20. studenoga 2015. godine Disciplinska komisija UEFA-e suspendirala je dokapetana Dinama Arijana Ademija (24) na četiri godine zabrane igranja nogometa. Ademi je pao na doping testu nakon velike pobjede Dinama protiv Arsenala, 16. rujna iste godine. Bio je pozitivan na zabranjenu supstancu (anabolički steroid stanozolo) zbog čega je prvo bio privremeno suspendiran. No, ubrzo je i B uzorak potvrdio loše vijesti, pa je Ademi tako dobio maksimalnu kaznu koju mu je krovno europsko nogometno tijelo moglo izreći!

"Teško mi je uopće riječima opisati kako se sada osjećam. Nisam kriv, znam da nisam ništa krivo napravio, a dobio sam ovako drastičnu kaznu. Užasno se osjećam. Želio bih se zahvaliti svima koji me zovu ovih dana i šalju poruke, ali stvarno mi je teško pa ih molim za razumijevanje" kazao je Arijan Ademi...

Igrač i klub žalili su se na odluku, no UEFA je bila nemilosrdna te je odbila žalbu i potvrdila Ademiju četverogodišnju suspenziju.

U tom slučaju Ademi se na nogometne terene trebao vratiti tek 2019. godine. Na sreću u ožujku 2017. godine Međunarodni sportski arbitražni sud (CAS) službeno je smanjio suspenziju s četiri na dvije godine.

Tako se u kolovozu 2017. nakon duga 22 mjeseca suspenzije zbog pada na doping testu Arijan Ademi vratio u prvu momčad Dinama. Suigrači su mu priredili špalir, a oko 600-tinjak navijača pozdravilo ga je gromoglasnim pljeskom i navijanjem na prvom Ademijevom treningu nakon povratka.

Kronologija;

• 07.10.2015. – Otvoren postupak UEFA-e protiv Ademija.
• 21.10.2015. – Ademijev B uzorak također pozitivan.
• 27.10.2015. – odgođena odluka u vezi Ademija.
• 20.11.2015. – Ademiju određene četiri godine suspenzije.
• 13.05.2016. – Na nesretni petak 13. svibnja 2016., Disciplinska komisija UEFA-e potvrdila je četverogodišnju suspenziju Ademiju.
• 28.10.2016. - odgođena odluka CAS-a.
• 15.02.2017. - odgođena odluka CAS-a.
• 17.03.2017. - odgođena odluka CAS-a.
• 24.03.2017. - Ademiju smanjena suspenzija na dvije godine.
• 08.08.2017. - nakon duga 22 mjeseca suspenzije odradio je prvi trening s momčadi.
• 09.10.2017. - odigrao je svoje prve minute nakon dvije godine. Ušao je s klupe u pobjedi Makedonije u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo protiv Lihtenštajna 4:0 i zabio pogodak nakon samo pet minuta na terenu i to sjajno - nakon što je izbacio trojicu protivničkih igrača.
• 14.10.2017. - odigrao svoju prvu utakmicu za Dinamo nakon suspenzije.
• 29.11.2017. - u četvrtfinalu hrvatskog nogometnog kupa u 4:2 pobjedi nad Istrom postigao svoj prvi pogodak za Dinamo nakon suspenzije.

Igor Pamić rođen je u Žminju, 19. studenoga 1969. godine.

Igor je prve nogometne korake napravio s 12-13 godina u lokalnom nogometnom klubu u Žminju, a svoju profesionalnu karijeru započeo je u pulskoj Istri 1992. Bio je u Istri u vrijeme kada se formirala 1. HNL i kada je Istra u tom trenutku kao najniže rangirani klub po regionalnom ključu dobila priliku zaigrati među najboljim hrvatskim momčadima. Do tada, Istra u Jugoslaviji, ne Istra kao klub nego cijela istarska regija, nije imala klub ne samo u prvoj ili drugoj ligi nego niti u trećoj, tadašnjoj Međurepubličkoj. Do Rijeke nije bilo praktički ništa, samo klubovi u 4. ligi, koja se zvala Hrvatska liga Zapad.

Srećom po njih nisu bili jedini koji su došli iz nižeg ranga, bilo je tu i drugih klubova koji nisu bili naviknuti na najveću scenu i Istra je na kraju završila sedma, potpuno mirno i bez ikakve brige oko ostanka.

Uslijedila je potom jedna sezona u Pazinki, tada drugom najvećem istarskom klubu. U biti Igor je već u Pazinki igrao na posudbi kao Dinamov igrač, a tu posudbu je sam tražio, jer je smatrao kako za njegov razvoj ne bi bilo korisno u tom periodu sjediti na klupi jer pored Vlaovića vjerojatno ne bi imao preveliku minutažu. Sezonu koju je proveo u Pazinki iskoristio je na najbolji mogući način i u 23 utakmice postigao čak 18 pogodaka.

Vratio se zatim u Dinamo, odnosno tadašnju Croatiju. Po vlastitom priznanju bilo je to ostvarenje sna jer je oduvijek bio dinamovac, uostalom kao i cijela obitelj. U plavom dresu zadržao se jednu sezonu, i u 28 ligaških nastupa postigao 10 pogodaka - odnosno, 14 golova u 42 nastupa u svim natjecanjima. Iako se Dinamo na kraju sezone nije okitio naslovom prvaka zaostavši svega bod za Hajdukom sezona u Dinamu svakako mu ostaje u lijepom sjećanju.

U HNL-u je zabijao Istri, Segesti (2), Neretvi, Zadru, Belišću (2), Inkeru, Marsoniji i Šibeniku. U kupu Bedemu, Belišću i Hajduku, a u Europi Auxerreu. 14 pogodaka zabio je protiv 11 različitih momčadi, a samo je u ligaškom susretu protiv Belišća poentirao u dva navrata u jednoj utakmici a protiv istog protivnika jedan je zabio i u kupu. Dva puta tresao je još i mrežu Segeste, ali ne u istoj utakmici.

Po isteku sezone seli istočnije, u prvoligaša s Drave, točnije u Osijek. Iako, na stolu je imao i ponudu za ostanak u Dinamu, ali otvoreno mu je rečeno da ga vide u vezi, što mu se baš nije svidjelo i zbog toga je na koncu prihvatio ponudu Osijeka i odlučio se na promjenu sredine. I nije pogriješio. Osijek mu je bio posljednja igračka HNL destinacija, a ujedno i najbolja domaća sezona, a tu je stigao i reprezentativni debi... Stvari su se poklopile tako da je reprezentativni debi upisao upravo u Osijeku, '96 u prijateljskoj utakmici protiv Mađarske. U toj je utakmici postigao svoj prvi i posljednji reprezentativni pogodak, taj je gol ujedno bio i 100. gol u povijesti naše reprezentacije.

Sjajni nastupi u HNL-u omogućili su mu prvi inozemni angažman, potpisao je za francuskog drugoligaša Sochaux gdje je također proveo jednu sezonu nakon čega je preselio u njemačku Bundesligu, točnije u Hansu iz Rostocka koja mu je bez dileme bila vrhunac inozemne karijere. Već po običaju i tu se zadržao samo jednu sezonu da bi karijeru završio u austrijskom GAK-u. Bio je to zlatni period kluba u kojem su osvojena dva kupa i jedan, prvi i jedini naslov prvaka.

Igračku karijeru završio je s 32 godine, što je za neke možda prerano, posebice u današnje vrijeme ali za Igora je to veliko ostvarenje jer mu je već sa 19 godina bila upitna karijera i liječnici su mu otvoreno savjetovali da prestane i da se ostavi nogometa.

Igor Pamić je na reprezentativnom planu odigrao pet utakmica pri čemu je zabio jedan već spomenuti pogodak. Bio je u kadru reprezentacije na EP-u '96 u Engleskoj i nastupio u prvom poluvremenu utakmice protiv Portugala. U neko drugo vrijeme možda bi napravio i više, ali u generaciji pored Šukera, Bokšića i Vlaovića bilo je teško očekivati i ostvariti više od onoga što je i dobio.

Trenersku karijeru počeo je u trećeligašu Žminju samo dva mjeseca po završetku igračke. U početku je vodio klince, ali vrlo brzo preuzeo je vođenje prve momčadi. Kasnije je vodio Karlovac, Istru, Koper, Hrvatski dragovoljac, Titograd i GOŠK iz Gabele. Istra je pod njegovim vodstvom 2004. ušla u prvoligaško društvo, isto kao i Karlovac koji je bio trećeligaš kad ga je preuzeo te ga je u samo tri sezone učinio stabilnim prvoligašem, konkurentom za Europu.

Izuzev Karlovca i Istre u kojima je u jednom periodu bio trener na 'duge staze', četiri sezone, prilično dugo za hrvatske prilike - sve ostalo su bile kratke avanture u kojima nije dobio potreban kontinuitet za ostvariti zapaženiji rezultat.

Spomenimo još da je Igor je otac Zvonka Pamića koji je jedan dio svoje karijere proveo igrajući za Dinamo te prerano nesretno preminulog Alena koji je u 24. godini doživio srčani udar dok je igrao mali nogomet.