Moja prica - Zasto volim Dinamo Zagreb!? Zasto ja volim Dinamo? Zasto volim cacu i mater? Zato sto su mi caca i mater. Zasto volim bracu i sestru? Zato sto su mi braca i sestra. Zasto volim osobe koje su mi usput usle u zivot? Ne znam, jednostavno se dogodilo, nesto je kliknulo. Tako je kliknulo i s Dinamom, objasnjenja nema.
Na Dinamo me nitko nije imao nauciti. Stari je bio prijeratni navijac Zvezde i poslijeratni navijac Hajduka koji je pratio HR nogomet, pa sam se tako upoznao s HNL-om umjesto sa Serie A koja je ovdje bila jako popularna liga u vrijeme mog odrastanja, pa danas moja generacija navija za Juve, Milan, Inter... U blizoj rodbini je dobar dio tovara, mada tu nitko nije neki zagrizeni navijac, govorim o starijim od sebe od kojih sam trebao pokupiti ljubav prema nekom klubu. Zanimljivo kako su moja i mladje generacije sve redom navijaci Dinama, pa tako kod mene u kuci nema ni jedan navijac tovara. Stari je na drugom svijetu, a mi koji smo ostali iza njega svi disemo za plave.
Kako su medju mojom rodbinom vecinom bili navijaci Hajduka tako me kao klinca nitko nije imao za odvesti na utakmicu Dinama. Dinamo sam zavolio iz fotelje. Najstarija utakmica Dinama koje se sjecam je bila ona na Old Trafordu. Ne sjecam se utakmice, imao sam osam godina, al sjecam se tog dogadjaja oko utakmice. Nestalo je struje u selu i stari me pokupio, te smo otisli kod rodjaka da to gledamo. Koji je to kuriozitet bio, nosio sam na sebi dres Manchestera, na ledjima 11 i Giggs. Kao klinac sam imao dres valjda svakog moguceg kluba i iz danasnje perspektive se cudim samom sebi da mi ni jedan od tih klubova nije postao drag, jer klinci danas automatski zavole i klub i igraca od kojeg dobiju dres.
Dogadjaj kojeg se bas jako dobro sjecam je Valentinovo 2000. Moji su prije kupovali i citali jako puno novine. Sjecam se da je na svim naslovnicama bilo da je Dinamo vratio ime. Ja sam tad imao nepunih devet godina, nisam toliko ni citao o tome, kao klinca me nisu zanimale vijesti vezane za Dinamo, nego me zanimalo da gledam Dinamo na TV-u, da vidim utakmicu. Zanimljivije su mi bile moje biljeske, biljeznica i pocetne postave, strijelci, zamjene i slicno. To sam cesce listao nego ikakve novine, al taj dan kad se vratilo ime je imao meni neki znacaj. Nisam ja imao pojma sta se dogadja, samo sam vidio DINAMO na svim naslovnicama i na neki nacin kao da sam odlucio da moram navijati za taj klub ostatak zivota, jer se dogodilo nesto veliko. Ne znam sta, klinac sam, pojma nemam o zivotu, al vidim da se nesto dogadja. Jos uvijek pamtim kad mi je moj prijatelj rekao 'aj ti navijaj za Hrvatsku, meni se cini da ce sad svi navijati za Dinamo, vise nitko ne voli Hrvatsku'. Nisam samo ja bio svjestan da se nesto dogadja, to Valentinovo je ocito kod mnoge djece ostavilo dojam da se nesto veliko dogodilo. Mozda je upravo to odgovor zasto je moja i mladja generacija oko mene sva uz Dinamo. Toliko nismo imali pojma da nismo kontali da se moze navijati i za Dinamo i za Hrvatsku, al nesto smo nanjusili, nesto veliko i posebno se dogodilo i dogadja se.
Jedan smijesan dogadjaj mi je isto ostao u pamcenju, a vjerujem da ce me mnogi moji bosandjerosi shvatiti. Sjecam se derbija iz 2003., ali prvo uvod. Prije smo hvatali sve moguce programe s nekom antenom zvanom 'riblja kost'. Te 2003. je ocito doslo do nekih promjena sa signalom. HRT je postao neuhvatljiv. Sjecam se da sam mjesec dana plakao, nemas sta gledat. Dosao stari s terena i kupi najnovije cudo tehnologije, antenu zvanu 'mrezasta'. Koliko to sad sve smijesno zvuci kad mozes birati kojeg ces operatera i sve gledati u HD rezoluciji. Prvi sam u drustvu imao tu 'mrezastu antenu' kupljenu taman pred taj derbi, moguce cak da je to bio razlog kupovine, jer se sjecam da ju je stari na dan derbija stimao i bilo je bitno da ulovi HRT2, a ostali programi su nebitni. Sjecam se da je u SN na sredini izasao poster, s jedne strane Pletikosa, s druge Butina. Jedan stariji rodjak, inace navijac Hajduka, mi je donio taj poster i zezao me da moram zalijepiti tako da visi s plafona, da bi se vidjela obojica. I poceo je taj derbi, svo drustvo kod mene, osjecao sam se kao serif tog dana, imao sam je*enu antenu na kojoj se mogao gledati Dinamo, nesto poput klinaca koji danas imaju betonski bazen pred kucom i cijelu ekipu svaki dan kod sebe. Dinamo je poveo na Poljudu, al nasa sreca nije dugo trajala. Nije nas razocarao Racunica, nego vjetar. Antena nije bila pricvrscena na krovu, jer gore nije bilo signala, nego je bila nekih 20 metara od kuce, stajala je na nekoj stangi zabijenoj u zemlju. Vjetar je odradio posao i mogli smo se kupiti. Signala vise ni na mapi nije bilo, uhvatili smo ga nekad u drugom poluvremenu i sad je jos trebalo ucvrstiti tu stangu da stoji, ali nam se to vise nije dalo, jer je Hajduk vec imao 4-1. Nismo vidjeli niti jedan njihov gol, a nakon 0-1 i slavlja vidjeti 4-1 za pola sata bio je malo zesci sok koji se isao isporaviti nabijanjem lopte, a antena se ostavila na zemlji da ju stari opet kasnije stima kad dodje kuci.
Svoju prvu utakmicu na stadionu sam cekao prilicno dugo. Zivim daleko od Zagreba, kao sto vec par puta rekoh, nitko od starije rodbine na navija za Dinamo i ne ide gledati Dinamo. Bio sam malo divlje dijete koje se nije tek tako pustalo na neki put s nepoznatim osobama, pa dok nisam napunio 18 nisam imao priliku gledati Dinamo na Maksimiru, al sam pred TV-om plakao, skakao, vristao, klecao, cupao kosu, prozivio sve i svasta. S 18 godina se spakovala torba, zaputilo se u Zg trbuhom za kruhom i tad je sve pocelo. Nisam u Zgu dugo ostao, ali se po povratku kuci uhodalo da se ode na par utakmica godisnje.
Od svih utakmica najzanimljivija prica je vezana za onu na kojoj nisam bio, jer sam na istu zakasnio jedan citav dan. Bilo je to 2010. godine nekad u 11. mjesecu. Gore sam imao neki krs od mobitela, nisam imao pristup internetu i doslovno sam svaki dan kupovao novine i tako ostajao u toku. Vikend prije te utakmice sam bio kuci u BiH, gledam na netu raspored utakmica, polako sazivam ekipu da dodju protiv PAOK-a, jer imaju gdje prespavati i slicno, a ja se spremam za srijedu i cetvrtfinale Kupa protiv Osijeka. Radno vrijeme do 16.30h, u 16h me 'boli stomak', picim u stan, brzo tusiranje, utakmica u 17h, a ja par minuta prije pocetka izlazim iz tramvaja na Maksimiru i cudim se zasto reflektori nisu upaljeni. Prolazi mi glavom da je utakmica mozda u 7 (19h), a ne u 17h, mada mi opet nema logike, nema nikog, ulaznice se ne prodaju. Sjecam se da je ta utakmica bila odgodjena zbog neke europske, jer su taj tjedan svi igrali uzvrate, a Dinamo i Osijek prvu utakmicu. Hladno meni, a ne znam sta se dogadja, jos pored toga imam krs od mobitela i ne mogu ni vidjeti. Prvo mi je palo napamet da je utakmica odgodjena zbog neceg. Ipak, odem u neku kladionicu tu, trazim ponudu, ostale utakmice su tu, igraju se, ali Dinamo-Osijek nema. Kontam si kako je odgodjeno i mislim se da cu mirno nazad u stan, al zastadoh na trenutak da pogledam rezultate od jucer, da vidim tko je s kim igrao, jer nisam kupovao novine ta 2-3 dana, ponajvise zbog cinjenice da sam par dana prije bio kuci, da sam procitao sve novosti vezane za Dinamo i da sad nemam sta citati do poslije utakmice s Osijekom. Naravno, sok, Dinamo igrao dan prije. Naravno da ja nisam provjeravao ni datum, ni dan, nista. Vidio sam da ima utakmica sredinom tjedan, a koji to jos debili igraju kup utorkom? Kup je srijedom, kakvi datumi, kakvi dani, gospodin dosao srijedom, okasnio na utakmicu puna 24 sata, ali sam ipak dosao. Na putu u stan kupio novine i s nevjericom citam. Ne znam sta mi je bilo cudnije, to sto sam okasnio 24 sata na utakmicu ili to da je Vaha nekog dobio, a da nije 1-0.
Proslo je mnogo vremena od kad sam zavolio Dinamo i jos uvijek ga volim. Proslo je i mnogo vremena od kad sam poceo ici na utakmice i ta strast mi je sve veca i veca, al daljina, visak posla, manjak love i slicni problemi prijece da se ode na vise od par utakmica godisnje. Zalosno mi je da danas imam hrpu rodbine u Zgu, hrpu njih s kojima sam kao klinac pricao o tom Dinamu, a njih Dinamo danas ne zanima, pa se pitam zasto oni ne vole Dinamo? Dinamo im je tu pred kucnim pragom, pred nosom, odmah na dohvat ruke i ne zele napraviti par koraka i dohvatiti ga, a meni je tako daleko, a zelim mu biti sto blize. Mozda odgovor lezi u tome da sam kao klinac bio sretan kad mi netko donese Schogetten iz Njemacke, a danas mi na polici u Konzumu vise nisu zanimljlive. Ljudi vape za onim sto im je nedostizno, a odbacuju ono sto im je dostizno, jer nije dovoljno napeto. Meni je utakmica cirkus, cesto izgubim i tri dana dok odem, vratim se, pa se vratim u normalu s poslom i zivotom, a nekima je to preci preko ceste, uci na stadion, pogledati utakmicu i vratiti se u svoj stan. Tako je meni s Konzumom, cokoladom, ali ne idem i ne jedem, jer je imam tu u izobilju i vise nije tako privlacna. Al Dinamo nije cokolada, Dinama se ne zasitis, u Dinamu uzivas, volis ga, siris ljubav o istom, dok cokoladu ipak ne das nikome, pozderes ju sam, zasitis se iste i onda mozes par dana bez nje, mada sigurno dobar dio ljudi Dinamo gleda kao nesto dostizno, dohvatljivo i samim tim nedovoljno napeto da bi mu isli svaki dan. Kad ga se jedan dan zazele preci ce cestu, pogledat ce utakmicu, vratit ce se u stan i opet nece ici neko vrijeme, kao i ja s cokoladom. Najgore od svega je sto to nije od mjeseca do mjeseca, nego od mjeseca do dva mjeseca, pa do tri mjeseca, do godine, pet, pa vise nikad i ne ides.
I tako nakon malo duzeg lupanja u tastaturu pri pokusaju da odgovorim zasto ja volim Dinamo i dalje ne znam odgovor, ali znam da ga volim i da mi razlog nije ni bitan, nije ni potreban, moju glavu vise muci pitanje zasto 'oni' ne vole Dinamo?
PS. Posljednje pitanje je retoricko i sastavni dio price, ne moramo ubiti temu odgovorima i pricom nevezanom za temu :grin: