Franjo Glaser rođen je u Osijeku 7. siječnja 1913. godine.
S 14 godina počinje braniti za Radnički klub Hajduk iz Sarajeva, a u Osijek se pak vraća 1931. godine gdje nastupa za tamošnju Slaviju, da bi dvije godine kasnije prešao u beogradski BSK.
U ljeto 1936. na opuštanju igrača BSK, Glaser je gurnuo u vodu člana tehničkog osoblja Radimira Stokića koji je bio neplivač. Stokić je ubrzo nestao pod površinom vode gdje se na kraju krajeva i ugasio njegov život.
Na suđenju mu je izrečena dvogodišnja zatvorska kazna, a Franjo je uspio dogovoriti izdržavanje kazne u Hrvatskoj, a iz zatvora je ubrzo pušten ne odradivši cijelu kaznu.
Nakon izlaska iz zatvora u velikoj nogometnoj “pompi” prelazi u Građanski. Debitirao je 1937. na utakmici protiv Juventusa u Beogradu gdje su Purgeri odnijeli pobjedu od 1:0. U uzvratnom susretu u Zagrebu branio je nemoguće.
Glaser je u Građanskom ostao sve do kraja drugog svjetskog rata kad prelazi u beogradski Partizan.
Inače, bio je jako dobar prijatelj zagrebačkog židova Davida Weissa koji je bio športski novinar i menadžer koji je Građanskom osigurao englesku turneju 1936. godine.
Glaser je činio sve da Weiss i njegova obitelj ne završe kao žrtve antisemitske politike.
Kako je kasnije opisano u časopisu Ha-Kol, glasilu židovske zajednice u Hrvatskoj, Glaser je potajno sklonio Weissa i njegovu suprugu u stan u vlasništvu Građanskog, u zgradi u Boškovićevoj ulici. Tamo su se skrivali gotovo tri godine. Nakon što se jednom zgodom David Weiss neoprezno prošetao gradom, a susjedi su ga uočili, Glaser je uz pomoć trenera Bukovija pronašao novo sklonište za svoje židovske prijatelje. Sakrili su ih u potkrovlje jedne zgrade u Kupskoj ulici, nedaleko od igrališta Građanskog.
Predsjednik Građanskog za vrijeme NDH, Slavko Prevendar navodno je saznao s ovo, ali je odlučio šutjeti. Jednom prilikom Glaseru je rekao: “Franjo, ja sve znam, ali ništa ne vidim!”
Inače, Glaser je za Hrvatsku reprezentaciju branio 11 puta.
Nakon igračke karijere posvetio se onoj trenerskoj. Bio je trener u beogradskom Partizanu, splitskom Mornaru, zagrebačkom Dinamu, mostarskom Veležu, banjalučkom Borcu, Rudaru iz Breze, Bratstvu iz Novog Travnika, Osijeku (pod ondašnjim imenom Proleter), Slogi iz Doboja, Rijeci (pod ondašnjim imenom Kvarner), zagrebačkoj Trešnjevci, te u austrijskom Klagenfurtu (u Kapfenbergu), Zagrebu i Ljubljani.
U javnost ga je početkom devedesetih ponovno “gurnuo” Zvonimir Magdić, legendarni novinar “Sportskih”. Već je bilo odlučeno da se ime Dinamo mijenja, Glaser je Magdiću pitanje oko imena odgovorio:
“Vidite, pitaju me toliki, znani i neznani: Koje ime Dinamu? Ja im bez pardona velim: Građanski. Zašto? Zbog velikog imena, zbog tolikih sjajnih igrača, zbog visoke popularnosti. U tome mu nije bilo ravna. I neka nitko ne misli da je Građanski zaboravljen. I ne samo u nas. I u Europi. I u Engleskoj.”
Franjo Glaser umro je u 1. ožujka 2003. godine u 93. godini života u Zagrebu.
