Iako je priča manje-više znana, pitali smo ga zašto je tako rano napustio Dinamo.
- Kad me sad to pitate i kad pogledam unatrag, jednostavno mogu zaključiti da je to tako jednostavno moralo biti! Nećemo se sad praviti kao da ništa nije bilo, kao da to nije postojalo, ali u Dinamu je bila ta situacija sa Zdravkom Mamićem... S druge strane, ja sam želio izazov i odlazak u inozemstvo. Htio sam se razvijati u jednoj od liga Petice, u top ligi. Htio sam igrati s vrhunskim igračima u vrhunskim uvjetima.
S treće strane, na neki način sam bio i primoran otići iz Dinama. Znam koje je sad vaše sljedeće pitanje, ali ne bih to elaborirao naširoko. Naravno, da sam ja htio ostati, mogao se pronaći modus da ostanem. Ali skupa sa svojom obitelji odlučio sam otići u Njemačku. Sad nakon malo više od dvije godine vidim da je to bila dobra odluka.
Nego, zašto ste odlazeći iz Dinama izabrali baš Wolfsburg?
- Na koncu, tako se poklopilo. Ali opet ne skroz slučajno. Jer bilo je mnogo pozitivnih priča Wolfsburga i hrvatskih nogometaša. Perišić, Mandžukić, Olić... Sve su to bile uspješne nogometne priče. Tako da sam, vidjevši ponudu Wolfsburga, počeo razmišljati na način da je upravo to klub u kojem bih mogao napraviti lijepu karijeru. Pa onda tu su igrali Kevin De Bruyne, Julian Draxler, ti sjajni nogometaši su upravo kroz Wolfsburg radili vrhunske karijere. Odvagnuo sam i odlučio da je to najbolji korak za mene.
Znači, niste razmišljali o nekom klubu jačeg imena?
- Ne, znao sam da za mene kao 18-godišnjaka nisu Arsenal, Milan, Inter, Bayern ili takvi neki klubovi velikog imena. Imao sam ponuda raznih velikih klubova, zaista su gotovo svi europski velikani bili u igri, s mnogima smo pregovarali... Međutim, bio sam skroz na zemlji, znao sam da je nerealno očekivati da tako mlad igram u takvim klubovima. Evo vam primjer. Moj kolega iz U-21 reprezentacije Alen Halilović je vrhunski igrač. Ima neviđen potencijal. Siguran sam da će ga manifestirati i napraviti pravu karijeru. Ali s 18 godina otići u Barcelonu i misliti da će igrati na poziciji na kojoj igra Messi je, da se nitko ne uvrijedi, ipak malo suludo. Zato sam ja odlučio krenuti polako, nazovimo to tako, zaobilaznim putem. Nije, naravno, sve uvijek bilo lako, ali držim da sam sad na pravom putu. Već godinu i pol igram standardno, to je najbitnije. Razvijam se... to je najbitnije.
Ostatak
OVDJE