imaju pokazni primjer s rekonstrukcijom Kranjčevićeve kaj to konkretno znači. Naravno ni to im ne dolazi u obzir nego isključivo novi stadion. To sve za jednak iznos kao i nama? Ministar je jučer priznao da će njima financijski više pomoći nego nama. Nezahvalna bagra. — Frizura Robija M

• most od Kaštela do Splita
• tunel i ceste od autoceste do zračne luke Split
• novi KBC Split
• brzu cestu Solin-Omiš

Ne budimo licemjerni, kao da bi mi sutjeli da moramo igrati na starom Maksimiru malo uređenom dok njima drzava uskace za polovicu novoga. — Warrior

Kakav video — Purgeri

Već dugo nisam vidio toliko uvjeravanja da su svi drugi budale

Piše: Goran Vojković

MALO kada sam, iako pripadam struci u kojoj bi se od ega mogle graditi višekatnice (pravnik sam), čuo toliko dociranja "neukom puku" koliko sam ga posljednjih dana pročitao i čuo od članova Ocjenjivačkog suda nakon burnih reakcija na prihvaćeno rješenje novog stadiona u Maksimiru.

Došlo je to već do razine na kojoj čovjek s fakultetskom diplomom počne osjećati nelagodu. Jer taj ton prema običnom svijetu, navijačima, Zagrepčanima i svima koji će taj stadion na kraju plaćati i koristiti, zvuči kao da problem nije u projektu nego u tome što je publika umjetnički nedovoljno razvijena da bi ga shvatila. Publika je, eto, primitivna, profana, pa ne vidi velike vizije Ocjenjivačkog suda.

Čovjek bi po tim objašnjenjima rekao da za ulazak na stadion neće trebati karta nego diploma Arhitektonskog fakulteta. Jer ovi bez diplome nemaju što tu raditi. Nisu, naime, dovoljno fini i kulturno uzdignuti kako bi razumjeli viziju otvorenosti prema Maksimiru, kiši i propuhu.

Građani bi trebali samo dati novce, ali ne i imati mišljenje
Čini se da je građaninu dopušteno financirati arhitekturu, ali ne i imati mišljenje o tome hoće li na njoj kisnuti. Građani, naime, financiraju stadion: polovicu kroz proračun Grada Zagreba, polovicu kroz državni proračun. Stoga valjda imaju pravo reći sviđa li im se ili ne. Štoviše, i odbiti rješenje ako im se ne sviđa. Što bi se na kraju i moglo dogoditi sudeći po današnjoj izjavi Andreja Plenkovića, do koje je došlo uslijed velikog nezadovoljstva navijača i javnosti, kao i po izjavama Tomislava Tomaševića i Zvone Bobana.

Ako je u samom tijelu koje je biralo stadion bilo mjesta za ministra, gradonačelnika i nogometnog dužnosnika (dakle to nije bilo tijelo sastavljeno samo od stručnjaka!), onda valjda ima mjesta i za mišljenje čovjeka koji će taj stadion financirati, kupovati kartu i na njemu sjediti po zagrebačkoj kiši.

Da odmah raščistimo jednu stvar. To što je neku zgradu projektirao arhitekt ne znači da je ona samim time lijepa, uspješna ili izvan dosega kritike običnog čovjeka. Gotovo svaka velika zgrada koju danas gledamo ima svog arhitekta, pa ipak među njima ima i onih koje su ružne, nepraktične, predimenzionirane ili loše. Uzmimo samo Grand Hotel View u Postirama na Braču. I njega su projektirali arhitekti. Pa što su napravili? Proguglajte i zaključite sami.

Navijač ne želi sjediti na propuhu i kiši
Navijač možda ne zna projektirati stadion, ali vrlo dobro zna želi li sjediti na propuhu, kisnuti i slušati objašnjenje da je sve to zapravo sofisticirana povezanost s maksimirskim zelenilom.

Građani stadion financiraju kroz javni novac, oni će desetljećima gledati njegov volumen u gradu, oni će kupovati ulaznice, sjediti na tribinama, dolaziti po kiši i vjetru, voditi djecu na utakmice i na kraju odlučiti vole li taj prostor ili ga samo trpe. Njihovo mišljenje zato nije neugodan šum neukog dokonog puka koji se pojavio nakon završetka natječaja, nego dio same uporabne stvarnosti projekta.

Zašto bi novi stadion podsjećao na stari?
Posebno treba obratiti pozornost na tvrdnju da novi stadion mora na neki način podsjećati na stari, jer je to, eto, njegov identitet i tradicija. Stari Maksimir nije izgledao tako zato što je netko sredinom prošlog stoljeća genijalno zaključio da će četiri odvojene tribine najbolje komunicirati s maksimirskom šumom.

Stadion se jednostavno gradio u etapama. Zapadna tribina krenula je prva, sjeverna je došla kasnije, istočna još kasnije, a južna tek 1969. godine. Dakle, ono što danas pokušavamo mitologizirati kao prostorni identitet u velikoj je mjeri posljedica toga kako se u jednom sasvim drugom vremenu moglo graditi.

Tu već počinjemo imati problem s riječju tradicija. Je li automobil bez klime tradicija? Jest. Ali kada danas kupujete automobil, valjda ne tražite da vam proizvođač ugradi lošu ventilaciju, slabe kočnice i prozor na kurblu samo zato da bi vas automobil podsjećao na djetinjstvo.

Ako ćemo već biti dosljedni, možemo pitati arhitekte grade li sebi poljski zahod iza kuće jer je ćenifa stoljećima bila dio naše graditeljske tradicije. Zahod u kući i podno grijanje, uostalom, nisu dio tradicije nego stečevine postmoderne.

Zagreb nije grad blage klime i tome treba prilagoditi stadion
Stadion je funkcionalni objekt. Zagreb nije grad blage mediteranske klime u kojem se najveći dio sezone sjedi na tribinama u majici, bermudama i šlapama. Krov za ljeto i protiv kiše, zaštita od bočnog vjetra, mikroklima i komfor gledatelja nisu dekadentni zahtjevi razmažene publike, nego jednostavno standard 2026. godine.

A ovdje se otvorenost i fragmentiranost novog stadiona objašnjavaju gotovo poetskim kategorijama, kao da će navijač u veljači, dok mu vjetar nosi kišu preko tribine, osjetiti gotovo transcendentalnu povezanost s Maksimirom. Osjetit će da mu vjetar dopire do kostiju.

Brutalizam kao podsjetnik na Jugoslaviju
I tu dolazimo do brutalizma. Arhitektonskog stila. Da budemo precizni: brutalizam nije nastao u Jugoslaviji. Njegovi korijeni vezani su uz poslijeratnu zapadnoeuropsku arhitekturu, uz snažan utjecaj Le Corbusierova béton brut. Ali je socijalistička Jugoslavija taj jezik prigrlila, razvila i primijenila u toliko velikom opsegu da je beton postao jedan od najupečatljivijih vizualnih znakova cijelog razdoblja. I opet, nema ništa loše u tome da cijenimo tu arhitekturu. Ima izvrsnih zgrada iz tog razdoblja, kao što ima i katastrofalnih.

No, ako je beton postao jedan od simbola jugoslavenskog modernizma, zašto arhitektonski jezik koji tako snažno asocira na Jugoslaviju ugrađivati u Zagreb sve do 2070-ih, kao da u gotovo cijelom stoljeću, od 1960-ih do 2070-ih, nismo ništa napredovali?

Javni novac - javna stvar
Znate što je najiritantnije u cijeloj ovoj priči? Osjećaj da građanin prvo mora priznati kako ništa ne razumije, a onda pristojno saslušati zašto je previše neuk da bi shvatio arhitektonsku genijalnost. Kao da je sasvim normalno reći ljudima koji stadion plaćaju, pune ga, na njemu kisnu i smrzavaju se da su estetski nedovoljno obrazovani da shvate vlastitu sreću.

Dragi moji arhitekti, postoji jedan problem. Da privatni investitor poželi sagraditi ružičasti dvorac s dvanaest tornjeva i zlatnim krovom, neka ga gradi. Njegovi novci, njegov ukus, njegov rizik. Možemo se smijati, fotografirati i produžiti dalje.

Javni stadion nije ničija privatna igračka, niti je spomenik arhitektonskom egu. To je funkcionalni objekt koji se gradi zajedničkim novcem i koji bi trebao služiti ljudima desetljećima nakon što se više nitko neće sjećati ni ovog žirija, ni ovog ministra, ni ovog gradonačelnika.

Zato bi možda bilo korisnije malo manje objašnjavati građanima koliko oni ne razumiju arhitekturu, a malo više objasniti zašto bi čovjek u Zagrebu u veljači trebao sjediti na propuhu i biti sretan jer je time ostvarena "veza s parkom". Izađite pred navijače, pa ih uvjerite kako bi se oni trebali smrzavati jer vi imate diplomu. I nemojte si ipak previše umišljati zbog te diplome. Imam ih, da prostite, tri, pa sam ipak naučio da diploma nije potvrda da su svi oko vas budale.

Narod hoće arenu. Ugodno i pristojno mjesto na kojem može gledati utakmice. Gradi se stadion, ne spomenik. Nije teško shvatiti. — Goran Vojković