Uh.
Šahtar, definitivno. Jeza me prođe svaki put kad se sjetim. Semafor je imao tendenciju da ga ugase u trenutku kad završi utakmica i u 90. minuti sam s Istoka napravio ovu fotku kako bih ovjekovječio jednu od najvećih pobjeda i u tom trenutku vrlo izvjestan ulazak u top 16 Lige prvaka, a de facto sigurno barem treće mjesto:
Nikad neću zaboraviti te tisuće ljudi koji su u savršenoj tišini marširali sa stadiona. Zastrašujuća scena. Nitko ne pjeva, jedva da itko i priča međusobno; ljudi nisu bili ni tužni ni ljuti, naprosto su bili u potpunoj nevjerici da se to dogodilo. Sjećam se tog osjećaja ispraznosti kao da je bilo jučer.
Od utakmica je tu još svakako Heerenveen, onaj Brann Bergen kad je Schifo skrivio penal, PAOK svakako i ovaj i onaj s Vahom svaki na svoj način. Ali što se utakmica tiče Šahtar, pa puno praznog mjesta, pa onda sve ostale.
--
Odlazak Bjelice. Obožavao sam to kako smo igrali pod Bjelicom, ostvarili smo rezultate kakve smo do tada samo sanjali i kad smo pričali o njemu, pričali smo samo da se nadamo da neće doći neki veliki klub i oteti nam ga prije nego što napravimo nešto još veće. A onda je krenula misija Zorana Mamića: novinari su ga krenuli napadati, pisalo se o tome koliko je novca izbio Dinamu, koliko košta, krenula je pljuvačina, povlačenje po najopskurnijim tekstovima... na kraju je jedan od najuspješnijih, a meni osobno tada najdraži trenerski tim, izbačen iz kluba kao da su neprijatelji, na užasno prljav način sramotan za klub kakav bi Dinamo trebao biti, a tada nažalost nije bio.
--
Možda najneugodniji, najsramotniji trenutak za mene kao navijača, a bolio je posebno zato što je uslijedio nakon jednog od najvećih uspjeha našeg kluba i utakmice koja je na neki način odredila našu povijest. Dinamo je tih godina iz Europe ispadao od Maccabija, Dnjipra i Auxerrea, onda je došao onaj Werder i "
nikada njihove pobjede neće biti slatke koliko su gorki naši porazi", da bismo odjednom izbacili veliki Ajax sa Stekelenburgom, Heitingom, Stamom, Huntelaarom, Suarezom, Gabrijem, Van der Wielom... koja je to sreća bila. I onda kao šamar za rođendan - Mamić mrtav pijan na Plesu kao u najgoroj užičkoj kafani, skida se, para majicu, baca novce u zrak, cigani mu sviraju "
ako je ljubav pesma, ajde da pevamo".... znam da nije utakmica, ali taj trenutak i ono kad je u novinama izašao preko cijele stranice klupski oglas u kojem se pozivalo navijače da glasaju za Sanadera s Dinamovim dresom i reklamom preko dresa "HDZ U SRCU" - to su mi dva najsramotnija trenutka Dinama. Utakmice smo gubili, gubili smo neke apsolutno sramotno, ali ovo je bilo baš heartbreaking, baš me srce boljelo zbog kluba i toga kaj od njega rade.