Upravljačka Tijela | Predsjednik | Uprava | IO | NO “Zeko i Pero – Ljubav s dvije strane Maksimira”
Bio je to kišni zagrebački dan kad se u hodniku stare zgrade HNK Dinamo prvi put susreli Velimir Zajec, legendarni “Zeko”, i Sanjin Španović, karizmatični novinar poznat po britkom jeziku i mekom srcu.
Velimir, sada već u penzionerskim danima, još uvijek je dolazio u Maksimir, obilazio svlačionice, dijelio savjete mladim igračima. Sanjin, s druge strane, radio je na reportaži o “zaboravljenim junacima Dinama” i nije ni slutio da će intervju s bivšim kapetanom prerasti u nešto više.
“Znaš,” rekao je Zajec s osmijehom dok su pili kavu na klupi kraj Maksimira, “ne volim intervjue. Ali ti… ti si drugačiji.”
“Ti si meni kao Dinamo ’82. – sve što volim u jednom paketu,” uzvratio je Sanjin kroz smijeh.
Počeli su se viđati često – najprije zbog “intervjua”, onda zbog kave, pa zbog večera. Iako su ih dijelile godine, spajala ih je strast prema sportu, borbi za istinu i ljubavi prema Zagrebu.
Šetnje Gornjim gradom, rasprave o politici i muzici osamdesetih, skrivena pisma u knjigama koje su si ostavljali po knjižarama… sve je to postalo njihov svijet. Zajec je bio tišina, Španović vatra. Skupa su bili ravnoteža.
Jedne večeri, na praznom stadionu, dok je kiša tiho padala po praznim tribinama, Sanjin je rekao:
“Znaš, Zeko, ti si moj najvažniji naslov.”
Zajec mu je odgovorio: “A ti si moj posljednji i najbolji transfer.”
I tako je počela njihova tiha, ali snažna ljubavna priča – ne ona koja puni tabloide, već srca onih koji još vjeruju da prava ljubav dolazi kad se najmanje nadaš.