Prvi i drugi odlomak

Evo je

Prvi službeni susret s bečkim Rapidom dogodio se u jesen 1971. godine u 2. kolu Kupa Uefe. Nakon zagrebačkih 2:2 u uzvratu je u Beču bilo 0:0 i zeleni su prošli dalje zahvaljujući golovima u gostima.

Međutim, međusobni susreti ovih dviju momčadi sežu još dublje u povijest.

Prvi takav odigran je u svibnju 1920. godine kad je u poslijeratno vrijeme, nimalno zahvalno za život, a kamo li za nogomet, Građanski bio bečki gost.

Domaćini su slavili s minimalnih 3:2, a u spomenici kluba iz 1938. ostalo je zapisano:

„Internacionalni saobraćaj bio je dosta skučen. Bojkot centralnih vlasti bio je još uvijek na snazi i igranje s bečkim i peštanskim klubovima stoga nemoguće. Gradjanski kao prvi evropski klub probija bojkot i odlazi u Beč, da odmjeri snagu s tadanjim divom, Rapidom. Gradjanski ulazi dakle u historiju nogometa kao prvi nosilac ideje mira i visokog etičkog shvaćanja o svrsi i cilju sporta.“

Za novi susret čekalo se sve 1936. godine kad pod vodstvom Martona Bukovija u Zagrebu Rapid pada s nevjerovatnih 4:1 za Purgere.
Momčad zelenih u to je vrijeme bila okosnica austrijske reprezentacije, takozvanog Wunderteama Huga Meisla.

Godine 1951. Rapid je doputovao u Zagreb predvođen reprezentativcima golmanom Zemanom, pomagačem Hanapijem, napadačima braćom Korner, Probstom i drugim majstorima poslijeratnog austrijskog wunderteama. Dinamo se pojačao Zlatkom Čajkovskim. Kako je Franjo Wolfl opet imao jedan od svojih velikih dana, Rapid je senzacionalno deklasiran s velikih 6:2!

Još jedan prijateljski susret odigran je u listopadu 1984. godine u kojem su ponovno zeleni deklasirani s još snažnijih 5:1

Malo kompliciram, ali eto.

Klub je osnovan pod nazivom Prvi hrvatski građanski športski klub, a ime Građanski je došlo nešto kasnije.

Hvala dinamomania (Instagram) na fotografiji članka

Na današnji dan 19. listopada 1924., na utakmici protiv sarajevskog SAŠK-a svečano je otvoreno igralište “Pobjede”, odnosno stadion Građanskog u Koturaškoj.

Gradsko poglavarstvo klubu je zemljište dodijelilo još u svibnju 1923. godine, ali se njegova finalizacija odužila prvenstveno zbog velike poplave Save, ali i financijskih poteškoća.

Prvotno je planirano da će za izgradnju stadiona trebati izdvojiti 500.000 dinara, međutim troškovi izgradnje na kraju su dosegli 2.400.000 dinara.

Igralište je otvorio Stjepan Radić, a blagoslovio ga je župnik crkve svetog Marka, monsinjor Svetozar Rittig.

“Nogometni teren bio je veličine 110m duljine i 76m širine. Na zapadnoj strani podignuta je tribina kapaciteta 1684 sjedala, popularna ‘drvenjara’.
Podnožje tribine građeno je od betona, dok je u ostalom dijelu bila ozidana drvena konstrukcija. Ispod tribine bio je uređen prostor s 23 sobe, i to 13 klupskih prostorija za sve sekcije kluba, svlačionice za igrače, 4 sobe s po 8 tuševa, dok su ostale sobe poslužile za 'farmu'.
Meho Brozović pojasnio je što je bila 'farma': ‘Stanovao sam, zajedno s još nekim igračima, na igralištu ispod drvenih zapadnih tribina. To se zvala farma. Sjećam se da su igrači prve uvijek davali 'pinklec' za farmu.’ ”

Nakon što je komunistička vlast nasilno ugasila Građanski, Dinamo nastavlja ovu slavnu tradiciju i svoje domaće utakmice sve do 1948. godine igra na stadionu “Pobjede”
Na njemu je i krenuo njegov pohod na naslov prvaka 1948. , a posljednju prvenstvenu utakmicu na ovom slavnom stadionu odigrao je protiv Crvene zvezde 7.4.1948. nanijevši joj težak poraz s čak 5:1

Rajković je 1937. prešao u Trnjanski športski klub Derby, pa tehnički nije otišao u rat kao igrač Građanskog, međutim od bivših igrača, Emila Peršku i Bracu Babića su ubili partizani ulaskom u Zagreb.

O ostalim ključnim djelatnicima znam samo ovo:

Slavko Torbar - predsjednik Građanskog od 1937. do 1941. istaknuti HSS-ovac koji je u vladi Cvetković-Maček bio ministar pošta i brzojava, a u vezi s pučem Lorković-Vokić u rujnu 1944. uhićen i zatočen, pa nakon toga emigrirao u Argentinu.

Dr. Fedor Čačić, predsjednik Građanskog 1911 kad se Građanski raskolio na dvije opcije, vojni sud u Zagrebu osudio na smrt u kolovozu 1945.

Marko Rajković kapetansku traku Građanskog zaslužio je svojom bespoštednom borbom.

Daleko od toga da mu je igra bila negledljiva. Ma ne, ona je često bila “bečki valcer”, ali kad se trebalo postaviti na protivnika, Rajković je bio nepremostiva prepreka.
Iz istog razloga bio je i ljubimac istoka Koturaške.
Bio je plećat, šijat, stabilan, uporan, težak, brz i jak. Igrao je najviše u paru s Huglom i kasnije s Bivecom. Od 1928. do 1937. odigrao je ukupno 158 službenih utakmica za Purgere.

Osim na terenu bio je vođa i primjer kako kapetan mora postaviti svoja leđa za obranu kluba i izvan njega. Posebno u teškim trenutcima kao što su za Građanski bila ona početkom 1930-ih.

S borbom je živio na terenu i izvan njega, a u borbi je i ugasio svoj život.
Na današnji dan, 15.10.1941. kao vojnik Hrvatske legije, član 369. pojačane hrvatske pukovnije u ukrajinskom gradu Černavka kraj Poltave.

Marko Rajković na slici treći s lijeva u pobjedničkoj momčadi nad Liverpoolom 17. 5. 1936.
(S lijeva na desno: Pogačnik, Urch, Rajković, Antolković, Lešnik, Hügl, Medarić, Pleše, Jazbinšek, Kokotović, Kovačević)




Na slici: Rajković kao kapetan Građanskog 26. svibnja 1935. predaje cvijeće kapetanu Hajduka Leu Lemešiću. U toj utakmici Građanski odnosi pobjedu s 5:1

Tomislav Rukavina rođen je na današnji dan 1974. godine.

Za plave je debitirao 18. veljače 1996. godine u visokoj 5:1 pobjedi protiv zaprešičkog Inkera.
S Dinamom je do 1999. godine osvojio pet naslova prvaka i dva puta podigao Rabuzinovo sunce.

Odigrao je ukupno 118 utakmica, upisavši pritom i 9 pogodaka.
Možda se najviše pamti onaj u Ligi prvaka kad su Purgeri odnijeli domaću pobjedu nad Portom 3:1

Iz Dinama odlazi u Veneziu, a 2003. godine prelazi u splitski Hajduk. Tamo se zadržao sve do 2005. kad ujedno i završava svoju igračku karijeru.

Od 2009. od 2013. vršio je dužnost pomočnog trenera Dinama.

Bit će više Dinamovih navijača na Rapidu u Beču nego na West Hamu doma :lol:
(Ako odbijemo sponzore i podijeljene ulaznice za WH)

Branko Stina Stinčić rođen je u Zagrebu 1922. godine. Igrao je zagrebačku Trešnjevku (1942–45), splitski Mornar (1945) i Hajduk (1946–50), a u Dinamo dolazi 1950. godine i ostaje sve do 1954. osvojivši kup 1951.
Za Purgere je ukupno odigrao 60 utakmica.

Iako je bio cijenjen kao nekadašnji igrač Hajduka, ipak je kao rođeni Zagrepčanin ljubav prema Dinamu usadio svome sinu Željku Stinčiću koji će također kao vratar postati jedna od legendi Dinama.

Stina je umro na današnji dan, 11.10.2001. u Zagrebu.

Ozljeda zgloba pišu Makedonci

Posljedice splitskog potresa u prostorijama Hajduka