25. studenog 1997. godine Dinamo (tadašnja Croatia) i Atletico Madrid u susretu prve utakmice osmine finala Kupa UEFA odigrali su na Maksimiru 1-1.

Dinamo je u tom susretu iz prve ruke osjetio staro nogometno pravilo; kad ne iskoristiš brojne prilike i ne zabiješ, budeš kažnjen i primiš gol. Bila je to vjerojatno najbolja predstava naše momčadi te sezone, uraganskih, furioznih 60 minuta i na kraju samo jedan gol u suparničkoj mreži. A za peh (točnije - za kaznu!) jedna jedina lopta upućena prema Ladićevoj mreži u njoj je i završila.

Da je utakmica završila s tri-četiri ili pet pogodaka prednosti u korist Dinama nitko ne bi mogao pronaći ni riječ zamjerke. Krenulo je kako se samo poželjeti moglo, vodstvom već u 2. minuti nakon sjajne akcije Vladimira Petrovića i Edina Mujčina, koju je ovaj drugi pretvorio u vodeći pogodak. Tek onda je uslijedio pravi uragan. Nošeni sjajnom publikom (30.000 gledatelja), modri su totalno razbili uglednu španjolsku momčad i samo je zaista velika sreća spasila obezglavljeni Atletico od potpunog debakla.

Susret je direktno prenosio „Eurosport“, tako da se čitav nogometni svijet mogao uvjeriti u neosporne kvalitete Dinama. Zbilja je šteta što silna nadmoć nije i adekvatno okrunjena pogodcima, što bi omogućilo miran put na revanš u Madrid. Uz pogodak pamtimo četiri velike prigode: Prosinečki, Mujčin, Petrović i prava je šteta što bar još jedna lopta nije završila iza leđa Moline. A to i nisu bile jedine prave prilike. Bilo ih je još - još toliko! Šarić je po boku bio nerješiva enigma, nedostajao je jedino smireni, iskusni „egzekutor“, da brojne šanse pretvori u golove, baš kao što su gosti pretvorili svoju jednu jedinu priliku.

Zbilja šteta što je završilo kako je završilo. Jer, taj gol koji je Atletico postigao u Maksimiru davao mu je zaista velike izglede, pa mu je čak i 0:0 u uzvratu bilo dovoljno za prolazak među osam najboljih.

U redovima naše momčadi nije bilo kažnjenog Krznara (kartoni), ni centarfora Marka Viduke koji se u to vrijeme (neuspješno) borio za australsku vizu za SP protiv Iranaca. Upravo su njegove realizatorske sposobnosti mogle na maksimirskom travnjaku riješiti modre svih briga, od silnih prilika Viduka bi sigurno barem jednu i „ugurao“ u mrežu.

Atletico je tad bio "srpska kolonija", čak sedmorica su bila raspoređena u klubu obavljajući razne uloge; od šefa stručnog stožera Antića, njegovog pomoćnika i sina mu zaduženog za marketing te čak četiri igrača. Tako su nakon 1:1 (koje nipošto nisu zaslužili), najavljivali kako će osvetiti Partizan što su u konačnici na našu žalost i uspjeli. Sve je to trebalo samo još više mobilizirati igrače Marijana Vlaka za madridski uzvrat, no, na „Calderonu“ Dinamo je pao praktički bez ispaljenog metka. Iako su se u momčad vratili i Viduka i Krznar, jednostavno se nije moglo prepoznati sastav koji je 14 dana ranije gazio „Atletico“.

DINAMO: Ladić – Jurić – D. Šimić, Tomas – Šarić, Prosinečki, Jurčić, Mujčin, M. Cvitanović – V. Petrović (od 74. Šokota), I. Cvitanović. – Marijan Vlak.

ATLETICO MADRID: Molina – Aguilera, Santi, Andrej, Prodan – Prieto, Bejbl, Juninho (od 77. Pantić), Lardin (od 46. Caminero) – Bogdanović (od 67. Jose Mari), Kiko. – Radomir Antić.