Karlovac - Dinamo 0:2, Beljo

Taj autorov komentar je nebitan i nisam tekst stavio zbog toga.
Već radi jedno 70 rečenica prije toga, i kontekst istih povezan sa histeriziranjem na Zoni zadnjih tjedana.

Boban je izabrao Dinamov put.
I sretno mu u tome!

https://www.vecernji.hr/sport/zvonimir-boban-gradi-klub-a-ne-samo-momcad-dinama-1907714


LEKTIRA!

“ Dinamo će igrati bolje i slabije, pobjeđivat će i gubiti, oscilirat će više nego što bi pravi navijači željeli, ali ako ništa drugo, treba im dati barem manji segment vremena i kvantum tolerancije kojim se tako hrvatski pokorno trpjelo proteklo gazdinsko stanje. Svi smo rođeni u boli, a niti jedan uspjeh ne može biti doživljen bez muke i amplituda visina i ponora. Tako se i bruse najbolji. Sada kada je nedvosmisleno jasno da se radi u korist kluba, ispada da nitko ne smije imati strpljenja i dati priliku onima koji to čine. Zvonimir Boban je odavno odbio biti amblemom na bilo čijim mitomanskim dresovima, pokazavši da ostaje vjeran i dosljedan sebi i svojim idejama. Bez obzira na cijenu. Ono što sigurno znam jest da je Dinamo i Bobanova ideja i njegova dosljednost. I njegova infekcija. Ako nije dovoljno na čelu kluba napokon imati one koji će živjeti za Dinamo, a ne od njega, onda i sama ideja Dinama treba biti napuštena odmah. Avantura novog Dinama tek je počela i samo je zli i tupavi mogu odmah zaključivati. A jedino za što mu osobno ne bih ostavio ni minute vremena jest da promjeni ovo nakaradno ime Građanski nogometni klub u jednostavno Nogometni klub Dinamo. Jer građanski je ionako postao onoga trenutka kad se Zvone vratio u Maksimir.”

Naš Hajduk je ljetos isto i otpisao potraživanja Hajduku za članarine, možda netko bolje upućeniji u financije može prokomentirati.

"Na nedjeljnoj skupštini odlučeno je da se Naš Hajduk odriče svih članarina pa će Hajduk na temelju toga ove godine proknjižiti 5.303.267 eura za uplate do 31. prosinca 2024. Također, udruga Naš Hajduk će se zadnjeg dana ove godine odreći svih članarina uplaćenih od 1. siječnja 2025. Također, Naš Hajduk je posudio klubu 317.046 eura koji su prikupljeni kroz akciju „Za sva vrimena“, taj iznos se neće tražiti natrag nego će se iskoristiti u budućoj dokapitalizaciji kluba, kad god ona bude provedena."

Znači uz sva proknjižavanja Vuškovića, ovaj otpis potraživanja koji će se valjda knjižiti onda kroz prihod, transfere Prpića i Uremovića oni će navući papirnato 5 milja eura "profita".

Kako se taj klub financira valjda nitko ne zna, ili za njih vrijedi da dug koji si napravio ne moraš vraćati.

Eto, zazivali smo predsjednikovo javljanje i dočekali ga.
Izašao je van, i to čak i prije samog članskog dana.

Moram odmah reći, osobno se ne slažem s odlukom da trener ostane.
Iskreno, ja ga ne bih ni doveo.
Ali, zato i imamo predsjednika. Zato smo mu dali mandat. Da on odlučuje, i da stoji iza svojih odluka. Svojom odgovornošću, ne našim emocijama.

Mi navijači možemo živjeti na valovima emocija. Možemo pizditi, možemo slaviti, možemo letjeti do neba i padati do dna, jer to je navijaštvo. Naše emocije su naš teritorij.
Bobanovo, s druge strane, jest da odluke donosi promišljeno, s glavom, i da iza njih stoji.
Zato je on predsjednik, a mi navijači.
Krenuli smo putem koji uključuje Kovačevića i stojimo iza njega. Dobro. To je sada naš put.
Vrlo brzo će doći polusezona, i imat ćemo priliku vidjeti gdje zapravo stojimo. Brojke na tablicama će reći svoje.

Samo bi se htio još nadovezati na ovaj dio iz intervjua u Večernjem:
U sportskom je cilj, u financijskom Dinamo ne ovisi o jednoj ili dvije godine neosvajanja prvenstva. Ovisi o prodaji igrača, o cijeni koju si postigao, o marketingu i "mercheu", ulaznicama i, normalno, prihodima od igranja Europe. Ovakav Dinamo, članski i narodni Dinamo, poštovan je partner svim financijskim institucijama s kojima surađuje.

Titula je imperativ. I sportski, i financijski.
S ovim budžetom, s ovakvom konkurencijom, nema alibija.
Ne možemo se skrivati iza “procesa”. Proces je nešto što može pričati Arsenal, koji već godinama gradi momčad u ligi s pet klubova koji imaju barem jednako, ako ne i više novca. Mi tu mogućnost nemamo.
Sigur (22), Pukstas (21), Hodak (18), Almena (21), Hrgović (18), Mlačić (18), šta je to nego također proces? Još veći nego ovaj u kojemu smo mi.

Drugo mjesto znači možda Konferencijsku ligu, manje love od ulaznica, manje love od nagrada, niže cijene igračima.
Zato: titula u ovakvoj konkurenciji i ligi je imperativ!
To bi trebalo pisati preko cijele istočne tribine, da cijelu utakmicu iz lože gledaju u to i slučajno ne zaborave.

Imperativ. Bez alibija.

Proces ne traje jednu polusezonu — Tranzicijski Napad

Tako je,proces ne traje jednu polusezonu.
To svi znamo.
Ali isto tako, svi vidimo da je ovaj proces otišao u potpuno krivom smjeru. I to nije stvar "strpljenja", nego realnosti.
Dok mi glumimo dugoročne planove, procese i izvlačimo pouke, drugi nas u isto vrijeme prestižu. I na tablici, i u razvoju igrača.
Neću uopće o tovarima, njihovoj bodovnoj prednosti i jezgri igrača i njihovim godinama s kojima nas nadmašuju na tablici.
Gledajmo sebe.
Do Vukovara se moglo vjerovati u proces. Od Vukovara nadalje sve ide isključivo na dušu predsjednika. I to treba jasno reći. Nadam se samo da klub neće postati talac ničijeg ega, niti nekakvog "kompleksa mamićevštine".
To što je Mamić divljao na presicama i smjenjivao trenere kako mu se sprdnulo ne znači da sad sve mora biti suprotno samo zato da bude suprotno. Nećemo se uopće oglašavati, i slijepo ćemo vjerovati treneru.

Ovaj rezultatski pad Kovačević ne može ispraviti. I to je jasno svakome.
Trener koji na klupi samo što nije zaplakao, igrači koji ga ne slušaju, kasne na treninge, ponašaju se kao razularena družina, kroz medije prigovaraju što ne igraju… To nije proces. To je raspad.
A ono što se dogodilo jučer, ono ubacivanje Mudražije zadnjih 10 minuta da te spašava iz blata, nakon načina na koji si ga mjesecima tretirao to je meni ljudsko dno.
To nije vođenje svlačionice, to nije autoritet.
To nije trener Dinama.
Nebulozne izjave, pogubljene postavke, pomoćnici koji nemaju pojma što rade… Nema se više što analizirati.

Ovo je posljednji trenutak da se povuče rez. -4 nije tragedija. Do derbija je mjesec dana.
Ozbiljan trener ovo okrene bez problema.
Ostaviti Kovačevića sada znači jedno: igrati se s Dinamovim navijačima.
Glumiti da je ovo sve dio nekakvog višeg plana.
I zato, ako ga ostavljamo, onda ga ostavljamo do kraja sezone, bez plakanja, bez drame na polusezoni, bez drame ako kihne neki derbi, bez drame ako budemo na -9 za tovarima pred Uskrs.
Onda idemo sa njim do kraja, pa ćemo na kraju sezone pitati "Bobane, jel to bio taj tvoj proces?"

Do kraja jeseni imamo 9 službenih utakmica.
Ako ostavimo Kovu, dobit ćemo maksimalno dvije. I to je uključen Karlovac u kupu.
Ali ako je to proces, onda idemo sa tim procesom do kraja sezone.

Pa ćemo vidjeti gdje će nas dovesti.

Fun fact #1:

Dinamo nikada do Kove u svojoj HNL povijesti nije gubio 3 razlike u europskoj tekmi doma na poluvremenu.

Fun fact #2:

Dinamo nikada do Kove u svojoj HNL povijesti nije imao 3 poraza u nizu na HNL gostovanjima.

Učimo.
Izvlačimo pouke.
Rastemo.
Čestitke :clap:

Koja će to depresija bit ovdje ukoliko sutra zaključak tog hitnog sastanka bude kao i nakon prijašnjih, i naš Kova ode spremat taktiku za Karlovac i Varaždin — Sibirski plavac

Tako će i biti.
Hitan sastanak stožera, sada više nije sastanak između Bobana, Mišića i Kove.
Sada će biti sastanak Bobana, Kove, Kelave, Bloudeka, Jajala i Landeke.

I ozbiljno upozorenje.
“Dečki, ovo sve do sada vam je bio žuti karton!”

Istra - Dinamo 2:1, Hoxha

Propustile su se dvije savršene prilike da se Kovačevića smijeni bez većih potresa. Prva nakon Vukovara, druga nakon jučerašnjeg poraza.
Trener koji djeluje potpuno pogubljeno, svlačionica ga jebe ni malo, govor tijela igrača katastrofa, a mladi talenti uredno zakucani na klupu da im vrijednost i samopouzdanje propadaju iz dana u dan.

Svaki dan s njim na klupi je čisto gubljenje vremena i kopanje još dublje rupe.
I ono najgore, kada se već dogodi taj kiks koji će ga napokon smijeniti, bit će prekasno.
Ili će nam Europa pobjeći, ili ćemo izgubiti korak u prvenstvu.
Znači, ne samo da kasnimo, nego još i sami sebi radimo štetu.

Jurimo tvrdoglavo na autopilotu ravno u zid.
On potonuo, sjedi na klupi kao statua, asistenti zapravo vode utakmicu. I mi ga svejedno držimo. Pa što očekujemo? Da će suzama i pogledom u travu preokrenuti situaciju?

Suludo. Nema tu kruha. Ako sad ne promijenimo smjer kasnije neće biti kasno, nego već gotovo.
Očito se moramo moliti da ovo do zimske pauze dođe bez veće štete, odnosno bez izgubljene situacije.

Katastrofa.

Do Vukovara se moglo opravdati sve nekakvim procesom i povjerenjem.
Sve nakon toga ide direktno na dušu Bobanu.
Nadam se da klub neće postati taoc tvrdoglavosti i nekakvog inata.

Kova se jučer nije ustao s klupe cijelu utakmicu.
Ovo sve je odavno previše za njega.

Bobane, spasi čovjeka.
Oslobodi ga tereta Dinamove klupe.

Dio loše atmosfere oko kluba su stvorili i navijači, zato je izuzetno bitno da se u narednih mjesec dana izuzmemo negativne energije, i da sutra izgubimo, ne treba raditi dramu. — Haza

Više-manje si sve lijepo objasnio, pa ću se samo nadovezati na taj dio oko atmosfere. Ne radi se tu o dijelu loše atmosfere, nego o velikoj većini koju, nažalost, upravo navijači Dinama sami generiraju.

Sve što se piše po Zonama, portalima i društvenim mrežama čitaju i igrači, i zaposlenici kluba, i novinari. I dok ove prve i druge to demoralizira i dodatno opterećuje, treći to s oduševljenjem koriste kao materijal za istresanje govana po Dinamu. Zašto? Zato što je većina medija otvoreno naklonjena jednom drugom klubu, a negativnost im po prirodi donosi neusporedivo više klikova i prometa od pozitive.

I tu dolazimo do ključnog problema.
Često se ovdje zavaravamo onom temom „Nismo isti” sa ovog foruma, gdje se s podsmijehom uspoređujemo s tovarima i tješimo se da smo bolji. I u mnogim stvarima zaista jesmo.
Ali u jednoj od najvažnijih, ne da smo isti, nego smo višestruko gori. Samo nismo imali prilike to u potpunosti pokazati, a i ne želimo si sami priznati.

Oni, u svom balonu, koliko god bili u krivu ili psihodelično odlijepili od stvarnosti, agresivnom zaštitom svog kluba stvaraju barem privid zajedništva. Kakva god predstava na terenu bila, kakvi god problemi postojali, u slučaju pobjede u utakmici oni će uvijek pronaći nešto pozitivno na što se zakače i na tome gurati dalje. To ih drži. To održava energiju.
Kod nas?
Potpuna suprotnost.
Mi ćemo pronaći negativu i kad je nema.

Vidimo loše igre kad su loše, to je jasno, nismo slijepi da odbijamo priznati stvarnost da se dobar dio ove sezone loše igra. Ali čak i kad je sve dobro, mi se pobrinemo da nešto postane problem.
Najbolji primjer je Kulenovićev penal protiv Belupa. Umjesto da pričamo o visokoj pobjedama, dobrim akcijama i lijepim golovima, posvuda se danima žvakalo teorije o tome je li on odbio dati penal Bennaceru.
I opet se dalo savršen materijal medijima za širenje negativnosti.
Tovari znaju biti strašno autodestruktivni kad krene urušavanje, ali nemojmo se zavaravati, ni mi ne zaostajemo. Samo nismo imali prilike to pokazati jer nikad nismo pali dovoljno nisko. A bojim se da bi s današnjim mentalnim sklopom prosječnog Dinamovog navijača bili još gori.

I to nije nešto što se može ispraviti u godinu ili dvije.
Dinamo je kroz godine mamićevštine izgubio barem pet generacija novih navijača. Realno i dosta više.
Ljudi koji su odrastali u 90-ima i ranim 2000-ima imali su sasvim drugačiji pogled na rivalstva, ambicije, identitet u perspektivi gdje nisu bili toliko opterećeni medijima i društvenim mrežama i gdje je bila normalna stvar da je Hajduk prvak.
A generacije koje su odrastale nakon 2010., u konstantnoj negativi oko kluba, naučene su da je jedini kriterij uspjeha „biti ispred Hajduka”.
Europa? Budžeti? Perspektiva?
Sve to je isprano, relativizirano i stavljeno u drugi plan. Sve je bilo nebitno dok smo bili 3 boda ispred raspalog Hajduka bez prebijene pare sa odronom od igrača.
Čim je Hajduk blizu, crveni su alarmi i ništa ne valja. Jer im je prirodno stanje stvari da je Hajduk na 20-30 bodova iza Dinama. Tako su odrasli, tako su naučeni, tako su isprani.

Te generacije danas su odraslije i najglasnije. i to je normalno i po godinama i fazi života.
Problem je što još ne shvaćaju da je Dinamo njihov. I da je normalno da Hajduk nije 30 bodova iza Dinama.

I da je sve plavo njihovo.
Da su Kulenović, Goda i Teofil njihovi.
Da je Boban njihov.
Da su tribine njihove.
Da je i raspadnuti Maksimir njihov.
Da je mreža na golu njihova.
Da je semafor na jugu njihov.
Da je Dinamo njihov.

I ako ga oni sami prvi masakriraju negativom sa svim dostupnim alatima koji se danas mogu upotrijebiti, kako očekivati da atmosfera bude pozitivna?
Tko će klub braniti, ako neće njegovi vlastiti navijači?
Nitko.
Ostaje gola lešina, prepuštena hijenama.
A hijene uvijek čekaju.

I trebat će još godine i godine rada da se to okrene. Neće ići preko noći.
Krvav posao čeka klub na tom polju.

Da se razumijemo, nije poanta da izmišljamo pozitivu kada je nešto negativno.
Poanta je da kad je nešto negativno ne dižemo to na 10 puta veću razinu nego što je stvarno potrebno.

Dinamo - Celta 0:2

izašlo? Onda mogu napisati da je Beljo bio na sastanku kod Bobana u petak. — FazeN

Slična situacija i s Dionom Drenom Beljom. Napadač koji se vratio iz Bundeslige očekivao je značajniju ulogu, no protiv Cibalije u Vinkovcima, gdje ga je došla bodriti obitelj – nije bio ni u kadru. Na nekim utakmicama dobiva tek simbolične minute, poput 14 minuta u istom susretu.

:lol: :lol:

Da obitelj nije otišla u srijedu na utakmicu umjesto u ponedjeljak?

Naš dobri Kova mi izgleda kao onaj dobri, mekani profesor matematike prosječnog znanja, koji je godinama predavao po lokalnim višim razredima osnovnih škola negdje u sjevernoj Hrvatskoj. Mala mjesta, sve obiteljski, svi se znaju, sve se može riješiti s “ajde, nećemo sad komplicirati”, djeca još nisu previše divlja, razredi nisu preveliki, roditelji donekle surađuju, ravnatelj šalje osmijehe po hodniku i klima glavom. Lagodan život, lagani ritam, posao ide, ljudi ga vole. Tu Kova funkcionira.

Igrom slučaja, život ga baci u Zagreb.
Otvorila mu se prilika, predavati matematiku u srednjoj strukovnoj, drugi razred. Ali, zna se kakvi su to razredi i kakva su djeca iz velikog grada. Pubertet na najjače, hormoni divljaju, razmaženost, životna drama od jutra do mraka, a i u toj školi učenici nisu baš najoštrije olovke u pernici.

I tako nakon par mjeseci rada Kova stane pred razred gdje mu je:
Jedan totalno nezainteresiran, gleda kroz prozor kao da ga je netko poslao na kazneno služenje.
Drugog je ostavila cura pa je u depresiji i sada mu se sada više markira nego što mu se ide u školu.
Treći je skroz incidentan, i boli ga ona stvar zbog toga jer zna da ga profesor neće kazniti zbog toga.
Četvrtog nešto pere. Ne zna ni on što. Samo je stalno nadrkan i spreman na incident.
Peti bi stvarno učio, ali nema tko da ga zapali, da mu pokaže da matematika zna biti fora. Nitko ga ne vodi niti ne motivira.
Šesti došao iz elitne gimnazije. Gleda oko sebe i misli: “Jebote, tko meni ovo matematiku predaje? Gdje sam ja došao?”
Sedmi je uvjeren da ga profesor ignorira i da favorizira osmog, a on “sigurno zna više, samo ga ne cijene!”
Osmi je profesorov miljenik, ali samo zato jer je tih i jer ne prigovara i to ostalima ide na kurac.
Deveti se javlja za svaki zadatak, trudi se, znoji se, ma rješava sve, ali ga profesor nikad ne prozove i nemoguće je ljut zbog toga.
Deseti je učenik na razmjeni. Ne kuži hrvatski. Ne kuži profesora. Ne kuži što se događa. Samo sjedi i čeka kad će mu se asistent za prevođenje obratiti.
Jedanaesti kasni svaki sat. I boli ga. Nema kazne, nema posljedica. Samo ušetava.
Dvanaesti je davno odustao jer mu profesor ne zna objasniti dovoljno jasno i uglavnom mu je mozak na paši.
Trinaesti se kurči da sve zna i da mu je to “prelagano”, a kad dođe prvo pitanje uvijek "prođe kraj njega". Nikad ne zna odgovor.

Svak gura svoj film jer nema autoriteta, nema kazni, nema posljedica. Nisu to djeca iz lokalne škole gdje se red drži na “ajde nemoj, znaš me”. Ovo je poligon karaktera. Ovo su hormoni, ambicije, frustracije, egoi, neizgrađene ličnosti koje traže zid da udare u njega samo da vide hoće li puknut.
I tu naš Kova shvati vrlo jednostavnu stvar, svojom mekoćom ne može dovesti razred u red pa se konzultira sa prijateljima koji su iste struke.
I Kova pokuša. Stvarno pokuša.
Pita prijatelja koji je nekoć učio matematiku, ali nikad nije radio u školi.
Zove drugog, ali on predaje u mirnoj lokalnoj osnovnoj, nižim razredima. Tamo gdje najgore što djeca naprave je da zaborave papuče.
Treći je predavao u Zagrebu, ali opet u osnovnoj, ni on nema recept.

I tako Kova ostane sam.
A razred u kaosu.
Bez autoriteta, bez strukture, bez koncepta.

Poanta?
Naša momčad mi izgleda kao da vozi na autopilotu prema zidu.
Sada je zapuhao sjeverac zvan Hoxha pa je otpuhao avion preko zida, međutim novi zidovi su već na putu, a za volanom nema nikoga.

Svaki dan sa ovako pogubljenim Kovom je uzalud bačen.
Stvarno se nadam da će se to vratiti opet na postavke otprije mjesec dana sa tovara ili Fenerbahcea, da će se momčad stabilizirati i opet proigrati jer smo u HNL-u individualno 30% jači od svakog, ali ne vidim kako. Prije 5-6 tjedana je i Kova čak bio mirniji, i donosio racionalne odluke. Čak i normalno prihvaćao primljene golove.
Sad propada u zemlju bez reakcije nakon svakog koji zaluta u našu mrežu.
I okej, sad smo dobili Rijeku, možda nešto iščeprkamo na tranziciju i protiv Celte, ali kad tad ćemo se opet zabiti u zid.
Srećom zasad nam i tovari unatoč vrhunskom startu pomažu jer se povremeno i oni popiknu.

Samo da, ako se Kova nastavi gubiti, reakcija ne dođe prekasno.