Villareal je s pravom tu di je. Nitko im nije nis poklonio. Zaslizeno su izbacili i Juve i Bayern. Da sinoc nisu imali pomracenje od 5 min (poznato?),lako je mogla ostat nula na Anfieldu... — Jaro

Bjelica hoće naslove i nastupe u Europi — Captain America

Ne ne vučem nikakve zavjere, samo pitanje šta bi se nama desilo u sličnoj situaciji, ako bi do toga došlo. — xFire

Da smo mi bili u pitanju, u sličnoj akciji, pitanje kaj bi sudili... — xFire

kak su zalutali.. na svoj način su izbacili i juve i bayern, što znači da s u tom trenu bili bolji. — Ludovic IX

Dvije utakmice, jedno putovanje

O utakmicama protiv Radničkog iz Niša i mostarskog Veleža umjesto uobičajna dva, pišem samo jedno štivo. Razlog zašto neću svakoj od tih utakmica posvetiti po jedno prisjećanje nije taj što smo obje utakmice izgubili, kako bi neki zlobnici mogli primijetiti, niti taj što se naknadno ispostavilo da nisu uopće bile važne, a što je nesporna činjenica, već zato što su obje te utakmice bile dio jednog, veoma dugačkog putovanja.

Putovanja tijekom kojega se mnogo toga dogodilo jer se iz Niša nismo vraćali za Zagreb već smo napravili međustanicu u Sarajevu, prespavali u hotelu Europa, pa produžili dalje za Mostar gdje smo odigrali utakmicu protiv Veleža.

Bio sam uvjeren da ćemo tijekom tog putovanja i matematički postati prvaci države, ali mislio sam da će to biti zbog naših pobjeda jer sam od igrača i dalje zahtijevao da daju sve od sebe, idu do kraja, bez ustupaka i kalkulacija. Na Čairu ispod Bijelog brijega, međutim, Radnički je bio ipak motiviraniji. Željeli su biti prvi koji će zaustaviti Dinamov pobjednički niz, pri tome još pred svojom publikom i uz TV prijenos, a u čemu naposlijetku i uspijevaju. Moji sinovi su znali da im je jedan bod iz preostale tri utakmice sasvim dovoljan, a i to samo ukoliko Zvezda sve svoje utakmice pobijedi s velikom gol razlikom, pa je i ona borbenost na koju sam od njih bio navikao ovaj put izostala.

Utakmicu smo izgubili s velikih 3-0, a ja sam bio toliko ljut da sam svoje sinove optuživao i za neprofesionalizam ne želeći im ni mladost uzeti za olakotnu okolnost. Jednog od njih, koji se u tom trenutku pokazao kao možda i najrazmaženiji, skoro sam izbacio iz momčadskog autobusa na sred autoputa.

Međutim, vijest koja nas je stigla na cesti Niš-Beograd, pokraj mjesta Velika Plana, znatno mi je popravila raspoloženje.

Zvezda je poražena u Osijeku, a što - evo sav sam se naježio dok se toga prisjećam - znači da je Dinamo, napokon, prvak Jugoslavije!

Nakon dvadeset i četiri godine, sada je to, evo, postalo i službeno! Osijekov igrač Luka Dilber, neću to ime nikada zaboraviti, postigao je dva pogotka Zvezdi i naše slavlje je napokon moglo započeti… Svi su odmah počeli skakati jedni po drugima, smijati se, plakati, otvorio se i bife, a autobus se zaustavio na prvom parkiralištu i, umjesto samo jednog igrača - onoga kojega sam namjeravao izbaciti - sada iz autobusa izlazimo svi. Slavlje je bilo takvo da su ostali sudionici u prometu, a koji su prolazili u svojim autima pokraj nas, zasigurno pomislili da smo poludjeli. A, bili su, mogu to reći nakon ovoliko godina, sasvim u pravu…

Bili smo, naime, ludi od sreće!

Odmah smo se i uslikali Milčecovim fotoaparatom da ovjekovječimo taj trenutak, a vesela i razdragana lica mojih sinova na toj fotografiji, koju već 40 godina čuvam na noćnom ormariću kraj kreveta, i dalje svjedoče o tome koliko nam je svima to značilo.

Poraz od Radničkog je odmah zaboravljen, a ja sam slutio da bi se slično mogli provesti i u Mostaru. Stizali smo, naime, u najboljem raspoloženju u Sarajevo, a ja sam svojim igračima dao slobodnu večer. Kada sam vidio kako su nas dočekali u hotelu Europa - s tortom na četiri kata oko koje je bio omotan šal od bijele čokolade - odlučio sam se i ja malo opustiti te u miru obići Sarajevo uz koje me još iz mojih igračkih dana vežu isključivo lijepe uspomene. Detalja te večeri ću, usprkos interesu koji za takve intimne stvari ne može biti nikakav drugačiji nego ogroman, ipak zadržati samo za sebe…

——-

Utakmice protiv Veleža, da vam budem iskren, ne sjećam se baš najbolje. Znam da smo izgubili i da sam cijelo vrijeme razmišljao o povratku u Zagreb gdje sam bio siguran da će nam pripremiti veličanstven doček. Mislim da se ni razmišljanja mojih sinova nisu previše razlikovala od mojih.

Sjećam se samo da je na tribinama među 20-ak tisuća gledatelja bilo i mnoštvo naših navijača s plavim zastavama, kapama i ostalim rekvizitima. Prije početka susreta naši sportski suparnici uručili su nam i prigodan dar za osvajanje prvenstva, neku tapiseriju s Veležovim amblenom, a to prijateljsko raspoloženje je trajalo sve dok nam Dušan Bajević, Princ sa Neretve, glavom nije zakucao loptu u mrežu.

Nakon toga smo valjda pokušavali poravnati rezultat, ali umor od svih dosadašnjih utakmica, ali i sarajevskog provoda, bio je jasno vidljiv na mojim igračima pa u našem naumu ne uspijevamo.

Taj negativan rezultat, ne moram to ni spominjati, nikako nije utjecao na naše dobro raspoloženje. Cijeli put nazad za Zagreb, a gdje su naši navijači očekivali da naš pobjednički autobus napokon stigne, kasni naime već 24 godine, pjevalo se i veselilo. Cico je ozarenog lica pjevao “Fala” i “Suzu za zagorske brege”, a nitko nije ostao ravnodušan ni kada je iz Mlinkinog i Zekinog grla postao sve jači zvon, da je, eto, Dinamo pravi - pravi šampion…

“Plavi!Plavi!”, orilo se euforično sve do Zagreba.

Kada smo napokon stigli, okružen našim navijačima i novinarima, izjavio sam nešto u što sam zbilja vjerovao: da je ovaj naslov prvaka Jugoslavije kompenzacija hrvatskom narodu za sve ono u čemu je bio zapostavljen! Novinar sportskih novosti Ivan Topić, a kojega do sada nisam spominjao u ovim mojim prisjećanjima ne zato što on to nije bio zaslužio, već baš zato što je zaslužio da ga se spomene na kraju - kada smo osigurali pehar - znao je da glavni urednik novina nikada neće dopustiti da se odštampa takva izjava. Sačekao je stoga moj dragi Ivo, a koji me vjerno pratio još od prvog dana, da se redakcija isprazni pa da on bez tih strogih cenzora narodu može dati ono što su oni zaslužili i, što već dugo žele pročitati.

Bio sam mu na tome iznimno zahvalan, ali mojoj opuštenosti i veselju, moram priznati, tu je došao kraj. Nakon toga se, naime, pojačava pritisak na mene, a vlasti traže da napustim Dinamo ili ću, kako su mi otvoreno prijetili, završiti u zatvoru. Jedan dan, nedugo nakon što smo bodovno osigurali naslov prvaka, pozivaju me u prostorije zagrebačkog komiteta s obrazloženjem da protiv mene imaju: „argument“.

Znam da ništa nisam napravio jer sam pazio, ali kažu mi da sam dolijao. Šajber i još jedan pokažu mi sliku nekog momka u ustaškoj uniformi koji je frapantno sličan meni. Gledam sliku, znam da nisam ja, ali on, jebi ga, tako izgleda. Okrenem sliku, kad na poleđini piše neki datum i - pazite molim vas ovo - godina 1943.

“Pa, ljudi moji, što je vama?”, kažem im, “Ja sam 1943. imao osam godina”.

Toliko su, eto, bili opijeni tom željom da me eliminiraju. Nisu se potrudili ni da izračunaju…

Za razliku od službenih vlasti, na svu sreću, naši navijači, ali i općenito nogometna javnost u cijeloj Jugoslaviji, svatko iz svojih razloga, sa simpatijama su gledali na Dinamov uspjeh. Lijepo smo igrali, plijeni smo pažnju svojim napadačkim stilom igre, a nikada nismo pristajali ni sudjelovati u bilo kakvim stvarima koje bi eventualno povrijedile sport. Kao takvi smo, jasno, bili iznimka u Jugoslovenskoj nogometnoj ligi, a publika je to prepoznala te iz kola u kolo srdačno pozdravljala.

To što se posljednja utakmica sezone protiv Budućnosti igra na domaćem terenu, a gdje ćemo pred našim navijačima podići pobjednički pehar, najbolja je moguća nagrada za njihov nevjerojatni angažman bez kojega ništa od ovoga ne bi bilo moguće. Bili smo pedesettisuća tijela, vjerujte svome Ćiri kada vam to kažem, a jedna duša… — Ćiro - Facebook

ćorluka je bio u pitanju! — db-izbjeglica