Stavljanjem u prodaju retro dresova Gradjanskog iz 1923. ponovno se u komentarima bespuća interneta pojavila rasprava da li je Dinamo nasljednik Gradjanskog.
Prije svega žalosno je vidjeti kako su crveni buržuji ipak jednim dijelom uspjeli u svojoj ideji kada su prljavim rukama stavili paraf na pokušaj uništenja do tad najvećeg i najtrofejnijeg kluba. Arhivu mu raselili i spalili kako se valjda nikad ne bi znalo da je postojao.
Imamo gotovo tri načina gledanja na ovu problematiku.
Prvi bi bio onaj nazovimo ga pravni u kojem se poziva na neke tadašnje pravne odluke, iako znamo po kojem sistemu je funkcionirao "pravni" sustav i pravda općenito tih godina.
Međutim, svima nama koji smo ne samo glavama već i srcem u nogometu, znamo da klub nije samo pravni oblik. On nije samo fizičko, on je i emocionalno i duhovno tijelo.
Ali, ako već i tako želite, GNK Dinamo je morao i pravno dokazati europskim nogometnim strukturama i organizacijama u kojima se natječe kako je sljednik Gradjanskog.
Inače bi to bila neka vrsta presedana.
A kada pogledamo u povijest takve su se stvari već događale. Navesti ću ovdje samo dva od tisuće primjera: Manchester United je osnovan 1878. Kao Newton Heath l&yr F.C., kasnije mijenja u Newton Heath F.C. Pa tek 1902. mijenja ime u Manchester United. I još jedan: Arsenal FC 1886. (Dial Square - Royal Arsenal – Woolwich Arsenal – Arsenal FC-1914)
Drugi je onaj u kojem se barata samo s činjenicom koji igrači Gradjanskog u “prešli” u Dinamo. To je bilo glavno oružje i jednoj i drugoj strani.
Ponovno ovdje dolazimo do same esencije onoga što klub je.
Jesu li to uprava i igrači ili su to identitet, emocija, ljudi koji ga prate i ono zbog čega ga prate…
Jel' ako klub kao takav čine igrači, dakle svakim transferom i odlaskom nekog igrača iz kluba on se ponovno re-kreira?
Ali ako ćemo to i ovdje gledati, činjenica je da je u poratnom periodu od nekih desetak godina gotovo cijela ona zlatna generacija Gradjanskog na ovaj ili onaj način završila u Dinamu.
Dakle od postave Glaser, Brozović, Dubac, Lechner, Jazbinšek, Pleše, Cimermančić, Wolfl, Lešnik, Antolković, Kokotović, od njih 11 igrački ih je u Dinamu u narednim sezonama završilo njih 8, a 7 samo u prvim utakmicama od osnutka kluba. Uskoro im se i pridružuje i trener Gradjanskog Bukowi, dok su Glaser, Lechner i Antolković kasnije bili treneri Dinama.
Za Dinamo nastupe su upisali i juniorski Purgeri Martinec, Tajder, Golob, Bučar, Ferković, Kukec, Gereša, Gašpert, Kašner, došao je tu i trener Maks Mihelčić…
Ali ako ostavimo po strani i pravni i taj igrački okvir napokon dolazimo do onoga što klub je.
Njegov identitet, bit postojanja.
Govoreći o identitetu Dinama gotovo je nemoguće povući paralelu između njega i Gradjanskog. Prije rata HAŠK je bio klub Akademičara, Concordia Gimnazijalaca, a Gradjanski baš ono što mu i ime govori: građanski klub s građanskim duhom i identitetom.
I kako ovdje ne možemo povući tu paralelu s Dinamom, kad su oba kluba jednako bili zvijezda sjevernjača Purgerskog, Hrvatskog duha?
O tome nam govore i svjedoci tog vremena.
Od mnogih, izdvojiti ću samo neke.
Recimo jedan Monsider kao nekadašnji igrač Ferrarije, Concordije i Dinama za SN u vremenu 1990. kad je tadašnji predsjednik čvrsto odlučio da Dinamo ide “van” govori da je, ako tako treba biti za ime Građanski. I to je rekao i u lice tadašnjem predsjedniku Franji Tuđmanu. Iste te godine rekao je to i Glaser, također jedan od svjedoka tog vremena.
Rekao je to i Antolković, Jelinić u povijesti drugi tajnik Gradjanskog…, ali kao možda najrelevantnija osoba, onaj koji je gledao kako Gradjanski raste i kako ga pokušavaju ubiti, osoba koja je sanjala nogomet - Zvonimir Magdić Amigo.
Ne samo da je ovo sve imao “na dlanu” kao svjedok povijesti, učinio je to i zapisao (!) u razgovorima s gotovo stotinu ljudi, svjedoka tog vremena.
A onda tu su također, oni zbog kojih se nogomet i igra - ljudi.
Neću puno duljiti o ovoj temi. Dovoljno je u ruke uzeti knjigu “Kibici Purgera” i samo usporediti purgerski duh kroz praćenje Gradjanskog s kasnijim praćenjem Dinama i svima će sve biti jasno.
O današnjem klupskom grbu, boji, imenu Purgeri, obiteljima kojima je Dinamo bio sinonim Gradjanskog neću ni počinjati.
I na kraju, sav je sukus Gradjanskog stao u nekoliko redova Emila Laleca Perške, Purgerske legende:
“Građanski je silan, neslomljiv. Građanski je ideja. Građanski je klub koji bi se morao makar danas stvoriti, kad ne bi postojao. Građanski je potreban Zagrebu, jer on je pravi reprezentant hrvatskog športa. On je to bio nekada, on je to bio za najtežih vremena po hrvatski narod, on je to i danas. Građanski će to biti i u budućnosti…”
https://www.facebook.com/GradjanskiZg