Zašto danas pale transparente od nekadašnjih Red Army-a, a igraju protiv Borca iz Banja Luke? Možda ostave udarne za naložiti kada budu igrali protiv Veleža. :smile:

I jedni i drugi su maznuli te transove na nenavijački način, tak da ovi naknadni pamfleti RA-ovaca su toliko licemjerni i očajni.

Ultrasi izgleda nisu nijednu zapalili protiv Borca.
Za to vrijeme Lešinari jesu i to izgleda jednu malu krpicu od Ultrasa.

Što se tiče crvenih, oni bi trebali imati još barem 4 velike krpe, a starih krpa tko zna koliko.

http://sportske.ba/clanak/ultrasi-ostali-bez-transparenata-red-armyja/?

Koliko je ovo relevantno, nisam baš siguran.

da, policija oduzela sve transove RA

Da se nije politika angazirala oko povratka transparenata :lol:

Totalno nerelevantno. Turska posla .... Gorit će samo polako....

Ultrasi izgleda nisu nijednu zapalili protiv Borca.
Za to vrijeme Lešinari jesu i to izgleda jednu malu krpicu od Ultrasa. — NORTE

Pali se kad igraš protiv kluba od čijih navijača su transparenti. Lešine su zapalile trans kojeg su uzeli prije 20g.

S obzirom da je topic tribina, mogao bi biti zanimljiv F4 Eurolige. Panathinaikos, Olympiakos, Fener i Real u Berlinu.

sk sturm graz - sk rapid wien, finale kupa, 01.05.2024

Hvala Gate 13 :strong: :clap:

jedan preveden romanticni tekst prije spavanja iz 2000tih godina grupe koja danas nosi drugo ime..

Život ili iluzorni život

Privrženost, odanost, ljubav, fascinacija – svaki od ovih ekspresivnih pojmova zapravo samo karakterizira značenje navijača. Često se naša vrsta doživljava kao luda, smiješna, sklona vandalizmu, asocijalna i neobrazovana, zainteresirana samo za nerede, skandale i asocijalno ponašanje. No, sve te klišeje dočekuju sa smiješkom oni koji stvarno stoje uz svoj klub, možda čak i aktivno putuju s njim državom i Europom - te se provokacije jadnog društva već odavno ne shvaćaju ozbiljno. Prečesto vam se dogodilo da nakon poraza u drugom dijelu zemlje izađete iz autobusa usred noći, osvrnete se oko sebe i ponosite se neopisivim iskustvom, sretni što ste predstavljali boje svog kluba, grada ili regije u drugom dijelu republike.

Jednako tako si bio ponosan i zadovoljan, iznutra zadovoljan, kad si se u noći nakon izgubljenog gostovanja sjetio kako si poraženoj momčadi odobravajućim pljeskom dao znak da borba nije bila uzaludna, da će uvijek netko stati iza njih, igrači dolaze i odlaze, klub ostaje isti, odanost je nepokolebljiva - neusporediva, nijedna žena, nikakva materijalna vrijednost ne može vam značiti koliko klub koji vam je od početka svakog dana dao više od cijelog nezahvalnog svijeta.

Problemi sa šefom, stres u školi, s partnerom, suprugom, djevojkom - sve je to dio svakodnevice iskusnog nogometnog navijača. Ali na tribini se osjećate kao kod kuće - tamo su vam prijatelji, tamo se život stvarno događa. Tu možete uroniti u čaroban svijet daleko od svakodnevnih briga, gdje se možete družiti s ljudima iz različitih društvenih slojeva koje biste iz osobnih razloga izbjegavali u svakodnevnom životu. Koja je svrha provesti 10 sati u autobusu da biste gledali 90 minuta utakmice? Nitko ne može odgovoriti na ovo pitanje, ali nitko neće ni htjeti. Time bi se dovela u pitanje sva karizma ovog putovanja. Osim situacije za stolom ili vlastite financijske situacije, uvijek iznova preuzimate sve na sebe - što je zapravo nemoguće za prosječnog čovjeka, nije ni čudo što arogancija i nerazumijevanje obasjavaju naš ceh, prijatelji.

Svatko tko je prošao kroz dobra i loša vremena sa svojim klubom zna da se, pogotovo u potonjem, uglavnom samo tvrda jezgra drži gore navedenih principa. Je li moguće da poštapalice spomenute na početku vrijede samo za vrijeme uspjeha, slave i trofeja? Ne, čak ni oni koji to nažalost još uvijek tako doživljavaju ne mogu se u svojim redovima svrstati u neprijatelje. Ali možete ih optužiti: 'Vi ste ljubitelji uspjeha, produkt komercijalnih događanja, mi ćemo vas (morati) preživjeti jednako kao i odlazak posljednjeg miljenika publike’.

Da konačno prijeđemo na stvar, možemo li doista razumjeti poteškoće s kojima se neki od nas suočavaju: putujući u strane zemlje, okrećući svakodnevicu naglavačke zbog tribine, sanjajući cijeli dan samo o večernjoj utakmici, ponovno ispitujući koreografije i opet na fotografijama, lamentirajući cijeli život u žustrim raspravama daleko od stadiona... je li to bijeg od svakodnevice ili spas? Na nama je da na ovo pitanje odgovorimo pozitivno. Možete li zamisliti život bez svog kluba, svoje tribine, svojih prijatelja u obje zajednice (ili samo JEDNOJ...)?

Teško - tek kad to shvatite, možete doći do sretnog (ili tužnog, ovisno o slučaju...) zaključka da ćete vjerojatno zauvijek nastaviti voditi isti život, da ćete se jednako ne moći oduprijeti mamcu gostovanja kao i fascinacija navijačkom robom, TV programom o omiljenom klubu ili čak salvama smijeha na poraze vašeg najvećeg rivala. Koliko god je život nogometnog navijača višestruk, toliko je u zadnje vrijeme postao turobniji - treba se boriti zajedno, ima još vremena, ali dokle...??? Sve dok smo složni, dok ne dopustimo da nam se opet otme ono za što smo se dosad borili, dok se aktivno borimo protiv socijalnog paternalizma, dok ostanemo dio kluba.. .šansa da pobijedimo turobnost postoji - moramo je iskoristiti na svoj način (ovako ili onako...)

FOSSA DEI BASTARDI