti u suprotno, problema ipak ima i zato se trenerski ringišpil vrti ovoliko često.

https://telesport.telegram.hr/price/ringispil/