• Eduardo
    17.2k
    Nermin Šabić

    Reveal
    Nermin Šabić rođen je 21. prosinca 1973. godine u Zenici.

    Igračku karijeru Šabić je počeo u zeničkom Čeliku za koji je debitirao sa svega 16 godina u vrijeme dok je Čelik igrao drugu Jugoslovensku ligu u sezoni 1989. - 1990. Tadašnji trener Kemal Hafizović dao je šansu Čelikovoj djeci i na neki način im je trasirao put za buduću karijeru. Većina njih nosila je dres Čelika tih godinu i pol - dvije koliko je potrajao 'mir' do početka rata u BiH.

    U travnju 1992. godine na poziv Dragana Džajića dolazi u Crvenu Zvezdu, gdje trenira možda mjesec dana prije nego napušta klub. Zbog svega što se tada događalo jednostavno nije mogao ostati u Beogradu i odlučeno je kako bi za njega najbolje bilo da ode negdje drugdje. Zaputio se u švicarski Xamax pa na kratku avanturu u tursku Bursu, a potom u Hrvatsku gdje je proveo gotovo cijelo desetljeće igrajući I.HNL.

    Krenuo je u Dubravi gdje mu je trener bio Ante Čačić, a nastavio u Zagrebu, zaprešićkom Interu, Osijeku i Zadru, prije nego što je došao u Dinamo (tadašnju Croatiju). Iza tog dolaska krije se zanimljiva anegdota. Naime, Nermin je u zimu 1997. trebao potpisati za Hajduk u kojem je trenirao individualno i s kojim je krenuo na pripreme u Čile. No, na istom tom turniru sudjelovao je i Dinamo, a sudbina je htjela da finale turnira igraju jedni protiv drugih.

    U emisiji 'Top Gol', Šabić se prisjetio to situacije i opisao ju sljedećim riječima; - "Viđao sam se tamo s Edinom Mujčinom, koji je igrao za Croatiju, i presudnu ulogu u mom prelasku u Dinamo imao je pokojni novinar Tomislav Židak. U avionu smo proveli 14 sati i pričali o tome da još nisam potpisao ugovor s Hajdukom. Židak je bio veliki Dinamovac i na aerodromu u Zagrebu me zamolio da odvojim nekoliko minuta za razgovor. Odveo me u društvo čelnih ljudi tadašnje Croatije i samo je pitao predsjednika da li želi biti prvak. Rekao je da ako mene ne kupe neće biti prvi. Nakon toga sve je bilo završeno. Nisam potpisao za Hajduk već sam otišao za Zagreb i potpisao za Croatiju kada sam vidio što ću sve dobiti. Poslije toga Mirko Novosel, koji je tada bio generalni direktor Croatije, me zamolio da nakon potpisa odem bilo gdje sedam dana i da nitko ne zna gdje sam. Ja sam naravno otišao kući u Zenicu. Zanimljivo da je prva utakmica nakon svega toga bila Hajduk – Croatia. Na kraju nisam ni otišao na tu utakmicu u Split.” - ispričao je Nermin.

    Šabić je igrao u najboljim poslijeratnim danima Dinama, odnosno Croatije kada je dijelio svlačionicu s Prosinečkim, Jurićem, Cvitanovićem, Mikićem, Jurčićem, Šimićem, Mujčinom, Ladićem... U četiri sezone koliko je ovaj neumorni veznjak proveo u našem klubu upisao je 74 službena nastupa i dva pogotka, osvojivši pri tome tri naslova prvaka Hrvatske, dva puta Kup Hrvatske, a uz to igrao je s klubom dvije godine u Ligi prvaka (u Amsterdamu je pobijeđen Ajax, na Old Traffordu je izvučen remi s Manchester Unitedom. Bilo je i teških trenutaka poput ispadanja od Newcastlea, Porta i Olympiacosa, ali i Dugog Sela u Kupu Hrvatske u rujnu 1998., što se smatra jednom od najvećih Dinamovih blamaža u povijesti). U tom je razdoblju bio i standardni reprezentativac Bosne i Hercegovine, tako da može reći da je u Dinamu doživio puno lijepih trenutaka, ostvario nogometne snove koje jedan nogometaš može poželjeti, iako se s klubom se nije razišao na najljepši način jer su mu iz Maksimira ostali dužni, kao i još nekim igračima.

    Drugu polovicu sezone 2000. - 2001. proveo je u Bosni igrajući za Željezničar (iako se trebao vratiti u Čelik, ali je zbog nemara 'rukovodstva' završio u redovima Želje) s kojim je osvojio dvostruku krunu, da bi se potom vratio u Hrvatsku i bio dio pobjedničke momčadi Zagreba u sezoni 2001. - 2002. Sljedeće tri sezone provodi u Kini igrajući za Changchun Yatai, da bi se vratio u Bosnu u svoj bivši klub Čelik gdje je završio karijeru 2010. godine.

    U mladim reprezentativnim uzrastima igrao je za Hrvatsku (šest nastupa za U-21), ali kada se odlučivao za seniorsku reprezentaciju, izbor je pao na BiH, gdje je rođen, ipak je to bila njegova domovina za koju je na koncu skupio 36 nastupa.

    Po završetku igračke karijere obnašao je dužnost direktora Čelika, a s vremenom se posvetio i trenerskom poslu. Između ostalog bio je izbornik U-17 reprezentacije Bosne i Hercegovine.
  • Eduardo
    17.2k
    Srećko Bogdan

    Reveal
    Srećko Bogdan rođen je u Murskom Središću, 5. siječnja 1957. godine.

    Bogdan je nadaleko poznat po nadimku Čeči. - 'Tamo u Murskom Središću gdje sam rođen svaki klinac je imao neki nadimak. Zvali su me Čeči, Čeči i tako je ostalo. Nema neko posebno značenje' - razjasnio je Čeči taj misterij.

    Karijeru je počeo s 13 godina u Rudaru iz Murskog Središća, tada nije bilo pionira i kadeta, a sa 16 godina prešao je u MTČ iz Čakovca, koji je igrao u međurepubličkoj ligi.

    - 1975. ostvario je ono što je sanjao - prešao je u Dinamo, a točno na 18. rođendan odradio je prvi trening. Pronašao ga je Zorislav Srebrić, kao i neke druge mlade igrače koji su poslije postali okosnica šampionske momčadi. Srebrić ga je zapazio u utakmici u kojoj je Srećko nastupio kontra mlade momčadi Dinama, koju su tad zvali 'mali Ajax' zbog mnoštva talentiranih igrača. I tako, ostao je u Dinamu punih deset godina.

    Bogdan je zapravo sve do dolaska u Dinamo igrao na mjestu centarfora. Čak je u svom ligaškom debiju protiv Sarajeva zabio gol za 1:0 pobjedu naše momčadi. Međutim, kada su ga pozvali u mladu reprezentaciju, tamo je bilo pet-šest napadača pa je u dogovoru s izbornikom Stevanom Vilotićem prekomandiran na poziciju libera. Vjerojatno zbog konstitucije, pucao je od mišića i bio među najsnažnijim igračima. Također, bio je poznati po sjajnoj igri glavom i nevjerojatnom odrazu. Iako, ne pretjerano visok, ali sa solidnih 183 centimetra, u pravilu je dobivao zračne duele. Tu činjenicu pripisuje tome da je kao klinac stalno haklao i košarku, skoro pa i više nego nogomet. Kasnije je postao poznat i po specifičnom izvođenju auta pri čemu bi loptu dobacio duboko u kazneni prostor, kao da izvodi korner.

    Prvi trofej s Dinamom osvojio je 1980., kada je u finalu Kupa Dinamo pobijedio Zvezdu. Godinu ranije bio je jedan od ključnih igrača u osvajanju ukradene titule 1979. godine. Imao je, međutim, peh da je u vojsku morao baš u ljeto 1981., dakle prije početka legendarne slavljeničke sezone, a vratio se – nakon zadnjega kola. Nije, dakle, formalno sudjelovao u osvajanju naslova 1982. godine, već je zaigrao samo u uzvratu finala Kupa nakon zadnjeg kola. Kroz šalu kaže da je njegovo neigranje pomoglo osvajanju prvenstva. Međutim, suigrači i trener Miroslav Ćiro Blažević smatraju ga dijelom ovog uspjeha i inzistiraju da bude na popisu slavljenika.

    Sljedeće sezone osvojio je svoj treći, ujedno i zadnji trofej s Dinamom, Kup protiv Sarajeva. Srećko Bogdan, Dinamova je legenda i s ukupno 309 službenih nastupa (595 ukupno) uz 42 pogotka (139 ukupno) peti je na ljestvici igrača s najviše službenih nastupa u povijesti kluba. Radi se o zaista impresivnoj statistici u rubrici 'golovi' s obzirom na to da se radi o braniču koji je po potrebi uskakao na poziciju napadača. Prvu utakmicu u modrom dresu odigrao je 12. siječnja 1975. protiv Sloge (8:1) u Otočcu, a posljednju 30. lipnja 1985. protiv Hajduka (2:4) u Splitu.

    Iz Dinama odlazi u Karlsruher i postaje jedan od najboljih obrambenih igrača Bundeslige, a jednom je bio i u momčadi sezone kao najbolji libero. U spomenutom klubu odigrao je oko 450 utakmica i ostao sve do kraja karijere 1993. Iako je ostao bez trofeja tamo ga smatraju jednom od najvećih legendi kluba. Bogdan je u Karlsruher došao 1985., koji je taman ispao u 2. Bundesligu. Potom je na klupu stigao Winfried Schäfer i krenula je nova renesansa. Ušli su u Bundesligu i tamo se zadržali godinama. Tad su u momčad ušli Oliver Kahn, godinu-dvije poslije i Mehmet Scholl, a Čeči im je bio kapetan.

    U Njemačkoj ostaje dugi niz godina i nakon karijere nastavlja djelovati kao direktor omladinske škole i trener juniora u Karlsruheru, a potom i kao pomoćni trener prve momčadi. U sezoni 2001. - 2002. kao glavni trener vodi Mannheim, a od 2003. u redovima Intera Zaprešića radi kao sportski direktor. - 2005., tri kola prije kraja sezone na klupi mijenja Kužea, koji je otišao kada je osiguran ostanak u ligi. Sljedeće sezone Inter se pod njegovim vodstvom borio za naslov prvaka. Bio je to moćan Inter, na pogon velikog broja igrača Dinama koji su u Zaprešiću boravili na posudbi. Izdvojimo Modrića, Ćorluku, Čalea... Modrić je bio glavni začin te momčadi, davao joj je okus i miris. Međutim, Dinamo ga je na polusezoni povukao, a godinama kasnije Čeči je i dalje uvjeren da bi s njegovim ostankom u klubu Inter bio prvak te godine.

    Odmah nakon osvojenog drugog mjesta u ligi, odigrao je dvije utakmice u pretkolu tadašnjeg Kupa UEFA, protiv Crvene Zvezde, što je ostao jedini europski izlet 'diva iz predgrađa'. Uslijedilo je bolni pad 'diva iz Zaprešića' i Inter je nakon najbolje sezone u povijesti ili jedne od dvije najbolje ispao iz lige. Kao trener vodio je još Segestu, Međimurje i Savski Marof, a poslije je preuzeo voditeljstvo Škole nogometa i juniorske momčadi Inter Zaprešića. U Međimurju 2010., dobio je otkaz i to na neviđen način. Predsjednik kluba, izvjesni Turopoljac, uručio mu je otkaz usred press-konferencije.

    Za reprezentaciju Jugoslavije nastupio je 11 puta u razdoblju od 1977. do 1983., a za Hrvatsku je nastupio dva puta (1990. i 1991.) i zabio jedan pogodak. Jedan je od rijetkih koji je nosio dres obje reprezentacije. Kao najveći žal u karijeri izdvaja to što nije mogao sudjelovati na povijesnoj utakmici Hrvatske protiv SAD-a. Iako se isprva dogovorio s trenerom da ga pusti taj dogovor na koncu ipak nije ispoštovan.

    Osim nogometne i trenerske karijere, imao je i zapaženu komentatorsku karijeru. Za vrijeme Svjetskog prvenstva 2006. radio je kao stručni komentator u tandemu sa Željkom Velom. Bio je to ubitačan duo koji je ostao upamćen kao jedan od najpopularnijih komentatorskih parova u Hrvatskoj.
  • Eduardo
    17.2k
    Franjo Glaser

    Reveal
    Za mnoge je Franjo Glaser najbolji Dinamov golman svih vremena. Bio je visok, elegantan, zgodan poput glumca. Među vratnicama iznimno suveren, hladan, racionalan, golman koji nije znao griješiti i koji je bio znatno ispred svog vremena. Nikad se nije bacao zbog bravure, što je odlika mnogih, pa i današnjih golmana. Bio je sjajan na gol-crti, a maestralan na istrčavanju. Ubačaje je hvatao s lakoćom, a kad ne bi to mogao, loptu je boksao uvijek daleko od gola i uvijek sa strane, kako suparnik ne bi bio u mogućnosti odmah gađati gol. Iako je igrao još u 30-im godinama prošlog stoljeća, bio je moderan i za današnje pojmove, jer je često znao odigrati ulogu središnjeg braniča, i to vrlo samouvjereno. Upisao je puno asistencija suigračima, danas to povremeno vidimo tek kod Ter Stegena u Barceloni. Svoju je obranu savjetima i mirnoćom činio boljom… Tako je Glasera opisao nekadašnji Hajdukov igrač Anđelko Marušić, koji ga je dobro upoznao na terenu.

    Glaser se rodio u Osijeku (7. siječnja 1913.), ali je odrastao u Sarajevu. - 'Imao sam samo četiri dana kad su se moji preselili u Sarajevo. Tamo sam počeo braniti za radnički klub Hajduk i to već 1927. godine, kad mi je bilo 14. Među vratnicama sam ostao punih 20 godina. U Osijek smo se vratili 1931. godine, da bih ’33. otišao u beogradski BSK iz kojeg sam ’36. stigao u Gradjanski'.

    Međutim, u BSK-u početak nije bio lagan. - 'Njihov tehniko' Kika Popović me je vidio na jednoj utakmici i istu večer odveo u Beograd. A oni su već imali tri golmana; Gazzari, Matić i Gligorijević. Dva mjeseca nisam dobio priliku u klubu, ali zato sam nastupio za reprezentaciju. Kako? Bio sam rezerva Matiću pa sam ljutit otišao među gledatelje. Turci do poluvremena vode 2:0, a onda strka, traže me sa svih strana. U nastavku smo iz dva moja ispucavanja napadačima zabili golove za 2:2, da bi na kraju i pobijedili. Moraš znati braniti, ali moraš imati i sreće'…

    Brzo je potom dočekao i šansu u BSK-u. - 'Igramo u Milanu protiv Ambrosiane-Internazionalea. Do poluvremena je već 5:0 za njih. Gazzari na golu ima loš dan. Odjednom mi govore da se svlačim, a trener Simić mi kaže; - 'Ovo ti je prilika, budeš li dobar, ostaješ na golu.'Pepino Meazza s druge strane…Puca u rašlje, ja obranim, puca nisko, ja obranim… Na kraju smo izgubili 6:1, a gol smo zabili na moje ispucavanje. Više nisam bio rezerva'…

    Gradjanski ga je doveo kao veliko pojačanje, tada je već slovio za najboljeg golmana u Jugoslaviji. - 'Dobio sam stan i 30.000 dinara s kojima sam ga mogao urediti'. Za ono vrijeme bio je to sjajan novac… Pregovori su bili napeti, jer u Zagreb je došla kompletna delegacija BSK-a kako bi ga vratili u Beograd. No, Franjo je već bio odlučio. Zbog problema s papirima nije odmah potpisao za Gradjanski, nego je neko vrijeme bio član Maksimira, ali to je bila samo formalnost.

    Glaserov start u Gradjanskom bio je impresivan. Početkom 1937. bile su dogovorene dvije utakmice s velikim Juventusom, prva u Beogradu, druga u Zagrebu. Zanimljivo, bila je to prva utakmica između Gradjanskog i nekog talijanskog kluba nakon punih deset godina. Sportski su odnosi, naime, bili prekinuti jer je na utakmici između Juventusa i Gradjanskog izbila velika tučnjava u kojoj je bilo i šaka i krvi… Utakmica u Beogradu bila je utakmica pomirenja. Uglavnom, Glaser je debitirao baš protiv Juventusa. Gradjanski je slavio 1:0, a onda je uslijedio uzvrat u Zagrebu. O tome kako je Glaser branio u tom uzvratu svjedočio je legendarni Milan Antolković.

    - 'Talijani su tog poslijepodneva igrali fenomenalno, mi na terenu nismo ni postojali. Ni Jazbinšek, ni Kokotović, a ni ja… Tu je utakmicu igrao samo jedan čovjek, samo Franjo Glaser. Sam protiv svih, sam protiv Juventusa. Franjo je branio sve, s metra, s tri, s pet, s dvadeset. Po zraku, po zemlji, to je bilo nevjerojatno za gledanje. Talijani su čupali kosu, dolazili i dodirivali Glasera kako bi se uvjerili da je doista čovjek. U jednoj situaciji njihov centarfor Borel krenuo je sam na Franju, ovaj je istrčao izvan kaznenog prostora i Borel ga je zaobišao i krenuo prema praznim vratima. Već je slavio gol, kad se Franjo ukazao i munjevito obranio loptu koja je išla u gol. Talijane je taj gol toliko slomio da više nisu bili u stanju ništa odigrati, pa smo mi živnuli i zabili im tri gola. Hej, završilo je 3:0 za nas, a trebalo je biti 10:0 za njih. Čudo jedno. Glaser – Juventus 3:0, to je bio stvarni naslov s te utakmice. Sve je napravio, uplašio ih, uništio i slomio, a mi na terenu smo samo završili posao'.

    Poslije su se legende prepričavale i nakon dvije utakmice koje je Jugoslavija odigrala s Mađarima i to 1940. Utakmice su završile 1:1 i 0:0, iako su Mađari bili znatno superiornija momčad, ali ni oni nisu imali recept za čudesnog Franju. - 'Te dvije utakmice, kao i ona protiv Juventusa, tri su mi vjerojatno najbolje u karijeri, ali bilo ih je još na stotinu u kojima sam doista bio nesavladiv' - tvrdio je Glaser.

    Za Glasera kažu da je prvi među golmanima počeo braniti nogama, ali i da mu je teško netko mogao zabiti gol glavom. - 'To je bilo nemoguće', svjedočio je i legendarni Jazbinšek. Naravno da je Glaser, kao i svaki golman, imao svoju crnu točku u karijeri. - 'Igrali smo protiv Njemačke u Zagrebu, izgubili 5:1, a ja ništa nisam mogao obraniti. Jedan sam gol primio kroz ruke, drugi s 30 metara'. Godinu dana kasnije igrala se uzvratna utakmica, završilo je 2:0 za Jugoslaviju, a Glaser je bio igrač utakmice… Kad je riječ o ostalim golmanima, Glaser je uvijek izdvajao jednog. - 'Zamora. Bio je čudesan golman, igrao sam protiv njega u reprezentaciji. Za mene najbolji od svih. Cijenio sam i Planičku, iako nije bio moj tip golmana, a Jašin je bio veliki majstor između vratnica'.

    Bio je Glaser majstor za obranu 11-teraca. Prema vlastitom svjedočenju, imao je nevjerojatnu statistiku. - 'Pucali su mi 94 puta, a ja sam 73 puta obranio 'elver'. Kako? Gledam golmane i vidim kako griješe. Toliko puta sam ih upozorio da ne gledaju igrača koji puca u oči, nego samo u noge. On mora izvesti onaj zadnji trzaj koji ukazuje gdje će pucati. A golmani se bacaju unaprijed, kao da će pogoditi stranu. To je branjenje na čistu sreću, a to nije dobro. U jednoj utakmici s Rumunjima strani sudac nije uspio doputovati pa je sudio domaći Rumunj. Na kraju utakmice svira on 'elver' koji nije imao veze. Moji se bune, a ja im kažem; - 'Pustite, obranit ću. 'I obranim ga, ali sudac ponavlja jer je netko uletio prije u 16 metara. Opet gužva, a ja ponovo miran. I opet obranim, Kovacs mi je dva puta pucao. No, sudac opet po svom i dosuđuje treći 'elver'. Prilazi Bindea, znalac, dobar šuter. Skinuo sam i njemu… Tri u nizu'!

    Glaser od sebe nije pravio heroja, čak je bio spreman priznati i da ima tremu uoči većih utakmica.- 'Mislim da se prije svakog nastupa, posebno većeg, mora osjećati uzbuđenje i ta kratkotrajna trema'.

    Kao svog nasljednika vidio je samo Monsidera; - 'Imao je sposobnosti po kojima me je mogao dostojno naslijediti'.

    Volio je braniti u Splitu. - 'Redovito je bio najbolji na utakmicama, a pamtim da je i meni skinuo čistu šansu sa samo dva metra. Pucao sam, a on je otvorenom šakom obranio', pričao je i veliki Hajdukov igrač Leo Lemešić, a najveći kompliment dao mu je Branko Kralj; - 'Nasjedio sam se iza gola Beari i Monsideru. To su bili giganti. Ali Glaser je bio nešto posebno, čudesan u obrani na samoj crti, neponovljiv u istrčavanju, sjajan u igri nogometa. Trema mu je katkad bila jedina mana, ali kad bi obranio prvu, više mu nisi mogao zabiti gol'.

    Glaser je u Gradjanskom ostao sve do kraja drugog svjetskog rata kad prelazi u beogradski Partizan, a zatim i u splitski Mornar u kojem je 1948. završio karijeru.

    Franjo Glaser bio je jedan od najvećih vratara u povijesti ovih prostora, legenda beogradskog BSK i našeg Gradjanskog, te reprezentativac Kraljevine Jugoslavije i Nezavisne Države Hrvatske. Nastupio 35 puta u A reprezentaciji i jednom u B reprezentaciji, kao i 6 puta neslužbeno za bivšu državu, zatim 11 puta za Hrvatsku (NDH), 26 puta za BLP (Beogradski loptački podsavez) i 15 puta za momčad ZNP (Zagrebački nogometni podsavez).

    O Glaseru, mitskoj vratarskoj pojavi, dobar glas pronio se širom Europe, pa je tako jedan engleski nogometni portal zabilježio kako je veličanstveni Osječanin između 1933. i 1949. godine, braneći za BSK, Gradjanski, Partizan i splitski Mornar, nanizao čak 1225 nastupa među vratnicama. Od tih 1225 nastupa njih 127 bilo je u službenim susretima koje je branio čuvajući mrežu Gradjanskog s kojim je osvojio dva prvenstva Jugoslavije, jedno prvenstvo NDH, jedno prvenstvo Hrvatsko - Slovenske lige, dva puta osvajao je ligu ZNP, te po jednom Zimski i Hrvatski Kup.

    Po završetku igračke karijere odlučio se posvetiti onoj trenerskoj gdje je također imao angažmane u mnogim hrvatskim i jugoslavenskim klubovima, ali okušao se i u međunarodnim trenerskim vodama u Austriji. Bio je trener u beogradskom Partizanu, splitskom Mornaru, Dinamu, mostarskom Veležu, banjalučkom Borcu, Rudaru iz Breze, Bratstvu iz Novog Travnika, Osijeku (pod ondašnjim imenom Proleter), Slogi iz Doboja, Rijeci (pod ondašnjim imenom Kvarner), zagrebačkoj Trešnjevci, te u austrijskom Klagenfurtu (u Kapfenbergu), Zagrebu i Ljubljani.

    Povijest Dinama bilježi kako je plave vodio od srpnja 1948. do siječnja 1949. godine u vrijeme kada je Dinamo branio naslov prvaka, što je uvijek teže nego ga osvojiti. Uoči utakmice s Wiener Sport-klubom, Glaser je procijenio da je vratar Arneri u slabijoj formi pa je među vratnice postavio Zlatka Golca. Uprava Dinama tome se protivila, no Glaser je ostao dosljedan. Plavi su pobijedili Austrijance s 3:0, a Golac je čak obranio i jedanaesterac. Sljedećeg dana Glaser se morao javiti tadašnjem članu uprave Dinama Vitomiru Sunku, a ovaj mu je navodno zbog tvrdoglavosti uručio otkaz. Glaser je tako Dinamo vodio u samo 13 utakmica, a na klupi ga je naslijedio Bruno Knežević.

    Franjo Glaser vodio je buran, uzbudljiv život, dostojan filmskoga uratka. Nažalost, mladenačke dane slave zasjenila mu je mračna epizoda s beogradskog kupališta, ubojstvo 17-godišnjega Radomira Stokića u ljeto 1936. godine. Taj je mlađahni član tehničkog vodstva BSK za vrijeme poslijepodnevne dokolice na jednome savskome splavu šaleći se isprovocirao Glasera koji ga je gurnuo u Savu. Mladić je na žalost bio neplivač i, dok je zazivao pomoć, brzo je nestao pod površinom vode. Utopio se.

    Svjedoci su ispričali da je Glaser samo sat prije tragedije Stokića počastio ručkom, ali i kako zbog svoga čina nije pokazao nimalo kajanja. Sljedećeg dana išao je na u Novi Sad na prijateljsku utakmicu svoga BSK. Nakon što je bio priveden zbog sumnje na ubojstvo, Glaser je bio potpuno miran i uvjeren da će izbjeći zatvorsku kaznu. No njegovi suigrači, koji su svjedočili svađi Glasera i Stokića, potvrdili su da im je Franjo priznao da je gurnuo mladića u Savu. – 'Ne brinite se, isplivat će negdje' – prepričao je jedan suigrač jezivu Glaserovu izjavu.

    Glaser je, napisala je Politika, izricanje dvogodišnje zatvorske kazne u beogradskoj sudnici dočekao s osmijehom. Nekako je bio isposlovao da kaznu služi u nekom hrvatskom zatvoru, iz kojega je bio pušten puno prije isteka kazne. Međutim, povijest ne pamti Franju Glasera samo kao hladnokrvnog ubojicu nego i kao istinskoga dobrotvora. Njegov humani čin prema obitelji austrijskoga Židova sa zagrebačkom adresom Davida Weissa opisan je u listu Ha-Kol, glasilu židovske zajednice u Hrvatskoj.

    Naime, Franjo Glaser bio je prijatelj s Weissom, inače sportskim novinarom i menadžerom koji je Građanskom organizirao englesku turneju 1936. godine. Tako je slavni vratar purgera, u eri najveće hajke na Židove u Zagrebu, potajno sklonio Weissa i njegovu suprugu u stan u vlasništvu Građanskog, u zgradi u Boškovićevoj ulici. Tamo su se skrivali gotovo tri godine. Nakon što se jednom zgodom David Weiss neoprezno prošetao gradom, a susjedi su ga uočili, Glaser je uz pomoć trenera Bukovija pronašao novo sklonište za svoje židovske prijatelje. Sakrili su ih u potkrovlje jedne zgrade u Kupskoj ulici, nedaleko od igrališta Građanskog. Tamo su dočekali oslobođenje Zagreba.

    Zanimljivo, tadašnji ustaški predsjednik Građanskog Slavko Prevendar nekako je saznao za Glaserovo dobročinstvo, ali nije ga želio prokazati vlastima. Pamti se glasovita Prevendarova rečenica; 'Franjo, ja sve znam, ali ništa ne vidim'! Da je Prevendar propjevao vlastima, i Weissovi i njihov zaštitnik Glaser bili bi – strijeljani.

    U javnost ga je početkom devedesetih ponovno 'gurnuo' Zvonimir Magdić, legendarni novinar 'Sportskih'. Već je bilo odlučeno da se ime Dinamo mijenja, Glaser je Magdiću pitanje oko imena odgovorio:

    'Vidite, pitaju me toliki, znani i neznani: Koje ime Dinamu? Ja im bez pardona velim; Gradjanski. Zašto? Zbog velikog imena, zbog tolikih sjajnih igrača, zbog visoke popularnosti. U tome mu nije bilo ravna. I neka nitko ne misli da je Građanski zaboravljen. I ne samo u nas. I u Europi. I u Engleskoj'.

    Franjo Glaser preminuo je u 1. ožujka 2003. godine u 90. godini života u Zagrebu.
  • Eduardo
    17.2k
    Branko Pleše

    Reveal
    Branko Pleše rođen je u Delnicama, 12. siječnja 1915. godine.

    Karijeru je počeo kao 14-godišnjak u zagrebačkoj Concordiji (do 1933. godine u momčadi mlađih uzrasta), da bi 1935. pristupio Gradjanskom i u klubu u kontinuitetu ostao sljedećih 15 godina. Pleše je odigrao 79 službenih utakmica za Dinamo (155 ukupno), daleko više za Gradjanski (137 službenih), što ga u tom periodu dovodi do brojke od 56 pogodaka u plavom dresu. Četiri su naslova prvaka u njegovom džepu; s Gradjanskim 1937. i 1940. prvenstvo Jugoslavije i 1943. hrvatsko prvenstvo te s Dinamom, prvenstvo Jugoslavije 1948. godine.

    Za Dinamo je prvi put nastupio 22. srpnja 1945. protiv Crvene Zvezde (1:2) u Zagrebu, a posljednji put 19. veljače 1950. protiv Hajduka (0:0), također u Zagrebu.

    Još i danas povijest pamti njegovu sliku u beogradskoj Politici, nakon onih slavnih 'purgerskih' 4:0 u Beogradu, tridesetsedme. Nakon što je 'Beli' Lešnik 'sprašil' tri komada, baš on, Pleše, potvrdio je tu čudesnu igru plavih. Stajao je on u onoj velebnoj, prvoj međunarodnoj pobjedi Dinama, na praškoj Letni, protiv Bicanove Slavije, zajedno s Monsiderom, braćom Horvat, Kokotovićem, Jazbinšekom, Bedom, Kacianom, Golobom, Lojenom i 'malim' Čikom. Kao i uvijek, 'na repu'. Zadnji u postavljenoj jedanaestorki, ali prvi u čitavoj strategiji plave obrane koju je labirintski projektirao Martin Bukovi. Prva i jedna od najdražih pobjeda te slavne garde vjerne plavoj boji od djetinjstva.

    Bio je svestran nogometaš širokih pluća, srca utopljena u plavu boju. I onu 'purgersku' i ovu, Dinama. Mogao je trčati i trčao je 'do jutra', čudesna izdržljivost. Igrač, koji je volio velike bitke s asovima YU-nogometa. Defenzivac po zadacima, ofenzivac po duhu kojemu nikad nije ponestalo snage. Branko Pleše igrao je pomagača, ali i krilo, a našao se čak i na poziciji vratara - nije se bojao odgovornosti. Mijenjao je jednom Glasera (još za Gradjanski) koji se ozlijedio i morao napustiti teren. Izmjena, tada, još nije bilo. Istina, Gradjanski je već imao 'čvrstih' 4:0 protiv beogradske Jugoslavije. Pleše je navukao vratarsku majicu. I – branio do kraja, mirno.

    U ljeto, četrdeset šeste, možda, posljednja utakmica lige. Zvezda u Kranjčevićevoj, tada, na igralištu Slobode. Dinamo je imao lakih 2:0, na vratima je bio Zvonko Dogan, koji je zamijenio na golu 'vojnika' Monsidera i branio je vrlo dobro. Bilo je tako sve do jedne kontre Zvezde prilikom koje je pao gol, ali prilikom koje je došlo i do teške ozljede našeg vratara. Ponovno je na gol stao – Branko Pleše, a utakmica je na koncu završila 2:2.

    Pleše, nikad nije zatajio. Bio je igrač od punog povjerenja koji je davao cijelog sebe. Kapetan Dinama, gotovo uvijek njegov 'motor'. Silne energije, strastveni trkač, neumoran, u tadašnjoj sportskoj terminologiji, marljiv, uporan, srčan - veliki borac. Bila je to jedna bogata karijera. Bio je odan nogometu, i još više plavoj boji. Pleše je postao sinonim izgaranja za klub.

    'Istok', gdje su se nekada okupljali pod plavim barjakom, zvao ga je 'Mazalo', a s obzirom na njegovo dječačko, pomalo naivno lice, imao je još jedan nadimak – 'Isusek'.

    Za reprezentaciju Hrvatske (1941. - 1944.) odigrao je 13 utakmica i postigao četiri pogotka dok je za reprezentaciju Jugoslavije (1937. - 1946.) odigrao šest utakmica i postigao tri pogotka. Spada među sedmoricu reprezentativaca koji su nosili nacionalni dres i prije i poslije drugog svjetskog rata (još Lovrić, Mrkušić, F. Matošić, Cimermančić, Wölfl i Brozović). Uz to 20 puta jurio je za plavu boju grada Zagreba, za gradsku selekciju.

    Kad je morao s kopačkama o klin, 1949., jer ljeta ne pitaju za srce, Branko Pleše nije se ostavio nogometa. Prije Concordije i purgera i Dinama, bio je dijete zagrebačkog nižerazrednog nogometa. Na tim pašnjacima počinjale su velike karijere. I on se vratio tim malim igralištima. Oslonjen na plot uz aut-liniju pomagao je savjetom, tražio nadarenost. Kao trener vodio je Slobodu iz Tuzle, Dubrovnik, zagrebačke nižerazredne klubove Trnje i Dubravu te žensku ekipu Loto iz Zagreba.

    'Isusek' i 'Mazalo' Gradjanskog i Dinama, preminuo je u Zagrebu, 28. ožujka 1980. u 65. godini života.
  • Eduardo
    17.2k
    Snješko Cerin

    Reveal
    Spektakularni golgeter, romantični hakler, nogometni Rembrandt, jedan od najboljih nogometaša koji je ikada hodao maksimirskom travom, Snješko Cerin rođen je u Zagrebu, 18. siječnja 1955. godine.

    Bio je ljubimac tribina i među najzaslužnijima što je Dinamo, nakon pune 24 godine čekanja, 1982. godine osvojio naslov prvaka bivše države. A umalo je, na početku karijere, završio u - Hajduku… Bilo je proljeće 1976. godine, Cerin je te sezone iz svoga Trnja prešao u trećeligaša Zagrebački plavi (taj se klub kasnije fuzionirao sa Zagrebom) i u travnju je reprezentacija Jugoslavije u Zagrebu igrala prvi četvrtfinalni dvoboj za odlazak na završnicu Eura protiv Walesa. U sklopu priprema za Wales, organizirana je i trening - utakmica sa Zagrebačkim plavima. Sve je završilo očekivano, Jugoslavija je u tom nadmetanju pobijedila 8:3, no ta je utakmica promijenila život Snješku Cerinu!

    Zabio je, naime, sva tri pogotka za Zagrebačke plave, u tri je navrata 'probušio' ondašnjeg vratara Jugoslavije, Ognjena Olju Petrovića! Zabiti hat-trick u dresu trećeligaša izabranoj vrsti države? Čudo neviđeno, za Cerina to nije bila trening-utakmica, nego do tada najvažnija utakmica u životu… I odmah ga je pozvao Hajduk, tko zna zašto je Dinamo šutio. Uglavnom, Tomislav Ivić želio je potpisati ugovor s Cerinom i rođeni Trnjan je došao u Split. Ali…

    U Hajduku više nije bilo Ivića, otišao je u Ajax! I vodstvo Hajduka reklo je Cerinu, kao i još nekim igračima koje je Ivić poželio, da malo pričekaju, da će ih nastaviti pratiti… Snješko se vratio u Zagreb i tada je reagirao Zorislav Srebrić i Cerin je potpisao za svoj Dinamo, za klub koji je oduvijek volio. Snovi su postali stvarnost, ali morao je čekati pola godine da dobije šansu…

    - 'Tko zna, da me Hajduk nije zvao, možda me ni Dinamo ne bi nikad uzeo, iako sam za juniore Plavih igrao na omladinskim turnirima u Italiji, u Viareggiu i Lecceu. I šest mjeseci marljivo sam trenirao, nazabijao sam se golova za drugu momčad. I napokon, u 14. kolu, trener Mirko Bazić gurnuo me u sastav, pobijedili smo Budućnost 6:1, a ja sam zabio dva gola! I tu je sve krenulo, da bi eksplodiralo te čudesne, šampionske 1982. godine' - jednom prilikom ispričao je Cerin, pa nastavio; - 'Bila je to nezaboravna sezona. Sezona, te posebno utakmica sa Zvezdom, u Maksimiru, kad smo ih pregazili 3:0! Tada smo shvatili da možemo biti prvi! To mi je najdraža i najveća utakmica u životu, onda se sve promijenilo i okrenulo. Zvezda je na jesen imala bodovnu prednost, ali mi smo marširali proljećem i tri kola prije kraja već osigurali naslov, prvi put nakon 24 godine Zagreb je dobio prvaka! To je bilo neponovljivo, ne treninge je dolazilo po nekoliko tisuća ljudi, na utakmicama nije bilo manje od 20.000! Kad smo igrali srijedom rano popodne bilo je samo 20-ak tisuća'…

    Vratimo se još na trenutak toj velikoj 3:0 pobjedi protiv Crvene Zvezde. Dao je tada Cerin krasan gol, a Kranjčar još dva, pa Crvena Zvezda koja je nakon pola sata već gubila s tri pogotka minusa, nije ni pomišljala napasti, jer se bojala da će dobiti porciju i zabranu povratka u Beograd. Sedam dana kasnije pao je i Hajduk u Splitu kada je Dinamo pred prepunim Poljudom slavio s 2:1. Najbolji igrač tih dana bio je Snješko Cerin, naravno uz Mlinarića i Kranjčara, bile su to Dinamove igle koje su bušile sve redom. Tako je dobro igrao Dinamo.

    Te je sezone Cerin bio najbolji strijelac prvenstva s 19 postignutih pogodaka iako ga je Ćiro te sezone prekomandirao u vezni red. S Dinamom je Snješko dvaput osvojio jugoslavenski Kup, 1980. i 1983. godine, a u pet je navrata bio najbolji strijelac kluba u sezoni. U klubu je proveo punih deset godina, a za Dinamo je zabio ukupno 295 pogodaka odigravši 474 utakmice i treći je Dinamov strijelac svih vremena, iza Igora Cvitanovića i Dražana Jerkovića. Okrenemo li se samo službenim nastupima dolazimo do brojke od 251 nastupa i 116 pogodaka od kojih je 103 postigao u prvoligaškim utakmicama.

    4. svibnja 1986. samo četiri minute prije kraja prvenstvene utakmice protiv titogradske Budućnosti Snješko Cerin, plavi devet, postigao je svoj 100. prvenstveni gol, osiguravši tim pogotkom minimalnu pobjedu Dinama. Ostvario je san svakog strijelca, upisao se u 'klub 100' i načinio pothvat koji rijetko kome uspije. Postao je Snješko tako najbolji Dinamov strijelac u prvenstvu svih vremena. Zanimljivo je da je upravo protiv Titograđana, skoro 10 godina ranije i započeo svoj prvoligaški lov na golove. Naime, 17. studenoga 1976. Budućnost je u Maksimiru isprašena s pola tuceta. Snješko je postigao trećinu, da bi tu sezonu okončao s 14 postignutih pogodaka.

    Kasnije je po sezoni slijedilo; 1977. - 1978. - 9 golova, 1978. - 1979. - 13 golova, 1979. - 1980., samo 6, ali je bio u vojsci, 1980. - 1981. - 3 gola, 1981. - 1982. - 19 golova (prvi strijelac lige), 1982. - 1983. - 7 golova, 1983. - 1984. - 16 golova, 1984. - 1985. - 10 golova, potom se na kraće vrijeme otisnuo u SAD, da bi početkom 1986. opet zaigrao u Dinamovom dresu i postigao 98, 99 i stoti gol, potom i 101., 102. i 103. Nevjerojatno, ali istinito zvuči podatak da je od 103 pogotka samo četiri postigao van granice 16 metara! 'Gospodar šesnaesterca', to je bio Snješko Cerin.

    Podatak da, unatoč sjajnoj karijeri, iako je zabio više od 100 prvoligaških golova, Cerin ni jednom nije bi pozvan u reprezentaciju Jugoslavije zvuči nevjerojatno! Ponavljamo, niti jednom! I to svakako najbolje govori o bivšim izbornicima najbolje vrste bivše države, te ocrtava odnose koji su onda vladali u jugo-nogometu. I zašto je Dinamo, uz svoje objektivne slabosti, čekao pune 24 godine na naslov prvaka. A i Cerin je imao jedno slovo previše u imenu, slovo 'j'. Nije bio - 'Snežan' ili 'Sneško'…

    Cerin je i u vrijeme najveće slave bio obični dečko iz susjedstva. Najčešće se družio sa svojim Trnjanima, nije često zalazio u 'Karaku', a sigurni smo da u povijesti Dinama nije postojao igrač koji je brže napuštao svlačionicu od Snješka! Nakon treninga ili utakmice, odmah nakon tuširanja, mokre kose, izjurio je iz svlačionice, s cigaretom u ustima! Njegovu je izjavu poslije utakmice bilo nemoguće dobiti, osim ako je novinar propustio zadnjih deset minuta utakmice i dežurao ispred svlačionice… Osim što je sjajno igrao nogomet, Snješko je dobro kuglao, izvrsno je igrao fliper. Uživao je i u ribolovu, onda na Savi, a kasnije na moru, u Privlaci pokraj Zadra, gdje je sa suprugom Ankicom 2001. godine otvorio 'Obiteljski dom', dom za starije i nemoćne osobe.

    - 'Od stresa smo pobjegli iz Zagreba, imali smo kafić na Savici. U Privlaci smo ljetovali od 1989. godine i supruga je došla na ideju o otvaranju doma. Povukli smo najbolji potez u životu, zbog tog smo kafića neuredno živjeli, zapustili smo se. No, uvijek ćemo ovdje, u Privlaci, za domaće ljude, ostati Purgeri! Nikad nas neće doživljavati kao svoje, to je valjda normalno' - razmišlja Cerin.

    Iako je bio krhkoga izgleda, tanak poput breze, bio je čvrst na nogama, a s loptom je znao sve, njegove su minijature bile nezaboravne, nerijetko je 'vezivao u čvor' suparničke igrače nepredvidivim driblinzima (on je to nazvao 'muljanjem' i 'šuljanjem'), lopta mu se jednostavno ljepila za nogu. Imao je sposobnosti koje krase samo najveće napadače. Bio je kralj maloga prostora, kralj 16-erca, nikoga se nije bojao, ni onda najboljih reprezentativnih braniča poput Katalinskog, Mužinića, Peruzovića ili Buljana, njima je zabio tri gola na 'Hitrecu' prije Walesa. Ali, plašio se - zubara, odlazak u stomatološku ordinaciju bio mu je najveća trauma…

    - 'Nisam bio školovani nogometaš, jer sam relativno kasno počeo juriti za loptom po trnjanskim livadama. Oslanjao sam se na urođenu nadarenost i vještinu, na snagu nisam mogao, ali ne kaže se uzalud 'snaga klade valja', ha-ha… A posebna Cerinova specijalnost bile su - škarice, zacijelo najteži udarac u nogometu. Zabio je nekoliko spektakularnih pogodaka okrenut leđima suparničkim vratima, u sjećanju su uvijek dva nezaboravna - Zvezdi i lisabonskom Sportingu, posebno je ovaj drugi bio nevjerojatan, pomalo i u suprotnosti sa zakonima fizike… - 'Bile su to nekakve poluškarice, između škarica i voleja. Dobro sam se postavio na prvoj vratnici i pogodio baš kako je trebalo. Svi su nakon tog gola bili u šoku, i igrači Sportinga, ali i moji suigrači. To je svakako najljepši gol koji sam zabio u karijeri '- kaže Cerin.

    Dinamov zlatni cekin - Snješko Cerin! Tako ga je zvao legendarni radioreporter Ivan Tomić. A Ćiro ga je na treninzima zvao - Krepo!? - 'Zato što sam se po terenu vukao kao krepana mačka, ha-ha, kao da ne mogu ništa napraviti. Ali stalno sam igrao' - veli Cerin i nudi usporedbu nogometa iz njegova vremena s ovim današnjim:

    - 'Danas se igra bolje, brže, dinamičnije. Ali nas je bilo ljepše gledati, bilo je više vještine i mašte, više znalaca, umjetnika s loptom. A zarada je neusporediva, pa Dinamovi igrači danas za jednu pobjedu zarade premiju kakvu smo mi zaradili za osvajanje naslova! Sve što imam, zaradio sam rukama, a ne nogama, zajedno sa suprugom! I nikad mi nije bilo žao što nisam napravio neki inozemni transfer'. Igrao je nekoliko mjeseci u Klagenfurtu, potom isto toliko i u SAD-u.

    I nakon karijere nije želio ostati u nogometu… - 'Ni u ludilu! Nisam od onih koji cijeli dan misle samo na nogomet. Želio sam svoj mir,svoj život' – kaže Cerin, čudesni nogometaš kojeg je obožavala još jedna legenda našeg kluba. Stjepan Lamza, nebrojeno je puta Štef rekao da je Cerin igrač baš po njegovu ukusu…

    Dinamo je u svojoj povijesti imao sjajne napadače, a Cerin je jedan od najvećih, jer on je postao - mjerna jedinica za postizanje golova. Bio je boem, osobenjak, netipičan igrač koji je nogomet držao u malom prstu. Ljudi su ga voljeli jer je bio nepredvidiv, jer nikada nisu znali što će sljedeće napraviti, a kako i bi kad do posljednjeg trenutka nije znao ni on sam.

    Kako su lijepo grmjele stare maksimirske tribine kad bi se skandiralo Snješku Cerinu. I ta grmljavina bila je baš česta, jer taj 'spretni nespretnjaković' nije imao milosti prema protivničkim vratarima, zabijao je glavom, dodirom, udarcem, škaricama, volejom, poluvolejom, driblingom. Ukratko, mogao je sve. Oni koji su ga imali čast i privilegiju gledati uživo zaista su svjedočili nečemu posebnom.
  • Eduardo
    17.2k
    Stjepan Lamza

    Reveal
    Stjepan Lamza rođen je 23. siječnja 1940. godine u Sisku i najveći je nogometni genij kojega je Sisak ikad dao.

    Prve nogometne korake napravio je u lokalnim klubovima iz Siska (Metalac i Segesta), da bi s 18 godina pojačao Branik iz Maribora iz kojeg 1960. dolazi u Dinamo. Način na koji se ta situacija odvila zvuči pomalo kao filmska priča. Dinamovi ljudi došli su u Maribor, ukrcali ga u automobil, doveli u Zagreb i sakrili u stan iz kojega se Lamza nije micao tjedan dana. U to je doba bilo tako, svi su se plašili da u igru ne uskoči netko drugi i da ne ponudi više. Stoga su transferi nalikovali na prave krimiće. Dinamo je pomno čuvao Lamzu do prvoga dana prijelaznog roka. Tada su ga odveli u Zagrebački nogometni savez i tek kad je potpisao ugovor mogao je na slobodu.

    Prvi nastup za plave upisao je u kolovozu iste godine u prijateljskom dvoboju protiv Zagreba. Lamza je u Dinamu igrao sjajno. Bio je igrač čudesnog talenta, lijevak koji je s loptom mogao sve. Driblinzima je dovodio suparnike do ludila, a gledatelje do ekstaze. Lamzina igra bila je razlog zbog kojega se dolazilo na Maksimir jer njegove igre bile su čista poezija.

    Dječački idoli bili su mu Franjo Mara Wölfl, Zvonimir Cimermančić i Ratko Kacian.

    Upravo je Lamza možda i najveća asocijacija na Dinamov trofej iz 1967. godine - Kup velesajamskih gradova. Bio je vođa te sjajne Dinamove generacije 60-tih godina i bez sumnje glavni igrač na putu prema najvećem klupskom uspjehu u povijesti, iako zbog teške ozljede nije igrao finalne utakmice protiv Leeds Uniteda. Njegova maestralna izvedba u uzvratu polufinala KVG-a protiv Eintrachta u Zagrebu sublimira svu raskoš Dinamova tadašnjeg nogometa.

    U večeri u kojoj je Dinamo nadvisio Eintracht Lamza je potpisao za belgijski Standard Liege. Ugovor je bio težak 280.000 dolara. U to vrijeme bila je to astronomska brojka. No, nažalost tada se dogodila tragedija. Dinamo je veliku pobjedu slavio u vili Rebar podno Sljemena. Lamza je vrlo brzo bio u blaženome stanju (nakon ispijene boce i pol ruma) i netko ga je odveo u sobu i - zaključao. A Lamza je pokušao izaći van tako što je izašao na balkon te pokušao preskočiti s prozora na prozor - izgubio je ravnotežu i pao s pet metara visine… Uslijedili su mjeseci i mjeseci oporavka, no, vrijeme je pokazalo kako je dvoboj protiv Eintrachta bio njegov zadnji nastup za plave u službenoj utakmici.

    Zaigrao je još na oproštaju upriličenom 21. travnja 1970. u Maksimiru u prijateljskom ogledu protiv Benfice, predvođene jednom od najvećih zvijezda svjetskoga nogometa, Portugalcem Eusebijem. Odigrao je Štef cijelo poluvrijeme i postigao pogodak u slavlju Dinama od 2:0.

    Malo je, doduše, nedostajalo da još u ranijoj fazi karijere napusti Maksimir. Krajem 1963. htio ga je München 1860. Imao je tada 24 godine i zajedno sa suigračem iz Dinama, Željkom Perušićem, otišao je u Njemačku. Sukladno pravilima, trebali su pauzirati godinu dana kako bi stekli pravo nastupa za „zehcigere“. Lamza se, ipak, vratio nakon pet mjeseci.

    S Dinamom je zaigrao u finalu Kupa velesajamskih gradova 1963. godine, a četiri sezone kasnije i osvojio pokal. Dvaput je bio pobjednik jugoslavenskoga Kupa, 1963. i 1965. Za plave je odigrao 281 utakmicu i postigao 72 pogotka (186 natjecateljskih utakmica i 36 pogotka). Nakon godinu dana pauze uvjetovane ozljedom nakon pada s balkona, kratko je igrao za Rijeku, Zagreb, potom francuski Chateauroux te, naposljetku, za Croatiju Melbourne. Upisao je i sedam nastupa za jugoslavensku reprezentaciju.

    Unatoč tome što je Lamza u nogometnoj povijesti zapamćen kao nogometni fantasista, igrač finese i poteza, kao dječak je, posve atipično nogometnim maštanjima mališana, želio biti - obrambeni igrač.

    - Kao dječak sam volio čuvati one bolje igrače, ofenzivce koji su pokazivali talent i sklonost zabijanju golova. Imao sam užitak prilijepiti se uz nekog malog ‘Bobeka’ ili ‘Mitića’ i onda mu ne dati da dođe do izražaja - govorio je Lamza.

    Ali, nije Štef bio samo igračina – bio je čovjek iz naroda, draga i poštena duša, bio je čovjek kojemu je svatko mogao prići u bilo kojem trenutku i porazgovarati s njim.

    Preminuo je 12. siječnja 2022. godine u Zagrebu, samo jedanaest dana prije 82. rođendana.

    Stjepan ŠTEF Lamza - Dinamova "DESETKA ZA DESET"!
  • Eduardo
    17.2k
    Dinamo 3-0 Racing - 07.02.1954.

    c8yYaXl.jpeg

    Reveal
    7. veljače 1954. godine Dinamo je ostvario uvjerljivu pobjedu nad argentinskim višestrukim prvakom Racingom s 3:0. U to vrijeme bio je to velik uspjeh, jer čuvena argentinska momčad tako uvjerljiv poraz do tada još nije doživjela ni na jednom gostovanju u Europi. To im je bila deviza s kojom su došli u Europu i to su isticali gotovo svi njihovi igrači prilikom dolaska u Zagreb.

    - 'Tko nama da gol mora da je velika momčad', - bili su samouvjereni odgovori igrača Racinga na pitanje što očekuju na turneji po starom kontinentu. I zaista, počelo je po predviđenom planu, to jest s nulom. Prvi nastup u Europi s Romom, jednim od vodećih talijanskih klubova završio je 0:0. Optimizam se nastavio i dolaskom u Jugoslaviju. Na konferenciji za medije, njihov maser Simonson htio se kladiti za velike novce na sigurnu pobjedu svoje momčadi; - 'Čast Dinamu, ali mi smo pobjeđivali i bolje od Dinama'.

    Kapetan Racinga, Gutierrez, izjavljivao je; - 'Ja sam optimist, vjerujem da naša pobjeda ne dolazi u pitanje', a napadač Racalbuta prije utakmice najavljivao je pobjedu svoje momčadi izraženu čak s 5:0!

    Međutim, argentinsku momčad je u Zagrebu dočekao snježni pokrivač i temperatura oko minus pet. Iako se teren dan ranije 'izvaljao' i postao gotovo poput ledene plohe na dan utakmice palo je deset novih, svježih centimetara snijega. Racing je krenuo u prugastom, svijetloplavo-bijelom dresu i crnim gaćicama, a Dinamo, u Penarolovim žuto-crnim dresovima na 'pruge'.

    U prvom dijelu praktički se nije dogodilo ništa vrijedno spomena. Obje momčadi privikavale su se na nesvakidašnje uvjete, posebice igrači Racinga kojim je to bila prva 'snježna' utakmica. Zato je drugi dio utakmice bio na visini. Vodeći pogodak Osojnaka prelomio je susret – za našu momčad značio je polet, a za Argentince početak velikog poraza. Uz vodeći zgoditak visokoj pobjedi svakako je pridonijelo i postavljanje Dvornića na krilo, ulazak Osojnaka na 'centar' i uvođenje u igru Režeka umjesto bolesnog Kukeca.

    Ubrzo nakon prvog pogotka uslijedila je brza kombinacija i Benko na svoj način poentira za laganih 2:0. Konačnih 3:0 postavio je Dvornić. Tom prilikom radilo se o sumnjivoj situaciji, no, teško je bilo u onom prolomu bijelog neba dijeliti pravdu. Sudac je odlučio da nema nedozvoljene situacije i pokazao na centar. I krenuo – tamo.

    No, u tri koraka, neviđeno, prije kruga stigli su ga vratar Dominguez i branič Garcia Perez. I dok ga je branič okrenuo, vratar ga je udario nekoliko puta. Dotrčali su suigrači, bacili razbješnjelog Domingueza u snijeg, 'zabili mu glavu' u bijelu masu i hladili njegov temperament.

    Utakmica je prekinuta minutu prije kraja i nije više nastavljena. Argentinci su se ispričali. A sudac je za izbijeni 'gebis' dobio 100 tisuća dinara odštete (radnička plaća je tada bila oko šest tisuća).

    Maksimir je bio scenarij svakakvih nogometnih nadmetanja. Ovaj s Racingom, bio je neobičan. I snijeg, i hladnoća, i termofori koji su nosili igrači Racinga, i tehnika, i golovi, i živčanosti, a na samom kraju i okršaj šakama. Utakmica koja će se teško ponoviti.
  • superhik
    10.2k
    Jedan zapis o tome kako se povijest ponavlja. Barcelona - Gradjanski, 1923. i gradnja novog stadiona.
    Reveal
    „Načelniče, kad će taj stadion“, prizivali su kibici, novinari, čitatelji i gotovo kompletan purgerski puk nakon velike pobjede u Barceloni. Prije više od 100 godina, 9. travnja 1923., zagrebački Gradjanski u gostima je pobijedio Barcelonu s 1:0, a taj je uspjeh oduševljenim navijačima bio dodatni impuls da animiraju početak gradnje doma purgerskog kluba.

    Bila je to velika pobjeda, uspjeh koji je odjeknuo Europom jer Barcelona je i u to doba, prije 100 godina, bila gotovo jednako slavna kao i danas. I taj je uspjeh imao svoju konkretnu „nagradu“. Zagrebački načelnik Vjekoslav Heinzel pokrenuo je akciju gradnje igrališta purgerskom klubu.

    I doista, godinu i pol kasnije, 19. listopada 1924., na prostoru između Kupske i Koturaške, gdje se danas nalazi zgrada HEP-a, niknuo je nogometni kompleks na kojem je klub igrao do 1948. godine i preseljenja u Maksimir.

    Iako su plavi ionako pripadali gornjem domu europskoga nogometa, pobjeda u gostima protiv Barcelone imala je veliki odjek. Pogodak je postigao tadašnje popularno desno krilo, Dragutin Braco Babić, potkraj prvoga poluvremena. Dvoboj protiv Barcelone bio je dio trotjedne turneje Gradjanskog po Španjolskoj.

    Teško je egzaktno uspoređivati i mjeriti, ali i u samoj Španjolskoj ističu da je naraštaj Barcelone iz 1920-ih jedan od slavnijih u klupskoj povijesti. Katalonci su i u ono vrijeme pripadali samoj kremi europskog nogometa pa je i ta pobjeda snažno odjeknula u svjetskim medijima. Štoviše, nešto je kasnije na mjesto trenera Gradjanskog došao Mađar Imre Pozsonyi, i to iz – Barcelone.

    Turneja po Španjolskoj trajala je od 18. ožujka do 15. travnja 1923. U 10 utakmica purgeri su pobijedili pet puta, uz dva remija i tri poraza. Pobijedili su Athletic Bilbao s 2:1, Real Union Irun s 2:1 i Racing Santander s 5:2... Pri povratku u Zagreb na kolodvoru ih je dočekalo 5.000 navijača.

    Nedugo nakon turneje startala je u prva povijesna sezona tadašnje Kraljevine SHS, a naslov prvaka osvojio je upravo – Gradjanski. Bio je to jedan od ukupno pet državnih pokala koje su plavi dohvatili u doba Kraljevine.

    Gradjanski je, istina, protiv Barcelone na tom istom njezinu igralištu nastupio i dan ranije kad su Katalonci ipak slavili s uvjerljivih 3:0.

    – U ono je vrijeme, kažu, revanš bio ona glavna, prava utakmica, ha ha ha… I Gradjanski je pobijedio. Ma, bio je to strašan naraštaj: na golu Dragutin Vrđuka, u navali Emil Perška, u ulozi spojke Franz Mantler pa pomagači Dragutin Taso Vragović i Rudolf Rupec… U ono su vrijeme to bila imena koja su djeca izvikivala s posebnim poštovanjem. Tih je godina njemački časopis Kicker počeo prvi donositi opširne izvještaje o nogometu u Španjolskoj. Njegov je dopisnik javljao prava čudesa o snazi Barcelone, Iruna, San Sebastiana, Espanyola… A Braco Babić toj je i takvoj Barceloni zabio prekrasan gol za pobjedu. Vrđuku su proglasili najboljim vratarem svijeta – prepričavao je naš proslavljeni i nikad zaboravljeni novinar Zvonimir Amigo Magdić prisjećajući se svjedočenja samih aktera.



    Barcelona, 9. travnja 1923.

    Prijateljska utakmica

    Barcelona – Gradjanski 0:1

    Estadio Les Cortes

    Barcelona: Pascual, Conrado, Surroca, Torralba, Samitier, Pinyol, Cella I, Martinez, Piera, Cella II, Sagibarba

    Trener: Jack Greenwell

    Gradjanski: Vrđuka, Ferderber, Schiffer, Götz, Rupec, Bažant, D. Babić, Pasinek, Vragović, Mantler, Pavleković

    Trener: Arthur Gaskell

    Sudac: Marine (Španjolska), Gledatelja: 25.000


    Strijelac: 0:1 D. Babić (40.)barcelona1923-002-ccd0cb31-6308-4cb8-9823-04a12a97e14c.jpg
  • NORTE
    9k
    Crni niz je krenuo 45te, a ne 90tePatak
    O čemu ti pričaš čovječe??
    Kakav jebeni crni niz krenuo 45.??

    Pa te 45. je osnovan dinamo, ponos Hrvatske, izrađen naš prvi grb s malim slovom d, ime kojim se ponosimo i koje glasno uzvikujemo.

    1991. maknuto ime dinamo i trajalo cijele 90-e.
    Danas se svi ponose povratkom imena, a istovremeno seru po osnutku svetinje.

    Ne mogu shvatit da mnogi navijači dinama ne cijene povijest svog kluba.
  • Patak
    2.2k
    Pa cijenim cijelu povijest od osnutka Građanskog na dalje. 45 je nasilno ugašen Građanski, mislim da mu je i konfiscirana cjelokupna imovina, pehari i sve. Sad ako gledaš na 45 kao osnutak kluba ok, ali od 45 do 90 isto tako nije bilo slobodnih izbora kao danas, a bilo je svakakvih satrapa na čelu kluba. E sad kako su izgledali izbori u Građanskom do 45 ne znam, možda netko zna. Uglavnom ovako slobodnih izbora nije bilo barem od 45 a ne od 90.
12Next
bold
italic
underline
strike
code
quote
ulist
image
url
mention
reveal
youtube
tweet
Add a Comment

Dobrodošli na Forum Zona Dinamo!

Zona Dinamo je Forum na kojem se okupljaju navijači i simpatizeri Dinama, te na jednom mjestu raspravljaju i informiraju se o klubu i svim ostalim stvarima koje imaju poveznicu s našim klubom. Ostali su dobrodošli kao gosti i u skladu s tim trebaju se i ponašati.