Malo patetike za kraj dana. Sorry, moram to podijeliti
:wink:
Danas je tocno godinu dana od mog prvog odlaska na Dinamovu utakmicu.
Dinamo-Istra, 4:1. (Krasna suncana nedjelja, idilu su samo malo narusile cari Zapada, frajer koji nije zatvorio usta vrijedjajuci Brodica, sve dok ovaj nije zabio 2 gola hehe).
To je bila jedna od stvari koje sam jaaaako zeljela duze vrijeme, krenuti na utakmice, a nikako se nisam usudila. Iz vise razloga, ponajvise mentalnih blokada.
Strah je bio ogroman, ali citajuci Zonu i vase nabrijavanje na svaku utakmicu, zelja sve veca.
Godinu dana poslije... puuuno je drugacije. Postao je to jedan novi, neizostavni dio mog zivota. Toliko zeljno iscekujem ici, vremenski uvjeti nisu nikakav faktor, propustila su se i neka bitna drustvena zbivanja, jbg
:sweat:
Rekla bih i da sam se poprilicno udomacila na "svojoj" poziciji na Zapadu. Tete zastitarke mi krpaju strganu jaknu, stricek zastitar mi nudi svoj kisobran, kabanicu, cuva mi mjesto
:lol: uglavnom osjecam se kao da sam tu oduvijek
:grin:
E sad. Da me niste taj put VI nagovorili, da, doslovno ste me nagovorili, da odem, da probam, da nece nista lose biti... i da nisam tad u toj euforiji impulzivno kupila ulaznicu... vjerojatno ne bih nikad. Vama mozda zvuci kao sitnica i nebitno, ali vjerujte, meni je to bila osobna pobjeda na vise razina.
Zato bih htjela zahvaliti svima koji su direktno sudjelovali u tome hehe, a da nisu ni svjesni.
@NitkoBitan,
@NB86,
@nemapredaje,
@Dino, i naravno
@deda koji me ohrabrio i uvjerio da ce sve biti ok.
Hvala vam ekipa, ajd zivjeli svi
:smile: