1. HNL 2020/2021 Evo rasprave radi, da ne kažem provokacije, napisat ću..
Zašto se toliko čudimo zaključcima o pobjedi dobra protiv zla, svjetla protiv tame, slabih protiv moćnih itd., meni baš i nije jasno..
Ne kažem da su u pravu, jer nisu, ali kažem da je to posve očekivano i time nimalo čudno.
Kad ogolimo i ogulimo svoje emocije iz djetinjstva, mladosti, kad uklonimo Mariće, Bobane, Deveriće, Zambate, Oršiće ili Ademije, kad nam plava boja dresa ne znači ništa, a grb je samo jedan od tisuća drugih grbova drugih klubova, kad ne pamtimo bolne poraze i sjajne pobjede, kad nas dinamovi grafiti ili pjesma sa sjevera nimalo ne ježe, ukratko, kad nismo sve ono što nas čini Dinamovim navijačima, što nam ostaje od kluba? Od identiteta kakav je sada, od javne percepcije?
Čak i mnogi među nama, koji imaju i emociju iz djetinjstva i Bobana i Zambatu i Ademija, vole plavo zbog Dinama više nego neba i mora, smeta im čak i ako malo d nije savršeno nacrtano na grbu, a Newcastle ili Benfica bole više od prekida s curom, čak i mi dakle teškom mukom, a neki neuspješno, razlučujemo klub, taj klub koji mi volimo, od onoga što je on postao, što je od njega učinjeno ili makar onoga kakvim ga mnogi vide zbog braće.
Želim reći da kad maknete sve ono što mi o Dinamu znamo i osjećamo, a i nama je dobro zamagljeno, dobijemo nekoga tko naprosto niti nije navijač Dinama.
I što bi onda taj mogao vidjeti? Pa valjda isto ono što, u brojnim komentarima, vidimo i mi, samo bez ljubavi prema grbu, plavoj boji, povijesti, identitetu i sjećanjima..
Mi znamo da Dinamo nisu Mamići. Osječani se na to nemaju potrebu podsjećati.