Mislim da Adidas ima neka 4 tiera za repke. Prvi su baš ove ogromne repke - Njemačka, Argentina, Italija, Španjolska - njima teško da ikako možemo konkurirati naprosto s obzirom da imamo toliko puta manje stanovnika, tako da gotovo sigurno nećemo upasti u prvi nego ćemo se naći u drugom s Belgijom, Meksikom, Kolumbijom, Čileom, Japanom i Jamajkom. To je otprilike i razina na kojoj smo bili kod Nikea, negdje između Premiuma i Elitea ovako od oka - ti tierovi nisu nešto posve formalno s jasnim granicama, ima tu dosta fluidnosti.

Ako ne dobijemo neki 'welcome' originals edition za potpis, vjerojatno će se to sačuvati za neku obljetnicu. One koje mi prve padaju na pamet, a da bi se mogle iskoristiti uskoro su:

• 30. obljetnica prvog nastupa na nekom velikom turniru (2026)
• 115. obljetnica osnutka Hrvatskog nogometnog saveza (2027)
• 30. obljetnica prve osvojene medalje (2028)
• 90. obljetnica prve službene utakmice hrvatske nogometne reprezentacije (2030)

Nekako mi ova 115. godišnjica HNS-a djeluje najsmislenije jer je ona Kolumbija gore bila za 100. godišnjicu njihovog saveza, Njemačka za 125. godišnjicu njihovog, Aston Villa za 150. rođendan kluba, Bayern i Ajax za 125. rođendan kluba, no opet onaj argentinski dres je za 50. godišnjicu suradnje Adidasa i Argentine kaj zvuči kao da su tražili izliku za napraviti taj dres jer ta suradnja nije trajala neprekinuto pedeset godina.

Kad smo kod toga, zaboravio sam i ove dvije jebene ljepote, Ajax i Aston Villa:









Iako, sad vidim, Villa nije Originals.

negativno je jer ce biti manje vremena za uigravanje — crophantom

S druge strane, imali smo duge pripreme, a igramo protiv njih u periodu u kojem (za razliku od nas) oni i dalje kupuju i prodaju prvotimce pa tko zna na kaj će te momčadi ličiti. I oni će biti puno uigraniji kasnije.

Točno.

Ozbiljna perverzija. Jako se veselim prelasku repke na Adidas, izbacili su zadnjih godinu-dvije u originals varijanti dresova za neke repke al pari s ovim dresom Rome, čista ljepota. Znači ova Argentina:



I još više ova Kolumbija:



I ovaj Meksiko:



I doslovno sve od oproštajne kolekcije za Njemačku:

Javilo mi se par ljudi s još nekim detaljima i izvorima, hvala im svima, a imao sam danas i vremena pa sam sumirao priče o svih tih pet naslova u jedan tekst koji si slobodno mogu spremiti ili podijeliti oni kojima je to zanimljivo, kao neki cheat-sheet za kad zatreba jer ovo su činjenice koje su, iako lako provjerljive, vrlo planski zakapane godinama, sve s ciljem kreiranja narativa o kontra mraku, kontra sili narodnom klubu koji je simbol borbe za poštenje u nogometu. Ajmo mu nadjenuti naslov

"Hajduk je avangarda"

Splitski Hajduk u svojoj je dugoj povijesti koja, doduše s prekidima i ponešto kreativnog tumačenja, traje još od 1911. godine, osvojio ukupno osamnaest naslova državnih prvaka. Ako bi za samo jedan Hajdukov naslov prvaka svi trebali znati, to je onaj iz 1945. godine - jer ta je titula čista avangarda. Navodno prvenstvo tadašnje FD Hrvatske održalo se u sklopu ljetnog sleta u organizaciji Zemaljskog fizkulturnog vijeća Federalne Države Hrvatske, a trajalo je svega tjedan dana. Hajduk, tada pod službenim nazivom ‘Hajduk - momčad Jugoslavenske armije’, bio je jedini nogometni klub koji se natjecao na tom prvenstvu, a odigrao je jednu jedinu utakmicu (do kraja ovog teksta saznat ćete, ipak, da je Hajduku za osvajanje nekih titula bilo dovoljno i manje od jedne utakmice). Naime, prvog dana tog tobože prvenstva, 12. kolovoza, odigrani su međusobni susreti između vojne i omladinske selekcije te dviju sindikalnih selekcija Zagreba, s tim da su neki igrači istog dana nastupali za više različitih momčadi. Tri dana kasnije trebali su se odigrati četvrtfinalni susreti između dviju zagrebačkih selekcija te između selekcija Zapadne Zone i Istočne Zone, ali se iste odlučilo preskočiti. Umjesto njih odigran je ‘polufinalni’ susret između do tada nepostojećih, kombiniranih momčadi Zagreba s jedne i Reprezentacije Pokrajina s druge strane. Dan kasnije, odigrana je i utakmica između selekcija Istre i Zapadne Zone, iako ona očito nije bila drugo polufinale jer niti jedna od tih momčadi nije prošla u ‘finale’ u koje se Hajduk, prethodnom odlukom ZFKFDH-a, plasirao izravno. U toj, ‘finalnoj’ utakmici pobijedio je momčad sastavljenu od igrača omladinske, vojne i sindikalne selekcije Zagreba, a 2011. godine, povodom stote obljetnice osnutka kluba i nešto manje godina postojanja, odlučio je tu utakmicu proglasiti ‘prvenstvom’, a sebe ‘prvakom’. Pomalo paradoksalno, 2005. godine je, prilikom posljednjeg osvajanja naslova prvaka Hrvatske, Hajdukova navijačka skupina Torcida titulu proslavila velikom koreografijom s brojem 17 koja je predstavljala sedamnaest naslova prvaka, da bi šest godina i nula osvojenih prvenstava kasnije taj broj naslova prvaka narastao na osamnaest.

Ovo, ipak, nije prva avangardna titula koju si je Hajduk pripisao kao naslov prvaka države. Iako ni blizu senzacionalna kao ta iz 1945. godine, prva je ona iz 1941. godine kada je osvojio tzv. prvenstvo Banovine Hrvatske - natjecanje koje niti nije bilo državno prvenstvo, nego de facto samo njegov prvi dio u kojem je sudjelovalo osam klubova iz Banovine Hrvatske, jedan iz Drinske Banovine (sarajevski SAŠK) i jedan iz Dunavske Banovine (HŠK Bačka iz Subotice). To natjecanje služilo je kao kvalifikacije za državno prvenstvo, odnosno nogometno prvenstvo Kraljevine Jugoslavije. Ipak, Hajduk je prvo mjesto u tim kvalifikacijama samoinicijativno odlučio protumačiti kao ‘naslov prvaka’. Zanimljivost je da bi zagrebački GNK Dinamo, kada bi takva prva mjesta računao kao naslove prvaka države, godinu dana ranije - 1940. godine - osvojio čak dvije titule prvaka u istoj sezoni jer su, tada pod imenom Gradjanski, prvo osvojili kvalifikacijsko, tzv. Hrvatsko-slovensko prvenstvo u kojem se natjecalo sedam klubova iz Banovine Hrvatske, SAŠK, HŠK Bačka i SK Ljubljana; a onda i pravo državno prvenstvo Kraljevine Jugoslavije.

Treća avangardna, da ne kažemo fantomska titula splitskog kluba, uslijedila je godinu dana nakon prvospomenute fiskulturne travestije. Te 1946. godine Fudbalski je savez Jugoslavije odlučio pokrenuti državno prvenstvo, odnosno službeno Saveznu ligu Federativne Narodne Republike Jugoslavije, a za nju su se ipak svi klubovi trebali kvalificirati. Prvo se kroz regionalne kvalifikacije trebalo izboriti za republičke, a zatim se kroz republičke kvalificirati za Saveznu ligu. Hajduk je u tim republičkim kvalifikacijama završio na prvom mjestu te se uspješno kvalificirao za igranje prvoligaškog nogometa - da bi kasnije i to proglasio ‘naslovom prvaka’. Sljedeće je godine isti taj ‘naslov’ osvojio NK Metalac Zagreb, današnji NK Kustošija - koji to, iako nema ni približno trofeja kao Hajduk, ne navodi kao naslov prvaka jer isto naprosto niti nije bilo državno prvenstvo. Primijetit ćete, ovo je već drugo kvalifikacijsko natjecanje za pravo državno prvenstvo koje Hajdukova historiografija, iz samo njima poznatog razloga, potpuno pogrešno i da ne kažemo lažno interpretira kao ‘naslov državnog prvaka’.

Četvrta avangardna titula nekadašnjeg ‘majstora s mora’ možda nije toliko senzacionalna kao ona iz 1945., ali je vjerojatno najperfidnija u povijesti hrvatskog nogometa. Te 1979. godine Hajduk je, uz svesrdnu pomoć Fudbalskog saveza Jugoslavije, doslovno ukrao zagrebačkom Dinamu već osvojeni naslov prvaka, a famozni slučaj Edmonda Tomića smatra se najvećim skandalom u povijesti hrvatskog i jugoslavenskog sporta uopće. U posljednjem kolu tog prvenstva, 17. lipnja, Dinamo je pobijedio FK Vojvodinu u Novom Sadu 1:0 golom Drage Vabeca te osvojio naslov prvaka Jugoslavije. Međutim, ranije te sezone, u utakmici između Rijeke i Dinama, za 'Fiumane' je nastupio Edmond Tomić, igrač koji je bio pod suspenzijom i nije smio igrati. Komisija za propise zbog toga je, u skladu s važećim pravilima, donijela odluku da utakmicu treba registrirati rezultatom 3:0 za Dinamo. U dan danas nerazjašnjenim okolnostima, Izvršni odbor FSJ-a prvi je put u povijesti odbacio mišljenje vlastite Komisije i suprotno njemu te pravno neutemeljeno utakmicu registrirao pobjedom Rijeke od 2:1. Tom je odlukom izmijenio poredak na tablici i ‘pogurao’ Hajduk na prvo mjesto, oduzevši Dinamu naslov prvaka i dodijelivši ga splitskom klubu. Zagrebački se velikan na ovo blatantno namještanje natjecanja žalio i pokrenuo sudski spor, a četiri godine kasnije sud je presudio kako je upravo Dinamo jedini stvarni prvak za 1979. godinu. Ipak, u posljednjem činu splitsko-beogradske sportsko-političke tragikomedije, FSJ jednostavno je ignorirao pravomoćnu sudsku presudu i odbio ju provesti, a Hajduk i dalje taj nikada stvarno osvojeni naslov pripisuje sebi. Dapače, ukradeni pehar koji pripada Dinamu i dan danas je izložen na Poljudu.

Vrijeme radnje posljednje, pete avangardne titule splitskog kluba, 1995. je godina. Kada uđete na Hajdukov stadion i pogledate prema semaforu na njegovoj južnoj strani, na zidovima ćete izblijedjelom plavom bojom vidjeti ispisane godine osvojenih trofeja. Među njima se nalazi i titula osvajača Hrvatskog superkupa 1995. godine - natjecanja koje se nikada nije odigralo. Nije šala: Hrvatski superkup te se godine uopće nije niti održao, shodno tome Hajduk ga nije niti igrao, ali u nevjerojatnom spletu mašte, mita i kreativne historiografije - Hajduk tvrdi da ga je osvojio. Čak i danas, ako na službenoj web stranici splitskog kluba u izborniku kliknete na ‘Uspjesi’, za svaku titulu (čak i onu fiskulturnu iz 1945.) otvorit će se zasebna podstranica s detaljima i statistikom natjecanja - osim za taj izmišljeni superkup. Čak smo pitali i Perplexity ‘Je li 1995. odigran hrvatski superkup?’, a odgovor koji smo dobili jedan je od najgenijalnijih ikad: “Hrvatski Superkup nije odigran 1995. godine. Iako Hajduk Split te godine ima službeno upisan Superkup, utakmica nije održana, pa taj trofej zapravo ne postoji u fizičkom obliku niti je odigran susret za Superkup te godine. Hajduk si je sam pripisao taj ‘trofej’”. Da, riječ ‘trofej’ u originalu je navedena s navodnicima.

Hajduk je velik klub, da se razumijemo. Povijesno po svemu drugi najveći u Hrvatskoj, odmah iza Dinama, što nije mala stvar. Ali još je veći od Hajduka mit o Hajduku, taj koktel lažnih narativa, prešućivanja nezgodnog i preuveličavanja nevelikog koji je nastao na papiru kad je nestalo rezultata na terenu. Možda ga je, u predgovoru Dežulovićevom Bilom libru, najbolje opisao slavni splitski kroničar Ante Tomić: ‘Objašnjenje je, mislim, u nekolicini koji su krasno pisali ili još uvijek pišu o Hajduku. U nekoliko generacija genijalnih autora koji su jedan komično neuspješni provincijski klub učinili herojskim, koji su svako ispadanje u pretkolu europskog natjecanja, svaku jebenu katastrofu koju bi normalna osoba što prije željela zaboraviti, svojim nadahnutim tekstovima učinili nezaboravnim. Žalosna je činjenica da je Hajduk uvijek djelovao bolje na papiru nego na travnjaku.’

— Bosskovitz

Po napomeni prijatelja, dodajem i petu avangardnu titulu koju uvijek nekako zanemarim - onu iz 1946. kada su osvojili iste kvalifikacije za državno prvenstvo kakve su osvojili i 1941. u nešto drugačijem sustavu, a to broje kao "naslov prvaka". Sljedeće godine taj "naslov" osvojio je NK Metalac Zagreb, današnja Kustošija - koja to ne navodi kao "naslov prvaka" jer to naprosto niti nije bilo državno prvenstvo.

Sukus svega: od njihovih 18 naslova prvaka države, gotovo svaki četvrti je ili osvajanje natjecanja koje nije niti bilo državno prvenstvo, ili ukradeni pehar ili potpuna izmišljotina.

Kad smo već na tome, njihova druga avangardna titula, iako ni blizu senzacionalna kao ova iz 1945., je ona iz 1941. kada su osvojili prvenstvo Banovine Hrvatske - što nije ni bilo državno prvenstvo nego de facto prvi dio prvenstva u kojem je sudjelovalo 8 klubova iz Banovine Hrvatske, jedan iz Drinske Banovine (sarajevski SAŠK) i jedan iz Dunavske Banovine (HŠK Bačka iz Subotice); a služilo je kao kvalifikacije za državno prvenstvo, odnosno prvenstvo Kraljevine Jugoslavije.
Kad bismo recimo mi takve "titule" brojali kao prave titule, onda bismo godinu dana ranije, 1940. godine, osvojili čak dvije titule prvaka u istoj sezoni jer smo osvojili i kvalifikacije za državno prvenstvo i državno prvenstvo.

Treća avangardna titula koju su osvojili je, naravno, uz pomoć beogradskog FSJ-a doslovno ukradeni (što je potvrđeno pravomoćnom sudskom presudom) i nikada vraćeni naslov prvaka SFRJ iz 1979. godine.

EDIT: zaboravio sam četvrtu jer nije naslov prvaka nego naslov osvajača superkupa 1995. godine - natjecanja koje se nikada nije odigralo. Doslovno, kad odete na njihovu web stranicu pod trofeje, za svaki naslov postoji posebna podstranica s detaljima osim za izmišljeni superkup 1995.

Ovaj "naslov" je "osvojen" tako da su 2011. našli neku utakmicu koju su pobijedili 1945., to proglasili prvenstvom i sebi upisali tako da otad broje da imaju 18 prvenstava. — veselko tenžera

Ovo je, inače, "naslov" za koji bi svi trebali znati sljedeći put kad netko od tovara krene s pričom o titulama jer je ta titula čista avangarda: to navodno "prvenstvo" tadašnje FD Hrvatske održalo se u sklopu sleta u organizaciji Zemaljskog fizkulturnog vijeća Federalne Države Hrvatske, a trajalo je svega tjedan dana. Hajduk, tada pod službenim nazivom "Hajduk - momčad Jugoslavenske armije", bio je jedini nogometni klub koji se u natjecao na tom prvenstvu, a preostalih 5 momčadi bile su Kombinirana sindikalna i vojna selekcija te selekcije Zagreba, Zapadne Zone, Pokrajina i Istre.

Čovjek je napravio dobre stvari u borbi za demokratizaciju Dinama u prošlosti. Kada se odlučio aktivno baviti politikom, bilo mu je jasno da neće moći biti aktivan u Dinamovom proljeću. Koji dio iz ta dva komentara ti nije jasan?

nešto što nije po mlinu DP-a — Navijač Dinama

Ovo nema apsolutno nikakve veze s Dinamovim proljećem. Đulić nit je dio DP-a, nit je blizak DP-u, nit je došao u klub s DP-om, nit ga je DP negdje postavio. To, naravno, ne negira njegove zasluge za dobre stvari, borbu za demokratizaciju Dinama i zdravo razmišljanje prije samog DP-a. Zato sam te i pitao jer likovi poput tebe, koji u istu košaru trpaju Mamića i DP glumeći neku neutralnost, najčešće i jesu likovi koji latentno i tobože spontano guraju DP u forsirano negativan narativ koji s njim nema veze.

Ako je počinio kakvo kazneno djelo, za to treba odgovarati. Taj standard vrijedi za apsolutno svakoga i jedan je od temelja ideje koja je i dovela do promjena u klubu.

Rekli bi neki malo podliji - sretno svim hrvatskim klubovima i sretno Hajduku.

Međutim protegla se priča kako je napad i upitivanje posla kojeg je dotični imao i obavljao i vezu sa klubom, a očito preko Grada bilo i preko možda vladajuće garinature koja je ujedno i DP. — Navijač Dinama

Ajde pojasni molim te ovu čudnu rečenicu.

Čovjek nije u Dinamu, nije osuđen ni za što, a optužen je za nešto što s Dinamom nema veze. Toliko.

a samo znam da je spreman i ozbiljan Rebic ogromno pojacanje za Hajduk i bomba za HNL — Dani Olmić

Spreman i ozbiljan Rebić apsolutno, ali Rebić nije spreman i ozbiljan već jedno barem četiri godine. Zadnja tri kluba pustila su ga da ide za đ samo da se makne od tamo.

"Spreman i ozbiljan" je ideal. Spreman i ozbiljan Rakitić je igračina, spreman i ozbiljan Petko je jedan od najboljih napadača na svijetu, spreman i ozbiljan je konstanta koju drže igrač tipa Modrić ili Perišić koji su bolesno predani fanatici vrijedni divljenja. Rebić to nije bio ni na puno većoj razini za puno veći novac, a šansa da to postane sad kad se vrati doma je ne nikakva, ali gotovo nikakva.

Naše vijeće čuvara istinskih vrijednosti sa Zone bi doživjelo slom živaca na ovu količinu monokromatskih grbova na dresovima.