Je li Stanišić rješenje za Hrvatsku?




Talijani imaju izreku “bella ma non balla”, što u doslovnom prijevodu znači “lijepa, ali ne pleše”.

Vrlo je lijepa činjenica da je Zlatko Dalić na popis reprezentativaca za listopadske utakmice protiv Cipra i Slovačke odlučio uvrstiti Josipa Stanišića, koji će konkurirati za poziciju desnog beka. Zaista zvuči nekako gordo da Hrvatska rješava svoju kriznu poziciju Bayernovim prvotimcem. Međutim, ostaje pitanje: “pleše li” taj Stanišić?. Odnosno, krije li se iza nastupa u Bayernu zaista vrijednost koja otvara vrata reprezentacije?

To da je Stanišić ušao u prvu momčad bavarskog giganta moramo gledati u kontekstu Bayerna kao kluba i identiteta koji gaji. Recimo, Bayern je pretprošle sezone uvjerljivo osvojio Bundesligu i kup, a onda je pomeo konkurenciju u Ligi prvaka. U takvoj dominantnoj sezoni Sarpreet Singh je bio dio momčadi u 14 utakmica, između kojih je bilo otvaranje sezone protiv Schalkea, ali i utakmica u grupnoj fazi Lige prvaka protiv Tottenhama. Sezonu ranije je sličnu priliku dobio Woo-yeong Jeong, a godinu ranije je Marco Friedl bio dio prve momčadi u 15 utakmica. Uostalom, i Pep Guardiola je 2015. vodio Fabiana Benka s prvom momčadi na utakmice s Dinamom.

Naprosto, radi se o politici kluba. Umjesto da kupi još dvojicu-trojicu igrača koji će čekati svoju šansu iz trećeg ili četvrtog plana, Bayern ima klupsku strategiju kojoj je osnova dati šansu mladim igračima iz druge momčadi da odrade pripreme s klubom i držati ih u prvoj ekipi na otvaranju sezone dok se zvijezde oporavljaju od reprezentativnih napora preko ljeta.

Stanišić je svoju priliku dočekao po istom principu kao Singh ili Friedl. Nametnuo se na pripremama, pokazao je fizičku i mentalnu spremnost, zadovoljio je postavljene kriterije i upao je u krug prve momčadi. Odradio je svoj dio posla u nametanju Julianu Nagelsmannu, a onda su mu se stvari posložile — Benjamin Pavard se ozlijedio, odlaskom Thiaga Alcântare i Javija Martíneza ostala je rupa na poziciji zadnjeg veznog i Joshua Kimmich ne može pokrivati poziciju desnog beka jer nema tko igrati u sredini umjesto njega, a Bouna Sarr se naprosto nije snašao u Bayernu i ne izgleda kao dio Nagelsmannovih kombinacija.

Ispada kao da se stvara narativ da je Stanišić u Bayernovu prvu ekipu upao slučajno ali nije. Bio je bitan faktor u drugoj momčadi i bez obzira na to što je s njom prošle sezone ispao iz treće lige, Bayernova je tradicija da najbolji igrači iz nje prođu pripreme s prvom momčadi. Na tim je pripremama Stanišić pokazao da je zreo i školovan igrač, da je na taktičkoj i kondicijskoj razini s kojom može pratiti rad prve momčadi. Ukratko, svojim radom na pripremama se nametnuo Nagelsmannu i pokazao je spremnost iskoristiti situaciju koja se otvorila.

Stopersko nasljeđe

Međutim, Stanišićev ulazak u prvu momčad nije ni tolika senzacija kakvom se predstavlja u dijelu hrvatske javnosti, niti je taj ulazak riješio problem desnog beka u reprezentaciji za idućih 10 godina. Bayern se drži nekih svojih tradicija i tako šalje poruku svojim mladim igračima da će klub pripaziti na njih kada se ukaže prilika za to. Ne manje važno, Bayern ima štedljiviji način zatvaranja rotacije u odnosu na većinu drugih superklubova i to što je Stanišić opcija na početku sezone ne znači nužno da će biti dugoročno rješenje za Bayern na desnom beku.

Zapravo, takav scenarij je malo vjerojatan i koliko god u ovom trenutku lijepo zvučalo to da je Hrvat barem u konkurenciji za Bayernova desnog beka, to nije nešto čega se treba hvatati kada pričamo o dugoročnom rješavanju problema desnog beka u reprezentaciji.

Međutim, to hoće li Stanišić igrati u Bayernu ili neće zaista nije poanta.

Vidjeti Bayern na popisu odlična je stavka u životopisu, to je lijepo, ali — kako bi rekli Talijani — ne pleše. Pitajte samo Singha, Jeonga ili bilo koga od onih koji su dobili priliku u Bayernu, odigrali nekoliko utakmica i nestali. Ne treba ni podcijeniti to da netko igra u Bayernu, ali je i površno jer kriterij za reprezentaciju ne bi trebao biti gdje igrač igra i koji klupski grb nosi na dresu, nego što konkretno donosi na travnjaku. Ono što nas u ovom trenutku treba zanimati jest isključivo to je li Stanišić u dosadašnjim nastupima u Bundesligi pokazao da može biti dodatna vrijednost za reprezentaciju.

Tu je još uvijek na relativno malom uzorku odigranih minuta za donošenje čvrstih zaključaka. Ono što se može odmah zaključiti jest da je riječ je o polivalentnom igraču koji je krenuo u karijeru kao stoper, nakon čega je pokrivao pozicije zadnjeg veznog i desnog beka.

Dobar dio tog stoperskog nasljeđa vidi se u igri. Stanišić prosječno po utakmici ima 3,1 start (skalirano na 90 minuta), što je značajno manje od Alphonsa Daviesa s druge strane jer nezahvalno je uspoređivati Bayernove bekove s onima iz ijednog drugog bundesligaškog kluba u Bundesligi zbog dominacije u igri. Oni su zapravo najbolja mjera jedan drugome. Isto tako, Davies ima puno više pritisaka na loptu, a zanimljivo je to da su im brojke u napadačkoj i centralnoj trećini terena otprilike slične. U obrambenoj trećini terena Davies radi dvostruko više pritisaka na suparnika, što pokazuje puno veću dozu agresivnosti u odnosu na Stanišića.

Stanišić naprosto neke situacije još uvijek gleda kao stoper, pogotovo u obrambenoj fazi, za razliku od Daviesa koji je bek postao spuštanjem s krila. Ima naviku zadržati poziciju; ne izlazi agresivno na suparnika niti ga napada, puno bolje se snalazi kada drži zonu. To se najbolje vidi u kategoriji presječenih lopti. Iako je odigrao manje minuta od Daviesa, Stanišić ima 11 presječenih lopti u odnosu na tri Daviesove te pet očišćenih lopti u usporedbi s tri Daviesove.

Impresivan pod pritiskom

Ovakva razlika u broju pritisaka u Daviesovu korist te u broju presječenih lopti u Stanišićevu jasno pokazuje razliku u pristupu. Davies je agresivniji i naganja suparnika kako bi uzeo loptu u izravnom duelu, a Stanišić ima naviku postaviti se malo dalje kako bi čuvao prostor i zato presijeca puno lopti koje suparnici guraju u dubinu.

Ako stvari gledamo u kontekstu reprezentacije, to uopće nije loša navika. Hrvatska rijetko izlazi u visoki pritisak, bekovi u pravilu ostaju blizu stopera i to je aspekt u kojem se Stanišić relativno lako može snaći.

Stopersko nasljeđe je očito i u fazi napada. Kada skaliramo podatke na 90 minuta kako bismo eliminirali razliku u odigranom vremenu na ovako malom uzorku, Davies suigračima kreira 3,36 situacija za udarac. S druge strane Stanišić je na 1,41 i nijedna od tih situacija nije došla nakon driblinga. Dapače, Stanišić je u pet odigranih utakmica imao samo dva driblinga, a generalno jako malo vuče loptu. Samo pet puta ju je donio loptu u zadnju trećinu terena, a tri od tih pet puta je ostao bez nje nakon suparničkog starta.

Naprosto je riječ o igraču koji nije probojan i ne oslanja se na individualno stvaranje viška s loptom u nogama. Praktički jedini način na koji Stanišić može biti koristan u završnici napada je da mu se pripremi akcija u kojoj on dolazi naprijed centrirati iz prve, a i to se jako rijetko događa jer Bayernov napad se puno više oslanja na lijevu stranu.

S obzirom na probleme koje reprezentacija ima upravo s manjkom probojnosti na bočnim pozicijama, Stanišiću ove navike ne idu u prilog. Vrlo rijetko dolazi visoko, slab je u driblingu i jako teško stvara višak individualnim pokušajima.

Zapravo, možda i najizraženija stavka Stanišićeve igre u fazi napada je odigravanje lopte pod pritiskom.

Kada uzmete Bayernov sastav u prvom kolu sasvim je jasno da je Adi Hütter označio Stanišića kao slabu točku. Debitant u momčadi punoj iskusnih i ultrakvalitetnih igrača bio je logična meta za zatvaranje presinga. Na toj utakmici Stanišić je imao 38 točnih dodavanja uz 81 posto točnosti, što je za igrača iz zadnje linije relativno malo. Međutim, od 47 dodavanja koje je Stanišić napravio, čak je njih 25 bilo pod pritiskom i sa suparnikom koji mu je disao za vratom. Stanišić je relativno mirno rješavao takve probleme, predavao je loptu u dobre situacije, nije paničario i Bayern je preko njega iznosio loptu iako je Borussia Mönchengladbach ciljano napadala upravo njega. I to je zbilja impresivno.

Specifična opcija

U tom kontekstu se Stanišić svojim igračkim karakteristikama nameće kao opcija za neke asimetrične formacije s trojicom natrag. Nije prodoran, ne daje impuls napadu te se više ponaša kao stoper koji čuva prostor i jako je miran u dodavanjima. S druge strane je Borna Sosa koji je više krilo nego bek i koji donosi prodornost, ali ga ograničava to što mora čuvati leđa. S igračima takvih karakteristika se Hrvatska može nominalno postaviti u formaciju s četvoricom natrag, ali se unutar utakmice može prebacivati na igru s trojicom pri čemu će se Sosa podizati, a Stanišić — ili eventualno Filip Uremović, koji je znao igrati sličnu bekovsku ulogu — ostajati nisko kao treći stoper s desnim krilom koje onda mora ići uz samu aut liniju.

Takav sustav zahtjieva prilično sofisticirano uigravanje linija pokrivanja i nije za očekivati da ga Dalić može implementirati na kvalifikacijskim okupljanjima. Međutim, Stanišić je pokazao da može biti vrlo zanimljivo rješenje. Ne savršeno, jer osvaja samo 39 posto duela na tlu što je za obrambenog igrača zbilja premalo i jer nije opasan prema naprijed, ali u nestašici desnih bekova svaka opcija se treba dobro analizirati, baš kao i dodatna vrijednost koju Stanišić nudi.

A to hoće li Stanišić igrati u Bayernu je u takvoj analizi zapravo najmanje važna stavka.

https://telesport.telegram.hr/analize/je-li-stanisic-rjesenje-za-hrvatsku/

Kopirat ću intervju od Leke od prije godinu i pol. Jedan od najboljih intervjua od SN, a spada u ovu temu.

Je li ovaj sustav igre budućnost nogometa? Ako jest, zašto neki veliki igrači to odbijaju igrati...

Porazgovarali smo s Ivanom Lekom, trenerom Antwerpa, koji prakticira upravo takav način igre

Atalanta i RB Leipzig uljezi su u četvrtfinalu Lige prvaka, momčadi koje tamo ne bi trebale biti ni po jednom segmentu. Nemaju europsku tradiciju uspjeha, nemaju velike budžete, nemaju ni velike, priznate igrače. A tu su, igraju s velikima, pobjeđuju ih i tko zna gdje će im biti kraj. Njihovi uspjesi nisu došli slučajno, oni su plod čvrste i višegodišnje vizije ljudi koji ih vode. I trenera koji im sjede na klupi...

Gian Piero Gasperini (62), trener starog kova, popularni "gonič robova", kako su mu znali tepati igrači koje je trenirao. U Bergamu je već četvrtu sezonu i u svakoj Atalanta radi iskorak. Kako po pitanju igre, tako i po pitanju rezultata. Julian Nagelsmann (32) daleko je najmlađi trener u elitnom društvu Lige prvaka. U Leipzig je stigao ljetos i odmah se pokazao kao sjajno rješenje. Mlade je igrače posložio u moćnu momčad koja oduševljava brzinom, okomitošću i nadasve efikasnom igrom. Nagelsmann bi po godinama trebao biti sušta suprotnost Gasperiniju, ali obojica gaje slične poglede na nogometnu igru. I jedan i drugi ime su izgradili na igri s tri stopera u zadnjoj liniji...

Tih 3-5-2 ili 3-4-3, 3-1-4-2, nismo na velikoj europskoj sceni gledali dugi niz godina, još od druge polovice 1990-tih. U Ligi prvaka ga je, doduše, još 2012. godine, vodeći Juventus, prezentirao Antonio Conte, ali u dvije sezone Juventus s njim na klupi ipak nije bio dovoljno konkurentan da bi igrao završnice, u dva pokušaja jednom je zapeo u skupini, a drugi put već u 16-ini finala, izbacio ga je Celtic. Temperamentnog Talijana na klupu je 2018. godine doveo Chelsea, ali njegovih 3-5-2 u Londonu nisu dobro izgledali.

Ivan Leko (42) jedan je od predvodnika hrvatskog mladog trenerskog vala. Vodeći Club Brugge u Belgiji, Leko je osvojio naslov prvaka i zaigrao u Ligi prvaka prezentirajući sustav 3-4-3. Temperamentan poput Contea, Leko je složio igru u kojoj su uživali i igrači i navijači, igru s kojom je jedan belgijski klub nakon dužeg niza godina bio konkurentan u Ligi prvaka. Stoga je Leko jedan od trenera koji o tajni sustava s trojicom igrača u obrani može pričati iz prve ruke. Leko je preuzeo Antwerp, a o ovoj smo temi razgovarali prije toga.

- Obožavam tih 3-4-3, ili 3-5-2, zato što mislim da mi kao treneru donose više mogućnosti u igri, da mogu raznovrsniji nego kad se igra s četvoricom u obrani. Četvorica igrača u obrani znače klasiku. Imaš dva stopera i dva beka koji tu moraju biti. Kad igram s trojicom iza, onda to mogu biti i tri stopera, može biti i jedan stoper s dva beka, a mogu biti i dva stopera s jednim bekom. Također na bokovima mogu imati još dva beka, ili beka i krilo, ili čak i dva krila, što sam često znao igrati vodeći Club Brugge. Takva mi je taktika omogućavala veću raznovrsnost i lakšu prilagodbu suparniku i njegovu stilu igre. S dva krilna igrača na bokovima, mi smo u stvari igrali sustav 3-3-4, koji je iznimno ofenzivan.

U čemu je temeljna razlika igre s četvoricom igrača u zadnjoj liniji, odnosno s trojicom?

- Momčad koja se brani s četvoricom u zadnjoj liniji igra isključivo zonski nogomet, a onaj tko se brani s trojicom stopera, odnosno s pet igrača kad im dodate bokove, taj igra isključivo na čovjeka. To je golema razlika, jer postoje stoperi koji su sjajni u "zoniranju", a loši kad igraju "na čovjeka", odnosno obratno, i zato vam treba poseban profil igrača da biste složili dobrih 3-5-2 ili 3-4-3. U ovom sustavu stoperi moraju biti i odlični dodavači, moraju ulaziti u igru, iznositi loptu... Veznjaci pak moraju više trčati bez lopte, tražiti dubinu, ubacivati se pred vrata suparnika. Sve su to zahtjevi kojima mnogi igrači nisu skloni, ili nisu sposobni odgovoriti. Gasperini u Atalanti već četvrtu godinu slaže profil igrača po svom ukusu i to je donijelo rezultat.

Kakav profil traži Gasperini, osim što mu stoperi moraju igrati presing, a ne braniti se zonski?

- Sustav 3-4-3 ili 3-5-2 punu snagu pokazuje kad na terenu imaš 10 igrača koji su odlično pripremljeni i koji su skloni tome da puno trče, da puno sprintaju i da se stalno priključuju napadu. Koliko god to zvučalo normalno za profesionalnog igrača, puno ih je koji nemaju takve navike, jer nikad nisu bili tako odgajani, pa ni nemaju naviku takve igre. Naravno da je većina igrača koji igraju vrhunski nogomet odlično pripremljena, ali sustav s trojicom stopera iziskuje puno više energije, trke, agresivnosti i spremnosti da se žrtvuješ za momčad.

Mnogi igrači, posebno oni koji već imaju nogometno ime, ne žele igrati na takav način?

- To je za sada dosta veliki problem za takav način igre. Quique Setién je preuzevši Barcelonu već u prvoj utakmici postavio tih 3-4-3, jer vidjeli smo dok je vodio Betis koliko je to sjajno izgledalo, ali u Barci je brzo morao odustati, jer igrači nisu prihvatili takav način igre. Što me nije začudilo, jer teško je igrače koji su tako dugo na velikoj sceni, koji su osvojili mnoštvo trofeja, natjerati da igraju drugačije. I ja sam preuzevši Club Brugge u startu imao otpor u svlačionici, ali nakon nekog vremena dečki su prepoznali da u tom sustavu bolje izgledaju pa smo na koncu došli do toga da su uživali u nogometu i više nisu htjeli čuti za stari sustav.

Je li ta navika velikih igrača glavni razlog zašto u najvećim klubovima i dalje čvrsto stoje iza sustava s četvoricom u liniji?

- Julian Nagelsmann radio je u Hoffenheimu sjajne stvari s trojicom stopera, ali došavši u Leipzig zaigrao je s četvoricom. Siguran sam da je to napravio najviše zbog vlasnika, medija i navijača koji igru s tri stopera i dalje doživljavaju kao obrambenu igru koju koriste manje momčadi. Međutim, protiv Tottenhama je Nagelsmann vratio igru s tri stopera i svi smo uživali u tom Leipzigu, koji je prštao od energije, brzine, modernog nogometa. No, stoji činjenica da bi mnogi treneri igrali s trojicom stopera, ali okruženje im to ne dopušta. Vlasnici to ne žele, igrači su skloniji većoj komociji pa to odbijaju.

Kad biste vi preuzeli neki "veliki" klub, biste li ostali vjerni sustavu s trojicom stopera?

- Morao bih vidjeti što imam u svlačionici, ali odmah bih bio svjestan "tereta" koji nosi takva igra. Iako me uvijek nasmije teza da je sustav s trojicom defenzivniji, jer Atalanta i Lazio su dvije daleko najefikasnije momčadi u Serie A, a igraju s trojicom stopera. Kažem, meni je sustav 3-4-3 idealan za ono što bih želio imati od svoje momčadi. S trojicom iza imaš osigurača više u obrani i daleko si manje ranjiv kad te suparnik napada u kontri ili polukontri, a prema naprijed možeš biti iznimno brz, okomit i opasan.

Je li igra s trojicom u obrani budućnost modernog nogometa?

- Teško je to reći. Činjenice govore da se u omladinskim pogonima i dalje igra sustav s četvoricom u obrani, barem ja ne poznajem klub u kojem se radi drugačije. S druge strane, znamo da je Italija ta koja uvijek predvodi nogometni svijet kada je taktika u pitanju, a u Serie A pola lige igra s trojicom stopera, od toga su Atalanta, Lazio i Inter u četiri vodeće momčadi lige.

Što god tko rekao, sustav 3-5-2 ili 3-4-3 već je duboko u europskom nogometu na najvišim razinama. Atalanta i Leipzig su u četvrtfinalu Lige prvaka, a u osmini finala vidjeli smo Borussiju (D), Chelsea, Tottenham i Lyon u takvom rasporedu igrača. Šest od 16! U europskoj eliti! Donedavno nezamislivo. Još ne znamo što treneri elitnih momčadi u ovoj dugoj stanci pripremaju, ali okladili bismo se da će broj momčadi koje igraju s trojicom u obrani i nakon pandemije nastaviti rasti. Kad Talijani u nešto krenu, ostali ih u pravilu slijede...


Leko je jesenas pažljivo pratio Dinamo u Ligi prvaka, u kojoj je Nenad Bjelica igrao u tom sustavu 3-5-2, ili 5-3-2.

- Dinamo je u tim utakmicama izgledao sjajno, posebno u prva četiri kola. Pokazao je Bjelica koliko je raznovrstan trener, koliko se pomno priprema za utakmice i suparnika. S druge strane vidjeli smo da Dinamo ima igrače koji mogu odgovoriti takvim zahtjevima, a to znači da su ti igrači bili tjelesno spremni, ali i iznimno karakterni da se maksimalno podrede interesima momčadi. U HNL-u Bjelica igra s četvoricom u liniji, jer tamo je nadmoćan.

Vaš prijatelj Igor Tudor s Hajdukom stalno igra tih 3-5-2?

- Tudor, Ivan Jurić i ja često razgovaramo o nogometu i ima dosta stvari u kojima su nam pogledi slični. Za tih 3-5-2, već sam rekao, trebate imati spremne i karakterne igrače, a trebate i neko vrijeme da se linije poslože na pravi način. Hajduk je imao dobrih utakmica, a imao je i nešto lošijih, kao protiv Rijeke, tako da mu očito treba malo vremena.

Juriću je u Veroni trebalo manje vremena?

- Jurić je preuzeo momčad još ljetos, mogao ju je više slagati na svoj način, a ima i daleko veći budžet od Hajduka pa može dovesti igrače po svom ukusu. No, to ne umanjuje činjenicu da Jurić u Italiji radi sjajan posao i da je pravi hit prvenstva.

Vi ste prošle jeseni vodeći Al-Ain morali odustati od ideje s trojicom stopera?

- Nisam imao ni profil igrača za moju igru, niti su oni bili tjelesno dovoljno spremni za takav izazov. Da je bilo više povjerenja i strpljenja u klubu, mogli smo napraviti veliki iskorak... Tamo ima još jedan problem. Stranci koji se dovode uglavnom su ofenzivci, tako da u obrani nemate dovoljno kvalitete s kojom biste je slagali na drugačiji način.
Malo je reprezentacija u svijetu koje igraju s trojicom stopera, većina voli klasičnu "četvorku". Hrvatska je do dolaska Slavena Bilića na poziciju izbornika još 2006. godine igrala 3-5-2, ali od tada taj sustav više nismo ni pokušali. Zlatko Dalić u svojoj knjizi je napisao kako je u Rusiji uoči polufinalne utakmice s Englezima razmišljao o tih 3-5-2. Kako vi vidite Vatrene?

- Mislim da Hrvatska ne treba mijenjati sustav igre. Ovi su igrači godinama zajedno, imaju svoj automatizam, navike i to jako dobro funkcionira. Također ne vidim među našim igračima profil za igru 3-4-3 ili 3-5-2. Recimo, Vrsaljko je na desnom boku stvoren za takvu igru, jer je tjelesno "životinja", a i karakterno je igrač koji će sve dati za momčad. Na lijevoj strani takvog igrača nemamo. Prije je to mogao biti Strinić, možda čak i Perišić, ali sada je Perišiću previše godina da bi mijenjao način igre. Posebno je to nezgodno kad se igraju veliki turniri na kojima se igrači ionako jako puno troše.
LIGE PETICE I HNL PO PITANJU SUSTAVA

ITALIJA
Čak devet momčad konstantno igra s trojicom stopera, što je praktički pola lige. Predvode ih Lazio, Inter i Atalanta, kao tri momčadi koje na vrhu pariraju godinama nedodirljivom Juventusu. Atalanta i Lazio su i dvije najefikasnije momčadi lige. Verona je s našim Ivanom Jurićem najveće iznenađenje sezone.

ŠPANJOLSKA
Španjolci još uvijek odolijevaju čarima igre s trojicom stopera. Javier Aguirre na klupi Leganesa to igra češće od ostalih, povremeno je i Granada u tom sustavu. Quique Setién, jedini istinski španjolski trener koji preferira 3-4-3, pokušao je to provesti u Barceloni, ali je brzo odustao.

NJEMAČKA
Julian Nagelsmann se nakon uspjeha s Leipzigom protiv Tottenhama u Ligi prvaka okuražio i u prvenstvu uglavnom igrao s trojicom u obrani. S tom je taktikom krenuo i protiv Freibruga u prvom nastupu nakon pandemijske pauze, ali je poslije kiksa (1:1) na gostovanju kod Mainza zaigrao s četvoricom u obrani (5:0).
Lucien Favre je na klupi Borussije (D) s trojicom u obrani pokušao izbaciti PSG, ali nije prošlo. Favre ipak više preferira četvoricu u obrani, iako u Dortmundu zna i u prvenstvu izvesti trojicu. S trojicom je igrao i u utorak u derbiju sezone protiv Bayerna (0:1). Nije pomoglo...

ENGLESKA
Wolverhampton s Portugalcem Nunom Espíritom Santom (46) na klupi jedini je klub koji uvijek igra s trojicom iza i najveće je iznenađenje sezone, drži 6. mjesto na tablici. Frank Lampard kao mladi trener zna Chelsea staviti u formaciju s trojicom, iako to ne radi često. Slično znaju razmišljati i Tottenham s Mourinhom na klupi, zatim Aston Villa, West Ham i još neki. Još je je sve to sramežljivo, ali probija se takva igra i na Otok. Znamo da je i veliki Pep Guardiola zna izvesti na teren.

FRANCUSKA
Prvih pet momčadi na ljestvici nije koristilo igru s trojicom stopera, tek je Patrick Vieria na klupi Nice sklon povremeno s takvim sustavom napasti suparnika. Monaco je s Leonardom Jardimom igrao s tri iza, ali novi trener Moreno bio vjeran četvorici u zadnjoj liniji i imao bolje rezultate. Nižeplasirani klubovi znali su u prošloj sezoni povremeno igrati u sustavu s trojicom.

HRVATSKA
Igor Tudor ustrajan je u ideji da će Hajduk s 3-5-2 biti konkurentniji u borbi za naslov. Slovenac Rožman je Rijeku također posložio na takav način i čini se da je pogodio. Osijek malo igra s trojicom u obrani, malo sa četvoricom, ovisno o suparniku. Belupov trener Stipić također stalno igra na takav način. U Koprivnici su zadovoljni...
HAJDUKOVA ŠKOLA Jurić, Leko i Tudor

Ivan Jurić (44), Ivan Leko (42) i Igor Tudor (41) tri su mlada hrvatska trenera koja obožavaju sustav 3-5-2 ili 3-4-3. Zanimljivo je da su sva trojica igrački zajedno odrastala u Hajdukovoj omladinskoj školi, a njih su trojica i danas veliki prijatelji.
Ivan Jurić veliko je trenersko osvježenje u Serie A, njegova Verona je hit lige i navodno bi Jurić već na ljeto mogao preseliti u Napoli. Leko je s Club Bruggeom, osvojio naslov u Belgiji, a sad je preuzeo ambiciozni Antwerp. Obojica su trenerski potpuno stasala u inozemstvu, Jurić u Italiji, Leko u Belgiji.
Tudor je pak hrvatski proizvod, kao trener je krenuo u kadetima Hajduka, a Hajduk mu je bio i prvi seniorski klub koji je vodio. Sva trojica puno obećavaju, a vidjet ćemo kako će im se karijere razvijati.

Frustrirajuće je kaj nema boolje snimke. Ovo treba veselije i brže. Al svejedno top pjesmica.

Evo Petrrnac veli Orša na beku, Franja na defanzivnom veznom, Ademi i Ivanušac iza Petkovića.

Čudan mi je predosjećaj jer ih nisam gledo zadnje kolo, a i jer ne znam kako ćemo se snaći bez Majera i Jakića i Europi. Puno upitnika imam. Ne znam kaj očekivati. :sad:

Znam da, u pravu si. Teško mi se odviknut da nemam godišnju.

Mogu ja, ali nema godišnjih, ne znam zašto. Time nisu dali ni priliku da odaberem.

Pa čuj, evo ja npr. nisam bio na tekmi od 17.10.2020. ponajprije jer se nisam cjepio do prije par dana, ali i zbog nedostatka godišnjih i nepostojanja istoka. Jedna tekma 100 kuna dođe. Godišnja ulaznica je došla 520 mislim. Za istok. Malo nezgodno, moraš priznat.

Koga briga za prognozu dok se ne zna kaj bu s istokom? :shade:

Ma ništa, kaj da velim, povraćalo mi se kolko je kritika bilo.

6527 prodanih pojedinačnih, 2400 prodanih paketa. Očekuje se oko 15 000 gledatelja. 2000 gostujućih navijača.

Meni se Kačavenda dopada. Njega bi trebalo uzet što prije....

Odkud ti ta slika??

Ne voliš ju? Uvijek volim poslušat te njezine starije rock stvari. Mislim, slušo sam je i ko klinac balavac, a i sad kad sam stariji malo. I baš su mi dobre.

:rofl: :rofl: :rofl: HAHAHAHAHAH

A genijalna mi je.