Do dan danas ona iz 1997./98.

Istina da je to bilo za vrijeme Canjuginog mraka, ali ta momčad je imala sve. Većinom domaći igrači, što dovedeni što iz pomčatka, imala je karakter, vic, atmosferu, mogao sam se poistovjetiti s tom momčadi. Čak su mi se i dresovi sviđali. Da ne govorim o tome koliko je bila moćna i euro tekmama. Naravno mitski Partizan kad smo ih otpuhali s terena. Onda tragedija Newcastlea (sori ljudi), prvo onaj smiješni penal i onda Cvitanović zabija u zadnjim minutama a Jurić s japankama i u havajki trči preko terena prema njemu (možda nije bilo preko terena nego preko gola, ali tak mi se čini i bolje zvuči). Poslije tog se ništa nije događalo..

Pa onda Grashopper, kakav je to bio gušt gledati, ona odlična tekma u Zagrebu iako s lošim rezultatom pa rapsodija u Zurichu, bakljada Boysa i Blažičkovo plakanje.

I Atletico. Sjećam se da mi je stari nakon tekme u Zagrebu rekao da nije dugo vidio takvu dominaciju jedne momčadi kao nas protiv Atletica, ali nije bilo dovoljno da ostvarimo dobar rezultat pred uzvrat. Za tu momčad je tragedija da nije išla u LP i falilo je malo sreće protiv Atletica, ali sve u svemu najdraža momčad otkad navijam.

Istina sljedeće godine i one iza smo igrali LP i imali smo dobru momčad također i bilo je dobrih tekmi, al tu su već počela kemijanja s Mikulenasima, Miurama, Ardillesom itd. i to više nije bilo to.

Blizu na drugom mjestu je ona iz 2006. Imala je glavu i rep, bilo ju je gušt gledati, Europa nije bila suđena, ali je svaka ligaška bila odlično iskustvo. Sjećam se da je već nakon par kola bila spika dajte Hajduk da se igramo a popularna među boysima je bila i da te ne volim. :) Jedna od momčadi čiju 11-oricu izdiktiram da me probudiš u 3 ujutro. Turina, Čale, Drpić, Čorluka, Etto, Modrić, Chago, mamić, Buljat, Bošnjak i Eduardo. Njih dvojica u tandemu, ma divota, pjesma.