to stoji i dalje.

Suđen prekršaj Valinčića i još je dobio žuti karton.

Još jednom se danas posipam pepelom, ovaj put zbog Belje. Sinoć je vruća i emotivna glava neke situacije memorirala izraženijima nego što su zaista bile. Nakon što sam pogledao snimku, vidim da spomenute reakcije s moje strane zapravo nisu bile ništa pretjerano strašno niti vrijedne spominjanja i skretanja negativne pažnje na njih.

Što se priča, jesu mu sve pomoćnici složili kao u Belupu? — Mali Zeus

Kopirat ću nešto iz privatnog arhiva što sam dobio na mail prije cca dva mjeseca... samo se nasmijte... nema potrebe za repliciranjem i razvlačenjem ovog citata.

Skupio si tu more debila, koji nemaju znanje o nogometu , a sto se tiče Kovačevica ni ti ni ti teletabisi vjv ne znaju da mu je sve u Belupu slagao Mario Gregurina, kao sta mu sad Sandro Bloudek radi..
Max 3 mjeseca ce bit trener, tako da sramotu od trenera mogu prozivat jer nema ni jednu kvalitetu da bude trener ovog VELIKOG kluba..

Ljudi nam prepuste Zajca za džabe, a onda nam izađu na megdan s veznim redom Asensio - Semedo :sweat:

Glup, gluplji, Fenerbahçe :ok:

Dragi moj Hoxha,

ovim putem ti se želim iskreno i javno ispričati što sam u više nego nekoliko navrata pustio svoj pogani jezik da odradi ono što najbolje zna, a to je da pretjeruje, filozofira i sere komentare po forumu... šta da ti kažem... tip sam koji previše tipka i premalo razmišlja prije nego što stisne "post comment".

Istina je, nekad kad igraš, imam dojam da igramo s igračem manje. Ali onda, par dana kasnije, kao sinoć npr. odigraš utakmicu zbog koje se pitam je li moguće da sam ikad sumnjao. Je li moguće? Jesam li slijep ili samo dramatiziram? Međutim, to je ta tvoja magija kojom me tjeraš da proživljavam cijeli rollercoaster emocija na tvoj račun... jednom me izluđuješ, drugi put me oduševljavaš.

Zato, oprosti na mojim ispadima.... ako opet napišem nešto glupo (a hoću) znaj da je to iz strasti i zbog živaca, a ne iz zlobe.

Uglavnom, nastavi kao sinoć i dobri smo si.

S poštovanjem,

samoprozvani nogometni stručnjak s foruma (jedan od).

Znači, nemam dileme, Beljo je bez sumnje za nas odličan igrač. Ima nos za gol, zna zadržati loptu, odrađuje ogroman posao u napadu i definitivno je tip napadača kakav nam treba... statistički i po učinku nema se tu što previše prigovoriti. To se vidi, to nitko ne može osporiti. Sve pet.

Vjerujem da se mnogi neće složiti, ali, ljudi moji, moram reći da mi je užasno iritantan i odbojan po načinu na koji se ponaša na terenu... to je čudo jedno. Konstantno mora nešto gestikulirati, prigovarati i dizati ruke... bilo prema suigračima kad mu lopta nije idealno upućena, bilo prema sucima kad mu odluka nije po volji.

I da, moram spomenuti i frizuru. Znam da je to stvar ukusa i da je daleko od najbitnije stavke, ali realno ta njegova frizura ozbiljno konkurira za najgluplju frizuru u povijesti dinama. I onda kad još s tim cirkusom na glavi maše rukama i svađa se... :groan:

Sve u svemu... igračina, ali ponašanje i stavovi na terenu ga čine jednim od onih koje mi je teško simpatizirati, čak i kad trpa ko na traci.

sad mi se ajvar jede,ove godine ga nismo radili..kruha i ajvara za večeru..nista drugo mi ne treba..jos ak je malo ljutkast.. — shameless86

Kad nema domaćeg meni je iz trgovačkih centara daleko najbolji ajvar Vitaminka... ako već nisi svakako probaj.

Za kraj molim prognozu Fenerbahçea i Slavena.

Ishod s Hajdukom ste prošli put pogodili sva trojica, a g. Nauković pogodio je i točan rezultat :up:

Bravo za dinamo... prvenstva se osvajaju na malim tekmama, autoritativno i sa stavom, no kako sad momčad pripremiti za pravi test snage, u prvom redu Fenerbahçe pa odmah potom i Slaven Belupo?

Je li panika zbog zaboravljenih karata u autu bila veća nego panika u Hajdukovoj obrani u trenutku kad je Hoxha krenuo u napad?

BTW, mislim da vam je ovaj slučaj sa zaboravljenim kartama za derbi u Splitu bio najbolji test prijateljstva... ako nakon toga još budete išli skupa na tekme, preživjet ćete sve.

Meni se činilo još za vrijeme onog UPU podcasta da je ona navlažena na Ljubu našeg...uvijek se više smije njegovim forama nego ostalim...šteta kaj to Ljubo ne iskoristi..ja bi... — Filip85

Stvarno je nevjerojatno koliko ti svako malo uspiješ raspravu spustiti na najniži nivo. Svojim ispadima samo pokazuješ koliko ne poštuješ ni žene ni ostatak foruma... ako misliš da je ovo fora ili da ovim pokazuješ kakav si alfa mužjak, jebeno se varaš... ispadaš samo naporan, primitivan i, da budem iskren, ti si jedna obična zadrta seljačina.

Sad ti zadnji put govorim, prestani zamarati forum svojim frustracijama, jer većini nas nije duhovito gledati kako se svako malo ovakvim postovima srozavaš.

Probaj jednom napisati komentar bez seksualnih konotacija kad su žene u pitanju čisto da vidimo jesi li uopće sposoban za to.

Iskreno se nadam da se pojedinci bar malo crvene nakon komentara koje su ostavili nakon prvih 15-20 minuta utakmice.

Ugasili smo ih rutinski, baš na klasu... ne sjećam se kad smo ih ovako ograničili napadački.

Na Facebooku objavila Daria Aslamova, supruga Roberta Valdeca.

"Jučer sam u Zagrebu pokopala svog voljenog supruga, poznatog novinara Roberta Valdeca. Imao je samo 62 godine. Nikada nisam upoznala čovjeka koji je tako strastveno volio život. On je bio sama ljubav i nježnost.

Tragedija je u tome što je postao žrtva strašne liječničke pogreške. Od ubojice možeš pobjeći, ali liječniku vjeruješ – pred njim si bespomoćan.

U studenome prošle godine Robert je dobio poziv iz Klinike za kardiologiju Magdalena. Rekli su mu da ima sreće: oslobodio se termin za angiografski pregled 29. studenoga. Već je imao kartu za Moskvu početkom prosinca i mučile su ga sumnje i strah.

„Nikad se u životu nisam toliko bojao,“ rekao mi je. „Osjećam da će se dogoditi nešto strašno – nešto gore od smrti.“

Ali Magdalena se smatrala najprestižnijom klinikom u Hrvatskoj, s besprijekornom reputacijom. „To je samo rutinska dijagnostika,“ mislila sam, iako sam i sama imala sumnje. Još u kolovozu moja kći, kardiologinja, okupila je konzilij u Moskvi. Ruski su liječnici na ranijem angiogramu vidjeli problem, ali su zaključili nedvosmisleno: svaka intervencija neizbježno bi donijela komplikacije. Inače, imao je šansu živjeti još mnogo godina.

29. studenoga, u Magdaleni, Robert je sam ušao unutra, pun snage i života. Napravili su angiografiju i ugradili stent koji je začepio jednu od arterija srca, izazvavši infarkt miokarda odmah na stolu. Robert je zavapio od nepodnošljive boli.

„Kao da su mi sva zuba odjednom čupali,“ rekao mi je dva sata kasnije. Još je bio živ i nazvao me, plačući i smijući se od olakšanja: „Ljubavi moja, dolazim k tebi u Moskvu. Samo se s tobom osjećam sigurno.“

Ali stanje mu se stalno pogoršavalo. Morali su mu ugraditi privremeni pacemaker. U tri ujutro, 2. prosinca, na intenzivnoj njezi doživio je fibrilaciju klijetki – situaciju u kojoj brzi elektrošok može spasiti život. Riječ je o minutama. Ali njega nisu spasili. Možda su jednostavno prespavali; ništa se ne može dokazati. Nije bilo svjedoka. Robert je pao u desetomjesečnu komu.

Tada je započela njegova Golgota – beskonačno lutanje po bolnicama koje ga nisu htjele. Preživio je petnaest upala pluća, brojne infekcije i izgubio četrdeset kilograma. Tijelo mu se raspadalo; svaka dva sata gušio se dok su mu se pluća punila tekućinom. Ostale su samo kosti, golemi crni dekubitusi i njegove velike voljene oči koje su gledale u svijet nama nepoznat. Kad bih mu pjevala kratke pjesmice, osmjehnuo bi se.

Proživjela sam deset mjeseci osobnog pakla i nemilosrdne borbe s hrvatskom birokracijom, jureći između Rusije i Hrvatske. Paradoksalno, rat me spasio. Ja sam ratna reporterka. U tih deset mjeseci vidjela sam toliko smrti, krvi i patnje – toliko hrabrosti kod ljudi koji su izgubili sve – da sam naučila boriti se bez obzira na sve.

Vidjela sam ženu koja je vlastitim rukama iskopavala kosti ubijenog oca, majke i devedesetogodišnje bake. Posjetila sam manastir koji već dvije i pol godine živi na prvoj crti, sahranjujući noću monahe ubijene dronovima.

Sjećam se kako sam u Kurskoj oblasti ležala pod paljbom dronova kraj osamnaestogodišnjeg mladića kojem je ruka bila otkinuta, i kako smo ga, krvareći, vozili u bolnicu pod granatiranjem. I tada sam shvatila: ne smiješ se žaliti – moraš živjeti. Naučila sam osnove fizioterapije i svaki mjesec, posjećujući Roberta, radila s njegovim umirućim tijelom, nastojeći ne izgubiti hrabrost. Možda sam bila jedina koja je vjerovala da će se probuditi.

Krajem kolovoza otišla sam iz Hrvatske u Moskvu kako bih bila uz svoju trudnu kćer, s teškim osjećajem da Robert polako odlazi. Dana 12. rujna javili su mi da je Robert umro, a dvadeset minuta kasnije moja je kći krenula u porod. Nije bilo vremena za plač. Sljedećih dvanaest sati provela sam u bolnici, slušajući srceparajuće krikove svoje kćeri. A u tri ujutro začuo se jecaj jednog novog života. Dali su mu ime Robert.

Ovih deset mjeseci naučilo me neprocjenjivu lekciju: kad dođe nesreća, svi tvoji bogati, moćni, slavni prijatelji okrenu se od tebe – baš kao što su se okrenuli od poznatog novinara Roberta Valdeca. Pomoć dolazi od susjeda, običnih ljudi koji kruh zarađuju znojem svoga čela. Oni me nisu napustili.

Duboko sam zahvalna sestrama u njegovom posljednjem utočištu – rehabilitacijskom centru Pustodol – dobrim, toplim ženama.

Robertova velika profesionalna tragedija bila je to što njegova briljantnost nikada nije bila priznata. Više od četvrt stoljeća putovao je sa mnom u bezbrojne zemlje, ratove i „vruće točke“. Bio je sa mnom u Donbasu, Siriji, Iraku. Zajedno smo svjedočili mnogim ratovima i revolucijama. A ipak, deset godina u Hrvatskoj nitko nije htio objavljivati njegove članke. Tamo su traženi samo „politički korektni“ novinari.

Boli me i ljuti to što me iz Klinike Magdalena nikada nitko nije nazvao niti se ispričao. Znam da liječnici nisu bogovi, ali postoje jednostavni pojmovi savjesti, odgovornosti i profesionalnosti – znati priznati kad je nečija smrt tvoja krivnja, tvoja pogreška. Oni su samo oprali ruke, poput Poncija Pilata.

Robertove posljednje riječi upućene meni s intenzivne njege bile su:
„Laku noć, ljubavi moja. Ne brini. Volim te. Sve će biti u redu.“

P.S. Molim vas, podijelite moj post jer želim da ljudi saznaju PRAVE razloge Robertove smrti. Želim razbiti ovu omertu hrvatskih medija koji samo šute. Tijekom posljednjih deset mjeseci neizdržive patnje Robert je postao istinski mučenik."



https://www.facebook.com/share/p/1Q3h8PEw91/

I za to mu je trebalo 33 godine. — deda

:grimace: samo trećina stoljeća :sweat: ali, stvarno... ovo je epska objava... autobiografija bi mu se mogla zvati '33 godine zablude'.

Uz cijeloj ovoj drami najveći paradoks je zapravo on sam sebi... rođen u Zagrebu, navija/o za Juve (!), a sad se ispisuje iz dinama jer je shvatio kako dinamo nije zagrebački, nego hrvatski klub. Ej, hrvatski!

Znači, kao Hrvatu talijanski/torinski mu je bio okej, a kao Hrvatu i Purgeru hrvatski mu je problem... ako ovo nije najjača logika ikad, ja ne znam što je.

odličan... u biti im je svaki sportski specijal jako dobar do odličan.