Bilbija gol 10. utakmicu zaredom, u tih 10 utakmica zabio 15 golova. Zrinjski trenutno na +13 uz utakmicu više, gol razlika 42-8 :fire: :strong:
Bilbija 19 golova u 19 utakmica

Tako jeeee, 4-0

https://www.gnkdinamo.hr/hr/Novosti/Clanak/proslo-je-40-godina-od-dinamovog-nepriznatog-naslova-prvaka-za-1979

"... Sredinom travnja 1979. godine Izvršni odbor FSJ zatražio je stručno mišljenje svoje Komisije za propise, a ona je zaključila da je, sukladno pravilima, jedina moguća i jedina ispravna odluka registrirati utakmicu rezultatom 3:0 za Dinamo. Nakon toga slijedi paradoks: IO FSJ prvi put u povijesti (!) odbacuje zatraženo mišljenje vlastite (!!) Komisije za propise, negira pravno stajalište i registrira utakmicu pobjedom Rijeke 2:1.
U takvim je okolnostima Hajduk bio prvi s jednakim brojem bodova kao Dinamo, ali uz bolju razliku pogodaka. Dinamo se potom obratio Sudu udruženoga rada u čijoj je nadležnosti bila i nogometna organizacija. Sukladno sudskoj presudi, Dinamo je prvak za 1979. godinu, ali ova odluka nikad nije provedena u arhivu FSJ."

Nisu bezveze braća Torcidi :razz:

Do prošle noći, pobjedu s najvećom razlikom u povijesti NBA lige držali su Cleveland Cavaliersi koji su 17. prosinca 1991. svladali Miami Heat sa 68 koševa razlike, 148:80. U još pet navrata NBA momčadi su slavile sa 60+ koševa razlike, posljednji put Charlotte Hornetsi bili su bolji od Memphis Grizzliesa 140:79, 22. ožujka 2018.

Sada su Grizzlisi ispisali povijest i upisali su najuvjerljiviju pobjedu u povijesti lige. Na domaćem parketu sa 152:79 nadvisili su Oklahoma City Thunder. Memphis je na kraju slavio sa 73 koševa razlike, nešto što nikome do sada u NBA ligi nije pošlo za rukom.

Svi koji čitate a nemate profil - pridružite se i pišite o Dinamu, javite i drugim Dinamovcima da se pridruže :strong:
Što veća "zajednica" plavih to bolje :100:

To je to :up: :100:

Možda im nije bio dobar kao trener, ali navijači Manchester Uniteda će zauvijek pamtiti OGS-a kao igračku legendu. Razvili su veliki transparent posvećen donedavnom treneru i čovjeku koji im je golom donio trofej Lige prvaka 1999. godine.

Evo kopirao sam par analiza dok je bio trener Belupa i Hajduka, kako je tekla karijera. Nadam se da ostaje samo ovih 5 utakmica i da će dovesti neko veće ime.

Željko Kopić u Slaven Belupu

Slaven Belupo je svojevrsni penicilin za Riječane – točnije, Kopić za Matjaža Keka. U četiri koprivničke utakmice prošle i ove sezone, otkako je Kopić na Slavenovoj klupi, Kek ne samo da nije uspio pobijediti, nego njegova momčad nije zabila nijedan gol.

Stvar je u tome da Kopić ne polaže nade u pojedince i njihove individualne sposobnosti, nego u mehanizme kojima može stvoriti višak na određenom dijelu terena; kad se susretne s momčadi koja ima jasan i dosta jednostavan sustav, onda jasno zna i postaviti igru kako bi mu kontrirao. Pokazao je to dosad svaki put, s neusporedivo slabijim kadrom.

Željko Kopić radi u tišini, ali u toj tišini radi nevjerojatno dobar posao. Jasno, nema rezultat poput Kekova koji bi ga kandidirao za trenera godine, ali Kopić ponovno ima odličnu igru, premda je ostao bez šest najboljih igrača iz protekle sezone. Sreća je, barem za Slaven Belupo, što Kopić ne kuka i ne plače po uzoru na kolege s nekoliko puta skupljim momčadima, nego doista radi.

Samo nekoliko mjeseci nakon što su mu razbucali momčad, Slaven opet igra dobar nogomet; s momčadi iz sredine ljestvice, koja je talentom bliža dnu nego toj sredini, Kopić pokazuje kolegama iz bogatijih sredina kako se i bez klasnih igrača može težiti igri. I pritom skupljati bodove izgledajući kao ozbiljna momčad.

Kad trener ostane bez oslonaca igre kao što su bili Muzafer Ejupi, Filip Ozobić, Petar Brlek, Nikola Jambor, Goran Paracki i Ljuban Crepulja, jasno je kako na početku sezone pati igra, pa s njom i rezultat. A kad su tu nabrojeni stvarno daleko najbolji igrači, uz svo dužno poštovanje, jasno je koliko je taj kadar siromašan i kako ne može skupljati bodove na kvalitetu igrača, nego isključivo na mehanizme igre.

Željko Kopić na svom laptopu pokazuje standardnu pripremu utakmice, koja za svakog suparnika, bio to Hajduk ili Cibalia, izgleda isto.
Svaki je idući suparnik predstavljen kroz tri posljednje utakmice. To je prvi folder. U idućem je svaka od triju utakmica podijeljena na poluvremena, dok su u sljedećem podfolderu elementi igre suparnika podijeljeni situacijski – najprije u napadačkoj pa potom u obrambenoj fazi. Tranzicija, prekidi, razvijanje igre od golmana, kretanja između linija, otvaranja za prijem lopte…

„Volim da su načela jasno poznata. Kroz teoretski i praktički dio nastojimo da ekipa usvoji načela igre u fazi obrane, u fazi napada i u tranzicijama. Naravno, ovisno o protivniku, jer ne možeš s Rijekom i nekim drugim igrati na isti način. Pokušavamo da igrači podsvjesno nauče na individualnoj i na momčadskoj razini kako reagirati u svakoj situaciji. Nastojimo ih kodirati na zajedničke akcije. Tako treniramo. Pokušavamo da to bude jasna organizacije igre prema naprijed, počevši od vratara i zadnje linije. Jedna ideja je kontinuirani napad, druga je da se po izgubljenoj lopti isti čas pokuša reagirati i vratiti posjed.

Kaže kako je teško pronaći igrače za takav izuzetno visoki intenzitet igre.

„Velika je razlika između stalnog napadanja lopte i stavljanja pod pritisak i stajanja u zoni, gdje ti čekaš, usmjeravaš i tjeraš protivnika na krivi pas da bi je oduzeo. Mi jednostavno želimo stalni i agresivni pritisak na zonu lopte, a to je dosta teško za igrati s mentalnog i fizičkog aspekta, jer zahtijeva veliku potrošnju i automatizmom vodi padu koncentracije u nekim trenucima utakmice zato jer dosta vremena provodiš u ‘crvenoj zoni’. Da bi to mogli igrati, igrači trebaju dosta naporno trenirati, a to nije uvijek i svugdje lako sprovesti.“




Željko Kopić u Hajduku

Dinamo - Hajduk 0-1 (18.2.2018.)

Dinamo: Livaković - Rrahmani, Benković, Lešković, Lecjaks - Ademi, Doumbia - Soudani, Moro, Olmo - Gavranović (promašen penal 81')

Hajduk: Letica - Juranović, Nižić, Lopez, Fomitschow (crveni 79') - Radošević, Gentsoglou, Bašić - Said, Ohandza (gol 53'), Caktaš


Željko Kopić je najavljivao da će Hajduk u Maksimiru odigrati hrabro. Očitovalo se to u načinu na koji su Bijeli započeli utakmicu.


Hajduk je veći dio prvog poluvremena jakim presingom uništavao Dinamove pokušaje izgradnje napada. Energetski to nije bilo na razini zadnjeg derbija na Poljudu, kad je u prvih pola sata Hajduk luđački pritiskao i napadao Dinamovu obranu kad god je pokušavala izaći s loptom. Međutim, ovo je sistemski razinu iznad, što se očitovalo činjenicom da se Bijeli nisu ispuhali i fizički pali nakon sat vremena igre kao u Splitu. Bili su racionalniji s trošenjem energije, ali zato su bili bolje pripremljeni.

Ovdje vidimo kako Mijo Caktaš pritišće vratara na povratnoj lopti od stopera. Svog stopera drži u ‘sjeni’ i onemogućava Dominika Livakovića da vrati loptu udesno. Franck Ohandza se pozicionira tako da onemogućuje dodavanje kroz sredinu i da čuva drugog stopera, a s obzirom da je ostatak Hajdukove momčadi izašao visoko na čelu sa zadnjom linijom koja drži kompaktnost, Livaković nema rješenja i mora pod pritiskom ispucati loptu u aut i predati posjed lopte.

Osim povratnog dodavanja stopera vrataru, Tongo Doumbia je označen kao točka pritiska, stoga je Hajduk ulazio u presing kad je lopta bila odigrana na njega, posebno kad je bio okrenut leđima golu. Željko Kopić je odlično snimio Dinamovu igru i pripremio rješenja tako da ovo slobodno možemo nazvati njegovom pobjedom.

Posebno zato što je Mario Cvitanović morao ubrzo adaptirati postavke igre i odreći se krila na kojima je planirao raditi najveći pritisak.


Nakon što igra u 4-3-3 nije prolazila najbolje, Dinamo je prešao u romb u sredini, a Mario Gavranović i El Arabi Hillel Soudani su pokušali razviti vlastitu dinamiku kojom će razbiti Hajdukovu obranu. Soudani napada dubinu kroz rupe koje su nastajale ondje gdje su Hajdukovi stoperi pratili Gavranovića. I upravo su te dubinske lopte bile najveći problem za Hajduk i iz te dinamike Gavranovića i Soudanija Dinamo je stvorio najveće prilike. Za objektivno kvalitetniju momčad ipak premalo, a tu dio zasluga odnosi i Kopić.

Hajduk u posjedu lopte nije napravio onoliko koliko se očekuje od momčadi koju vodi Željko Kopić, koji također ne bi smio biti zadovoljan s tim koliko je stvorila njegova momčad. Velikim dijelom je za to zaslužan izvrstan pritisak koji je Dinamo radio na veze između obrane i veznog reda Hajduka. Ovdje ćemo secirati jedan od primjera kad je taj presing bio izigran.


Bekovi su podignuti iznimno visoko; da zadrži stabilnost i osigura se od kontre, Kopić je u pravilu povlačio Savvasa Gentsogloua u zadnju liniju. Osim ravnoteže u igri, to je donosilo i opciju lakšeg i mirnijeg iznošenja lopte. Zatim, Caktaš i Toma Bašić rade rotaciju, tako da Bašić odvlači Doumbiju i ostavlja Caktaša i Josipa Radoševića u zoni u kojoj imaju superiornost s obzirom da ih čuva samo Arijan Ademi.

U odnosu na kolovoz i utakmicu s četiri gola, napadi su zapravo ostali na istoj razini, samo su ovaj put obrane bile zbilja dobre. Na kraju je Hajduk iskoristio grešku Marka Leškovića i u manje od godine dana ponovo pobijedio Dinamo na Maksimiru.


Hajduk - Dinamo 1-2 (22.4.2018.)

Hajduk: Letica - Juranović, Nižić, Lopez, Fomitschow - Radošević, Caktaš (gol 25'), Bašić - Said, Futacs, Gyurcso

Dinamo: Livaković - Stojanović, Benković, Rrahmani, Sosa - Ademi, Doumbia - Soudani, Ćorić, Hajrović - Gavranović (golovi 14' 59')


Željko Kopić je odlučio zaigrati s usko postavljenom veznom linijom i krilima koja su uvučena svako u svoj halfspace.


Dva su ključna razloga za ovakvu postavku.

Prvi je oslobađanje širokih pozicija. Kopić je želio podizanjem bekova visoko ili prisiliti Dinamova krila da prate svog igrača ili dobiti poziciju za prijenos lopte u zadnju trećinu. Da su Izet Hajrović i El Arabi Hillel Soudani pratili svoje bekove, bili bi preblizu vlastitoj obrani, morali bi istrčati veliku udaljenost do završnice i tako bi, neutralizirajući Hajdukove bekove, neutralizirali sami sebe. Jednostavno, nije bilo logike da Nikola Jurčević troši svoje najbolje igrače tako duboko.

Posljedično, Kopić je koristio što je ta odluka otvarala Josipa Juranovića desno ili Andréa Fomitschowa lijevo, koji su ostajali nečuvani na širokom prostoru i imali priliku prenijeti loptu u zadnju trećinu. Usko postavljena trojka u sredini onemogućavala je da Dinamovi vezni igrači rotiraju prema aut liniji, a krila postavljena u vertikalnu halfspace zonu su približavala Dinamove bekove stoperima i tako onemogućavala iskakanja. Time je Hajduk dobio koncepcijski način kako prenijeti loptu do završnice. Kopić je sistemskim rješenjem kompenzirao manjak superiornog individualnog talenta koji može kreirati za sebe i za druge, kao što Dinamo ima u Soudaniju ( a Hajduk je na početku sezone imao u Nikoli Vlašiću) i dao opcije koje igrači mogu koristiti kako bi došli naprijed.

Drugi razlog je borba za druge lopte. Márkó Futács je dobar skakač i dominantan duel-igrač. Kad Hajduk nije imao rješenje u posjedu, onda se slala duga lopta prema naprijed, a Hajduk je u neposrednoj blizini imao trojicu veznjaka i dvojicu krilnih napadača. Ádám Gyurcsó je obično odmah napadao dubinu, a Futács je u blizini duela imao četvoricu pomoćnika koji su imali zadatak boriti se za druge lopte i iskontrolirati posjed.

I taj plan je bio uspješan, ali problem je bio u tome što su Arijan Ademi i Tongo Doumbia agresivni veznjaci dobri u duelu, a nijedan od Hajdukovih veznih igrača nema otpornost na presing ni brzinu rješenja u malom prostoru, tako da su te lopte često išle u daljnje petljanje, a nisu brzo distribuirali loptu prema bočnim pozicijama ili u dubinu za Gyurcsa.

Međutim, svojim planom igre Željko Kopić je svojim igračima olakšao posao i ponudio im rješenja. Uostalom, Hajduk je to pretvorio u šanse koje su završile kao dvije pogođene stative i serija sjajnih obrana Dominika Livakovića, ali teško je treneru zamjeriti to što igrači nisu realizirali šanse koje su stvorene.

Do golova je Dinamo došao nakon prekida i izravnih pogrešaka. Prvi gol pada kao posljedica klasične boljke Hajdukove vratarske škole. Predugo se ponavlja da Hajdukovi vratari katastrofalno reagiraju na ubačaje, zalijepljeni na liniju, a to je napravio i Karlo Letica kod prvog gola. Mlak izlazak i loša kontrola peterca čovjeka koji s podignutim rukama ima tri metra visine, a ‘gubi’ dva duela u vlastitom petercu. Kod drugog gola grešku je napravio Said Ahmed Said, koji ionako previše nervira svojim ponašanjem. Kao prvi u zoni ispred peterca, primarni njegov zadatak nije skok nego kontrola ovakvih lopti, koje je dotad jako dobro izbijao. Ovaj put je promašio, Zoran Nižić se iza njega nije snašao, a Letica je bio fiksiran za liniju. A Dinamo je predobra ekipa da ne iskoristi splet tako komičnih reakcija.

Na kraju, teško je Hajduku zamjeriti bilo što. Taktički plan je bio dobro postavljen i solidno izveden, zalaganje je bilo na razini, a šanse su stvorene i kulminirale su s dvaput pogođenim okvirom gola i serijom vrhunskih Livakovićevih obrana.


Finale kupa: Dinamo - Hajduk 1-0 (23.5.2018.)

Dinamo: Zagorac - Stojanović, Rrahmani, Perić, Lecjaks - Ademi, Gojak - Soudani, Olmo, Hajrović - Gavranović (gol 55')

Hajduk: Stipica - Tičinović, Gentsoglou, Nižić, Fomitschow - Radošević, Barry - Tudor, Caktaš, Gyurcso - Said

Kopić je svoju karijeru u Hajduku započeo prilično dominantno. U prvih osam utakmica upisao je pobjede na gostovanjima kod Rijeke, Dinama i Osijeka, a u dvije uzastopne prvenstvene utakmice zabio je po pet komada. Međutim, dojam je da je suština njegove igre bila prilično kvalitetnija u Slaven Belupu nego što je u Hajduku. Lopta je išla brže, opcije su bile jasnije, a mehanizmi precizniji. A koliko god Kopić snosio krivicu za to, velik dio odgovornosti pada i na kvalitetu igrača.

Problem za Kopićevu igru je činjenica da su sva tri veznjaka (Barry, Radošević, Caktaš) ispodprosječni dodavači lopte.

U početnom, rezultatski iznimno uspješnom razdoblju, Kopić je u veznoj liniji na poziciji ‘šestice’ koristio Savvasa. Tragičar u finalu Kupa na stoperskoj poziciji u toj se početnoj fazi nametao kao ključni igrač za kvalitetu posjeda i izbor rješenja za dolazak u završnicu. Upravo ono što je Hajduku nedostajalo u finalu, iako je Dinamo nudio prostor.


Said Ahmed Said kao centralni napadač te Gyurcsó i Fran Tudor kao krilni napadači okupiraju Dinamovu zadnju liniju koja se povlači prema svom golu. Dinamov vezni red ne radi pravi pritisak prema lopti, loše drži zonu, što omogućava Caktašu da primi loptu u obećavajućoj situaciji, na poziciji koja se rijetko otvara u modernom nogometu. Međutim, dok je Hamza predao loptu, Arijan Ademi i Izet Hajrović su već zatvorili Caktaša i oduzeli Hajduku izglednu situaciju. I takvih je situacija bilo kroz cijelu utakmicu.


Otkaz u Hajduku

Hajduk je prodao Leticu, Bašića, Kožulja, Radoševića, Nižića a otišli su i Futacs i Gentsoglou te Tičinović. U HNL-u je Kopić u sezonu ušao s katastrofalnim omjerom 0-4-2 a u europi ispao od Steaue.

Hajduk je cijeli početak sezone odigrao na nevjerojatno niskoj razini organizacije igre. Sramotno niska frekvencija protoka lopte, napad bez ijednog križanja i obrana bez pritiska na loptu. Osim domaće utakmice protiv FCSB-a, sve je bilo na razini seljačke zadruge.

Uz loše rezultate, Kopić je izgubio i svlačionicu. Kapetan momčadi Zoran Nižić imao je najdužu virozu otkad je medicina priznata kao legitimna znanost. U ključnom dijelu sezone kapetan bojkotira momčad jer mu je bivši sportski direktor navodno obećao da će ga pustiti ako dobije pravu ponudu. Na stranu ljubav prema klubu i lojalnost kao metafizičke odrednice života, postoji važeći ugovor kojeg Nižić očito krši; postoji zdrava logika koju Nižić krši time što sam sebi ruši cijenu neprofesionalnim ponašanjem. Drugo "naše dite" je Mijo Caktaš, igrač s najunosnijim ugovorom u svlačionici, koji ne slavi gol koji je dao Rijeci i koji ni prije bojkota trenera nije izgledao sjajno, a sada izgleda očajno.

Dok se mi ponajviše vremena pravimo fini. Stoka i gotovo, kao što Bosna reče sve ispod hendikepa je malo, najvažnija utakmica ove sezone. Nadam se da će sav ovaj cirkus igrače dodatno motivirati, iako motivacije samo po sebi ne bi trebalo nedostajati.

Livaković - Moharrami, Theophile, Lauritsen, Štefulj - Ademi, Mišić - Ivanušec, Tolić, Oršić - Petković

3:0

Jesam otišao predaleko ali te njihove igračke legende se jop uvijek hvale kako su vodili te uzvike na prepunom Poljudu. Ne mogu to shvatiti. Ponijelo me pa sam i to stavio ali razumijem i tvoj upis :up:

Dokument u kojem predsjednik Hajduka traži preimenovanje Poljuda u ‘Stadion Tito’