Dakle, nula nula s Hapoelom.
S momčadi koja cijela skupa vrijedi otprilike koliko jedan Beljo.
Još bez 3-4 igrača.
Na neutralnom terenu.
S jedva preko 30% posjeda.
I pokojim suvislim prelaskom centra.
Drhtanje do kraja utakmice, a onda je trener nakon utakmice stao pred kamere i rekao da je presretan, da smo bili kompaktni i da idemo dalje.

I tu postoje samo dvije mogućnosti i obje su jednako loše. Ili on stvarno ne vidi što se događa na terenu, pa je onda pitanje što uopće radi na toj klupi, ili vidi, ali računa da će ako dovoljno puta ponovi pozitivne riječi sve skupa uvjeriti da je sve pod kontrolom i da će biti bolje, a sebi kupiti pokoji mjesec još na klupi.
Ne znam koja je varijanta gora za budućnost kluba.

Pa onda krene i ono najdraže, cijeli arsenal izgovora. Umorni su pa nisu dobro reagirali. Nisu uigrani jer ima novih. Jedan je bolestan, drugi se tek vratio, treći je imao težak raspored. Četvrti nije prošao priprem. Peti je van ritma.
Pa odjebi više s izgovorima. Jedan je bolestan, jedan je umoran, boli nas ona stvar, snađi se. I drugima su igrači bolesni, i drugima su ozlijeđeni, i drugi igraju četvrtak pa nedjelja, samo što većina njih nema ni upola tako širok kadar ni upola takav budžet kao mi. Ti si doveden baš zato da se snađeš, a ne da nam nakon svake utakmice čitaš bolovanja.
U svojih trideset i kusur godina gledanja ovog kluba naučio sam taj scenarij napamet, jer se ponavlja kao pokvarena ploča. Dođe trener iz naše lige, dobije Dinamo kao uvjerljivo najveći klub svoje i prošle i buduće karijere, uzme prvenstvo s momčadi koja je i bez njega dvostruko jača od svih ostalih i u toj sekundi mu u glavi nešto klikne.
Jer taj čovjek do jučer nije osvojio ništa ozbiljno, vrhunac su mu bili neki seoski turniri i pokoji bod viška nad ekipom iz donjeg doma, pa mu naslov s Dinamom izgleda kao životno djelo, a ne kao apsolutni minimum posla zbog kojeg je uopće doveden. A onda krene loše, uz sve gore navedene isprike, u tom trenutku odjednom svi mi njemu dugujemo respekt, svi ga podcjenjujemo, svi smo eto zaboravili da je on osvojio prvenstvo s Dinamom, i trebali bi mu biti zahvalni na tome.

Kod polutrenerčića koji su vodili ovaj klub kroz povijest dobra su i dvostruka mjera koja ide uz njih kao sjena. Kad nas razbije Lille ili Celta, onda čujemo znate li vi uopće koliko ta momčad vrijedi, znate li kakav je to budžet, znate li tko im sve sjedi na klupi. Kad se mučimo s Goricom, Istrom ili Varaždinom, onda odjednom nitko ne spominje koliko tko vrijedi, nego je to karakterom izborena pobjeda, teško gostovanje, gadan teren i zasluženi bodovi. Znači vrijednost protivnika je presudan argument samo onda kad služi kao izgovor, a čim bi trebala biti mjerilo, ona se jednostavno ne spominje. Isti čovjek koji ti objašnjava da je normalno izgubiti od momčadi koja vrijedi pet puta više, nikad ti neće objasniti zašto onda nije sramota jedva izvući bod protiv momčadi koja vrijedi pet puta manje.

I tu dolazimo do Bobana.
Ja iskreno mislim da boljeg predsjednika od njega u ovom trenutku nemamo i da ga realno nećemo ni naći i moramo biti sretni što ga imamo jer je on jedini čovjek u Maksimirskoj 128 koji je vlastitim očima vidio kako izgleda razina na kojoj Dinamo tvrdi da želi biti.
Govorilo se da će se trčati 300 na sat. Ne trči se.
Govorilo se da ćemo imati stil igre. Nemamo.
Govorilo se da se neće stajati u bunkeru. Stoji se. Protiv Hapoela.
Hoće li biti bolje sa protivnicima van naše lige? Neće.
Zato Boban mora presjeći, i to ne zbog nas na forumu nego zbog kluba.
Presjeći znači priznati da je odluka bila kriva, a to nije nikakva sramota jer krive odluke radi svatko tko odluke i donosi.

Mario Kovačević je vjerujem prekrasan čovjek.
I vrijedan, i marljiv, i svasta je prošao u životu.
Ali jednostavno pod njim Dinamo nikad neće u Europi biti relevantan faktor.
Nikad neće razvijati mlade igrače u sklopu seniorske ekipe.
Nikad neće imati gard protiv jačih protivnika nego ćemo se stisnuti na svojih trideset metara i moliti se da netko pogriješi više puta od nas.
Nikad neće postaviti momčad prema protivniku, nego uvijek isto i pa kako bude.
Nikad nećemo ući u utakmicu s jačim protivnikom s idejom kako ćemo ga dobiti, nego samo s idejom kako ćemo preživjeti.
Nikad neće iskoristiti kadar koji ima, nego ćemo do zadnjeg kola vrtjeti istih trinaest ljudi dok ostatak trune na klupi i gubi vrijednost.
Nikad neće preuzeti odgovornost nakon lošeg rezultata, nego ćemo uvijek dobiti raspored, umor, ozljede, teren i bolesti.
I nikad neće doći dan u kojem netko potpiše za Dinamo baš zato što želi raditi s njim.

Ovaj klub je bar 10 puta zadnjih 20-25 godina prošao isti trenerski scenarij.
I uvijek je isto završio. Neće ni sada drukčije. Samo odgoda neodgodivog. S pokojom lažnom nadom protiv Lokomotive ili Rudeša dok nas Anderlecht ili Rennes opet ne resetiraju.

A dok se neodgodivo ne desi, bit ćemo kao što Ripper pjeva.
“Na putu prema dole.”

Ovaj klub je na putu na kojem bi mogao imati strašnih problema sto se tiče financijske slike i održavanja neke razine rezultata u budućnosti.

Još koji mjesec ovog nogometnog terorista na klupi, i za zatvaranje rupe od 10-12 milja u ovoj godini ćemo prodati Stojkovića, Belju i Domingueza i falit će nam još 3 milje.
Europskih rezultata ne bude, koeficijenta ne bude…
Iskorak prema Lincolnu s Gibraltara!

Ne znam zašto, ali maloprije sam bio toliki mazohist da sam napreskokce još jednom pogledao jučerašnju utakmicu, i odmah sam se sjetio Olivarijeva jučerašnjeg „insajdera”.
Ako je istina da naš sportski sektor svaku utakmicu naknadno pogleda još četiri ili pet puta, onda se ozbiljno pitam što točno u njima budi optimizam da se ovako može dalje.
Budi li ga presing u kojem su nam prva i zadnja linija razmaknute pedeset metara, pa njime sami sebe izbacujemo iz igre?
Budi li ga Stojković, koji je opasan po vlastitu momčad i juri po terenu kao muha bez glave jer mu nitko ne zna dati jasan zadatak, ili Hoxha, čije se zadnje dvije utakmice ne mogu opisati riječima koje bi prošle forumsku moderaciju?
Vide li ga u veznom redu koji ne postoji, nego služi kao autocesta za protivnika, ili u stoperima koji izgledaju kao dva pripravnika koja su se jutros prvi put upoznala?
Vide li ga u kaotičnom kretanju po terenu, na kojem nakon godinu dana zajedničkog rada jedan igrač ne može ni naslutiti kamo će se pomaknuti suigrač, a kamoli što će sljedeće napraviti?
Ili ga vide u treneru i njegovu nestručnom stožeru bez plana B i plana C, u iscijeđenoj ekipi veteranskog tempa koju besmisleni presing razvlači po cijelom terenu?
Ili u srednjem bloku koji jedna Gorica probija kao da je Real Madrid?
Ili možda u brzini izvodenja auta koja je u najbržem slučaju 30 sekundi?
Ili trener kojem je Goda prvi bek na pripremama i početku sezone, pa ga mjesec i po dana nema na mapi, ali u izjavi nakon utakmice je za lošu predstavu krivac i Godina bolest koja ih je pogodila?

I sve je to prema “insajderu”, naravno, do igrača. Istih onih igrača koji su tog trenera već jednom praktički izbacili iz svlačionice, međusobno se popičkarali i jedan period fino proigrali.
I sad bi oni opet trebali reagirati i spašavati treneru guzicu? Dajte, molim vas.

U svojih više od trideset godina praćenja Dinama, ako na stranu stavim razdoblje kad mi se taj klub gadio, s kakvom god ekipom i s dobrim ili lošim igračima, konstantno me jebu razni Jurčići, Jurčevići, Gračani, profesori Ivankovići, Zajeci, Vlakovi, Krznari i slični „stručnjaci” kojima je i prije i poslije Dinama vrhunac karijere bio neki klub iz HNL buranije s igračima koji treniraju za gajbu pive, ili u najboljem slučaju neki lokalni klub po pustinjama Bliskog istoka kojem su mogli prodavati maglu i “stručnost” jer tamo taj sport jedva da i postoji, uz tek povremenu pojavu nekog Bjelice ili Vahida koji pokaže da se ipak može i drukčije.

I dobro, dali smo šansu Kovačeviću i jednostavno ne ide. Proljetno bušenje HNL buranije s trinaest istih igrača, jer više od toga očito ne zna voditi, olakšano tradicionalnim proljetnim raspadom tovara i srećom da nismo imali nijednu ozbiljniju ozljedu, mene uopće ne fascinira.
Čovjek je jednostavno klasični priprosti HNL trenerčić ograničenog znanja, još ograničenije socijalne inteligencije i nastupa, i bolje od te razine ne zna, niti će znati.
Nije bilo dobro protiv Betisa, Celte, Midtjyllanda, Genka, Thuna i Vikinga, pa neće biti dobro ni protiv Hapoela, Anderlechta, Leverkusena ili Rennesa.
Ne znam gledaju li u klubu širu sliku i misle li uopće na budućnost i na sljedeće godine.
Vide li da su nas klubovi našeg ranga (Bodo. Ferencvaros, Šahtar, Grci, Danci) debelo pregazili koeficijentom? Vide li da se sljedećih deset godina neće ponoviti ždrijeb u kojem te u četvrtom pretkolu čekaju Celje, Sabah, Viking ili LASK, nego da već sada plešemo na rubu nositeljstva?
Vide li da ćemo nakon još jedne usrane eurosezone, a s Kovačevićem ćemo je sigurno ostvariti, ubuduće za ulazak u Ligu prvaka morati izbacivati Olympiacos ili Bodo, a ne Celje ili Viking?
A jednom ćemo tu Ligu prvaka morati i uhvatiti, jer nećemo svake godine moći prodavati igrače za dvadeset milijuna eura.
I ako ovaj napaćeni klub bude morao nekoga prodati da bi preživio, tko će mu te igrače razviti?
Kovačević, Bloudek i Kelava?

Sa svim Kovačevićima i sličnim stručnjacima iz ove HNL buranije Dinamo će u Europi ostati ono što trenutno i jest. Prolaznik u Europskoj ligi kojemu jedan ili dva sretno izvučena protivnika čine razliku između 24. i 33. mjesta u grupnoj fazi.
Klub koji će otpisivati razne Villare, Ljubičiće, Vidoviće koje nema baš uvijek priliku dovesti jer su tako odlučili treneri koji ih ne znaju hendlati, a koji su većinu svoje karijere bili presretni što stoper ne radi vikend, a vozač stigne na tekmu sa šihte iz birca pa će imati dvije zamjene.

Zato nas prestanite paliti nekakvim europskim kontinuitetom, procesima i velikim stvarima, jer kontinuitet s ovakvim stožerom ne znači rast, nego samo to da istu grešku ponavljamo dovoljno dugo da je možemo proglasiti tradicijom.
Dinamu ne treba proces, Dinamu treba trener koji zna što radi.

Proces će onda sam od sebe doći.

Ja se samo nadam da cemo mi nakon reprezentativne pauze izgledati puno bolje, jer ak ne mogli bi se fino ugovnati. — crophantom

Budemo izgledali top, sa momčadi koja je godinu dana na okupu, nakon mjesec dana ljetnih priprema i cijelog ljeta nogometa baš ta reprezentativna stanka u kojoj će biti bez najudarnijih igrača će mu trebati da uspije pronaći svoj izgubljeni Mojo i da nas povede u nove visine.

Nadam se da je Olivari izmislio ove rečenice “insajdera”, jer su jezive.

U svom životu sam pogledao sigurno tisuću Dinamovih utakmica, što uživo, što na TV-u.
Ovo danas definitivno spada u top 5 najgorih.
Nije tu samo rezultat bitan, bilo je i puno gorih HNL demoliranja kroz povijest.
Ali ovakav taktički nered, plivanje po terenu, bezvezno trčanje u prazno, gubitak živaca na terenu, nesposobnost brzog izvođenja auta, kao da si skupio hrpetinu djece na probi za neki nogometni klub, i oni eto igraju nogomet na random.
Prvi put su se sreli, pa svatko pokušava sa nekim svojim idejama.

Dinamova predstava danas je bio terorizam protiv nogometa.
Nas je u šahu držala raspala Gorica na Maksimiru, a kroz guzove nam je protutnjao trener pristigao iz Andore sa špicom iz treće lige i dječjim vrtićem kojem su sve šta valja prodali zadnjih dana prijelaznog roka.

I mi bi trebali vjerovati u taj famozni iskorak?
Proces?
Kontinuitet?
Jedini kontinuitet koji će biti je frcanje hendikepa u našim mrežama protiv svakog suvislog europskog protivnika.

Ako igrači buše trenera onda bus iz Opus Arene vozi direktno u Plavi Salon, i tako se pred svima dvojici uručuju papiri i kopito iz kluba. Ali ne nekom Mudražiji ili Tabinasu.
A ako ne buše, onda se treneru složi raskid već do Marsonije.

Sve ostalo će se do Svih Svetih pokazati kao teški promašaj.

Bobane upali MaxSport

+

Da mi je netko početkom ljeta rekao da ćemo u ovoj situaciji biti početkom devetog mjeseca, rekao bih mu da je lud.
Imali smo vrhunsku situaciju, temelj koji je samo trebalo nadograditi.
Odmah si doveo Oršića i Radeljića kao ozbiljnu rotaciju, Brumada si kapario kao potez gledanja u budućnost. Sve je mirisalo na to da klub napokon radi s planom i unaprijed i da nakon vrhunske prošle sezone još diže prijelazne rokove na razinu iznad. I onda netko kao da je samo ugasio svjetlo.
Dođe rujan i ja sjedim i ozbiljno mislim o tome da je ova ekipa totalno nekonkurentna čak i za Europsku ligu.

Par igrača nam je bilo otpisano, šibali smo ih po posudbama u nadi da se netko zajebe i otkupi ih, pa nam igraju utakmice za 30 milijuna eura, a nakon toga su opet otpisani.
Doveli smo 10ak igrača od kojih je pola još u longetama, a dobar dio ostalih nespreman za ozbiljne utakmice i to u predvečerje idućih 40ak dana u kojima ćemo znati imamo li se za što boriti u EL ili ćemo je odmah otpisati. Za 2 godine će možda ovaj prijelazni rok ispasti vrhunski, ali sada je sa strašnim upitnikom.

Ovo nije trenutak za još jedno školovanje po Europi, ovo je trenutak kad moraš ubirati koeficijent.
Ove godine moramo napraviti taj famozni “iskorak” jer lako se može dogoditi da izgubimo status nositelja u četvrtom pretkolu Lige prvaka, a onda će nam neke stvari biti osjetno teže i nedostupnije.

Samo što mi nakon ovih 6 europskih utakmica i ovoga što pružamo u HNL-u zadnja 2-3 kola izgleda da ćemo napraviti iskorak, ali unazad.
Bit ćemo pametniji za mjesec i kusur.

Mene kod ovog Dinama brine nešto puno dublje. Fascinantno mi je koliko malo treba da ova momčad izgubi svaki pobjednički i ozbiljan gard i vjeru u sebe, i to protiv poluamaterskih protivnika.
Da je ona prečka ili Brodićev zicer bio gol siguran sam da bi oni do kraja bili bliže pobjedi nego mi.

Baš smo upali u neku mentalnu rupu.
Danas i u Puli prošli tjedan ako nešto ne ide kako smo isplanirali od starta lopta odjednom bježi, svi nabadaju, nitko ne želi primiti loptu pod pritiskom, najjednostavnija dodavanja se šalju u aut, svi nervozni i mašu jedni na druge.

Kakvu poruku šalješ igračima kad usred utakmice koja ti klizi iz ruku počneš raditi tako nelogične izmjene i u panici šaltati pozicije kao danas?
Oni to vide, osjete paniku s klupe i onda se ta panika prelije na travnjak.
Pa imamo nabijačinu i bezvezna ispucavanja lopti protiv jedne Gorice kao da se branimo protiv Barcelone.
Emocionalna stabilnost ove momčadi je na razini kuće od karata, a s ovakvim vođenjem na klupi ne vidim tko bi je i kako trebao izgraditi.
Rezultat trenutno maskira problem, ali problem nikud nije otišao i naplatit će nam se čim krene ozbiljniji ritam i bojim se da ćemo opet imati dejavu prošle jeseni.
Samo će Betis, Celta i Lille biti Sunderland, Leverkusen i Rennes.

Ovako dečki. Tema je HNL. Tema nije jebeni podcaster, tema nije slika poruka, tema nije 90% nadrobljeno u zadnjih par sati. Gledao sam, čitao i sad je dosta. — marcio amoroso

Gledam, čitam, i čim vidim da imam 10+ stranica za pročitati otkako sam zadnji put ušao, a ne igra se utakmica, odmah znam da se opet histerizira oko nečega što se događa kod tovara.
Kao da nije dovoljno što su oni tamo dolje totalno deluzionalni i što nikad, ali baš nikad, ni za jedno svoje pojačanje nisu na prvu rekli da ne valja ili da je promašeno već ta je točno taj igrač kojim ruše Dinamo nego sad i naši ljudi histeriziraju na svakog igrača kojeg oni dovedu. Baš bolesno histeriziraju.

Koliko ja pratim HNL, a pratim, taj strašni mag Garcia je prošlu sezonu završio dvadesetak bodova iza nas. I to s momčadi u kojoj je imao Silića, Hodaka, Marešića, Racija, Hrgovića, Pajazitija, Livaju, Šegu, Bambu i Melnjaka. Većinu istih igrača koje ima i sad. Plus Pukstasa i Sigura, za koje su neki klubovi ipak bili spremni izdvojiti ukupno 8-9 milijuna eura. Ne za Dendonckera. Njega su s razlogom ostavili bez kluba preko dva mjeseca. I eto, svi ti top igrači koji igraju atomski nogomet su bili 20 bodova iza Dinama.
Nemojte se, molim vas, ponašati kao mamićevci svojevremeno u ludilu, koji su ostale uvjeravali da si prodajom igrača od 5 ili 10 milijuna eura i dovođenjem besplatnog jači nego što si bio. Stvarno sam se tog naslušao u životu.

Nisam ih puno gledao ove sezone, svega 3-4 utakmice u Europi i sve skupa možda 90 minuta HNL-a. Ali po meni je ovaj hajp koji je sad nastao, nastao igrom slučaja i nemjerljivom srećom u ždrijebu za ECL.
Ove godine su se sreli s dvije ozbiljne i tvrde ekipe,Pafosom i Varaždinom, te s poluozbiljnima što su Rakow, Istra i Osijek. Dobili su jedino Pafos doma na prepad i početak njihovih priprema i razvalili Osijek na glupost beka i crveni karton. I taj Pafos kad se pribrao za tjedan dana ih je oderao kao Mandingo Miu Khalifu.
Možda je malo ružno Rakow trpati među poluozbiljne, ali ekipa koja u svom prvenstvu ima 0-0-4, a protiv njih je pretrčala 96 km na Poljudu i 120 u Poljskoj s produžecima za mene je ipak poluozbiljna ekipa. Nije bila prošle sezone, ali u ovom trenutku je očito poluozbiljna. I nažalost jedina koju su mogli izbaciti ove sezone u 4. pretkolu kao nenositelji.
A sve ove Gorice (s kojom su se, usput, mučili), Žiline, Žalgirisi i Lokomotive, to je donji dom HNL-a. Dio HNL lige ovako nepojačan više graniči s nekim poluprofesionalnim nego profesionalnim nogometnim klubom.
Vau, puknuli 28 puta na gol Lokomotivi.
Puknuo im je i Rudeš bar 15, i Osijek bar 25.

Zato, za vaše psihičko zdravlje, preporučujem da pustite da se to sve malo ispuše. Nabit će Rudeš, nabit će Belupo, i slušat ćemo tjednima o Šotičeku, Šegi i Hrgoviću u reprezentaciji. I slušat ćete to kad god budu natrpali neku Goricu, Rudeš ili Lokomotivu. A natrpat će. Ne jer su atomski, nego jer su ovi odron. A tovari ipak nisu baš toliki odron. I bit će ipak drugi na kraju.
Ne čitajte forume, preskačite utakmice, vani je još lijepo vrijeme i ima sto pametnijih stvari za raditi.

Pričekajte niz: Rijeka (A), Dinamo (H), Ajax (H), Varaždin (H), Thun (A), Istra (A).
Taj period će puno toga reći o njima.
Pa ćemo se onda smijati, ili možda strahovati.

Dotad je opcija van na sunce ili kad već hoćete drhtite od pojačanja iz 2. i 4. španjolske lige, kosovske lige, Baselovog otpatka i igrača koji je zadnji ozbiljan momčadski trening odradio valjda za Uskrs, gubite živce na svaki Šegin ili DaLLisonov gol i smijte se kako Maršić, Jurišić ili Tino Vela dižu euforiju uvjeravajući sami sebe da vas to ne živcira već da vam je smiješno, a vi ste im dali klik ili koju sekundu svog vremena i pomogli njihovom "reachu". Kako hoćete.
Na kraju krajeva, ako ta grupica i nas odere, e bome onda ili Stojković, Beljo i Dominguez ne vrijede ni 20% toliko koliko ih cijenimo, ili Grafa i Garciju čekaju top klubovi liga petice.

Pa vidite sami što vam je draže i ljepše.

Prvo to je riskantno, drugo nosi reputacijske rizike jer od 2006. nikad nismo zavŕsili godinu sluzbeno u minusu. — emilperska

Nismo nego, evo ti iz glave samo.
2014 pod Mamićem je bila 80-90 milja kn minusa, 2017 i preko 100.

Vjerojatno i još pokoja u tim godinama kada se jako failalo u Europi.
Nije tema tu, ali ne piši gluposti.

Stvarno mi nije jasna ekipa koja je zadovoljna, a pogotovo ona koja je htjela da tovari uđu u grupe Konfritulacijske lige. Cijenim svačije normalno mišljenje i argumente, ali ja osobno u cijeloj toj priči vidim jednu pozitivnu stvar i more negativnih.

Klubu koji je u nenormalnim minusima sigurno ne želim desetak milijuna eura neplaniranih prihoda kroz nagrade i ulaznice i malo dolaženja do zraka na tom polju, a onda i pokojim rezultatom u toj Konfritulacijskoj ligi rast koeficijenta koji im olakšava ulaske u Europu narednih godina.
Uz to ide i veličanje tog uspjeha po medijima, pa nas čeka teroriziranje mjesecima. Kao da i inače ne teroriziraju sve kad su na par boodva od vrha, a šamaraju ih Gzire i DInamo Cityji.
Već vidim zazivanje Šege u repku nakon što riješi predstavnika Andore s 1:0 na Poljudu.

Oni koji se nadaju da će ih dokrajčiti ritam dvije utakmice tjedno, samo info da Hajduk nije RIjeka.
Taj ritam će im olakšati razni Matić, Kolarić ili Erceg.
Dobro, bar su prodali Pukštasa koji je fizički stvarno vanserijski i daleko iznad naše lige u tom parametru, nadam se da će i ono iritantnog ljigavog kanadskog štakorčića.

Jedino pozitivno u svemu je što letargične Dinamovce najviše nabrije i digne kad su tovari blizu, naporni i iritantni.
Možda taj privid europskog Hajduka privuče kojeg čovjeka više na stadion nego što bi to napravila prosječna subota u desetom mjesecu kad su oni ispali i kad su na minus sedam.
A možda ćemo i naše bodove u Europskoj ligi više cijeniti kad vidimo kako oni slave i teroriziraju nas pobjedom nad nekim KuPSom ili Lincolnom.

Za hrvatski koeficijent me zaboli.
Preživljavao je i dok su ga oni uporno sjebavali, a njihovi bodovi sigurno neće biti ti koji će napraviti razliku i koji će nas pogurati prema višim pretkolima ili većem broju klubova u Europi.
Pogledajte malo koliko njihovih ljudi je "priželjkivalo" da uđemo u LP i jel im tu bio bitan koeficijent ili lova koju ćemo možda donijet svim klubovima u Hrvatskoj.
Nula.

120km damn. To bi ih prema footmobu smjestilo na 2.mjesto po pretrčanim kilometrima u Ligi prvaka prošle sezone, samo iza Bodo/Glimta — Dzoni

Iznenadila me i naša kilometraža.
114km pretrčanih je baš jako dobra brojka.

-prekidi - skok igra
-duel igra (pogotovo u središnjici)
- i one sve ničije lopte kad se odbiju (možda 10 lopti su oni uzeli) — IceMan

Pa iskreno nije mi se činilo ni jedno ni drugo ni treće da nam je bio ogroman problem jučer.
Pogotovo treća stvar, stvarno smo dobro kupili ničije lopte ili odbijene lopte nakon skokova na centru.

Nisu me baš očarali nekom strašnom duel igrom i skupljanjem tih otpadaka.
Više nas je na tom polju Thun mučio u Maksimiru.

Ne kažem da će gore biti isto tako, ali evo, jučer stvarno ništa posebno.

Više manje ste sve rekli i napisali oko jučerašnje utakmice i propuštene šanse.
Ne zanima me više plakanje oko ispuštenih 2:0.
Mene zanima ono što se vidjelo kad smo spustili loptu na zemlju i zaigrali nogomet, i da to prenesemo gore u Norvešku.
Viking tada jednostavno nije na našoj razini. Da se lopta samo malo drugačije odbila od one stative, mi danas ne pričamo o uzvratu nego o ždrijebu grupne faze. Uz malo sreće ovo je već jučer bilo gotovo.

Ne želim čuti NIJEDNU priču o umjetnoj travi.
Ni o "strašno trkački moćnom Vikingu".
Ni o domaćinu kojeg nosi vruća atmosfera.
Te priče ničemu ne služe, samo se igračima bezveze uvuku i ostave trag u glavi prije nego što je lopta uopće krenula s centra.
Došao je i Thun s te umjetne trave u Maksimir pa nas je izjebao više nego na umjetnoj travi.

Gore želim vidjeti hrabar Dinamo.
Dinamo koji izađe na taj plastičnjak kao gazda, uzme loptu, diktira ritam i pokaže im tko je bolji od prve minute, kao što je pokazao u Zagrebu gdje smo im pogotovo u prvom poluvremenu do 25 metara od gola dolazili kako smo htjeli.
Ne autobus, ne kalkuliranje i igranje šaha, jer se tad redovno zajebemo.
Ne neki strah od nekog Vikinga, nekog Genka i Malmoa jer su to sve prosječne europske ekipe, i od takvih se ne strahuje.
Želim vidjeti Dinamo koji ne komplicira s odbijancima oko svojih 16m, nego loptu lansira u 20. red tribina.

Želim vidjeti momčad koja zna da je bolja jer je to na Maksimiru itekako pokazala.
Osobno se bojim nekakvog ishoda kakav je bio s Brannom u Bergenu 2007., gdje si višestruko bolji, ali si napraviš par blackouta i sam sebe zajebeš.
Dinamo, razuvjeri me.
Nadam se da smo blackoutove ostavili u Zagrebu.