Kult ličnosti je prejaka i možebitno pogrešna formulacija.

Navijači Dinama su mnogim velikim facama, predsjednicima, frajerima i zajebanim likovima rekli i reći će što ih ide svidjelo se to njima ili ne.

Zvone je sve rekao, rezultati određuju sudbinu ili ih imaš ili ih nemaš.
Jedna stvar na koju sam alergičan je defetizam, proispitivanje procesa u kojega se ušlo zahvaljujući mukotrpnoj borbi hrabrih ljudi i seciranje tko i kako bi se trebao ponašati i što bi trebao govoriti.

Po pitanju Dinama nema šablone nema zacrtanog puta nema dodvoravanja i stvaranja medijske slike da bi se u očima drugih prikazali ovako ili onako.

Mi smo najveći klub u državi, mi smo mudonje sa Zagrebačkog asfalta, sanjari gradskih ulica i vjerujte nema popuštanja nikome i svatko će imati epilog kakvog zaslužuje. Jedino što nikada nismo voljeli je da izgovori i opravdanja budu nečiji plašt nevidljivosti jer za ovaj klub se bori i gine a ne kmeči poput uvrijeđenih frajli.

Jedini kult ličnosti koji ja priznajem je Dinamo i majka Hrvatska!

"Korteo kreće sa trga Eugena Kvaternika" stajalo je u objavi...

Nedugo nakon postavlja se upit "Zar nije korteo na Kvatriću" :)

Iskra fanatizma / Grad je naš

Rođen sam u svijetu u kojemu je nepravda pravda, sloboda ropstvo a ljudi su svedeni na štovanje lažnih idola pokretanih novcem. Tmurna je 2011.godina, mom klubu nije dobro kao da su svi digli ruke od njega. Stadion u polu raspadnutom stanju, nema blještavila samo goli sivi beton i mala kućica kod popularnog Brke koja je Fan Shop, Odjel za članstvo i mjesto informacija u jednom...

Zagrebački simbol za kojega su ginule generacije, simbol moje Domovine, purgerski gospodin sada stoji u tami bespomoćan i sa brojnim vapajima za pomoć. Sjedim u sobi kao i stotine drugih mladića i djevojaka diljem Hrvatske, na repertoaru mi svira "Košulja plava" , gledam britanskog glumca Dannya Dyera u serijalu Real Football Factories Balkan, vrtim video 13.5.1990 ne sramim se ničega, puštam suzu koja nije suza očaja već nade da sve ono o čemu sam slušao tokom svog odrastanja, sve ono što sam vidio na brojnim video zapisima ne smije i neće biti zaboravljeno...

"Grad Zagreb ne diše za Dinamo, u gradu Zagrebu ne postoji nitko koga zanima Dinamo, zagrebačka publika je kazališna publika u kojoj nema ni trunke fanatizma " govorili su tako mrzitelji Zagreba i našeg kluba Dinama. 2011.godina kao da je bila prekretnica u glavama mnogih ljudi s kojima dijelim istu strast i ljubav prema plavoj boji... Dok su gorjele dimne bombe u Tkalči zapaljene od grupe ljudi koji su odlučili reći dosta na polu popunjenom Maksimiru odigravao se najveći hrvatski derbi. Gledatelji su dovučeni besplatnim dresovima i popularnim cijenama ulaznica no naglasak je na gledateljima iz razloga što su pravi Ultrasi i navijači nepoželjni gosti u svojoj kući. 90 minuta čistog orgijanja najvećih rivala koji su bili smješteni na južnoj tribini pokazatelj je koliko su našem klubu bili i jesu potrebni fanatici i navijači na Sjevernoj tribini.

Nakon nekoliko tjedana/mjeseci dolazi vijest kako se najvjerniji vraćaju i kako se bojkot prekida jakim gostovanjem u Splitu 10.9.2011.godine ! Godine odricanja i šutnje pretvaraju se u lavinu koja u tim trenucima u srcima mnogih pali iskru fanatizma i nade kako Dinamo pripada onima koji ga vole bez interesa i koji su spremni stati na crtu. Nisam dvojio niti sekunde ovo je trenutak koji će biti prekretnica za naš Klub i za našu grupu u kojoj je ukorijenjena ta "Tradicija bunta". Dužnost mi je bila stati uz te ljude, dužnost mi je bila svoj fanatizam izgraditi kada ga se najviše želi ugušiti i ugasiti. Shvatio sam tada da pojam ljubavi ima širu dimenziju, da ta dimenzija nadilazi izlizane fraze, lijepe geste i ušminkanost. Svoju ljubav pronašao sam u "najružnijem" stadionu, komadima betona koji ti mogu pasti na glavu, vonju urina i vodi čudne boje u WC-u sjeverne tribine. Moj pojam romantike bio je boriti se za ispravne ideale i ne uzmicati niti milimetra!

Tog dana kada je na utakmici sa Varaždinom sa megafona zagrmilo "Vjeruj nema života bez Dinama", e tada sam znao da je Grad oduvijek bio naš i da se samo jedno mjesto na svijetu zove Dom. Naučio sam kroz godine kako je biti navijač Dinama čast i ponos, kako se on ne voli radi uspjeha kako mi u životu nije niti bitno tko je trener i tko je zabio najviše golova, mene najiskrenije zanima da ona simbolika sa početka priče gori kao baklja otpora u zemlji ugašenih ideala!