Moj apsolutni favorit je Tomić,a ako ne on onda Orešćanin ili Bišćan.Ma tko god da dođe na mjesto trenera,ako napravi uspjeh sličan Bjeličinom,odmah će letit iz kluba,jer braća jednostavno ne mogu podnjeti da je netko u centru pažnje umjesto njih.Dok ne dođe dan kada će oni biti u ćuzi,čak i da Klopp ili Guardiola dođu,bjegunac i njegov brat će ih otjerat,i stavit nekog svog poslušnika,jer oni moraju biti najvažniji i u centru pozornosti.Nadam se da će taj dan kada odlaze u ćeliju doći što prije.

To u vezi navijača je i meni razlog zakaj favoriziram osijek za drugo mjesto.Baš mi je žao lokosa.Pitam se kakav je osjećaj tim igračima kad neku pobjedu ostvare,ili naprave neki uspjeh,a znaju da nemaju s kim to proslavit jer im je prosjek posjećenosti 27 ljudi sa obiteljima igrača i redarima.

Volio bih vidjeti Osijek na drugom mjestu.Najbolje mi trenutno izgledaju.Loksi isto vjerujem da mogu nekaj napravit u Europi.Rijeka isto može ak se saberu.Hajduk nedo Bog da uđu,to bi padali negativni rekordi ko od šale.Razlog zakaj Dinamo nisam spomenuo-jer sam siguran da ako ovaj "stručnjak" ostane bit ćemo sprdnja u Europi ko i bili tići.Promjenom njega i dovođenjem nekog solidnog na mjesto trenera počet ću vjerovat da nekaj možemo.

Veselim se jer ovakve partije Dinama će ovog lika maknuti sa mjesta trenera.Veselio bih se još više kad bih znao da će doći netko tko nije Zdravkecov pijun.Nažalost,teško da je to moguće.

Ma istina,ima nade još ali slaba je.Zakaj Tomića ne dovedu?Tolko lokosa su doveli zadnjih godina,a kad oni konačno imaju dobrog trenera,njega ne mogu.I onda se ja čudim kaj danas mladi žive za Real,Liverpool,Bayern i slične.Pa ko će ti navijat i zanimat se za klub koji je godinama žrtva uprave predvođene jednim čovjekom,bez normalnog stadiona i bez dobrog odnosa sa navijačima?Kao što sam u priči svojoj napisao,ne znam ni sam kaj me još drži vezanim za ovaj klub,ali eto.Valjda sve stane pod stihove:Doći će i taj dan,odj..at će narkoman,bit će to novi rođendan tvoj,bit ćeš opet Dinamo.

E moj Igore,nisi ti za ovaj posao,s ovakvom igrom će nas i tovari u idućem kolu dobit pa će se naslađivat,ali imat će na to puno pravo.Bolje da Europe ne bude.Vraća nam se "dobri stari" Dinamo sa "stručnjacima" na klupi i sramotom u Europi(al je vjerojatno neće biti ove godine).

Nije mali broj Torcide samo radi ograničenog broja karata nego ih jednostavno ima toliko,kao i boysa,armade i ostalih skupina.Oduvijek sam govorio da torcida mnogima izgleda moćnije od ostalih skupina u Hrvatskoj zato kaj im na sjeveru budu djeca,penzići i ostali "obični" navijači, a Torcide bude vjerojatno oko 800 maksimum.Da na Maksimiru na sjeveru budu "obični" navijači i mi bi imali "najbolju atmosferu na svitu".Pa u Njemačkoj je isto tako.Žuti zid u Dortmundu većinom čine obični navijači,stuttgart je prije koju godinu imao korteo i pol ljudi su činili obični navijači(penzići,djeca,žene) pa to izgleda moćno.

Pošto sam nedavno postao član Zone,odlučil sam da bu moja prva objava bila na temi Zašto volim Dinamo,jer mislim da je to sasvim dobar način za započeti sudjelovanje na forumu,pogotovo zato jer pripadam mlađoj generaciji dinamovaca. No,da krenemo sa pričom.Kak sam zavolio ovaj klub?Iskreno ne znam ni sam,pošto me još prije 6-7 godina ni nogomet nije zanimal,a kamoli tamo neki klub po imenu Dinamo.Još jedna od zanimljivosti koju bih istaknuo,jest ta da me nitko nije upoznao i uveo u svijet sporta,nogometa,a ni Dinama.Sam sam moral sve to počet pratit da bih postao upoznat sa svim tim.Jedini u mojoj familiji kojeg mogu nazvat sportskim tipom je moj otac i moj ujak.Ujak je malo više,ali i oca bih svrstao u kategoriju sportskog pratitelja.
Nogomet sam počel baš jako pratit 2014. nakon svjetskog prvenstva u Brazilu.Prvi klub za koji sam počeo navijat je mnogima omraženi Manchester City.Frend me je pozval na partiju Fife 15,a ja slabog znanja o nogometu,bezveze sam izabral City te sam s njima u Fifi pobjeđivao svakoga.Pomislio sam si,možda je ta ekipa i u stvarnosti dobra,i tak sam počel ne samo pratit nego navijat za "građane".Čak sam za City govorio "Mi" kad bih sudjelovao u razgovoru.To je sve trajalo do ljeta 2016. godine kada sam iz samo meni znanih razloga,ostavio Cityja i odlučio otići na prvu tekmu kluba iz mojeg grada,Dinama.To mi je postala jedna od najboljih odluka u životu,jer godinama kasnije,Dinamo će početi u meni buditi nešto što City nikad nije,a to su emocije poput neopisive sreće,suza radosnica,ali i suza od tuge.
Prva tekma mi je bila protiv Osijeka kad smo izgubili 1 0,a gol su nam dali u prvoj minuti.Neka je Dinamova igra bila loša,nek Boysa nije bilo,nek je stadion bio poluprazan,ali ja sam se od te tekme osjećao kao da sam bio na tekmi Lige Prvaka.Još i danas se sjećam uzbuđenja prije te "obične" hnl tekme i žalio sam zakaj nisam išao na tekme još prije.Tada sam to sve još gledao samo kao nogometni klub,ali polaskom u srednju,postajem veliki fanatik Dinama,BBB mi postaju nešto čemu se divim,a Dinamo mi postaje više od kluba.U srednjoj sam imao dosta problema sa pronalaskom ekipe koja voli Dinamo i ide na tekme.Moji frendovi u srednjoj su svi obožavali nogomet,pogotovo onaj Europski,a za Dinamo nažalost nikoga od njih nije bilo briga.Zamisli scenu,oni pričaju o El clasicu ili tekmi Uniteda i Liverpoola,a ja sa oduševljenjem iščekujem Dinamo-Hajduk ili Dinamo-Istra:lol:.Znali su mi se čuditi,zakaj gledam tu "pašnjak ligu" i taj Dinamo kojem je prazan stadion,komadi tribine otpadaju itd..No,ja se nisam dao smesti.Nisu mi bili jasni kako mogu imati ljubav prema nečem udaljenom,a u svom gradu imaju Dinamo.Razlozi su im bili razni:nekima kao ni meni nije prenesena ljubav prema Dinamu pa su sami birali neki svoj klub,nekima je neko iz familije bio hajdukovac pa logično nije mogao bit dinamovac,a neki su unatoč tome kaj su rođeni u Zagrebu i imali su roditelje dinamovce svejedno su se okrenuli stranom nogometu,a za Dinamo ih nije bilo briga.Bilo nas je oko 10tak dečkiju u razredu i jednom je profa na satu na kojem smo nekak došli na temu nogometa pitala tko navija za Dinamo, i ja sam jedini u razredu digao ruku.Bio sam prestravljen da je ovakva scena moguća u jednoj zagrebačkoj školi,ali eto.Čak je i profa pitala zakaj sam jedini,a dečki su odgovorili da ne prate "jadni" hnl,i da su njihove "ljubavi" Liverpool,United,Real,Barca itd..Znao sam sa dosta ljudi u školi ući u svađu jer bi mi počeli pametovat kako je Mamić stvorio Dinamo,a ja bih na to logički argumentirao da to nije istina,no oni su išli tom,samo njima znanom logikom.Ironija je bila da su mi to govorili navijači Liverpoola,Reala i sličnih:lol: .No,nekak sam sve to ignorirao znajući da sam ja u pravu i da oni nikad neće osjetiti ono što ja osjećam kad sam uživo na stadionu i gledam svoj klub.
Kasnije se pojavila i ljubav prema Futsal Dinamu,Ciboni i PPD Zagrebu.Kao najbolniji poraz Dinama izdvojit ću 3 3 sa sahtarom.Nije poraz,ali kao da jest.Tad sam prvi put plakao od tuge nakon neke tekme.Čak ni u finalu Sp 2018 unatoč porazu nisam plakao,ali ovdje jesam.Prve suze radosnice u sportu mi je opet omogućio Dinamo, i to kada je sudac svirao kraj protiv Trnave čime je potvrđeno proljeće nakon 49 godina.Ježim se i sad dok ovo sve pišem.U današnje vrijeme idem na tekme koliko mi obaveze i slobodno vrijeme dopušta,ali se trudim što više.I taj raspali Maksimir mi je od te 2016. pa sve do danas Sveto mjesto,Boysi veliki uzor,a Dinamo vječna ljubav,za koju se nadam da će ostvariti najveću pobjedu u povijesti,i pritom ne mislim na rezultat neki nego na pravnu pobjedu gdje ćemo se othrvati Braći koja su nas godinama terorizirala zajedno sa upravom kluba,i da ćemo ponosno jednog dana reći:Vratili smo Dinamo:heart: .