Nekako eto baš slučajno i zapad idejnog rješenja ima tu rešetku kakvu ima i ta kocka na desnoj strani, sa slike.

Ako je to sve istina kaj isplivava van pa jasno je da će biti sramota, ali žirija.

Kaže chat:

Probao sam ga digitalno prebrojati po obojenim crtama/površinama sjedala, koliko ova rezolucija dopušta. Ne bih tvrdio da je točan broj pojedinačnih stolica, ali odnos donjeg i gornjeg prstena ispada dosta stabilan i kad mijenjam prag prepoznavanja boje.

Kod zapada sam čak pokušao izbaciti onaj ružičasti Media sektor da nam ne napuhuje gornji prsten — i opet gornji ostaje osjetno veći.

Ako cijelu grafiku vrlo grubo normiram na ukupnih 35.000 mjesta, samo da dobijemo osjećaj reda veličine, ispada otprilike:

Zapad: donji ~4.700, gornji ~5.700
Istok: donji ~4.500, gornji ~6.200
Jug: donji ~3.500, gornji ~3.100
Sjever: ~7.200

Ove apsolutne brojke nemoj uzimati kao dokaz — screenshot je premalen za to. Ali omjeri su puno korisniji jer uspoređujemo istu grafičku metodu unutar iste tribine.

Dodatak.

Stranica 71. Programa.

STADION I DOŽIVLJAJ GLEDATELJA
Arhitektonsko rješenje treba predvidjeti kohezivnu i povezanu strukturu gledališta. Radi optimizacije dugoročnih operativnih troškova, zapadna, istočna i južna tribina trebaju biti organizirane u dvije
neovisne razine: primarnu donju etažu i manju gornju etažu koja se može zatvoriti tijekom događaja s manjim brojem posjetitelja.

Stranica 84. Programa
TRIBINE I SPECIJALIZIRANA MJESTA ZA SJEDENJE
Stadion ima ukupni kapacitet od 35.000 natkrivenih sjedećih mjesta, uključujući VIP i VVIP kategorije. Radi optimizacije dugoročnih operativnih troškova, zapadna, istočna i južna tribina trebaju biti
podijeljene na veći donji i manji gornji prsten, koji se mogu neovisno zatvarati tijekom manjih događaja, dok sjeverna tribina ostaje jedinstvena, nedjeljiva cjelina.

https://www.jutarnji.hr/vijesti/zagreb/pobjednicki-projekt-maksimira-manjkav-kapacitet-izostao-trosak-sporan-sjever-15752036?cx_linkref=jl_home_g1

Kome se ne daje klik.

Karta Zagreba iz 19. stoljeća, Medvednica i Sava, povijest Maksimirskog parka, hrast lužnjak i grab, kišni vrtovi, Vladimir Turina, Bobanovo koljeno na glavi milicajca 13. svibnja 1990., crkva sv. Marka, pa tek onda konstrukcija, tribine, sjedenje i tehnički sustavi stadiona...

Sve se to nalazi u knjižici pobjedničkog rada za novi Maksimir koju je Jutarnji dobio na uvid i čiji sadržaj prvi put donosimo javnosti. Dokument od 50 stranica u javnosti se pojavio nakon što su drugi sudionici međunarodnog arhitektonskog natječaja preko sustava EOJN zatražili uvid u pobjednički rad.

Prema neslužbenim informacijama Jutarnjeg, upravo se nakon uvida u kompletnu dokumentaciju priprema nekoliko žalbi međunarodnih arhitektonskih ureda koji smatraju da su tijekom natječaja povrijeđene njegove odredbe. Dio primjedbi odnosi se na ono što u pobjedničkom radu postoji, dio na ono što u njemu nije moguće pronaći, a dio na razliku između onoga što je natječaj tražio i onoga što je žiri na kraju nagradio.

Bez velikih rendera, razradi stadiona posvećena je trećina knjižice
Knjižica ima 50 stranica, ali sedam ih nema smisla uključivati u takvu računicu: naslovnicu, sadržaj, četiri stranice koje služe samo kao naslovne razdjelnice poglavlja te završnu bibliografiju. Ostaju 43 stranice sa stvarnim sadržajem.

Prema dominantnom sadržaju pojedine stranice, njih 18 izravno prikazuje ili objašnjava arhitekturu novog stadiona: koncept zgrade, tribine, razvoj projekta, konstrukciju, komunikacije, sjedenje, tehničke sustave i konačne vizualizacije. To je oko 42 posto sadržajnih stranica knjižice.

Pet od tih 18 stranica gotovo su isključivo veliki renderi. Ako se i njih izdvoji, tekstualnoj, tehničkoj i grafičkoj razradi samog nogometnog stadiona ostaje 13 od 43 sadržajne stranice, odnosno oko 30 posto.

Preostalih 25 stranica bavi se širim projektom i narativom koji ga prati: Zagrebom, odnosom Medvednice i Save, Maksimirskim parkom, ekologijom i krajobrazom, masterplanom, prometom, atletskim stadionom, sportskim dvoranama i terminalom Borongaj.

Još dvije stranice unutar samog poglavlja o Maksimiru dominantno su posvećene Turini, povijesti stadiona i teorijskom obrazloženju otvorene arene. Tek nakon toga knjižica dolazi do pitanja zbog kojih je natječaj posljednjih dana pod povećalom arhitekata koji su na njemu sudjelovali.

Piše 35.000, ali nema računa kako se došlo do 35.000
Jedna od prvih stvari koje su nakon pregleda knjižice otvorili stručnjaci jest kapacitet gledališta. Natječajni program odredio je približno 35.000 sjedećih mjesta, a naručitelj je tijekom odgovaranja na pitanja natjecatelja dodatno pojasnio da je ukupni kapacitet od oko 35.000 mjesta obvezan parametar.

Pobjednički tim na 25. stranici knjižice navodi kako je "geometrija gledališta projektirana za 35.000 gledatelja". Na 46. stranici, u tablici površina i kapaciteta, ponovno je upisano točno 35.000 mjesta.

Ono čega u knjižici nema jest brojčani obračun u kojem se tih 35.000 može provjeriti.

Na stranici 41 nalazi se zasebna shema sjedenja s nacrtanim tribinama i označenim standardnim, VIP, gostujućim, pristupačnim i medijskim mjestima. Nigdje uz njih, međutim, nije naveden kapacitet zapadne, istočne, sjeverne i južne tribine niti broj mjesta po sektorima.

Sjever je trebao biti jedan nedjeljivi prsten
Knjižica otvara još jedno pitanje koje se izravno odnosi na navijače Dinama. Natječajni program tu je bio vrlo precizan. Zapadna, istočna i južna tribina trebale su biti organizirane na dvije neovisne razine, s većim donjim i manjim gornjim dijelom koji se može zatvoriti na slabije posjećenim utakmicama.

Za Sjever je propisano nešto drugo."Sjeverna tribina treba ostati jedinstvena, nedjeljiva cjelina neovisno o predviđenom broju sjedećih ili stajaćih mjesta”, stoji u programu, uz objašnjenje da tu tribinu tradicionalno koriste domaći navijači.

Na drugom mjestu dokument je još precizniji: Sjever, namijenjen organiziranim skupinama domaćih navijača, "treba biti projektiran kao jedinstveni, nedjeljivi prsten kako bi se potaknula ujedinjena atmosfera", uz kapacitet od 5500 do 7000 mjesta i mogućnost safe-standing režima.

Takva se organizacija najavljivala i prije raspisivanja natječaja. Član Dinamova Odbora za stadion Ivan Nauković u rujnu prošle godine javno je govorio kako će ostatak stadiona imati dvije etaže, a sjever će biti u jednome dijelu.

U pobjedničkoj knjižici prikaz je drukčiji. Na shemi sjedenja na 41. stranici Sjever je prikazan u dva jasno odvojena horizontalna pojasa gledališta, a zaseban konstrukcijski model sjeverne tribine također pokazuje dvije razine.

Istodobno je natječajnim programom južna tribina predviđena u dva gledališna prstena, s potpuno odvojenim sektorom gostujućih navijača prvenstveno u jugozapadnom dijelu, također na dvije razine.

To znači kako su u pobjedničkom rješenju domaći navijači na Sjeveru, barem prema osnovnoj etažnoj organizaciji prikazanoj u knjižici, dobili isti princip smještaja koji je program predvidio za gostujući sektor na Jugu: dvije razine. Natječaj je za domaći Sjever izričito tražio jedinstveni, nedjeljivi prsten.

Šest prikazanih faza razvoja projekta pokazuje da VG13 ni u jednoj fazi koju je uključio u knjižicu nije razmatrao zatvaranje uglova i povezivanje tribina u kontinuirani prsten. Od prve skice do konačnog prijedloga četiri tribine ostaju odvojene, iako je natječajni program tražio "kohezivnu i povezanu strukturu gledališta".

Tražena procjena troška u knjižici se ne vidi
Još konkretnija razlika pojavljuje se kod novca. Tijekom natječaja jedan je sudionik izravno pitao koliko detaljna mora biti procjena troškova gradnje koja se prilaže uz rad. Grad Zagreb je odgovorio kako u obveznom tekstualnom prilogu, odnosno knjižici, treba biti naveden ukupni procijenjeni trošak građenja nogometnog kompleksa u Zoni C.

U 50 stranica pobjedničke knjižice takav iznos nismo pronašli.

Na stranici 46 nalazi se tablični prikaz površina i kapaciteta. Na stranici 48 autori u poglavlju o izvedivosti i dugoročnoj održivosti općenito objašnjavaju kako bi prefabrikacija, racionalna konstrukcija i ograničen broj materijala trebali smanjiti troškove građenja i održavanja. Broj ukupne procjene građenja Zone C ne navode.

Financijski okvir koji je naručitelj odredio za nogometni kompleks bio je 204,225 milijuna eura bez PDV-a.

Međutim, Grad Zagreb je istodobno u odgovorima natjecateljima unaprijed naveo kako procijenjeni trošak koji dostave autori služi kao orijentacijski pokazatelj za stručne savjetnike i žiri te kako nije podatak zbog kojeg rad automatski mora biti isključen.

No mogućnost ekonomične realizacije u odnosu na zadani financijski okvir bio je jedan od četiri stručna kriterija prema kojima su radovi trebali biti ocjenjivani.

Statika postoji, ali stručni savjetnik tražio je znatno detaljniju razradu
Tvrdnja da pobjednički rad konstrukciju praktički nije razradio također ne proizlazi iz knjižice.

Stranice 32 do 37 posvećene su konstrukcijskom konceptu i preliminarnim proračunima. Autori prikazuju računalne modele, aksijalne sile, momente i pomake te navode kako su izrađena dva zasebna modela konačnih elemenata.

Stadion opisuju kao četiri konstrukcijski neovisna krila. Armiranobetonske tribine i čelični krov nazivaju dvama "neovisnim konstrukcijskim svjetovima" koji vizualno gotovo dodiruju jedan drugoga, ali bi konstrukcijski trebali funkcionirati odvojeno.

Problem je što takva prezentacija nije uvjerila stručnog savjetnika za konstrukciju Borisa Vranješa, angažiranog u sklopu samog natječaja.

Za pobjednički koncept napisao je da je prezentacija nosive konstrukcije nedostatna, da je upinjanje krovnih konzola "konstruktivno nedovoljno uvjerljivo" te da način realizacije i prijenosa opterećenja ostaje "nedovoljno razrađen i tehnički upitan".

Žiri je, međutim, konstrukciju pobjedničkog rada ocijenio "racionalnom, ekonomičnom i izvedivom", a predsjednik Ocjenjivačkog suda Toma Plejić naknadno ju je opisao kao "jako logičnu, jako racionalnu i jako elementarnu". Dodao je da projekt ima "detaljan statički dio" te da će se pojedina rješenja dodatno razrađivati u sljedećim fazama.

Na renderima ostali tragovi AI obrade
Knjižica otkriva i niz tragova generativne AI obrade na vizualizacijama koje su nakon objave rezultata praktički postale sam projekt u očima javnosti. Na okolnim zgradama pojavljuju se nepravilno zakrivljene fasade i prozori, pojedini arhitektonski detalji gube konzistentnu geometriju, a ljudi i sitni elementi okoline na nekim mjestima prelaze iz fotografskog u generirani prikaz.

Najupadljiviji je koncertni render na cijeloj 42. stranici. Travnjak je pretvoren u koncertni parter s tisućama ljudi i mobitela dok se na pozornici i dvama velikim ekranima pojavljuje plavokosa pop-izvođačica oblikovana u stilu Taylor Swift.

Korištenje AI alata za postprodukciju vizualizacija samo po sebi ne dokazuje povredu natječaja. No objašnjava dio nepravilnosti na renderima zbog kojih se iz njih ne može pouzdano zaključivati o stvarnim dimenzijama, broju sjedala ili odnosima pojedinih dijelova građevine.

U javnosti se novi Maksimir dosad uglavnom procjenjivao prema nekoliko vizualizacija. Punih 50 stranica otkriva nešto drugo: projekt s opsežnim narativom o Zagrebu, Maksimiru, Turini, ekologiji i pejzažu, šest stranica preliminarne konstrukcijske analize, sheme prometa i instalacija, ali i niz podataka koje iz prikazanog materijala nije jednostavno provjeriti.

Broj od 35.000 mjesta napisan je na dvije stranice, ali bez zbroja po tribinama. Sjeverna navijačka tribina u programu je trebala biti jedinstven, nedjeljivi prsten, a u pobjedničkoj je knjižici prikazana na dvije razine. Traženu ukupnu procjenu vrijednosti gradnje Zone C u knjižici nismo pronašli.

A od 43 stranice sa stvarnim sadržajem, njih 18 izravno je posvećeno samom nogometnom stadionu. Kada se izostavi pet cjelostraničnih rendera, na njegovu arhitektonsku, grafičku i tehničku razradu otpada 13 stranica.

Meni je sad zapravo zanimljiviji trag nastanka cijelog Programa nego samo prepucavanje oko toga kaj je netko kasnije mislio pod „kohezivnom i povezanom strukturom gledališta“.
Jer taj tekst nije pao s neba. Službeni Natječajni program ima jasno navedenog izrađivača, tim i projektnu strukturu, a za zonu C posebno definira projektni zadatak za stadion.

Netko je taj tekst prvi napisao, netko ga je doradio, netko je dao primjedbe, netko ih je ugradio, a netko je Program na kraju formalno prihvatio. Da to nije nikakva teorija vidi se i iz samog službenog ustroja natječaja: Grad je naručitelj, DAZ provoditelj, a Zavod za prostorno uređenje Grada Zagreba naveden je kao izrađivač Programa.

Uz to, iz zapisnika Ocjenjivačkog suda vidi se da prije konačne verzije nisu samo pasivno dobili Program i krenuli ocjenjivati. Raspravljalo se o natječajnoj dokumentaciji, stručni članovi davali su preporuke, Plejić ih je objedinjavao, a zasebno su postojale preporuke člana Zajedničkog povjerenstva Ivice Rovisa i očitovanje Tomaševića. Nakon toga dokumentacija je usuglašavana i prihvaćena.

Još zanimljivije, sam Program na zadnjoj stranici navodi od čega je projektni zadatak za nogometni kompleks uopće sastavljen. Tamo su stare programske potrebe GNK Dinamo iz 2019., BLOS-ova studija, revizija potreba Dinama iz siječnja 2025., UEFA/HNS/FIFA dokumenti i zahtjevi Gradskog ureda za obrazovanje, sport i mlade. Dakle, sasvim je moguće da ona famozna formulacija nije izvorno nastala tamo gdje danas svi pretpostavljamo, nego je kroz nekoliko dokumenata i nekoliko ruku završila u konačnom Programu. Sve te podloge službeno su navedene u samom Programu.

Postojala je verzija Programa prije rada Ocjenjivačkog suda, zatim preporuke, izmjene i konačna verzija. Negdje u tom lancu trebalo bi se vidjeti kad se formulacija „kohezivna i povezana struktura gledališta“ prvi put pojavila, je li naknadno mijenjana i tko ju je na kraju prihvatio.

Ista stvar vrijedi i za kasnije odgovore natjecateljima. Službena stranica natječaja izričito kaže da na stručna pitanja povezana s natječajnom dokumentacijom odgovore daju članovi Ocjenjivačkog suda, i to zato što ti odgovori mogu utjecati na način izrade natječajnih rješenja.

Znači, kad je netko pitao smiju li tribine biti odvojene i što zapravo znači „kohezivna i povezana struktura gledališta“, ni taj odgovor nije napisao duh sveti. Netko ga je formulirao, netko usuglasio i netko iza njega stao kao službenog odgovora Ocjenjivačkog suda.

A baš tu postaje zanimljivo usporediti tri stvari: kaj je pisalo u radnoj verziji Programa, kaj su stručni članovi kasnije preporučivali i kaj je natjecateljima službeno odgovoreno.

Kad se to jednom posloži kronološki, dosta toga kaj se danas pokušava objasniti naknadnim interpretacijama moglo bi postati jako zanimljivo javnosti..

Ako se nekome da čitati. Tekst je preuzet sa Facebooka. Gdin. Miroslav Kicic.

Turina nije doskočica. Ali nije ni kriterij.

Nakon predstavljanja pobjedničkog rješenja za novi Maksimir, rasprava je očekivano skliznula u ukus. Jednima je to futuristička arena, drugima betonski bunker. Jedni govore o hrabrosti, drugi o ružnoći.
Postoji, međutim, pitanje koje s ukusom nema nikakve veze. Otvorio ga je, nehotice, sam predsjednik Ocjenjivačkog suda.

Odgovarajući na kritike, arhitekt Toma Plejić rekao je da povezivanje sa starim stadionom „na neki način nije bila intencija ovoga natječaja“. Dodao je da je natječaj tražio rješenje za novi stadion i da je pobjednički rad jedini od 88 pristiglih povukao paralelu sa starim Maksimirom. Ocjenjivački sud je, prema njegovim riječima, kroz analizu svih radova prepoznao vrijednost upravo te poveznice.
Pročitajmo to polako. Natječaj nešto nije tražio. Jedan je rad to ipak ponudio. Žiri je u tome prepoznao vrijednost. I taj je rad pobijedio.

U službenom obrazloženju prve nagrade ta poveznica nije usputna napomena. Obrazloženje počinje tvrdnjom da su identitet i duh izvornog stadiona polazište koncepcije. Zatim hvali prijedlog jer „inventivno reinterpretira izvorne kvalitete Turinina stadiona: lakoću lebdećih ploča, autonomiju tribina, monumentalnost konstrukcije i presudnu ulogu praznina“. Turina nije fusnota. Turina je okosnica legitimacije.

Osamdeset i sedam timova pročitalo je isti program

Stručni kriteriji iz uvjeta natječaja su četiri: savladavanje prostorno-programskih uvjeta, cjelovitost urbanističko-arhitektonske ideje, ekonomičnost ostvarenja te doprinos kvaliteti građenja, javnim prostorima i održivosti. U njima nema Turine, ni kao zahtjeva ni kao posebno vrednovane kategorije.
Činjenica da je samo jedan rad od 88 povukao paralelu sa starim stadionom nije dokaz genijalnosti tog rada. Ona je prije svega dokaz o tome kako je program bio napisan. Osamdeset i sedam timova iz više od dvadeset zemalja, među njima i vrlo iskusni stadionski projektanti, pročitalo je isti dokument. Nitko od njih u njemu nije prepoznao poziv na dijalog s Turinom. To nije kolektivni propust natjecatelja. To je vjerno čitanje teksta koji to nije tražio, a predsjednik žirija to i potvrđuje.

Natječaj nije kviz

Arhitektonski natječaj počiva na jednostavnom dogovoru. Naručitelj unaprijed kaže što traži i po čemu će se ocjenjivati. Natjecatelji daju mjesec rada da bi odgovorili upravo na to. Anonimnost i međunarodni žiri štite taj dogovor, ali ga ne zamjenjuju.
Ako se vrijednost koja „nije bila intencija natječaja“ pokaže kao jedna od ključnih vrijednosti pobjedničkog rada, dogovor je narušen. Ne formalno, nego sadržajno. Žiri ima pravo prepoznati kvalitetu koju nije predvidio. Nema pravo da ta nepredviđena kvaliteta, bez ikakve objave, postane odlučujuća mjera.

Tu nastaje pitanje na koje nitko ne može odgovoriti: koliko bi od tih 87 timova ponudilo vlastitu, možda i uvjerljiviju interpretaciju Turine da su znali da se to cijeni? Poanta nije da bi neki drugi rad bio bolji. Poanta je da to više ne možemo znati. Kad se kriterij pojavi nakon predaje, natjecanje se ne vodi među 88 rješenja. Vodi se između jednog rada i 87 radova koji su igrali drugu igru.
Zato je legitimno tražiti ono što bi trebalo biti samorazumljivo. Pod koji je od četiri službena kriterija svrstana poveznica s Turinom i kolika joj je težina dana?

Kojeg Turinu?

Pretpostavimo ipak da je poziv na Turinu opravdan. Tada se mora odgovoriti na pitanje koje obrazloženje zaobilazi: na kojeg se Turinu poziva?
Vladimir Turina je 1946., s Franjom Neidhardtom i konstruktorom Eugenom Erlichom, zamislio Maksimir kao zelenu arenu u pejzažu. Bila je to potkova otvorena prema perivoju, s dijelom gledališta nasutim u teren i s vizurama prema šumi i Medvednici. Konstrukcija zapadne tribine bila je snažna i izražajna. Ali cjelina je bila zamišljena kao stadion koji postaje dio krajolika, a ne objekt koji ga nadvladava.
Taj stadion nikada nije dovršen onako kako je zamišljen. Istočna tribina iz 1961., južna iz druge polovice šezdesetih i kasnije intervencije postupno su zatvarale izvorni koncept. Hrvatska tehnička enciklopedija bilježi da se to događalo usprkos Turininu snažnom protivljenju i da je prvobitna ideja danas gotovo neprepoznatljiva.

Na što se onda žiri poziva? Na izvornu prostornu ideju otvorenosti? Na konstrukciju zapadne tribine? Ili na današnji kompromisni kompleks, koji je Turina osporavao? Tko se poziva na Turinu, mora reći na kojega. Inače Turina prestaje biti arhitekt i postaje žig autentičnosti.

Beton nije Turina

Obrazloženje žirija tvrdi da projekt reinterpretira lakoću, autonomiju tribina, monumentalnost i praznine. Isti tekst pobjednički rad opisuje kao četiri volumena u gotovo suprematističkoj kompoziciji, s armiranobetonskim tribinama sirovog i robusnog karaktera.
Monumentalnost i beton doista pripadaju Turininu Maksimiru. Ali iz toga ne slijedi da je monumentalni betonski volumen nastavak Turine. Dvije zgrade nemaju isti ideju samo zato što su izlivene od istog materijala. Turina bitna ideja bila je odnos: arhitekture i praznine, tribine i pejzaža, stadiona i perivoja. Beton je bio sredstvo te ideje, a ne njezin sadržaj.

Indikativno je i ono što žiri piše u preporukama za daljnju razradu. Traži da se dodatno artikuliraju otvoreni uglovi i da kosi zidovi evakuacijskih pravaca budu propusniji. Traži i da se sjeverna granica prema parku oblikuje kao „otvorena i nastanjiva stoa, a ne zatvorena sigurnosna kulisa u šumi. Ako povezanost s parkom tek treba doseći, ona je obećanje. A obećanje nije kvaliteta koja je mogla odlučiti natječaj.

Stadion nije spomenik

Na kraju ostaje najjednostavnije pitanje: zašto bi dijalog s Turinom uopće trebao biti presudan?
Novi Maksimir nije memorijal. To je sportska građevina koja će biti izgrađena javnim novcem, koja mora desetljećima služiti Dinamu, Zagrebu i reprezentaciji. Njezina se kvaliteta mjeri time kako funkcionira na dan utakmice i bez nje. Mjeri se i time kako se gledatelji kreću i kako se evakuiraju, kakva je vidljivost i akustika, koliko je konstrukcija racionalna, koliko košta održavanje i kako se objekt prilagođava vremenu. Turina može biti referenca, povijesni sloj, inspiracija i dio identiteta mjesta. Ne može biti zamjena ni za jedno od tih pitanja.

Postoji i dublja ironija. Turina 1946. nije projektirao stadion koji izgleda kao djelo nekoga prije njega. Rješavao je probleme svojega vremena, pejzaž, konstrukciju i masu ljudi, do kraja i bez nostalgije. Zato je ostao važan. Autentično nasljeđe Turine nije stadion koji ga citira, nego stadion koji jednako radikalno rješava probleme našega vremena. Po tom mjerilu, interpretacija interpretacije najmanje je turinovski mogući odgovor.

Ovaj tekst ne tvrdi da je natječaj formalno nepravilno proveden. Ne tvrdi ni da je pobjednički rad loš, ni da bi neki drugi bio bolji. Tvrdi nešto uže i teže osporivo: da je jedna od ključnih vrijednosti kojom se opravdava izbor, prema riječima samog predsjednika Ocjenjivačkog suda, bila izvan onoga što je natječaj tražio.

Iz toga proizlaze tri pitanja na koja javnost ima pravo dobiti odgovor.

Prvo, pod koji je od službenih kriterija svrstana poveznica s Turinom i kolika joj je težina dana?

Drugo, na koju se točno Turininu ideju žiri poziva kad govori o reinterpretaciji?

Treće, kako se povezanost sa zelenim Maksimirom može navoditi kao kvaliteta rada ako je žiri istodobno traži kao preporuku za doradu?

Turina nije doskočica. Bio je jedan od najvećih hrvatskih arhitekata dvadesetog stoljeća i zaslužuje ozbiljno čitanje. Upravo zato se ne smije postati naknadni kriterij ni retorički alibi. Baština nije argument koji se podrazumijeva. Baština je argument koji tek treba dokazati.

Toma Plejić, predsjednik Udruženja hrvatskih arhitekata i ocjenjivačkog suda za novi stadion Maksimir ostaje na tome da je izabrano rješenje za novi stadion najbolje.

- Dobili ste perfektan stadion, novi stadion, stadion za budućnost po najvišim standardima. Shvatit ćete, treba vremena, strpite se još malo. Neka prođe čitava procedura, neka se završi i da napravimo ozbiljnu presicu, s ozbiljnim materijalima, kazao je.

https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/zdrav-razum-4550-la-nura-es-una-firma-que-nacio-del-insaciable-deseo-de-conoc-15751866?cx_linkref=jl_home_g2_g3

Ako netko neće dati klik jutanjem, tekst je dolje.

Toma (Plejić) me već tjedan dana uvjerava da sam zapravo nevjerni Toma, zakržljale estetike, poprilično potumplana, a sve samo zato što ne razumijem njegovo genijalno oko koje je u master projektu Talijana za Dinamovu novu kuću vidjelo ono što 80 posto građana Hrvatske ne vidi - ljepotu poluotvorene propuh kutije!

To što nude Toma & co., one starije već na prvu ​neodoljivo podsjeća na velebno graditeljstvo i komunističku ekspanziju arhitekata "novog doba" koji su nam ostavili gomile "limenki", sivilo, veće ili manje kutije na pustopoljinama. Primjerice, novozagrebačke spavaonice dugo će ostati spomenik "arhitekturi koju je teško razumjeti", ali problem je što se slična praksa tipa "što više, što skuplje i što manje" lijepo nastavlja... Dovoljno je doći na zagrebačku Trešnjevku pa da svakom s tri čiste u glavi bude jasno što loš urbanizam i arhitektura mogu učiniti pod krinkom struke.

No, vratimo se temi. Naime, Tomica i Tonči, ali i Zvone pokleknuli su pred Tomom i ocjenjivačkim sudom za projekt stadiona u Maksimiru. Šaptom su pali! Digli su svoj palac "za ono što je odlučila struka" nadajući se da ona "zna što radi" odnosno da će se hrvatska javnost takva kakva je, pokorna, poslušna, osobito nesklona uličnom iskazivanju nezadovoljstva, pokriti po ušima, dva-tri dana gundrati i odustati, a karavane će i dalje prolaziti. No, ovaj je put "struka" pretjerala pokušavajući Dinamo i reprezentaciju strpati u "propuh arenu", kako "projekt" od prve objave rješenja unisono zovu oni od kojih se očekuje samo da caltaju 200 milijuna eura, ali bez prava glasa.

Možda će zvučati kao teorija zavjere, ali sve teže je vjerovati da se "kutija" pojavila slučajno među osamdesetak uradaka iz više od 20 zemalja. Kažu, samo su Talijani znali čitati i "između redaka" propozicije natječaja te su zaključili da trebaju "spojiti staro i novo i Turininu viziju stadiona!?" Nigdje i ne piše "da tribine moraju biti povezane i jedinstvene". Iskreno me zanima, primjerice, kako su to mladi Talijani "shvatili Turinu" i podastrli mu hommage na Maksimiru, spojili "staro i novo", dok je ostatak natjecatelja ostao gluh i slijep na ono što piše "između redaka u projektnom zadatku"!?

Kako bilo, onim što su iznjedrili, a ocjenjivački žiri poslije ukupno četrdesetak sati vijećanja o osamdesetak projekata prihvatio, pokazalo se, nisu fascinirani građani, pa čak ni politika jer su i Tomašević i Glavina ipak smanjili doživljaj, kao i "rezolutni" Zvone Boban. Dakako, nakon svega je pitanje što će to na kraju osvanuti u Maksimiru, točnije hoće li Plejićeva i dalje uporna "propaganda Talijana švicarskog obrazovanja" uspjeti oktroirati neželjeni stadion ili će glas javnosti ipak "vratiti kutiju pošiljateljima".

Naime, Toma ovih dana nemilice hara medijskim prostorom svojim ad hominem pristupom priči. Svima koji ga ne poslušaju i ne razumiju izabrani projekt, zalijepit će etiketu arhitektonskog analfabeta, a to znači i bez prava na stav. Takvima Plejić drži lekcije tipa "arene su za periferiju, a ne za grad i Maksimir"! No, pritom vrijeđa i kolege, njih više od 80, s drugačijom vizijom.

"Nije ovo bio natječaj za bunkere, ovo je izbalansirani rad. Čista istina, stroj za paklene euforične trenutke. Ovo nije zatvorena kutija. Koja kiša, koji vjetar? Stvaraju se umjetne priče za malu djecu. Ovim projektom šalje se intenzivna poruka gradu, državi, svijetu i zato nam treba. Nedostaju nam takvi vrhunski projekti", grmi ovih dana Toma u obranu izabranog i dodaje - ne može o tako sofisticiranom projektu svatko razgovarati. Samo je trebao dodati - rulja pa da se urbi et orbi shvati s kakvim primitivcima ima posla. U to bi nam ime uzeo i dar govora. Nije mu problem što se "svi ne slažu", treba vremena, kaže uz tvrdnju da bi "propuh arena", ako se izgradi, mogla biti al pari monumentalnim građevinama diljem svijeta. Što se pak tiče odustajanja, "ne može to ni zamisliti". Kao, sramota za državu, propuštena šansa za ostvarenje Turinine vizije!? Premda, kad je krenula priča o stadionu, nije bila riječ o zadatku koji bi trebao uroditi "starim u novom betonu".

Baš me zanima "projektni zadatak" za gradnju na zemljištu srušenog Vjesnika! Naime, godinama je Ulrichov neboder propadao i zjapio prazan. Neće se rušiti, govorilo se, jer je to spomenik modernističkoj arhitekturi! A onda je izgorio i nestao u prašini. No, teško da bi projektanti nekog budućeg zdanja na tom prostoru predlagali novi a stari neboder kao hommage Antunu Ulrichu. Poruka je to i za maksimirsko zdanje i navodnu hrvatsku Caju Mágicu (magičnu kutija). Naprosto, priča nije uspjela pa se dogodilo nevjerojatno - na istoj su strani politika i građani. Pokazali su palac dolje Tomi i društvu, pa i po cijenu da ih se proglasi primitivcima, što se rubno već i pokušava.

Polak ti nije baš dobar primjer jer je sudjelovao u natječaju.

No, svejedno je dobro vidjeti da postoji Pravilnik koji bi donekle trebao regulirati ponašanje arhitekata.

Nekako mi se čini da se žiri (čitaj plejić i fabijanić) namjerno posrao i popišao po bariću (75.) i polaku (79.).

Nisu baš ti radovi takva katastrofa da završe na tim mjestima, dok su recimo visoko plasirani radovi 18.-20., 24., 47.,48., 68.

Evo mene zaista zanima sa koje to tribine bi se trebao gledati park?

Po renderu se sa donje etaže istoka ne vidi park zbog betonskog tobogana, pa pretpostavljam da je tako i sa donje tribine zapada.

I o kojem onda mi pogledu pričamo?

Sjetio sam se još jedne.

Prva tekma nakon zimske pauze, 2005., Dinamo - Zagreb, 1-2, početak silaska u ligu za bedaka.

Ostatci snijeg, stisla zima, blato, grudanje s ostatcima onog leda, teren kaljuža, lagani povjetarac iz maksimirske šume.

Ma milina. :clap:

I onda mi struka ide pričati o komunikaciji između dvije tribine, eventualnoj doradi s pleksiglasom idejnog rješenja novog stadiona od 200 milijuna eura.

Evo, samo se dodatno nanerviram.

E toooo.

Dobro si me podsjetio.

Dinamo - Spartak Trnava, nakon 48 godina.

Kaj smo gledali i kako smo se osjećali?

Valjda je to ta otvorenost i komunikacija prema maksimirskoj šumi na kojoj moramo biti zahvalni.

E sad smo konačno došli do biti. Ti u tome vidiš duh Dinama, ja ga ne vidim i to je skroz legitimno. Ali onda nemoj od toga radit priču da bi i nama ostalima taj “duh” trebao bit važniji od svega ostalog, jer je važan. Samo ga ne vidimo u četiri razmaknute tribine i naknadnoj priči o Turini. A ovo “ne prodajmo dušu za konfekciju i komfor” je meni bezveze dilema. Pa valjda možemo imat stadion koji ima karakter i koji je kompaktan, zatvoren, natkriven i udoban. Nije izbor ili remek-djelo s dušom ili IKEA arena. Meni je čak obrnuto: nemoj mi prodavat arhitektonsku priču pod “DNK Dinama”, a onda sve ono kaj navijač normalno očekuje od stadiona proglasit banalnim komforom i konfekcijom. Dinamo nije nastao iz otvorenih uglova, lebdećih ploča i stručnih referenci nego iz ljudi, tribine, atmosfere i osjećaja da si u kotlu. Ako tebi ovaj projekt daje taj osjećaj, super. Ali nemoj nama koji ga ne vidimo u tome objašnjavat da smo se zalijepili za “vizualno percipirani komfor”. Možda jednostavno gledamo isti stadion i vidimo potpuno drugu stvar. Budući korisnici su se itekako po tome svemu prilično izjasnili, unatoč svim mogućim pr člancima.

Čekaju da prođe žalbeni rok za nove slike, ali ne čekaju završetak žalbenog roka kako bi na svoje stranice stavili podatak da su pobijedili.