Reprezentacije općenito na stadionima nemaju atmosferu kakvu imaju klubovi.
Možda su Argentinci izuzetak, ali opet i kod njih je atmosfera na reprezentaciji kamilica u odnosu na klupske utakmice. Ali svejedno imaju uvjerljivo najbolju reprezentativnu atmosferu.
Ako pitaš za hrvatsku reprezentaciju, prva medjusobna tučnjava bila je na Uskrs 1997. prije utakmice Hrvatska-Danska u Splitu. Od tada se navijačke skupine baš ne šmekaju na utakmicama reprezentacije.
I prije utakmice u Splitu 2011. Hrvatska-Gruzija je bilo slično.
Bilo je i razdoblje hejta sa kulminacijom na San Siru 2014. i St. Ettienu 2016. kada su navijačke grupe svaka za sebe trudile doći do zajedničkog cilja bez medjusobnih sukobljavanja.
Atmosfera je u Rotterdamu protiv Nizozemske bila jako dobra, a naravno da na finalima (Moskva i Rotterdam) atmosfera bude slabija zbog struktura publike koja dolaze na takve dogadjaje.
Isto tako demografija je skroz drugačija. Na klupske utakmice u Zagrebu dolazi mahom muška publika koja dolazi biti pozitivno agresivna, a na reprezentativne dolaze i cure koje snimaju utakmice za Instagram, ogrnute su zastavama, piše poruke “Livi može dres”, “Joško, oženi me” i slično.
Zato je brojka na reprezentaciji značajno bolja nego na Dinamu, atmosfera na Dinamu značajno bolja nego na reprezentaciji.
Žene jako vole reprezentaciju i zdušno ju prate, a Dinamo im je na rubu nepraćenja i zgražanja agresivom na tribini.
Sve u svemu mislim da je jako dobro da postoji i klupski i reprezentativni nogomet jer za svakog ima ponešto.
I to ne da se neće promijeniti u dogledno vrijeme nego se neće promijeniti nikada.
Ja sam od onih 5-10% populacije koje i klupski i reprezentativni uspjeh veseli jednako pa se tu smatram sretnikom jer mi reprezentativna pauza ne pada teško kao nekima (dapače). A i HNL-u ću se sad veseliti kao i ovim utakmicama jučer i za prošli vikend.